Korupcija, bogatstvo i lepota: istorija venecijanske gondole - Laura Moreli (Laura Morelli)

Pogledajte celu lekciju: http://ed.ted.com/lessons/corruption-wealth-and-beauty-the-history-of-the-venetian-gondola-laura-morelli

Teško je zamisliti Veneciju bez zanimljivih gondola u obliku banana koje klize kanalima. Kako su ovi čamci postali zaštitno transportno sredstvo Venecije? Laura Moreli iznosi detalje istorije o godnoli, objašnjavajući zašto su ovi čamci bili potrebni, mukotrpne procese kojima su se pravili, kao i zašto su polako počeli da iščezavaju sa kanala koji su nekada bujali saobraćajem.

Lekcija: Laura Moreli; animacija: Endru Ferster

Kada kažem "Venecija", zamišljate li sebe
kako jedrite Velikim kanalom,

uz serenadu gondolijera?

Nema sumnje da je gondola
simbol Venecije u Italiji,

ali kako je ovaj crni brod u obliku
banane dobio svoj prepoznatljivi izgled?

Poreklo venecijanske gondole
je izgubljeno u istoriji

ali do 1500-ih, oko deset hiljada gondola
je prevozilo velikodostojnike,

trgovce i robu gradskim kanalima.

U stvari, Venecija je bila prepuna
različitih tipova ručno izrađenih čamaca

od utilitarističkih splavova do Duždevih
raskošnih pozlaćenih barži.

Kao savremeni taksi sistem, gondole
su izdavane čamdžijama

koji su pravili ture
po pristaništima grada.

Putnici bi plaćali kartu da ih prevezu
sa jedne strane Velikog kanala na drugu,

kao i do drugih mesta po gradu.

Ali, gondolijeri su uskoro
došli na loš glas.

Istorijski dokumetni opisuju brojne
prekršaje vezane za čamdžije,

uključujući psovke, kockanje,
iznuđivanje putnika -

čak i povremenu upotrebu sile.

Da bi minimizirali
nepredvidivost putovanja kanalima,

Venecijanci koji su to sebi mogli
da priušte, kupili su gondole,

kao što poznate ličnosti danas
imaju privatni auto sa šoferom.

Ovi bogati Venecijanci unajmili su
dva privatna gondolijera da ih voze

po gradu i održavaju njihove čamce.

Gondole su ubrzo postale statusni simbol,
u velikoj meri kao skupi automobil,

sa uobičajenom opremom,
ugraviranim i pozlaćenim ornamentima,

i sezonskim štofovima,
kao što su svila i somot.

Bilo kako bilo,
većina današnjih gondola su crne

jer su 1562. venecijanske vlasti odlučile

da sve gondole osim ceremonijalnih
budu ofarbane u crno

da bi se izbegli
grešno ekstravagantni prizori.

Kako izgleda, venecijanske vlasti
nisu verovale u "nabudžena vozila".

Ipak, neki bogati Venecijanci
birali su da plate kaznu

da bi održavali svoje
gondole sa ornamentima,

bila je to mala cena da bi se
održao privid bogastva.

Prepoznatljivi izgled gondole
razvijao se vekovima.

Svaka gondola konstruisana je
u porodičnoj radionici zvanoj "skvero".

Od svojih očeva i dedova, sinovi su
naučili kako da odaberu i obrade

delove bukve, trešnje, bresta, hrasta,
ariša, limuna, mahagonija, jele i oraha.

Graditelji gondola počinjali bi
od drvenog šablona

koji je možda bio zakovan za pod
radionice generacijama.

Na ovaj osnovni oblik
dodavali su pramac i krmu,

zatim formirali uzdužne daske
i rebra koja su činila okvir

broda dizajniranog da klizi
kroz plitke, uske kanale.

Gondola nema pravih linija niti ivica.

Njen prepoznatljivi profil postiže se
kroz impresivni proces vatre i vode,

krivljenjem dasaka zapaljenim bakljama,
napravljenim od močvarne trske.

Ipak, veći deo od 500 sati koliko traje
pravljenje gondole

potroši se na finalne faze:

pripremanje površina i nanošenje
uzastopnih slojeva vodootpornog laka.

Lak je pravljen po porodičnom receptu,
čuvanom kao onaj za rižoto

ili za domaći sos.

Ali, i sa završetkom drveta,
gondola još nije gotova.

Specijalizovane zanatlije snabdevaju
svoje kolege graditelje gondola

detaljno prekrivenim putničkim odeljcima,

tapaciranim detaljima i ornamentima
od čelika i mesinga.

Proizvođači vesla postali su ključni
partneri graditeljima gondola.

Venecijanske rašlje za vesla, ili forkola,
počele su kao prosta viljuška

da bi evoluirale u visoko preciznu
alatku koja omogućava gondolijeru

da vodi veslo u mnogo pozicija.

Do kasnih 1800-ih,

graditelji gondola počeli su da prave
levu stranu gondole širu nego desnu

kao ravnotežu snazi
jednog gondolijera.

Ova modifikacija omogućava veslaču
da upravlja samo sa desne strane

i bez podizanja vesla iz vode.

Iako su ove modifikacije poboljšale
putovanje gondolom,

nisu bile dovoljne da održe korak
sa motorizovanim čamcima.

Danas, samo 400 gondola
plovi kroz kanale Venecije

i svake godine, ručno se pravi
sve manje autentičnih gondola.

Ali, duž ulica, ulični znakovi sadrže reči
venecijanskog dijalekta

za lokacije starih brodogradilišta,
radionica vesla i stanica trajekata

obeležavajući uspomenu
na zanat izgradnje brodova

koji je nekada činio da život u republici
klizi stabilnim tempom.