Nathan Wolfe: Što je preostalo za istraživanje?

Bili smo na Mjesecu, ucrtali smo kontinente u karte, čak smo bili i na najdubljoj točki u oceanu - dvaput. Što je sljedećoj generaciji preostalo za istraživanje? Biolog i istraživač Nathan Wolfe predlaže ovaj odgovor: Gotovo sve. I možemo započeti, kaže, s neviđeno malenim svijetom.

Nedavno sam posjetio Beloit, u Wisconsinu.

Bio sam ondje kako bih odao čast jednom velikom istraživaču 20. stoljeća,

Royu Chapmanu Andrewsu.

Kada je radio za Američki prirodoslovni muzej,

Andrews je vodio niz ekspedicija u regije koje još nisu bile ucrtane u karte,

poput pustinje Gobi.

Bio je dosta važna ličnost.

Kasnije je, navodno, bio nadahnuće za lik Indiane Jonesa.

Kada sam bio u Beloitu, u Wisconsinu,

održao sam javno predavanje grupi srednjoškolaca.

A ovdje sam da bih vam rekao,

ako postoji išta što je više zastrašujuće od držanja govora na TED-u,

to je pokušavanje zadržavanja pažnje

grupe od tisuću 12-ogodišnjaka na predavanju od 45 minuta.

Nemojte to pokušavati.

Na kraju predavanja pitali su brojna pitanja,

ali jedno od njih mi se zbilja urezalo u pamćenje.

Jedna mlada djevojka je ustala,

i postavila je pitanje:

"Što bismo trebali istraživati?"

Mislim da mnogi od nas misle

da je veliko doba istraživanja Zemlje gotovo,

da će sljedeće generacije

morati otići u svemir ili najdublje oceane

kako bi pronašli nešto značajno za istraživanje.

Ali je li to uistinu tako?

Nije li zbilja ništa značajno što bismo mi istražili

preostalo ovdje na Zemlji?

To me natjeralo da se prisjetim

jednog od mojih omiljenih istraživača povijesti biologije.

To je istraživač nevidljivog svijeta, Martinus Beijerinck.

Dakle, Beijerinck je krenuo otkriti uzrok

bolesti mozaika duhana.

Uzeo je zaraženi sok iz biljaka duhana

i filtrirao ga kroz sve manje i manje filtere.

I došao je do točke

gdje je pomislio da mora postojati nešto

što je manje od najmanjih oblika života za koje se ikad znalo --

bakterija, u to vrijeme.

Izmislio je ime za tog tajnovitog uzročnika.

Nazvao ga je virusom --

latinski za "otrov".

I otkrivanjem virusa,

Beijerinck je otvorio vrata ovog nama potpuno novog svijeta.

Sada znamo da virusi sačinjavaju većinu

genetskih informacija na našem planetu,

više od genetskih informacija

svih drugih oblika života ukupno.

I očito postoje važne praktične primjene

povezane s ovim svijetom --

stvari poput istrebljenja malih boginja,

pojava cjepiva protiv raka grlića maternice,

za koji znamo da ga najčešće prouzročuje humani papiloma virus.

A Beijerinckovo otkriće,

to nije nešto što se dogodilo prije 500 godina.

Tek prije nešto više od stotinu godinu

Beijerinck je otkrio viruse.

Dakle, u osnovi smo imali automobile,

ali nismo bili svjesni oblika života

koji čine većinu genetskih informacija na našem planetu.

Sada imamo te čudesne alate

koji nam dopuštaju da istražimo taj nevidljivi svijet --

stvari poput dubokog sekvenciranja

koje nam dopušta da učinimo mnogo više od pregledavanja površine

i gledanja pojedinačnih genoma određenih vrsta,

već da gledamo cijele metagenome,

zajednice mnogobrojnih mikroorganizama u nama, na nama i oko nas

i da dokumentiramo sve genetske informacije u tim vrstama.

Možemo primijeniti te tehnike

na sve od zemlje do kože i sve između toga.

U mojoj organizaciji redovito

identificiramo uzroke izbijanja bolesti

za koje je nejasno što ih točno uzrokuje.

I samo da biste shvatili kako to funkcionira,

zamislite da smo uzeli nazalni bris svakome od vas.

A to je nešto što obično radimo

da bismo našli viruse dišnog sustava kao što je gripa.

Prva stvar koju bismo vidjeli

je ogromna količina genetskih informacija.

A kada bismo počeli pregledavati te genetske informacije,

vidjeli bismo niz uobičajenih osumnjičenika ondje --

naravno, mnogo ljudskih genetskih informacija,

ali i bakterijske i virusne informacije,

uglavnom iz potpuno bezopasnih stvari koje su unutar vašeg nosa.

Ali vidjeli bismo i nešto jako, jako iznenađujuće.

Kada bismo počeli proučavati te informacije,

vidjeli bismo da oko 20% genetskih informacija u vašem nosu

ne odgovara ničemu što smo ikad prije vidjeli --

nijednoj biljci, gljivi, virusu ili bakteriji.

U biti nemamo pojma što je to.

A mala grupa nas koji zapravo proučavamo te vrste podataka,

neki od nas su zapravo počeli zvati te informacije

biološkom tamnom tvari.

Znamo da ništa takvo nismo prije vidjeli;

to je u neku ruku ekvivalent kontinentu koji nije ucrtan u kartu,

koji se nalazi upravo među našim genetskim informacijama.

A ima ih mnogo.

Ako mislite da je 20% genetskog materijala u vašem nosu mnogo

biološke tamne tvari,

kada bismo pogledali u vaša crijeva,

do 40 ili 50% tih informacija je biološka tamna tvar.

Čak i u relativno sterilnoj krvi,

oko 1 do 2% informacija je tamna tvar --

ne može je se klasificirati, odrediti vrsta ili povezati s bilo čim što smo ikada vidjeli.

Najprije smo mislili da je to možda artefakt.

Ti alati dubokog sekvenciranja su relativno novi.

Ali kako postaju sve točniji,

utvrdili smo da su te informacije oblik života,

ili je barem dio njih oblik života.

I dok su hipoteze za objašnjenje postojanja biološke tamne tvari

zapravo tek u povojima,

postoji jedna vrlo, vrlo zanimljiva mogućnost:

zakopani u ovom životu, u tim genetskim informacijama,

su znakovi još neidentificiranog života.

Ako istražimo ove lance A, T, C i G aminokiselina,

mogli bismo otkriti potpuno novu vrstu života

koja će, poput Beijerincka, iz temelja promijeniti

način na koji razmišljamo o prirodi biologije.

Koja će nam možda omogućiti prepoznavanje uzroka raka koji nas pogađa

ili prepoznavanje izvora izbijanja neke bolesti koja nam je nepoznata

ili možda stvaranje novog alata u molekularnoj biologiji.

Drago mi je da vam mogu objaviti kako,

zajedno s kolegama sa Stanforda i Caltecha i UCSF-a,

trenutno započinjemo inicijativu

za istraživanje biološke tamne tvari za postojanjem novih oblika života.

Prije nešto više od sto godina,

ljudi nisu bili svjesni virusa,

oblika života koji sačinjavaju većinu genetskih informacija na našem planetu.

Za sto godina, ljudi bi se mogli čuditi

tome što možda u potpunosti nismo bili svjesni nove vrste života

koja nam je doslovno bila pod nosom.

Istina je, možda smo ucrtali u karte sve kontinente na planetu

i možda smo otkrili sve sisavce koji postoje,

no to ne znači da nije preostalo ništa za istraživanje na Zemlji.

Beijerinck i njemu slični

daju važnu lekciju za sljedeću generaciju istraživača --

ljudi poput mlade djevojke iz Beloita u Wisconsinu.

Kada bismo htjeli prenijeti tu lekciju u rečenicu, zvučala bi ovako nekako:

Nemojte pretpostavljati da je ono što mislimo da postoji cijela priča.

Idite za tamnom tvari u bilo kojem polju koje odlučite istraživati.

Nepoznanice su svuda oko nas

i samo čekaju da ih se otkrije.

Hvala.

(Pljesak)