Kada umrem, ponovno me upotrijebite

Što kada bi naše tijelo, umjesto da bude balzamirano, pokopano ili spaljeno do pepela, moglo pomoći u razvoju novoga života nakon što umremo? Pridružite se Katrini Spade dok raspravlja o "ponovnoj upotrebi" - sustavu koji koristi prirodni proces razgradnje kako bi našeg pokojnika pretvorio u životvorno tlo, poštujući i zemlju i pokojnika.

Moje ime je Katrina Spade
i odrasla sam u obitelji medicinara,

gdje je bilo prilično normalno pričati
o smrti i umiranju za večerom.

No, za razliku od većine članova obitelji,
nisam se bavila medicinom.

Umjesto toga, pohađala sam školu
arhitekture kako bih naučila dizajnirati.

Dok sam bila tamo,
postala sam vrlo znatiželjna

o tome što će se dogoditi s mojim
fizičkim tijelom nakon što umrem.

Što bi moji najbliži i najdraži
napravili sa mnom?

Stoga, ako vas postojanje i
činjenica vlastite smrtnosti

ne rastužuje,

stanje naših sadašnjih
pogrebnih običaja hoće.

Danas, gotovo 50 posto Amerikanaca
odabire tradicionalni pokop.

Tradicionalni pokop
započinje balzamiranjem,

gdje pogrebno osoblje
isisava tjelesnu tekućinu

i zamjenjuje ju mješavinom
koja će očuvati leš

i dati mu živahni sjaj.

Zatim, kao što znate,
tijela se pokopavaju u lijes,

u grobnici obloženoj betonom

na groblju.

Na američkim grobljima

pokopamo dovoljno metala za
izgradnju Golden Gate Bridgea,

dovoljno drva za izgradnju
1800 obiteljskih kuća

i dovoljno tekućine za
balzamiranje formaldehidom

da popuni 8 olimpijskih bazena.

Osim toga, groblja diljem svijeta
dostižu svoj maksimalan kapacitet.

Ispostavilo se da zaista nema
dobrog poslovnog smisla

prodati nekome komad zemlje za vječnost.

(Smijeh)

Čija je to ideja bila?

Na nekim mjestima ne možete kupiti
zemljište bez obzira koliko novca imate.

Kao rezultat toga, stope
kremiranja brzo su porasle.

Da ste 1950. godine predložili
da se vaša baka spali nakon smrti,

vjerojatno bi bili izbačeni
iz obiteljske grobnice.

Danas, gotovo polovica Amerikanaca
odabire kremiranje,

jednostavnije je,

jeftinije

i ekološki prihvatljivije.

Mislila sam da je kremiranje
održiv oblik raspolaganja,

no, razmislite o tome na trenutak.

Kremiranje uništava potencijal koji imamo

da vratimo zemlji nakon što smo umrli.

Ono koristi energetski intenzivan proces
za pretvaranje tijela u pepeo

i time zagađuje zrak te doprinosi
klimatskim promjenama.

Sve u svemu, kremiranje u SAD-u

godišnje emitira nevjerojatnih
270 milijuna kilograma ugljičnog dioksida

u atmosferu.

Doista strašna istina je

da će posljednja stvar koju će
većina nas učiniti na ovoj Zemlji,

je otrovati je.

To je kao da smo stvorili, prihvatili
i smrću odbacili naš put u trenutno stanje

koje stavlja toliko udaljenosti
između nas samih i prirode

koliko je ljudski moguće.

Naša suvremena pogrebna praksa
osmišljena je kako bi spriječila

prirodne procese koji se
događaju tijelu nakon smrti.

Drugim riječima, oni za cilj imaju
spriječiti naše raspadanje.

Ali, istina je

da je priroda zaista dobra u smrti.

Svi smo to vidjeli.

Kada organski materijal umre u prirodi,

mikroorganizmi i bakterije razgrađuju
ga u tlo bogato hranjivim tvarima,

dovršavajući životni ciklus.

U prirodi, smrt stvara život.

Tada u školi arhitekture,
razmišljala sam o svemu ovome

i postavila sam plan
redizajniranja pogrebne skrbi.

Mogu li stvoriti sustav

koji je koristan za Zemlju

i koji koristi prirodu kao vodič,
a ne nešto čega se treba bojati?

Nešto što je blago za planet?

Taj planet, naposljetku,
održava naša živuća tijela

kroz cijeli život.

Dok sam razmišljala

i skicirala to,

telefon je zazvonio.

Bila je to prijateljica Kate.

Bila je kao, „Hej, jesi li
čula za poljoprivrednike

koji kompostiraju cijele krave?”

A ja sam samo nešto kao, „Mmmm.“

(Smijeh)

Ispostavilo se da farmeri u
poljoprivrednim institucijama

prakticiraju nešto što se zove
kompostiranje mrtve stoke

već desetljećima.

Kompostiranje stoke je proces u kojem
uzimate životinju bogatu dušikom

i prekrivate ju ko-kompostiranim
materijalima bogatim ugljikom.

To je aerobni proces pa zahtijeva kisik

i puno vlage.

U osnovnoj postavi krava je prekrivena
s nekoliko metara drvne biomase,

koja je bogata ugljikom

i ostavljena je u prirodi kako bi
povjetarac osigurao kisik,

a kiša vlagu.

Za otprilike devet mjeseci

ostaje samo kompost
bogat hranjivim tvarima.

Meso je potpuno razgrađeno,

kao i kosti.

Znam.

(Smijeh)

Zato bih sebe definitivno
nazvala štreberom razgradnje,

ali sam vrlo daleko od znanstvenika,

vidjeli ste da je to istina,

jer često proces kompostiranja
nazivam magijom.

(Smijeh)

Dakle, u osnovi, sve što
mi ljudi trebamo učiniti

je stvoriti pravo okruženje za
prirodu da obavi svoj posao.

To je kao suprotnost
antibakterijskom sapunu.

Umjesto borbe protiv njih,

dočekujemo mikrobe i
bakterije raširenih ruku.

Ta sitna, nevjerojatna stvorenja

razgrađuju molekule u
manje molekule i atome,

koji se zatim ugrađuju u nove molekule.

Drugim riječima, krava je transformirana.

Više nije krava.

Vraćena je natrag u prirodu.

Vidite? Magija.

Vjerojatno možete zamisliti žarulju
koja mi se upalila u glavi

nakon što sam primila
taj telefonski poziv.

Počela sam dizajnirati sustav

koji se temelji na principima
kompostiranja mrtve stoke,

koji bi primao ljudska bića
i pretvarao ih u tlo.

Unazad pet godina

projekt je narastao na načine
koje nikada nisam mogla zamisliti.

Izradili smo skalabilan, replicirajući
neprofitni urbani model,

koji se temelji na znanosti o
kompostiranju mrtve stoke,

koja ljudska bića pretvara u tlo.

Udružili smo se i surađivali
smo sa stručnjacima za tlo,

raspadanje, alternativnu pogrebnu skrb,

zakon i arhitekturu.

Prikupljali smo sredstva
od zaklada i pojedinaca,

kako bismo dizajnirali
prototip ovog sustava

i kontaktirali su nas deseci
tisuća ljudi širom svijeta

koji žele da ova opcija bude dostupna.

U redu.

U narednih nekoliko godina,

cilj nam je izgraditi prvo kompletno
postrojenje za kompostiranje ljudi

u Seattleu.

(Pljesak)

Zamislite to,

dijelom javni park,

dijelom pogrebno poduzeće,

dijelom spomen na ljude koje volimo,

mjesto gdje se možemo
povezati s ciklusima prirode

i tretirati tijela s
blagošću i poštovanjem.

Infrastruktura je jednostavna.

Unutar vertikalne jezgre

tijela i drvna biomasa prolaze kroz
ubrzanu prirodnu razgradnju

ili kompostiranje

i pretvaraju se u tlo.

Kad netko umre, njegovo se tijelo
odvede u postrojenje za kompostiranje.

Nakon umatanja pokojnika
u jednostavno platno,

prijatelji i obitelj nose
tijelo na vrh jezgre,

koja sadrži prirodni sustav razgradnje.

Tijekom svečanosti polaganja,

nježno stavljaju tijelo u jezgru

i pokrivaju ga drvnom biomasom.

Ovo započinje nježnu transformaciju
od čovjeka do tla.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana
tijelo se prirodno razgrađuje.

Mikrobi i bakterije razgrađuju
ugljik, zatim proteine,

kako bi stvorili novu tvar,

bogato, zemljano tlo.

Ovo se tlo može koristiti
za rast novoga života.

Na kraju, možete biti drvo limuna.

(Pljesak)

Da, hvala.

(Pljesak)

Tko sada razmišlja o piti od limuna?

(Smijeh)

O kapljici limuna?

O nečem jačem?

Uz zbrinjavanje u jezgri,

ove će zgrade podržavati tugovanje

dajući prostor za memorijalne usluge
i planiranje kraja života.

Mogućnost za prenamjenu je ogromna.

Stare crkve i industrijska skladišta
mogu se pretvoriti u mjesta

gdje stvaramo tlo i odajemo počast životu.

Želimo vratiti aspekt obreda

koji je izgubljen tijekom
proteklih stotinu godina,

dok je stopa kremiranja porasla,

a vjerska pripadnost je smanjena.

Naša ustanova u Seattleu će funkcionirati
kao model za ova mjesta

diljem svijeta.

Kontaktirale su nas zajednice
iz Južne Afrike, Australije,

Velike Britanije, Kanade i šire.

Izrađujemo priručnik za dizajn

koji će pomoći drugima u
dizajniranju i izgradnji objekata,

koji će sadržavati tehničke specifikacije

i najbolje regulatorne vještine.

Želimo pomoći pojedincima, organizacijama

i općinama

oko projektiranja i izgradnje
objekata u njihovim gradovima.

Ideja je da svako mjesto treba izgledati
drugačije i davati drugačiji osjećaj

s istim sustavom iznutra.

Mjesta trebaju dizajnom biti prilagođena
susjedstvu u kojemu se nalaze

i zajednici kojoj služe.

Druga ideja je da pomoćno osoblje
bude na raspolaganju,

kako bi pomoglo obiteljima pri skrbi
i pripremi tijela njihovih najmilijih.

Izbjegavamo običaje koji
su zbunjujući i nelagodni

te stvaramo sustav koji je lijep, smislen

i transparentan.

Vjerujemo da je pristup
ekološkoj pogrebnoj skrbi

ljudsko pravo.

U redu, znate staru izreku,

ako možete kompostirati kravu,
možete i čovjeka?

(Smijeh)

Ispostavlja se da je to istina.

Od 2014. vodimo pilot projekt

na brežuljcima Sjeverne Karoline

s Odjelom forenzičke antropologije
na Sveučilištu Western Carolina.

Šest donorskih tijela
pokriveno je drvnom biomasom,

kisikom kojega pružaju povjetarci,

mikrobima i bakterijama
koje obavljaju svoj posao.

Ovaj pilot program nam je omogućio
da pokažemo da je moguće

iskoristiti nevjerojatnu snagu
prirodne razgradnje

za pretvaranje ljudskih tijela u tlo

te radimo i s drugim sveučilištima.

Znanstvenici za tlo
na Državnom sveučilištu Washington,

diplomirani studenti,

rade na kompostiranju zuba
s amalgamskim punjenjem,

kako bismo razumjeli što se
događa sa živom u njemu.

Dalje, započet ćemo eksperimente

kako bismo utvrdili što se događa
s kemoterapijama i lijekovima

tijekom procesa kompostiranja

i hoće li biti potrebna dodatna sanacija.

Uostalom,

kompostiranje stvara
veliku količinu topline,

osobito ovaj tip kompostiranja.

Tjedan dana nakon početka
kompostiranja petog doniranog tijela,

temperatura unutar tog
humka drvne biomase

dosegla je 70 stupnjeva Celzijevih.

Zamislite da iskoristite tu toplinu
kako biste stvorili energiju

ili ugodili tugovanje na hladan dan.

Počela je revolucija pogrebne skrbi.

Ovo je uzbudljivo vrijeme za biti živ.

Hvala vam.

(Pljesak)