Neuroznanost, teorija igara, majmuni

Što se zapravo događa kad dvoje ljudi pokušavaju da se nagode – bilo da se natječu ili da surađuju – unutar njihovih mozgova? Bihevioralni ekonomist Colin Camerer prikazuje istraživanje koje otkriva kako smo samo malo sposobni predvidjeti o čemu drugi razmišljaju. Predstavlja nam jednu neočekivanu studiju koja pokazuje da i čimpanze u tome mogu biti bolje od nas. (Snimljeno na TEDxCalTech.)

Govorit ću o strategijama mozga.

Koristit ćemo neobičnu
kombinaciju instrumenata

iz teorije igara i neuroznanosti

da biste razumjeli kako ljudi komuniciraju
kada je u pitanju vrijednost.

Izvorno, teorija igara je grana
primijenjene matematike,

korištena uglavnom u ekonomiji,
političkim znanostima i malo u biologiji,

daje nam matematičku taksonomiju
društvenog života

i predviđa što ljudi obično čine

i što vjeruju da će drugi učiniti

u slučajevima gdje postupci svakoga
utječu na sve ostale.

Tu su mnoge stvari: natjecanje,
suradnja, pogađanje,

igre poput skrivača i poker.

Evo jednostavne igre za početak.

Svatko bira broj od 0 do 100,

izračunat ćemo prosjek tih brojeva

i tko bude najbliže dvotrećinskom
prosjeku osvojit će nagradu.

Dakle, želite biti
malo ispod prosječnog broja,

ali ne previše,
jednako kao što i svi drugi žele biti

malo ispod prosječnog broja.

Razmislite što biste mogli odabrati.

Dok razmišljate,
ovo je pojednostavljeni model nalik

prodaji na burzi tijekom
rastućeg tržišta. Zar ne?

Ne želite prodati prerano,
jer gubite na profitu,

ali ne želite ni previše čekati

dok svi drugi ne prodaju,
jer biste propali.

Želite biti malo ispred konkurencije,
ali ne previše.

Ok, evo dvije teorije
kako bi ljudi o tome mogli razmišljati,

a potom ćemo vidjeti neke podatke.

Dio toga zvučat će poznato,
jer ste vjerojatno

razmišljali na takav način. Koristim se
vlastitim mozgom za poimanje.

Mnogi ljudi kažu: "Doista
ne znam što će ljudi odabrati,

zato mislim da će prosjek biti 50."

Oni se uopće
ne koriste strategijom.

" I izabrat ću dvije trećine od 50,
što je 33." To je početak.

Ostali ljudi koji su malo sofisticiraniji,

i koriste više radne memorije,

kažu: "Mislim da će ljudi odabrati 33,
jer će birati odgovor na 50,

i zato ću odabrati 22,
to je dvije trećine od 33."

Oni čine još jedan dodatan korak
dok razmišljaju, dva koraka.

To je bolje. I dakako, u principu,

možete činiti tri, četiri ili više,

ali počinje bivati veoma naporno.

Baš kao u jeziku i u drugim oblastima,
znamo da je ljudima teško raščlaniti

veoma složene rečenice
rekurzivne strukture.

Uzgred, to se naziva
kognitivna hijerarhijska teorija.

Na njoj sam radio
sa još nekoliko drugih ljudi.

Teorija upućuje na neku
vrstu hijerarhije

s pretpostavkama o broju ljudi
koji zastaju na različitim koracima

i kako na njih utječu

mnoge zanimljive varijable i vrste ljudi,
kao što ćemo vidjeti za minutu.

Vrlo različita teorija,
mnogo popularnija i starija,

uglavnom zahvaljujući Johnu Nash-u
iz znamenitog "Blistavog uma",

naziva se ekvilibrijum analiza.

Ako ste ikad pohađali tečaj
teorije igara na bilo kojoj razini,

naučili biste malo o tome.

Ekvilibrijum je matematičko stanje
u kome su svi

točno shvatili što će svatko učiniti.

Vrlo koristan koncept,
ali bihevioralno,

ne može točno razjasniti što ljudi rade

kad po prvi put igraju
ove ekonomske igre

ili u situacijama u vanjskom svijetu.

U ovom primjeru, teorija ekvilibrijuma
vrlo smjelo predviđa

da svatko želi biti ispod svih ostalih,

te će zato odigrati igru sa nultom sumom.

Pogledajmo što se događa.
Ovaj eksperiment je izveden mnogo puta.

Neke od najranijih eksperimenata
u 90-tim izveli smo

ja i Rosemarie Nagel i drugi.

Ovo su krasni podaci o 9.000 ljudi
koji su se javili

na tri natječaja u novinama i časopisima.

U natječaju je rečeno:
"Pošaljite svoje brojeve

i tkogod bude blizu dvotrećinskom prosjeku
osvojit će veliku nagradu."

Kao što vidite, ovdje je mnogo podataka,
ali skokovii se dobro vide.

Postoji skok na 33.
To su ljudi koji čine jedan korak.

Postoji još jedan skok vidljiv na 22.

Uzgred, pogledajte kako većina ljudi
odabira brojeve upravo tu negdje.

Ne odaberu uvjek
baš točno 33. i 22.

Ovdje okolo je malo življe.

Ali, možete vidjeti
i skokove ondje.

Postoji još jedna grupa ljudi
koja se izgleda

čvrsto drži ekvilibrijum analiza,

jer su odabrali nulu ili jedan.

Ali oni gube, zar ne?

Zato što je odabir tako niskog broja
doista loš odabir

ukoliko se i svi drugi ljudi
ne pozabave ekvilibrijum analizom.

Dakle, oni su pametni, ali siromašni.

(Smijeh)

Gdje se to događa u mozgu?

Istraživanje Coricellija i Nagelove
daje vrlo jasan, zanimljiv odgovor.

Kod njih su ljudi igrali ovu igru

dok su ih skenirali u fMRI,

u dvostrukim uvjetima.
U nekim ispitivanjima,

rečeno im je: "Igrate s drugom osobom

koja upravo sada igra i
mi ćemo vas na koncu

usporediti i platiti vam ako pobijedite."

U drugim ispitivanjima, rečeno im je:
"Igrate s računalom."

Odabir su pravili nasumično.

Ono što se ovdje vidi je oduzimanje

područja u kojima postoji
više moždane aktivnosti

kada igrate s ljudima u usporedbi
na igru s računalom.

I vidite aktivnost u nekim područjima
koju smo danas vidjeli,

u medijalnom prefrontalnom korteksu,
dorzomedijalnom, ovdje gore je

ventromedijalni prefrontalni korteks,

prednja cingularna vijuga,
područje koje uključuje

razne vrste rješavanja konflikata,
kao kada se igra "Simon Kaže,"

i također desno i lijevo
temporoparietalni spoj.

To su sve područja
za koja se prilično pouzdano zna

da su dio onoga što se naziva
kružni tok "teorije uma",

ili "mentalni sklop."

Taj se sklop koristi da se zamisli
što bi drugi ljudi mogli učiniti.

Ovo su neke od prvih studija
koje su uočile

tu povezanost s teorijom igara.

Što se događa s ovim
jedan i dva-koraka tipovima?

Tako klasificiramo ljude
po tome što su odabrali,

a onda pogledamo na različitosti između

njihovih igara s ljudima naspram
njihovih igara s računalima

i koja su područja mozga različito aktivna.

Na vrhu vidite jedan-korak igrače.

Gotovo da nema razlike.

To je zato što oni tretiraju druge ljude
kao računala, te to radi i mozak.

Kod donjih igrača vidite sve aktivnosti
u dorzomedijalnom prefrontalnom korteksu.

Dakle, mi znamo da ti dva- koraka igrači
rade nešto što je drukčije.

Ako biste se vratili korak natrag
i rekli: "Što ćemo s tim informacijama?"

Možda biste mogli pogledati na
moždane aktivnosti i reći:

"Ova će osoba biti dobar igrač pokera,"

ili "Ovaj je čovjek društveno naivan"

i možda bi također mogli proučavati stvari

kao što bi bio razvoj
adolescentnih mozgova

jednom kada saznamo
gdje ovaj sklop postoji.

Ok. Spremite se.

Uštedet ću vam malo moždane aktivnosti,

jer ne morate koristiti svoje
stanice vlasi za detekciju.

Trebali biste koristiti one stanice
da bi pažljivo razmislili o ovoj igri.

Ovo je igra međusobnog pogađanja.

Dva igrača koja će biti skenirana
pomoću EEG elektroda

pogađat će se oko
svote od jednog do šest dolara.

Ako im uspije pogoditi se za 10 sekundi,
oni će zapravo zaraditi taj novac.

Ako 10 sekundi prođe,
a ne dogovore se, neće dobiti ništa.

To je neka vrsta uzajamne pogreške.

Trik je u tome što je jedan igrač,
s lijeve strane,

informiran kolika je svota
svaki put u igri.

Igraju mnogo puta
i svaki put su iznosi drukčiji.

U ovom slučaju znaju
da su tu četiri dolara.

Neinformiran igrač ne zna,

ali oboje znaju da informiran igrač zna.

Tako je neinformiran igrač na kušnji reći:

"Da li je ovaj tip doista fer

ili mi daju veoma nisku ponudu

kako bi me naveli na pomisao da postoje
samo jedan ili dva dolara za podijeliti? "

U tom bi slučaju mogli odbaciti pregovore
i ne dogovoriti se.

Ovdje između postoji neka tenzija u
pokušaju da se pridobije najviše novca

nagovorom drugog igrača
da vam da više.

Pogađaju se tako što
pokazuju broj reda

koji se kreće od nula do šest dolara

i pogađaju se oko toga
koliko će neinformiran igrač dobiti,

s tim da će informiranom igraču
pripasti ostatak.

Dakle, ovo je kao pregovor
između rukovodstva i radnika

u kome radnici ne znaju koliki profit

privatna tvrtka ima, zar ne?

I oni bi se htjeli po mogućnosti
domognuti čim više novca,

ali tvrtka bi htjela stvoriti dojam

da je vrlo malo za podijeliti:
"Dajem vam najviše što mogu"

Prvo malo o ponašanju. Gomila
parova, koji igraju licem u lice.

Mi imamo neke druge podatke
gdje igraju putem računala.

To je zanimljiva razlika,
što možete i zamisliti.

Ali gomila licem-u-lice parova

je suglasna i dijeli novac ravnomjerno
odista svaki put.

Dosadno. To je jednostavno
neuralno nezanimljivo.

Za njih je dobro,
jer zarade mnogo novaca.

Ali nas interesira možemo li što reći
o tome

kad se nesuglasice događaju, a kad ne?

Ovo je druga grupa ispitanika
koji se često ne slože.

Dakle, oni imaju šansu
- prepucavaju se i ne slažu se-

okončati s manje novca.

Mogu možda biti prikladni za nastup
u TV šou "Prave kućanice."

Na lijevoj strani vidite -

kad je iznos za podjelu jedan,
dva ili tri dolara,

ne slože se približno
polovinu puta,

a kada je iznos četiri, pet, šest,
često se slože.

Ispostavlja se da je to predvidljivo

vrlo kompliciranim tipom teorije igara,

morali biste završiti studije na CalTech-u
da biste o tome naučili.

Odviše je komplicirano
za objasniti sada ovdje,

ali teorija govori da bi se ovaj oblik
na neki način trebao dogoditi.

To bi vam također mogla
reći vaša intuicija.

Sada ću vam pokazati
rezultate EEG snimanja.

Vrlo komplicirano. Na shemi je desni mozak

od neinformirane osobe,
a lijevi je od informirane.

Zapamtite da smo skenirali
oba mozga u isto vrijeme,

te možemo iskati vremenski
sinkronizirane aktivnosti

u sličnim ili različitim
područjima istovremeno,

baš kao kad biste
željeli proučiti razgovor

te skenirali razgovor dvoje ljudi

i vi biste očekivali zajedničku
aktivnost u jezičkom području

dok oni zapravo slušaju i komuniciraju.

Strelice povezuju područja
koja su aktivna u isto vrijeme,

a tok strelica pokazuje smjer

od područja koje se prvo aktivira

do vrha strelica,
kasnije aktiviranog područja.

Tako se u ovom slučaju,
ako pozorno pogledate,

većina strelica kreće
s desna na lijevo.

Dakle, izgleda kao da se
aktivnosti neinformiranog mozga

prvo događaju,

a potom su pak praćene
aktivnoću u informiranom mozgu.

I uzgred, to su pokusi
gdje su se uspjeli dogovoriti.

Ovo su prve dvije sekunde.

Nismo okončali s analizom ovih podataka,

te i dalje virimo, ali u nadi

da ćemo ponešto moći reći
o vjerojatnom ishodu dogovora

u prvih nekoliko sekundi,

što bi moglo biti vrlo korisno
za izbjegavanje parnice,

ružnih razvoda i sličnog.

To su sve slučajevi u kojima se
gubi mnogo vrijednosti

zbog zakašnjenja i protesta.

Evo slučaja gdje se
nesuglasice pojavljuju.

Vidi se već po izgledu
da je drukčiji od prethodnog.

Mnogo je više strelica.

To znači da se mozak
sinkronizira

bliže u smislu simultane aktivnosti,

i strelice jasno prelaze
s lijeva na desno.

To znači kao da se informiran
mozak odlučuje:

"ovdje se vjerojatno nećemo dogovoriti."

A tek potom ta je aktivnost
u neinformiranom mozgu.

Nadalje ću vas upoznati s nekim srodnicima.

Dlakavi su, smrdljivi, brzi i jaki.

Pomislit ćete možda na vaš
posljednji Dan zahvalnosti.

Možda, ako su sa vama bile čimpanze.

Charles Darwin, ja i vi smo prekinuli
to obiteljsko stablo

s čimpanzama prije oko pet milijuna godina.

I dalje su to naši
genetski najbliži srodnici.

Dijelimo 98,8 posto gena.

Dijelimo više gena sa njima
nego zebre sa konjima.

I mi smo također
njihovi najbliži srodnici.

Više su genetski povezani
s nama nego s gorilama.

Različito ponašanje ljudi i čimpanza

moglo bi nam reći mnogo o evoluciji mozga.

Ovo je nevjerojatan test pamćenja

Instituta za istraživanje primata
iz Nagoje u Japanu,

gdje su napravili mnoga istraživanja.

Ovo ide daleko unatrag.
Zainteresirani su za radnu memoriju.

Čimpanza će opaziti, gledajte pozorno,

ugledat će ekspoziciju od 200 milisekundi

- to je brzo, to je osam filmskih kadrova -

brojeve jedan, dva, tri, četiri, pet.

Zatim oni nestaju i zamijenjeni
su praznim kvadratima

koje je potrebno pritisnuti odgovarajuće

nestalim brojevima
od niskog do visokog

da bi se dobila nagrada u vidu jabuke.

Pogledajmo kako to oni rade.

Ovo je mlad čimpanza. Mladi

su bolji od starih, baš kao i kod ljudi.

I imaju veliko iskustvo,
jer su ovo radili

tisućama i tisućama puta.

Očito vježba ima veliki učinak,
što možete zamisliti.

(Smijeh)

Vidi se da su vrlo ravnodušni
i to rade bez napora.

Ne samo da to rade jako dobro,
već i na neki lijeni način.

Zar ne? Tko misli da može
pobijediti čimpanze?

Pogrešno. (Smijeh)

Možemo pokušati. Pokušat ćemo.
Možda ćemo pokušati.

Ok, sljedeći dio ove studije

kroz koju ću preletjeti

zasnovan je na ideji Tetsuro Matsuzawa.

On je imao smjelu ideju koju je nazvao
kognitivna hipoteza razmjene.

Znamo da su čimpanze hitrije i jače.

Također su vrlo opsjednute statusom.

Njegova ideja je bila da su oni možda
očuvali moždane aktivnosti

koje kroz praksu razvijaju,

jer je za njih doista, doista važno

pregovarati se o statusu i pobijediti,

što je nalik strategijskom razmišljanju
tijekom natjecanja.

To ćemo provjeriti

tako što će čimpanze odigrati igru

dodirivanjem dva
na dodir osjetljiva ekrana.

Čimpanze zapravo međusobno komuniciraju
preko kompjutera.

Pritiskat će lijevo ili desno.

Jedan čimpanza se zove mečer.

Oni pobjeđuju ako pritisnu lijevo, lijevo,

kao onaj što pronalazi u igri skrivača,
ili desno, desno.

Kontramečer želi oponirati.

Oni žele pritisnuti
suprotni ekran od čimpanza.

Nagrade su kocke jabuke.

Evo kako teoretičari igara
gledaju na ove podatke.

Ovo je grafikon postotka
koliko je puta

mečer izabrao desno na x-osi

i postotak koliko je puta predvidio desno

kontramečer na y-osi.

Poenta je ovdje
ponašanje para igrača,

jedan pokušava odigrati,
drugi pokušava odgovoriti.

"NE" kvadrat u sredini -
u stvari "NE, CH" i "QRE" -

to su tri različite teorije
Nešovog ekvilibrijuma i drugih,

koje vam govore što teorija predviđa,

a to je da bi oni trebali odigrati 50-50,

jer, primjerice, ako odigrate
previše puta lijevo,

ja to mogu iskoristiti, ako sam
kontramečer, igrajući desno.

I kao što vidite, čimpanze,
svaki od njih je jedan trokut,

zaokružene su, kreću se oko te prognoze.

Sada ćemo prijeći na naplatu.

Mi ćemo zapravo za lijevo-lijevo
malo povisiti mečeru isplatu.

Sada su dobili tri kocke jabuke.

Po teoriji igara to bi trebalo da napravi
zaokret u ponašanju kontramečera,

jer ono što se događa jest
da će on pomisliti:

oh, ovaj tip pretendira
na veliku nagradu,

te ću zato ići desno,
ne bi li bio siguran da je neće dobiti.

I kao što vidite,
njihovo ponašanje se pomiče

u pravcu ove promjene
u Nešovom ekvilibrijumu.

Na koncu smo još jednom
promijenili isplate.

Sada su četiri kocke jabuke

i njihovo ponašanje se ponovo
kreće ka Nešovom ekvilibrijumu.

To je raspršeno okolo,
ali ako gledate prosjek,

oni su doista vrlo blizu, unutar 0.01.

Oni su zapravo bliži od bilo koje vrste
koju smo promatrali.

Kako je s ljudima?
Mislite da ste pametniji od čimpanza?

Evo dvije grupe ljudi
u zelenom i plavom.

Oni su bliže 50-50.
Ne reagiraju na isplate baš toliko,

i također ako proučavate
njihovo učenje u igri,

nisu toliko osjetljivi
na prethodne nagrade.

Čimpanze igraju bolje od ljudi,

bolje u smislu pridržavanja
teoriji igara.

Radi se o dvije različite grupe ljudi

iz Japana i iz Afrike.
Oni ponavljaju posve lijepo.

Nitko od njih nije ni blizu čimpanzama.

Dakle, evo nekoliko stvari
koje smo danas naučili.

Ljudi se izgleda ograničeno koriste
strategijskim razmišljanjem

koristeći teoriju uma.

Imamo neke preliminarne dokaze
kada se radi o pogađanju

da bi se rani znaci upozorenja u mozgu
mogli koristiti za predviđanje

da li će doći do ne slaganja
koje je loše i povlači troškove

i da su čimpanze bolji natjecatelji od ljudi,

sudeći po teoriji igara.

Hvala.

(Pljesak)