Zašto da svi budemo ekolozi: Marija Vugdelić na TEDxPodgorica

Marija Vugdelić je djevojka ''blage naravi'', koja se bavi fotografijom, planinarenjem, svira usnu harmoniku, igra tango, pravi nakit, ugošćava putnike namjernike.

Često me ljudi pitaju,

evo baš i jutros sam
dobila to isto pitanje:

"Otkud to da se bavim ekologijom?"

Kad ja sama razmišljam o tome
otkud ja u toj priči,

obično obrazloženje nađem
u dva neka iskustva,

za koja smatram da su bila presudna.

Prvo iskustvo odnosi se na seriju
"Opstanak".

Ja ne znam koliko se vas
u publici sjeća te serije,

ovi stariji vjerovatno se sjećaju.

Evo vidim ovamo aplauz iz zadnjih klupa.

Serija koju sam ja gledala
kad sam bila mala.

Sa pet, šest godina ja sam već tada bila
njom fascinirana.

Gledajući primjere
biljnog i životinjskog svijeta

tad se u meni rodila želja da znam

zašto neki organizmi izgledaju
tako kako izgledaju.

Zašto žive tamo gdje žive.

Zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.

Kako i zašto nastaju različite interakcije
između organizama i između vrsta.

Ta pitanja su u meni bila toliko jaka
i ta serija je ostavila tako jak utisak

da je mnogo godina kasnije direktno
uticala na moj izbor fakulteta.

Naime, kad sam poslije srednje škole

odlučila da odem u Britaniju da studiram,

znala sam da će to biti neka biologija
ali kad sam listala katalog

na stotine univerziteta,
studijskih programa

i kad sam se pitala kako da odaberem
nešto od ovoga, zapelo mi je ime

univerziteta "Istočna Anglija", tačnije
za ovo "Anglija" u nazivu univerziteta.

Instant asocijacija bila je uvodna špica
serije "Opstanak" gdje je bio

srebrni konjanik, logo Anglija televizije
koja je bila producentska kuća

koja je pravila seriju "Opstanak".

I ja sam u tom trenutku rekla:

"Ja hoću tamo!"

Jer jedina moja žeja je bila da budem
što bliže "Anglija" televiziji.

Kasnije se pokazalo da je
ovaj fakultet bio najbolji izbor

koji sam i mogla da napravim.

Tako da strast koja je ostala živa

još od malih nogu me je dovela upravo
onamo gdje sam i htjela da budem.

Druga stvar je što sam od malena,
zahvaljujući porodici, imala priliku

da sva svoja ljeta, odmore, vikende
provodim u selu na sjeveru Crne Gore.

To iskustvo mi je pružilo priliku
da ostvarim direktan kontakt s prirodom.

Da posmatram biljke, životinje,
njihove odnose u prirodnom staništu.

Da posmatram kakav je njihov odnos
s ljudima koji tamo žive

i koji svakodnevno koriste
tu prirodu na neki način.

Dalo mi je mogućnost da razmišljam
gdje sam ja u sistemu tih odnosa.

Da upoređujem kakvi su ti odnosi
u prirodi, kakvi su u gradu.

Jednostavno probudilo je neku vrstu
razmišljanja u tom smijeru u meni.

Dakle kroz ta dva iskustva,
u meni se rodila radoznalost,

interesovanje za prirodu
i prirodni smijer

i izbor biologije, odnosno ekologije
kao životnog poziva

je za mene bio način
da ta interesovanja zadovoljim.

Međutim idući tim putem,
shvatila sam još jednu vrlo bitnu stvar.

A to je da poznavanje prirode i prirodnih
odnosa treba da bude odgovornost i obaveza

svakog pojedinca bez obzira
čime se on u životu bavi.

Ja ću danas da pokušam da vas ubijedim

zašto bi svako od nas
ne samo trebalo već i morao

da bude ekolog.

Kad u Crnoj Gori kažete riječ ekologija
ili da se neko bavi ekologijom,

obično je prva scena
koja svima pada na pamet neko smeće.

Međutim, ekologija nije sinonim za smeće.

Ali ako treba
da vam se stvori slika u glavi

kada čujete riječ ekologija,

onda bih ja lično voljela
da to bude ova slika.

Sad ću da objasnim.

Ekologija proučava odnose između
organizama, između njihove sredine.

Pokušava da odgovori na pitanje
zašto neki organizam, neka vrsta

živi tamo gdje živi i zbog čega naseljava
neko stanište?

Ko se s kime hrani, i zašto?

Ko kome pomaže?

Svi smo gledali "Nema"
pa znamo da on živi u morskim sasama.

Ko je kome parazit?

I kako sve interakcije utiču
na brojnost organizama

i na njihov raspored
u prostoru i u vremenu.

Organizmi u prirodi stupaju
u različite vrste interakcija

i oni čine jednu vrlo kompleksnu mrežu
tih interakcija.

Međutim ta mreža se stalno mijenja.

Kako se mijenja raspored,
brojnost organizama,

vrsta, u prostoru i u vremenu,
i veze među njima će da se mijenjaju

i ta mreža će uvijek da poprima
novi oblik i da se adaptira.

Naravno, ako se smanjuje brojnost jedinki
ili nestaju vrste,

neke od tih veza se kidaju

ali će vremenom nove da nastanu
ili da se obnove.

Nestanak vrsta ili smanjivanje organizama
je prirodan proces.

On se dešava iz različitih razloga,
u koje ja neću sada ulaziti.

Međutim, nestanak organizama,
nestanak vrsta

koji se dešava u zadnjih
par stotina godina

višestruko prevazilazi brzinu

kojom bi se to u prirodi
normalno dešavalo.

Prevazilazi hiljadu, po nekim procjenama
čak i deset hiljada puta.

Šta dobijamo?

Dobijamo da se veze u mreži kidaju,
a da nema dovoljno vremena da se obnove

Te veze ostaju pokidane.

Mi se danas često pitamo da li će priroda
opstati pored čovjeka?

Ja lično ne bih se mnogo brinula za nju.

Opstaće, u ovom ili onom obliku.

Pravo pitanje oko kojeg bi trebalo
da nas zaboli glava je,

koliko će to nas da košta?

Za dva dana se navršava godina
otkad je preminuo Usamljeni Džordž.

Je l' zna neko za Usamljenog Džordža?

Usamljeni Džordž je bio posljednji
primjerak jedne vrste

džinovskih kornjača
sa galapagoških ostrva.

Sa njim ova vrsta jednostavno
otišla je u legendu.

Zamislite da to nije bio Usamljeni Džordž,
nego da je nestala poslednja pčela.

Šta mislite koliko bi vas
taj scenario pogodio?

Danas, godinu dana kasnije,
ne samo da ne bismo imali meda

i pčelinjih proizvoda,
nego bismo se zaželjeli

i jabuka i krušaka i trešanja

i paradajza i suncokreta
i suncokretovog ulja

i da ne nabrajam čega sve ne.

Svih poljoprivrednih kultura koje danas
predstavljaju osnov naše ishrane,

a koje rađaju i uspjevaju upravo
zahvaljujući usluzi oprašivanja

koju pružaju pčele.

Ako mislite da taj scenario nije realan,
da je malo naduvan, nažalost,

u pojedinim dijelovima svijeta,
populacije pčela su opale i za 50%

u zadnjih par godina.

Ako se taj trend nastavi zamislite sami.

Dakle, htjeli mi to da priznamo ili ne
čovjek jeste biološka vrsta.

Mi i dalje živimo i zavisimo od
interakcije s drugim vrstama, s prirodom.

Upravo druge vrste, njihove funkcije,
njihove interakcije

nam omogućavaju da imamo hranu.

Da imamo građu i vlakna.

Da imamo sirovine
za određene industrije,

kao što je na primjer farmaceutska,
ovo na slici je kantarion.

Omogućava da imamo čistu vodu,
čisti vazduh, sami kiseonik koji udišemo.

Takođe kroz te interakcije,
priroda nas čuva od erozije,

čuva nas od poplava, od požara.

Drugim riječima sve nam to pruža
sijaset dobara i usluga od kojih mi

i dalje vrlo direktno
ili indirektno zavisimo.

Pored sve tehnologije i nauke
i napretka kojeg imamo.

Zadnjih godina postali smo svijesni
ekoloških problema,

upravo zato što su nam se, takoreći,
počeli obijati o glavu.

Nestanak vrsta podrazumjeva
i nestanak ovih usluga i dobara.

I ako mi hoćemo da nastavimo da gradimo
budućnost, da održimo životni standard

i kvalitet života, onda jednostavno
moramo da promijenimo način razmišljanja

i način pristupa prirodi.

Industrijska revolucija,
sve što je uslijedilo nakon nje

nas je potjeralo u gradove,
u urbane sredine

i zbog toga smo se mi od prirode udaljili.

Postala nam je daleka,
strana, pa čak i apstraktna.

Ja se uvijek sjetim komentara
jednog mog prijatelja iz Britanije,

koji je rođen i odrastao u Londonu,
koji mi je jednom prilikom rekao

- za riblje štapiće, smrznute,
koji se kupuju,

a koji se na engleskom zovu
"fish fingers" -

jednom prilikom
mi je rekao: (engleski)

"Imao sam reset godina kada sam shvatio
da ribe nemaju prste."

Sama hrana koju jedemo nam
je postala neka vrsta apstrakcije,

jer više ne vidimo odakle dolazi,
kako dolazi kod nas.

Problem je u tome što smo zaboravili
da naše mjesto nije ovdje,

već ovdje.

Da je čovjek dio te mreže i da mi
i dalje zavisimo od nje.

Kao što rekoh ako želimo da nastavimo
da gradimo neku budućnost,

da držimo životni standard, onda moramo
da promijenimo taj način razmišljanja.

Moramo da promijenimo čitavu
paradigmu, čitav pristup prirodi.

Da bi se to desilo treba par stvari.

Jedna od njih je da čovjeka

i njegove potrebe tretiramo
kao dio ekosistma.

Ne kao nešto tamo, iznad,
izvan, nego kao dio njega.

Kao ilustaciju ispričaću
vam primjer iz Meksika

gdje sam prije dvije godine volontirala
u rezervatu privrede "El Triumfo"

na jugu države.

To je najveća prašuma
u Centralnoj Americi,

dio iskonske divljine

koja je stanište za mnoge ugrožene vrste,
kao što su tapiri, jaguari, kecali,

to su sve te ptice Maja, i tako dalje.

Međutim, svud obodom tog rezervata,

odnosno te prašume, su zaseoci
gdje je glavna aktivnost stanovništva

uzgajanje kafe.

Život u tim zaseocima je vrlo,
vrlo težak.

Ljudi su jako siromašni.

Oni nemaju osnovne infrastrukture.

Nema puteva, nema škola,
sanitarni uslovi su loši

i tako dalje, da ne nabrajam.

Jedini izvor prihoda za te ljude
je kafa koju sami uzgajaju.

Međutim, prihod dolazi
samo 3, 4 mjeseca u godini,

kada je kafa zrela i spremna za prodaju.

Jedini način ovim ljudima
da povećaju svoj prihod godišnje

je bilo da zasade više kafe,
što su naravno radili na uštrb prašume

tako što su sjekli drveće.

To je izazvalo problem sa zaštitarima.

Međutim, stručnjaci iz rezervata
su odlučili da ne brane

lokalnom stanovništvu da kidaju šumu,

već da primjene jedan drugačiji pristup.

U saradnji sa stručnjacima
i volonterima iz rezervata,

ovo lokalno stanovništvo
je shvatilo da ako siječe šumu,

desiće se erozija,
pa neće ni biti zemljišta

na kojem mogu da posade kafu

ili ako su već zasadili,
kiša će da je spere.

Tamo je kišna sezona po 6 mjeseci,
svakog dana padaju ogromne količine kiše.

U sušnoj sezoni ako nema šume ne zadržava
se voda pa neće imati čiste vode za piće

niti će moći da navodnjavaju
te svoje plantažice kafe.

Takođe su shvatili da ukoliko svoju kafu
uzgajaju sa smjernicama zaštite

ona dobija brend rezervata
i samim tim im daje prednost

na tržištu kafe u odnosu
na njihove konkurente.

Tako da su oni sami postali
najbolji zagovornici očuvanja.

Kad pođete tamo,
oni su improvizovali svuda neke table

na kojima piše "ne ubijajte životinje"
"ne režite šumu" i tako dalje.

Oni su sami počeli da štite tu prirodu
jer su vidjeli da kroz to mogu da ostvare

sopstveni interes i postali su strašno
prijemčivi za inovacije u uzgajanju kafe

nekim drugačijim pristupima,
recimo da je uzgajaju u sjenci,

bez potrebe da se siječe,
da se krči šuma.

Ovakvih primjera u svijetu imate dosta.

Svima onima koji su uspiješni

nije presudno ni da je to nekakva
bogata država ili zajednica

ni da se tu slivaju finansijska sredstva
kroz projekte i programe,

već je bitno da postoji
volja, entuzijazam

i da se ljudi i njihove potrebe
tretiraju kao dio ekosistema.

Ja sa zadovoljstvom moram da kažem

da iako su te ideje i pristupi relativno
novi da oni polako stižu i u Crnu Goru.

Kada sam radila na Skadarskom jezeru
imala sam dosta prilike da sarađujem,

da radim sa lokalnim stanovništvom,
prvenstveno sa ribarima na jezeru

i tu sam direktno, kroz lično iskustvo
vidjela da ovakve vrste pristupa

stvarno mogu da daju konkretne,
pozitivne rezultate koji idu u prilog

s jedne strane i zaštiti prirode,
a s druge i razvoju lokalnih zajednica.

Ove godine očekujemo osnivanje
prvih regionalnih parkova u Crnoj Gori.

To će biti Piva i Komovi.

To će biti zaštićena područja,
gdje se očekuje da će se ovim pristupom

doći do bolje zaštite,
tako što će se ljudi

i njihove potrebe tretirati
kao nerazdvojni dio ekosistema.

Ja upravo poslije TEDx-a idem na Komove
gdje ovih dana imamo sastanke sa ljudima

koji tamo žive, da vidimo kako
najbolje ove stvari da uklopimo.

Postoji još jedna stvar koja je,
u cijeloj ovoj priči bitna.

Kad čujemo da se desio
neki ekološki problem

obično nam je prva reakcija

da krivimo nekog
ko nešto loše radi po prirodu.

Onog koji krči šumu

ili onog koji probija put ili trećeg
koji gradi hotel, i tako dalje.

Moram da vas razočaram ali nažalost,

nije manje kriv
niko od nas ovdje ko sjedi.

Krivi smo svaki put kad samo ignorantni,
krivi smo kada ne razumijemo

kako naše aktivnosti, naši postupci
utiču na prirodu,

kad ne preuzmemo sami
ličnu odgovornost za ono što radimo.

[Dakle, sta nam je činjeti?]

Ukoliko ne razumijete
posljedice onoga što radimo,

ekološki savjeti ovoga tipa

vam i dalje ostaju apstraktni.

Ne možete baš jasno
da vidite šta oni znače.

Pozivam vas da uradite drugu stvar,

a evo i Miloš vas je negdje
pozvao na slično,

a to je da jednostavno što više boravite
u prirodi.

Ne moramo da sanjamo o nekim

dalekim, egzotičnim destinacijama iako
vas naravno podstičem sve da idete,

kao što je i Blažo uradio.

Mi ovdje imamo nevjerovatnu sreću
i privilegiju

da je bukvalno na dohvat ruke
u Crnoj Gori sve ovo o čemu sam pričala,

mogućnost da iskusite i iz prve ruke

osjetite svu tu prirodu
i sve te interakcije.

Kada sledeći put budete razmišljali

gdje da provedete popodne
ili dan ili vikend,

evo par primjera.

Svuda mozete doći kolima
ili uz neku laganu šetnju

i sigurna sam da nećete zažaliti.

Ako vam i dalje fali motivacije
da pođete onda samo pomislite

koliko će vaša slika sa ovakvog jezera
lajkova na Fejzbuku da dobije.

Na kraju, ostaviću vas sa jednom porukom.

Rast globalne populacije,
razvoj tehnologije,

svi ovi globalni trendovi
kojih smo svi svjesni,

jednostavno donose nove izazove,

donose nove probleme

koji će direktno uticati
na naš kvalitet života.

A upravo negdje u centru tih problema

se nalazi čovjekov odnos prema prirodi
i ono kako je mi tretiramo i šta ona nama

može da vrati.

Prema tome, samo oni koji
budu svjesni tih odnosa,

koji budu razumjeli
taj cijeli koncept održivosti

o kojem stalno pričamo,
biće sposobni da se sa tim izazovima nose.

Stoga vam je moj savjet
da što prije postanete ekolozi,

jer ćete mnogo spremnije dočekati
neizvjesnu budućnost.

Hvala.
(Aplauz)