Zemljani, Are You Syrious ? | Lejla Juranić | TEDxZagrebWomen

Razmišljajući o počecima

i nastajanju ovoga zbog
čega sam danas ovdje

shvatila sam da se sve dogodilo

jer u životu ništa ne planiram.

Ja sam hodajući kaos

koji moj muž Luka pokušava
dovesti u red.

Znači to je taj kaos bio,

a ovo je moj muž Luka.

No međutim, postoje trenutci u životu
kada je planiranje potrebno,

kao što smo počeli planirati
u "Are You Syrious",

inače bismo se raspali.

Postoje trenutci kada

treba reagirati odmah i srcem.

Jer što imate razmišljati kad gladnog
čovjeka treba nahraniti,

obući, i dati im informaciju,

i ono što je najvažnije, to je ljubav.

Ono što me pokrenulo

je bilo što je sredinom osmog mjeseca
prošle godine

moj tata predložio da bi mogli
udomiti Sirijsku obitelj

u neke nekretnine koje nam zjape prazne.

Počela sam se raspitivati,
ali nisam dobila odgovor.

Svi su samo pisali tužne statuse
i postove,

ali nitko ništa nije poduzeo.

U to vrijeme ruta nije išla
preko Hrvatske,

ali meni je to bilo teško gledati.

Rekla sam Luki da moramo nešto napraviti,

da ne možemo samo sjediti i gledati
što se događa oko nas.

Stavila sam post na Facebook,
da prikupljamo donacije u garaži,

i par dana kasnije naša garaža bila je
puna donacija

i počele su se prelijevati u stan.

Ljudi koje nikad prije nismo vidjeli
počeli su pristizati

i naši prijatelji provodili su
sate ispred garaže

sortirajući i pakirajući tu robu
za teren.

Često kažem "mi"

zato jer ovog ničeg ne bi bilo

da nismo bili MI, Luka, ja

i svi divni ljudi koji su se odlučili
pokrenuti poput nas.

Posudila sam naš prvi kombi
od moje tvrtke,

napunila ga donacijama

i sa svojom dragom prijateljicom Selmom
krenula na put.

Prvi susret je bio na Hrvatsko-Mađarskoj
granici gdje

smo se susreli sa tisućama ljudi na livadi

bez struje, bez vode,

bez ikakve organizirane službene pomoći

prepuštenih šačici volontera.

Prizor je stvarno bio jeziv.

Pomogli smo koliko smo mogli
ali to zapravo nije bilo ništa.

Na povratku smo stali na benzinsku pumpu

i pogledali prema šumi,

i vidjeli kako osmeročlana obitelj
sa bebom u naručju,

izbezumljeno trči.

Prišli smo im,
pitali kako možemo pomoći.

Rekli su da im je čovjek uzeo 1500 eura

da ih preveze od Szegeda do Budimpešte,

što je otprilike 170 kilometara,

rekao da ide samo na pumpu, da
se sakriju u grmlje,

ali se nije vratio.

Logična reakcija je bila
da im kažemo da uđu u kombi,

vozimo vas u Budimpeštu,

lovite vlak za Austriju.

Pet minuta nakon kretanja,

zavladala je mrtvačka tišina.

Preplašili smo se
da su se oni ugušili.

Ali oni su bili toliko iscrpljeni
da su odmah zaspali.

I ta mala predivna bebica,
Rahafi, je odmah zaspala.

To je sigurno bilo mojih najdužih
100 kilometara u životu.

Uspjeli smo nekako doći do Budimpešte

i stali smo u jedan hotel
jer su se samo htjeli odmoriti

no s vrata su nas izbacili van,

i vikali su da ne žele izbjeglice.

Putem smo sreli još obitelji

koje su sjedile vani i pile čaj

jer im nisu dozvolili da uđu u restoran

da tamo popiju čaj

iako su ga platili
kao i mi.

Uspjeli smo nekako doći do
Budimpešte, izbjegavajući policiju.

Ovo je šatorska cerada s kojom
su se pokrili da ih ne vide.

Došli smo na vlak,
ukrcali ih na vlak

i ono što sam shvatila
je da možemo još pomoći.

Taj osjećaj jednostavno
nisam mogla ignorirati.

Okidač koji je označavao prelazak
iz jedne akcije

u pokret koji smo nazvali
"Are You Syrious?"

je koncert koji smo

organizirali slučajno

na dan kada je mađarska zatvorila
svoje granice.

Nazvao nas je divni
Denis Katanec

koji je rekao ja bi pjevao,
ima nas još koji bi htjeli pomoći.

I u samo deset dana organiziran je koncert

kojem je Vid Jeraj dao ime.

Svi koji su radili na koncertu:

ljudi koji su primali donacije,

zaštitari, garderobijeri,

tonci, glazbenici,
svi su bili volonteri

a neki od njih su i dan danas
u "Are You Syrious?".

Shvatili smo da je to preraslo
našu garažu

i počeli smo voditi dežurstva
za sortiranje i primanje donacija.

Sljedećeg dana nazvala sam Crveni križ
i Centar za mirovne studije

i ponudila pomoć,

ali očito me nisu shvaćali ozbiljno.

U tom trenutku sam prvi put rekla
da sam ja iz "Are You Syrious?".

Što je to "Are You Syrious?"?

Nesvjesno sam dala ime
jednoj akciji,

ideji, organizaciji, pokretu.

Dva dana nakon koncerta

spakirala sam hranu u auto

i otišla u Tovarnik

jer je ruta u tom trenutku
krenula preko Hrvatske.

Došla sam do Tovarnika,
pozdravila policajce

i u tom trenutku je četiri tisuće ljudi

okruženo policajcima

probilo kordon i počelo trčati prema nama.

Policajac se u tom trenutku okrenuo
prema meni i rekao,

"Gospođo, pa oni će vas pojesti,
ali budemo vam mi pomogli."

Napravili su krug oko auta,

pomagali mi dijeliti hranu i piće.

Puštali me da donosim još.

I ono što se tamo pokazalo

pokazalo se i u cijelo vrijeme
izbjegličke krize u Hrvatskoj:

da su policajci pokazali da nisu
samo službena lica

nego da su i ljudi.

U Tovarniku još uvijek nije bilo
organizirane pomoći

i postalo mi je jasno
da moramo napraviti ozbiljnu akciju.

Opet sam došla Luki i rekla,
"Moraš ići na teren!

Tamo treba ozbiljna pomoć
a to možeš samo ti."

Opet je stavio post na Facebook,
okupio je tim,

i odmah su bili tamo.

Bapska, selo na hrvatsko-srpskoj granici,

ima posebno mjesto u priči
"Are You Syrious?".

To je prvo mjesto gdje su se
volonteri zadržali

u smjenama od 24 sata, gotovo mjesec dana.

U to vrijeme su izbjeglice
koje su prolazile kroz Hrvatsku

prolazile su kroz Bapsku na putu
prema službenom kampu u Opatovcu.

Govorimo o pet do sedam
tisuća ljudi dnevno

koje su volonteri oblačili, hranili,

tješili i pružali im prijeko
potrebne informacije.

Volonteri su spavali na polju,
zajedno, u jednom šatoru,

neki nisu spavali uopće.

Radili su 48 satne smjene
bez prestanka.

Bapska nas je naučila puno
o verziji priča ljudi koji su bježali,

puno o nama samima
i onome što je potrebno.

Stekli smo uvjerenje kako možemo
sve što i drugi, ako ne i više.

Tu je počelo pridruživanje individualnih
volontera iz Hrvatske i inozemstva.

Onda je krenulo dalje --
kampovi i osobito neformalni prijelazi

preko kojih su prelazile
stotine tisuća ljudi: Mohovo, Bregana,

Šentilj, Ključ Brdovečki/Rigonce,
Dobova, Hamica...

U tom cijelom kaosu se naš 15-godišnji sin
spakirao i došao na teren.

Otišao je na hrvatsko-srpsku granicu

s koje se vratio tako bolestan
da je završio u bolnici.

Ni to ga nije pokolebalo, i kad se vratio
nastavio je noći provoditi na terenu,

iako je ujutro imao školu.

Bilo mi je potpuno normalno
usred noći vidjeti muža

sa buntom žilet žice u ruci,
a sljedeće jutro idemo na festival

koji smo organizirali da skupimo donacije.

Bili smo dovoljno ludi da dobijemo pristup
ničijoj zemlji,

gdje nitko prije nas nije išao.

Ali nakon tjedan dana smo morali otići,
no stvari su se poboljšale,

što nam je pokazalo da je ponekad
dovoljno biti samo prisutan za promjenu.

Vrijedni AYS volonteri su nakon toga
mjesecima

čistili kamp u Dobovi

gdje uvjeti nisi buli dostojni ljudi
koji su pristizali

i često bivali odbijeni.

Imali smo patrole, slijedili smo buseve,

jer je država često vodila izbjeglice

na neformalne prijelaze
gdje nije bilo nikakve pomoći.

U sred zime su dolazili ljudi
u japankama,

djeca bez čarapa ili samo u čarapama,

bebice u benkicama, i još gore od toga.

Naučili smo da se na terenu
ništa ne može planirati.

Za dva sata ono što ste planirali
više ne vrijedi.

Jer način na terenu mora biti gerilski
i on ne podnosi planove

nego traži fleksibilne i snalažljive ljude
kojima ništa nije teško.

Koji kad im javiš u pola noći, da treba
ići na teren, oni se u sred zime

dižu, oblače,

idu u najbliži dežurni dućan,

kupuju 100 kilograma banana
ili što je već potrebno,

i idu na teren.

U životu kad se ovako nečim baviš,
shvatiš da što se događa u stvarnosti

nije isto što se događa i u medijima
i da su to dvije potpuno različite priče.

Zna li javnost zašto je u početku bilo
više muškaraca od žena?

Vjerojatno ne zna.

Zato što su muškarci kretali prvi
na tako težak put,

a onda kad bi se izborili za azil,

dovodili bi svoje žene
kada bi dobili pravo na to.

Drugi razlog je da u tom kaosu u Siriji
nisu vidjeli za koga se zapravo bore,

za koju od svjetskih sila koje su se
poigrale sa sudbinama njihove zemlje.

Paralelno sa svim tim terenima

kod mene se događala prava drama.

Luka je bio sve više na terenu,

ja sam bila u kaosu sa troje
djece i poslom

koji nisam stigla obavljati.

Hvala mojim partnerima na razumijevanju.

Spavala sam po par sati dnevno,
nikad u komadu,

jer nije bilo razlike između dana i noći.

Shvatili smo da samo pristup

360 može biti odgovor na ovu situaciju.

Ne možete na teren ako
nemate što za dijeliti

a ne možete dijeliti ako ne znate
gdje, kome i što dijeliti.

Ovo su naša skladišta.
Mijenjali smo skladišta

i dobili smo ih besplatno.
Vozili smo donirane kombije,

kupovali smo samo ono što smo morali.

Dobili smo donaciju tisuću pari cipela

od hrvatskog poduzetnika,
koje su više bile šminkerske,

ne nešto što bi nosili u blato, u polje,

ali oni su ih nosili s takvim osmijehom

jer su bile puno bolje od japanki
u kojima su došli.

Volontere na terenu sam sigurno
užasno živcirala

jer sam ih stalno gnjavila da mi
šalju informacije.

Jednom je naša volonterka Vlasta rekla,
"Ostavi me na miru.

Nemam ja vremena za to na terenu."

Međutim nisam odustajala od skupljanja
i dijeljenja tih informacija,

i stvarali smo cijelo vrijeme networking
koji se pokazao jako bitnim.

Luka i ja smo se znali toliko posvađati,

da bi mi govorio, "Što ti sebi umišljaš?
Što ti misliš da možeš napraviti?"

"Ne možemo ovako živjeti."

I nakon ona dva mjeseca koja sam spomenula

rekao je, "OK, sad sjedni i govori mi
što sve radiš

i ja ću to zapisivati."

Bilo je minimum 26 ljudi
u koordinaciji

da bi sve funkcioniralo 24/7.

Ovo su neke od naših grupa
koje su od početka i dan danas s nama.

Nikad neću zaboraviti ljude
koji su se javili

kad smo pucali i kad sam se borila
u sebi, odustati ili ići dalje,

odustati jer ću kolabirati,
što se na kraju dogodilo.

Imala sam manji moždani udar,
ali dobra sam, kao što vidite.

I htjela bi nabrojat sve te ljude
koji su se javili: Asja, Magda,

Milena, Emir, Petar, Zvone,

Jasne, Sanje, Krešo...

Vjerojatno ću nekog zaboraviti,
ali oni jako dobro znaju tko su,

jer oni predstavljaju jedno
posebno mjesto u priči AYS?.

Ali isto tako i svi volonteri
koji su došli kasnije

su razvijali "Are You Syrious?"
do ovog gdje smo sada.

Ono moje skupljanje i dijeljenje informacija
napokon je dobilo smisao

kad je došla Milka sa ekipom
koja je to razvila do savršenstva.

Daily Digest je narastao u sada slavni
Are You Syrious Daily News Digest,

jedine dnevne, necenzorirane vijesti vezane
za izbjegličku rutu od Sirije do Norveške

koju prenose poznati svjetski mediji
kao Washington Post, BBC,

Le Monde i mnogi drugi,

a čitaju ga i izbjeglice i
volonteri i svi na ruti,

jer ga smatraju jedinim pouzdanim
izvorom informacija.

Osim volontera na terenu,
koji rade takozvane seksi poslove,

velika snaga AYS su ljudi koji rade
u mračnim skladištima,

koji rade noćne smjene na računalima

skupljajući i dijeleći informacije
koje su drugima od koristi.

Zamislite kad dobijete poruku
u inbox

da krijumčari drže izbjeglice
kao taoce

ili da je čamac sa živim ljudima tone
i da trebaju pomoć taj čas.

Koja je to količina stresa prisutna
svakodnevno u životima tih ljudi.

Međutim oni ne posustaju,
idu dalje.

I svi ti ljudi su spašeni,
zamislite koja je to sreća za AYS obitelj.

Koliko god planirali,
događale su se nepredvidive situacije.

Kao kada je Luka nakon jedne svađe
u kojoj je rekao da ne možemo dalje,

vratio se kući sa Samuelom iz Nigerije

koga nisu pustili preko granice
zato što je bio crn.

Samuel i dan danas s nama,
više od godinu dana.

Postao je dio naše obitelji,
naša djeca ga obožavaju,

Samuel igra nogomet i očajnički
želi ostati u Hrvatskoj,

koju je zavolio iz svog naivnog,
velikog, dječačkog srca.

Međutim, ova država ne želi Samuela,
ali mi se za njega i dalje borimo.

Samuel nije jedini.

Samo u ovom trenutku u Hrvatskoj
ima oko 1000 ljudi

koje poput milijuna drugih
iz raznih zemalja svijeta

traže međunarodnu zaštitu.

Znate li da je puno ime
Are You Syrious

je Zemljani Are You Syrious?

Kao zemljani smo htjeli pokazati
ono što vjerujemo i ono za što se borimo,

što je život bez granica i
lažnih podjela,

jer svi smo mi samo mali, obični,
predivni,

ništavni, veličanstveni ljudi.

Od devetog mjeseca do danas,

AYS volonteri su pomagali
u mnogim zemljama na izbjegličkoj ruti.

Stekli su povjerenje iz cijelog svijeta.

Imali smo i donatore i volontere
iz cijelog svijeta.

Poslali smo tone pomoći u razne zemlje
na izbjegličkoj ruti.

Organizirali smo humanitarne akcije,
koncerte, stvorili smo brend.

Podršku nam je dao veliki broj umjetnika
koji su organizirali humanitarne događaje

samoinicijativno kako bi nam pomogli.

Obnovili smo granatirani kamp u Siriji

u kojem žive uglavnom žena, djeca i starci

koji nemaju načina da prijeđu granicu.

AYS volonteri pomažu tražiteljima azila
i azilantima da se što lakše integriraju.

Izašli smo iz komfort zone i upoznali
ljude iz svih krajeva svijeta

različitih zanimanja i sudbina,

ali ono najvažnije iskustvo je
biti ujedinjen oko jedne ideje

i kada možete cijeniti i zagrliti
nekoga potpuno drugačijeg čovjeka.

Govorili su nam da zanemarujemo djecu,
da ne možemo tako živjeti,

ali naša djeca su doživjela ono
što ne bi ni za milijun godina

živeći u ovom prilično konzervativnom
i zatvorenom društvu.

Svaki volonter je unio nešto svoje
u ovu priču.

Sad u organizaciji radi oko
50 volontera.

Za nas je to što radimo
čin najvećeg domoljublja

jer predstavljamo našu zemlju
kao zemlju dobrih ljudi,

što je i bila prije nego je postala
zemlja "velikih ratnika".

Bila je zemlja dobrih ljudi i domaćina
koji su pomagali ljudima u nevolji.

Jednom smo dobili poruku da će se
njihov narod neće zaboraviti što smo učinili

dok god su živa njihova djeca.

A to što smo učinili i što činimo
i što osjećamo dok to činimo,

to znači bit Syrious.

Syrious znači pomagati s voljom
i bez straha, svima kojima je to potrebno,

i izbjeglicama u parku,
na terenu ili u kampu,

i tražiteljima azila i onima koji to nisu,
i svima koji prolaze...

Idemo dalje, idemo dok god više
ne buemo potrebni,

a naš glavni cilj je da postanemo
nepotrebni i da više ne postojimo.

Kada gledam na sve ovo što sam ispričala,

ne mislim da sam napravila
išta spektakularno,

ništa što svatko od nas ne bi mogao napraviti,

samo kad odluči da hoće i ima hrabrosti
to napraviti.

Što potvrđuju svi ovi AYS volonteri

koje ovim putem sve grlim, kao i
sve volontere, i izbjeglice, i migrante,

ljude bez doma,
ljude bez slobode, ljude bez mira.

Zemljani, let's be Syrious.