Zašto je privatnost bitna

Glenn Greenwald bio je jedan od prvih novinara koji su vidjeli - i pisali - o dosjeima Edwarda Snowdena, kroz koje je otkriven rasprostranjen nadzor privatnih osoba kojeg poduzimaju Sjedinjene države. U ovom raspaljujućem govoru Greenwald zagovara razloge zašto trebate brinuti o privatnosti, čak i ako ''nemate ništa za sakriti''.

Postoji cijeli žanr YouTube videa

posvećenih iskustvu za koje sam siguran

da su ga doživjeli svi u ovoj sobi.

Ono podrazumijeva pojedince koji se,

smatrajući da su sami,

upuštaju u određeno
ekspresivno ponašanje —

divlje pjevanje, zvrkasto plesanje,

neku blagu seksualnu aktivnost —

tek da bi otkrili da, zapravo, nisu sami,

da postoji osoba koja ih promatra i uhodi,

otkriće čega uzrokuje da

istog trenutka prestanu
s time što su radili

u užasu.

Osjećaj srama i poniženja

na njihovom licu opipljiv je.

To je osjećaj koji kaže

''Ovo sam spreman napraviti

samo ako nitko drugi ne gleda.''

Ovo je srž posla

kojemu sam bio isključivo posvećen

tijekom posljednjih 16 mjeseci,

pitanju zašto je privatnost bitna,

pitanju koje je postavljeno

u kontekstu globalne debate

omogućene otkrićima Edwarda Snowdena

da su SAD i njihovi partneri,

skrivajući to od cijeloga svijeta,

pretvorile Internet,

nekoć slavljen kao oruđe bez presedana

za oslobođenje i demokratizaciju,

u područje masovnog

neselektivnog nadzora, bez presedana.

Postoji vrlo učestao dojam

koji se pojavi u toj debati,

čak i među ljudima koji osjećaju neugodu

radi masovnog nadzora, a koji kaže

da zapravo nema neke stvarne štete koja

proizlazi iz te invazije širokih razmjera

jer jedino ljudi uključeni u loše radnje

imaju razloga da se žele sakriti

i brinu o svojoj privatnosti.

Taj pogled na svijet prešutno je utemeljen

u pretpostavci da postoje
dvije vrste ljudi na svijetu,

dobri ljudi i loši ljudi.

Loši su ljudi oni koji
planiraju terorističke napade

ili su uključeni u nasilna kaznena djela

i stoga imaju razloge zašto žele
sakriti što rade,

razloge zašto brinu o svojoj privatnosti.

Suprotno tome, dobri ljudi

oni su koji idu na posao,

dolaze doma, odgajaju svoju djecu,
gledaju televiziju.

Oni koriste Internet ne
da bi planirali bombaške napade

već za čitanje vijesti i razmjenu recepata

ili kako bi planirali utakmice svoje djece,

i ti ljudi ne rade ništa krivo

te stoga nemaju ništa za sakriti

ni razloge za strah

od vladinog nadzora.

Ljudi koji uistinu tako govore

podliježu vrlo ekstremnom obliku

samo-podcjenjivanja.

Ono što zapravo govore jest,

''Pristao sam učiniti se

toliko bezopasnom i neprijetećom

i nezanimljivom osobom
da se doista ne bojim

da vlada zna što sve radim.''+

Ovaj mentalni sklop je
pronašao što smatram

njegovim najčišćim izričajem

u intervjuu iz 2009 godine

s čelnikom Googla,
Ericom Schmidtom, koji je,

kada su ga pitali o različitim načinima
kako njegova tvrtka

uzrokuje invazije u privatnost

stotina milijuna ljudi diljem svijeta,

rekao sljedeće. Rekao je

''Ako radite nešto za što ne želite

da drugi ljudi znaju,

možda to ni ne biste trebali raditi.''

Sad, može se svašta reći o

takvom mentalitetu,

prvo to da ljudi koji kažu

da privatnost nije jako važna,

u to zapravo ne vjeruju,

a možete znati da u to ne vjeruju

zato što iako to govore svojim riječima,

njihova djela govore o različitim koracima

koje poduzimaju da zaštite privatnost.

Postavljaju lozinke na svoje e-mailove

i račune na društvenim mrežama,

postavljaju lokote na vrata

spavaćih soba i kupaonica

a sve je to usmjereno
na spriječavanje drugih ljudi

od ulaska u prostor kojeg smatraju svojim,

znajući pritom što ne žele otkriti drugima.

Isti taj Eric Schmidt, čelnik Googla,

naredio je svojim zaposlenicima u Googlu

da prestanu razgovarati s online

Internetskim časopisom CNET

nakon što je CNET objavio članak

pun osobnih, privatnih podataka

o Ericu Schmidtu,

koje je dobio isključivo pretražujući
kroz Google

i koristeći ostale Googlove proizvode. (Smijeh)

Ista ova podjela vidljiva je

kod Marka Zuckerberga,

koji je u zloglasnom intervjuu iz 2010.

izrekao da privatnost više ne predstavlja

''društvenu normu''.

Prošle su godine Mark i njegova nova žena

kupili ne samo vlastitu kuću

već i sve četiri obližnje kuće u Palo Altu

za ukupno 30 milijuna dolara

kako bi osigurali uživanje u zoni privatnosti

koja je onemogućila
druge ljude da promatraju

što oni rade u svojim osobnim životima.

Zadnjih 16 mjeseci, u debatama
o ovoj temi diljem svijeta,

baš svaki puta kada bi mi netko rekao,

''Ne brinem se zapravo o narušavanju privatnosti

jer nemam ništa za sakriti.''

ja bih im rekao istu stvar.

Izvadio bih olovku,
napisao svoju e-mail adresu.

Rekao bih, ''Evo moje e-mail adrese.''

Želim da mi, kada dođeš doma,

pošalješ e-mailom lozinke

svih tvojih e-mail računa,

ne samo lijepog,
poštovanja vrijednog poslovnog e-maila

već svih njih,

jer želim tek baciti pogled na

to što radiš online,

pročitati što želim pročitati
i objaviti ono što nađem zanimljivim.

Na kraju krajeva, ako nisi loša osoba

i ako ne radiš ništa krivo

ne bi trebao imati što za sakriti.''

Niti jedna jedina osoba nije mi odgovorila na ponudu.

Provjerim i — (Pljesak)

provjerim opet taj račun, religiozno, svako malo.

To vam je jedno prilično osamljeno mjesto.

I postoji razlog zašto je tome tako,

a taj je da mi kao ljudska bića,

čak i oni od nas koji riječima

osporavaju važnost vlastite privatnosti

instinktivno razumijemo

njezinu duboku važnost.

Istina je da smo,
kao ljudska bića, društvene životinje,

što znači da imamo potrebu da drugi ljudi

znaju što radimo, govorimo i mislimo

i iz tog razloga dobrovoljno
objavljujemo podatke o sebi online.

No jednako je važno, da bismo

bili slobodna i ispunjena ljudska bića,

imati mjesto gdje možemo otići i

biti slobodni od
prosuđujućih pogleda ljudi.

Postoji razlog zašto to tražimo

i taj je da svi mi —

ne samo teroristi i kriminalci, svi mi —

imamo stvari koje želimo sakriti.

Postoje najrazličitije stvari
koje radimo i o kojima razmišljamo,

koje smo spremni reći svojem liječniku

ili svojem odvjetniku
ili psihologu ili supružniku

ili najboljem prijatelju
no koje bi nas zatravnile

da ih sazna ostatak svijeta.

Baš svakoga dana donosimo odluke o

stvarima koje kažemo, mislimo i napravimo

koje smo spremni otkriti drugima, i

o onima koje kažemo, mislimo i napravimo

i ne želimo da itko drugi za njih sazna.

Ljudi će vrlo lako ustvrditi

da ne vrednuju svoju privatnost,

no njihova djela poriču
autentičnost tog uvjerenja.

Postoji razlog zašto je privatnost žuđena

toliko univerzalno i instinktivno.

Nije to samo refleksivan pokret

poput udisanja zraka ili ispijanja vode.

Razlog je taj da u stanju

u kojem nas se može pratiti,
u kojem nas se može promatrati,

mijenjamo svoje ponašanje drastično.

Raspon načina ponašanja koje primjenjujemo

kada mislimo da smo promatrani

ozbiljno se smanjuje.

Ovo je tek činjenica o ljudskoj prirodi

koja je priznata u društvenim znanostima

i u literaturi i u religiji

i doslovce u svakom području.

Postoje brojne psihološke studije

koje dokazuju da kada netko zna

da bi mogao biti promatran

njegovo ponašanje postaje

znatno više prilagođeno i poslušno.

Ljudski sram je moćan motivator,

kao i želja da ga se izbjegne,

što je razlog zašto ljudi,

kada su promatrani donose odluke

koje nisu rezultat njihovog djelovanja

već odraz očekivanja koje

drugi imaju od njih

ili naloga društvenog pravovjerja.

Ovu je spoznaju najmoćnije iskoristio

u pragmatičke svrhe krajem
18. stoljeća filozof Jeremy Bentham

koji si je postavio za zadaću
riješiti važan problem

nadošao s industrijskim dobom

u kojemu su, po prvi puta,
institucije postale

tako velike i centralizirane

da više nisu bile u stanju pratiti i

kontrolirati svakog svojeg pojedinog člana

i rješenje do kojega je došao

bio je arhitektonski dizajn

originalno zamišljen za zatvore,

kojega je on nazvao panoptikon,

a primarna mu je odlika bila konstrukcija

ogromnog tornja posred institucije

kojim je tkogod bi kontrolirao instituciju

mogao u svakom trenutku
promatrati svakog zatvorenika

iako ih nije mogao promatrati
sve u svakome trenutku.

Ključna odlika tog dizajna

bila je da zatvorenici nisu mogli

vidjeti u panopticon, u toranj,

tako da nikada nisu znali

gleda li ih se ili kada.

Ono radi čega ga je uzbudilo to otkiće

bilo je to da su zatvorenici

morali pretpostaviti da jesu promatrani

u bilo kojem trenutku,

što bi postalo najvažnije za postizanje

poslušnosti i poštivanja pravila.

Francuski filozof 20. stoljeća
Michel Foucault

shvatio je da je taj model primjenjiv

ne tek u zatvorima

već u svakoj ustanovi koja želi
kontrolirati ljudsko ponašanje:

u školama, bolnicama, tvornicama,
na radnim mjestima.

Rekao je da taj način razmišljanja,

taj okvir kojeg je otkrio Bentham,

predstavlja ključan način društvene kontrole

u modernim društvima Zapada

koja više nisu trebala

otvorena oružja tiranije —

kažnjavanje ili zatvaranje
ili ubijanje disidenata,

ili pravno obvezivanje
na odanost određenoj stranci —

jer je masovni nadzor stvorio

zatvor u umu,

daleko suptilniji

ali daleko učinkovitiji način

ostvarivanja usklađenosti
s društvenim normama

ili društvenim pravovjerjem,

daleko učinkovitiji

no što bi gola sila ikada mogla biti.

Najznačajnije književno djelo o nadzoru

i privatnosti je roman
Georgea Orwella ''1984'',

o kojem svi učimo u školi
te je gotovo postao kliše.

Zapravo, kada god ga spomenete
u debati o nadzoru,

ljudi ga istog trenutka odbace

kao neprimjenjivog, i kažu,

''Oh, pa u '1984-toj' ljudi su
imali monitore u kućama,

bili su promatrani u kojem god trenutku,

i to nema nikakve veze s nadzirućom
državom s kojom se mi susrećemo.''

To je doista temeljito pogrešno shvaćanje

upozorenja koje je
Orwell dao u ''1984''-toj.

Upozorenje koje je dao

bilo je o nadzirućoj državi

koja nije promatrala sve u svakom trenutku

već u kojoj su ljudi bili svjesni da mogu

biti promatrani u bilo kojem trenutku.

Evo kako Orwellov pripovjedač, Winston Smith,

opisuje nadzorni sustav

s kojim se suočava:

''Nije postojao, dakako,
nikakav način da saznaš

promatraju li te u nekom trenutku.''

Dalje govori,

''U svakom slučaju, mogli su se priključiti

na tvoju žicu kad god su željeli

Morao si živjeti, živio si,

uz naviku koja je postala instinkt,

uz pretpostavku da svaki zvuk
kojeg napraviš

načut i, osim u tami,

svaki pokret ispitan.''

Abrahamske religije na sličan način

pretpostavljaju nevidljiv, sveznajuć autoritet

koji, radi svoje svemogućnosti,

uvijek gleda što god radiš,

što znači da nikada nemaš
ni trenutak privatnosti,

i postaje krajnji primjenjivač

poslušnosti koju zapovjeda.

Ono što sva ova naizgled raznorodna djela

prepoznaju, zaključak do kojeg dolaze,

je da društvo u kojem ljudi

mogu biti promatrani u svakom trenutku

jest društvo koje potiče konformizam,

poslušnost i podređivanje,

i zato svaki tiranin,

od najotvorenijeg do najsuptilnijeg,

žudi za tim sustavom.

S druge je strane, čak važnije,

domena privatnosti,

sposobnost otići tamo gdje možemo misliti

i razlagati i imati odnose i razgovarati

bez prosuđujućih očiju drugih na nama,

gdje kreativnost i istraživanje

i neslaganje isključivo prebivaju,

i iz tog razloga,

kada dopustimo postojanje društva

u kojem smo podložni stalnom promatranju

dopuštamo da suština ljudske slobode

bude ozbiljno obogaljena.

Zadnje što želim reći
o ovome načinu razmišljanja,

o ideji da jedino ljudi
koji rade nešto krivo

imaju stvari za sakriti i stoga
razloga za brigu o privatnosti,

je da prenosi dvije izrazito
destruktive poruke,

dvije destruktivne lekcije,

od kojih je prva da su

jedino oni ljudi koji brinu o privatnosti,

jedino ljudi koji traže privatnost,

po definiciji loši ljudi.

Ovaj zaključak govori da trebamo imati

sve moguće razloge za izbjegavanje,

najvažniji od kojih je da kada kažeš,

''netko tko radi loše stvari'',

vrlo vjerojatno misliš stvari poput
planiranja terorističkog napada

ili upuštanja u nasilna kaznena djela,

što je mnogo uža koncepcija

od one koju ljudi na pozicijama moći

imaju na umu kada kažu ''raditi loše stvari''.

Za njih, ''raditi loše stvari'' tipično znači

raditi nešto što postavlja smislen izazov

prakticiranju vlastite moći.

Druga izrazito destruktivna

i, smatram, još više podla lekcija

koja dolazi s prihvaćanjem
ovog načina razmišljanja

je da postoji implicitna pogodba

na koju pristaju ljudi koji tako razmišljaju,

a ta je pogodba sljedeća:

Ako si spreman pretvoriti sebe

u nekoga dostatno bezopasnog,

dostatno neprijetećeg,

za one koji imaju političku moć,

tada i samo tada bit ćeš slobodan

od opasnosti nadziranja.

Samo oni koji su disidenti,

oni koji se opiru moći,

imaju razloga za brigu.

Postoje brojni razlozi zašto bismo trebali
željeti izbjeći i tu lekciju.

Možda ste osoba koja, u ovom trenutku,

ne želi biti uključena u takvo ponašanje,

no možda ćete nekad u budućnosti željeti.

Čak i ako ste netko tko odlučuje

nikada ne željeti to,

činjenica da postoje drugi ljudi

koji su voljni i spremni oduprijeti se

i protiviti onima na poziciji moći —

disidenti i novinari

i aktivisti i cijeli niz drugih —

ona je koja nam svima
donosi zajedničku dobrobit

koju bismo trebali željeti sačuvati.

Jednako kritično je da je mjera

slobode našeg društva

ne kako se odnosi prema svojim dobrim,

poslušnim, popustljivim građanima,

već kako se odnosi prema svojim disidentima

i onima koji se opiru pravovjerju,

No najvažniji razlog

jest da sustav masovnog nadzora

potiskuje našu slobodu na brojne načine.

Stavlja izvan granica

razne odabire oblika ponašanja

čak i bez da smo svjesni što se dogodilo.

Uvažena socijalistkinja Rosa Luxembourg

jednom je rekla, ''Onaj tko se ne kreće,

ni ne primjećuje svoje lance.''

Možemo pokušati pretvoriti lance

masivnog nadzora u nešto
nevidljivo, neprimjetljivo,

no ograničenja koja nam postavljaju

ne postaju time ništa manje moćna.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Glenn, hvala ti.

Zvučiš vrlo uvjerljivo, moram reći,

no htio bih te vratiti unatrag

na zadnjih 16 mjeseci i Edwarda Snowdena

radi nekoliko pitanja, ako se slažeš.

Prvo je za tebe, osobno.

Svi smo čitali o uhićenju tvoga partnera,

Davida Mirande u Londonu, i ostalim poteškoćama,

no pretpostavljam da,

u smislu osobnog angažmana i rizika,

pritisak kojeg osjećaš nije lagan,

kada napadaš najveće
suverene organizacije svijeta.

Reci nam nešto malo više o tome.

Glenn Greenwald: Znaš, mislim
da je jedna od stvari koja se događa

je da ljudska hrabrost
u ovom slučaju

postaje zarazna

i premda ja i drugi novinari
s kojima sam radio

sigurno jesmo bili svjesni rizika —

Sjedinjene države i dalje su
najmoćnija država na svijetu

i ne cijene kada

otkrijete tisuće njihovih tajni

na Internetu, svojevoljno —

vidjeti nekoga tko je 29-godišnja

obična osoba odrasla

u vrlo običnim okolnostima

kako prakticira stupanj principijelne
hrabrosti kakvu je riskirao Snowden,

znajući da će otići u zatvor do kraja života

ili da će mu se čitav život raspasti,

nadahnulo me i nadahnulo druge novinare

i nadahnulo, smatram, ljude diljem svijeta,

uključujući buduće zviždače,

da shvate kako se i oni mogu uključiti
u takav oblik ponašanja.

BG: Zanima me kakav je tvoj odnos
s Edom Snowdenom,

jer si mnogo razgovarao s njim,

i sigurno nastavljaš to činiti,

no u svojoj ga knjizi nikada ne nazivaš Edward,

ni Ed, već ''Snowden''. Kako to?

GG: Znaš, vjerujem da je to nešto

što bi tim psihologa mogao ispitati.
(Smijeh)

Ne znam zašto, zapravo. Mislim da je zato

što je jedan od važnih ciljeva koje je imao,

jedna od njegovih najvažnijih taktika,

bila da je znao da će jedan od načina

za skretanje pozornosti sa sadržaja
njegovih otkrića

biti pokušaj da se fokus
postavi na njega osobno,

i iz tog razloga odlučio
ostati podalje od medija.

Pokušao je izbjeći da
se njegov osobni život

počne ispitivati

i mislim da je zvati ga Snowden

tek način na koji ga identificiram kao
važnog povijesnog dionika

radije nego da ga personaliziram što bi

moglo odvući pozornost sa sadržaja.

Moderator: Njegova otkrića, tvoja analiza,

rad drugih novinara,

sve je to razvilo debatu,

i mnoge su vlade, primjerice, reagirale,

uključujući Brazil, s projektima i programima

namijenjenima preoblikovanju
izgleda Interneta, itd.

Mnoge se stvari događaju u tom smjeru.

No pitam se, za tebe osobno,

što će biti kraj igre?

U kojem ćeš trenutku pomisliti,

pa, zapravo smo uspjeli pomaknuti kazaljku?

GG: Pa, kraj igre za mene kao novinara

je vrlo jednostavan, to je osigurati

da svaki pojedini vijesti vrijedan dokument

koji mora biti objavljen

završi objavljen,

i da tajne koje to nikada nisu trebale biti

završe otkrivene.

Za mene, to je suština novinarstva

i ono čemu sam posvećen.

Kao netko kome je masovni nadzor odbojan

iz svih razloga o kojima sam govorio,
i mnogih drugih,

mislim, smatram da moj rad neće stati

dok vlade diljem svijeta

više ne budu mogle podložiti čitave narode

praćenju i nadzoru

osim ako uvjere neki sud ili entitet

da je osoba koju ciljaju

zaista napravila nešto krivo.

Za mene, to je put kroz koji
privatnost može biti pomlađena.

BG: Snowden se jako,
kako smo i vidjeli u TED-u,

jako izričito predstavlja

kao branitelj demokratskih vrijednosti

i demokratskih načela.

No mnogi ljudi nalaze teškim povjerovati

da je to jedina njegova motivacija.

Teško im je vjerovati

da nije bilo novca posrijedi,

da nije prodao neke od tih tajni,

čak i Kini ili Rusiji,

koje sasvim jasno nisu najbolji prijatelji

Sjedinjenih država u ovom trenutku.

I siguran sam da mnogi ljudi u sobi

sebi postavljaju ista pitanja.

Smatraš li mogućim da postoji

taj dio Snowdena kojeg još nismo vidjeli?

GG: Ne, smatram to apsurdnim i idiotskim.

(Smijeh) Ako biste željeli,

a znam da se igrate đavoljeg odvjetnika,

no ako biste željeli prodati

tajne drugoj zemlji,

što je on mogao napraviti i postati

iznimno bogat time,

zadnja stvar koju biste napravili je

uzeli te tajne i dali ih novinarima

i zamolili ih da ih objave,
jer biste ih tako učinili bezvrijednima.

Ljudi koji se žele obogatiti

to učine u tajnosti,
prodajući tajne izravno vladama,

no mislim da je jedno bitno napomenuti

to da optužbe dolaze od

ljudi iz vlade SAD-a,

od ljudi u medijima koji su lojalisti

tih različitih vlada,

i mislim da mnogo puta kada ljudi,
iznose takve optužbe o drugim ljudima -

''O, on to sigurno ne radi samo

iz principa,

sigurno mora imati pokvarene,
opake razloge'' —

oni kažu mnogo više o sebi samima

nego o metama njihovih napada,

jer — (Pljesak) —

ti ljudi, koji iznose takve optužbe,

oni sami nikada ne djeluju

ni iz kakvih drugih doli pokvarenih razloga,

tako da pretpostavljaju

da su svi ostali zaraženi istom bolešću

bezdušnosti kao i oni sami,

tako da to postaje njihova pretpostavka.

(Pljesak)

BG: Glenn, hvala ti puno.
GG: Puno hvala vama.

BG: Glenn Greenwald.

(Pljesak)