Moje ime je Katrina Spade i odrasla sam u obitelji medicinara, gdje je bilo prilično normalno pričati o smrti i umiranju za večerom. No, za razliku od većine članova obitelji, nisam se bavila medicinom. Umjesto toga, pohađala sam školu arhitekture kako bih naučila dizajnirati. Dok sam bila tamo, postala sam vrlo znatiželjna o tome što će se dogoditi s mojim fizičkim tijelom nakon što umrem. Što bi moji najbliži i najdraži napravili sa mnom? Stoga, ako vas postojanje i činjenica vlastite smrtnosti ne rastužuje, stanje naših sadašnjih pogrebnih običaja hoće. Danas, gotovo 50 posto Amerikanaca odabire tradicionalni pokop. Tradicionalni pokop započinje balzamiranjem, gdje pogrebno osoblje isisava tjelesnu tekućinu i zamjenjuje ju mješavinom koja će očuvati leš i dati mu živahni sjaj. Zatim, kao što znate, tijela se pokopavaju u lijes, u grobnici obloženoj betonom na groblju. Na američkim grobljima pokopamo dovoljno metala za izgradnju Golden Gate Bridgea, dovoljno drva za izgradnju 1800 obiteljskih kuća i dovoljno tekućine za balzamiranje formaldehidom da popuni 8 olimpijskih bazena. Osim toga, groblja diljem svijeta dostižu svoj maksimalan kapacitet. Ispostavilo se da zaista nema dobrog poslovnog smisla prodati nekome komad zemlje za vječnost. (Smijeh) Čija je to ideja bila? Na nekim mjestima ne možete kupiti zemljište bez obzira koliko novca imate. Kao rezultat toga, stope kremiranja brzo su porasle. Da ste 1950. godine predložili da se vaša baka spali nakon smrti, vjerojatno bi bili izbačeni iz obiteljske grobnice. Danas, gotovo polovica Amerikanaca odabire kremiranje, jednostavnije je, jeftinije i ekološki prihvatljivije. Mislila sam da je kremiranje održiv oblik raspolaganja, no, razmislite o tome na trenutak. Kremiranje uništava potencijal koji imamo da vratimo zemlji nakon što smo umrli. Ono koristi energetski intenzivan proces za pretvaranje tijela u pepeo i time zagađuje zrak te doprinosi klimatskim promjenama. Sve u svemu, kremiranje u SAD-u godišnje emitira nevjerojatnih 270 milijuna kilograma ugljičnog dioksida u atmosferu. Doista strašna istina je da će posljednja stvar koju će većina nas učiniti na ovoj Zemlji, je otrovati je. To je kao da smo stvorili, prihvatili i smrću odbacili naš put u trenutno stanje koje stavlja toliko udaljenosti između nas samih i prirode koliko je ljudski moguće. Naša suvremena pogrebna praksa osmišljena je kako bi spriječila prirodne procese koji se događaju tijelu nakon smrti. Drugim riječima, oni za cilj imaju spriječiti naše raspadanje. Ali, istina je da je priroda zaista dobra u smrti. Svi smo to vidjeli. Kada organski materijal umre u prirodi, mikroorganizmi i bakterije razgrađuju ga u tlo bogato hranjivim tvarima, dovršavajući životni ciklus. U prirodi, smrt stvara život. Tada u školi arhitekture, razmišljala sam o svemu ovome i postavila sam plan redizajniranja pogrebne skrbi. Mogu li stvoriti sustav koji je koristan za Zemlju i koji koristi prirodu kao vodič, a ne nešto čega se treba bojati? Nešto što je blago za planet? Taj planet, naposljetku, održava naša živuća tijela kroz cijeli život. Dok sam razmišljala i skicirala to, telefon je zazvonio. Bila je to prijateljica Kate. Bila je kao, „Hej, jesi li čula za poljoprivrednike koji kompostiraju cijele krave?” A ja sam samo nešto kao, „Mmmm.“ (Smijeh) Ispostavilo se da farmeri u poljoprivrednim institucijama prakticiraju nešto što se zove kompostiranje mrtve stoke već desetljećima. Kompostiranje stoke je proces u kojem uzimate životinju bogatu dušikom i prekrivate ju ko-kompostiranim materijalima bogatim ugljikom. To je aerobni proces pa zahtijeva kisik i puno vlage. U osnovnoj postavi krava je prekrivena s nekoliko metara drvne biomase, koja je bogata ugljikom i ostavljena je u prirodi kako bi povjetarac osigurao kisik, a kiša vlagu. Za otprilike devet mjeseci ostaje samo kompost bogat hranjivim tvarima. Meso je potpuno razgrađeno, kao i kosti. Znam. (Smijeh) Zato bih sebe definitivno nazvala štreberom razgradnje, ali sam vrlo daleko od znanstvenika, vidjeli ste da je to istina, jer često proces kompostiranja nazivam magijom. (Smijeh) Dakle, u osnovi, sve što mi ljudi trebamo učiniti je stvoriti pravo okruženje za prirodu da obavi svoj posao. To je kao suprotnost antibakterijskom sapunu. Umjesto borbe protiv njih, dočekujemo mikrobe i bakterije raširenih ruku. Ta sitna, nevjerojatna stvorenja razgrađuju molekule u manje molekule i atome, koji se zatim ugrađuju u nove molekule. Drugim riječima, krava je transformirana. Više nije krava. Vraćena je natrag u prirodu. Vidite? Magija. Vjerojatno možete zamisliti žarulju koja mi se upalila u glavi nakon što sam primila taj telefonski poziv. Počela sam dizajnirati sustav koji se temelji na principima kompostiranja mrtve stoke, koji bi primao ljudska bića i pretvarao ih u tlo. Unazad pet godina projekt je narastao na načine koje nikada nisam mogla zamisliti. Izradili smo skalabilan, replicirajući neprofitni urbani model, koji se temelji na znanosti o kompostiranju mrtve stoke, koja ljudska bića pretvara u tlo. Udružili smo se i surađivali smo sa stručnjacima za tlo, raspadanje, alternativnu pogrebnu skrb, zakon i arhitekturu. Prikupljali smo sredstva od zaklada i pojedinaca, kako bismo dizajnirali prototip ovog sustava i kontaktirali su nas deseci tisuća ljudi širom svijeta koji žele da ova opcija bude dostupna. U redu. U narednih nekoliko godina, cilj nam je izgraditi prvo kompletno postrojenje za kompostiranje ljudi u Seattleu. (Pljesak) Zamislite to, dijelom javni park, dijelom pogrebno poduzeće, dijelom spomen na ljude koje volimo, mjesto gdje se možemo povezati s ciklusima prirode i tretirati tijela s blagošću i poštovanjem. Infrastruktura je jednostavna. Unutar vertikalne jezgre tijela i drvna biomasa prolaze kroz ubrzanu prirodnu razgradnju ili kompostiranje i pretvaraju se u tlo. Kad netko umre, njegovo se tijelo odvede u postrojenje za kompostiranje. Nakon umatanja pokojnika u jednostavno platno, prijatelji i obitelj nose tijelo na vrh jezgre, koja sadrži prirodni sustav razgradnje. Tijekom svečanosti polaganja, nježno stavljaju tijelo u jezgru i pokrivaju ga drvnom biomasom. Ovo započinje nježnu transformaciju od čovjeka do tla. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana tijelo se prirodno razgrađuje. Mikrobi i bakterije razgrađuju ugljik, zatim proteine, kako bi stvorili novu tvar, bogato, zemljano tlo. Ovo se tlo može koristiti za rast novoga života. Na kraju, možete biti drvo limuna. (Pljesak) Da, hvala. (Pljesak) Tko sada razmišlja o piti od limuna? (Smijeh) O kapljici limuna? O nečem jačem? Uz zbrinjavanje u jezgri, ove će zgrade podržavati tugovanje dajući prostor za memorijalne usluge i planiranje kraja života. Mogućnost za prenamjenu je ogromna. Stare crkve i industrijska skladišta mogu se pretvoriti u mjesta gdje stvaramo tlo i odajemo počast životu. Želimo vratiti aspekt obreda koji je izgubljen tijekom proteklih stotinu godina, dok je stopa kremiranja porasla, a vjerska pripadnost je smanjena. Naša ustanova u Seattleu će funkcionirati kao model za ova mjesta diljem svijeta. Kontaktirale su nas zajednice iz Južne Afrike, Australije, Velike Britanije, Kanade i šire. Izrađujemo priručnik za dizajn koji će pomoći drugima u dizajniranju i izgradnji objekata, koji će sadržavati tehničke specifikacije i najbolje regulatorne vještine. Želimo pomoći pojedincima, organizacijama i općinama oko projektiranja i izgradnje objekata u njihovim gradovima. Ideja je da svako mjesto treba izgledati drugačije i davati drugačiji osjećaj s istim sustavom iznutra. Mjesta trebaju dizajnom biti prilagođena susjedstvu u kojemu se nalaze i zajednici kojoj služe. Druga ideja je da pomoćno osoblje bude na raspolaganju, kako bi pomoglo obiteljima pri skrbi i pripremi tijela njihovih najmilijih. Izbjegavamo običaje koji su zbunjujući i nelagodni te stvaramo sustav koji je lijep, smislen i transparentan. Vjerujemo da je pristup ekološkoj pogrebnoj skrbi ljudsko pravo. U redu, znate staru izreku, ako možete kompostirati kravu, možete i čovjeka? (Smijeh) Ispostavlja se da je to istina. Od 2014. vodimo pilot projekt na brežuljcima Sjeverne Karoline s Odjelom forenzičke antropologije na Sveučilištu Western Carolina. Šest donorskih tijela pokriveno je drvnom biomasom, kisikom kojega pružaju povjetarci, mikrobima i bakterijama koje obavljaju svoj posao. Ovaj pilot program nam je omogućio da pokažemo da je moguće iskoristiti nevjerojatnu snagu prirodne razgradnje za pretvaranje ljudskih tijela u tlo te radimo i s drugim sveučilištima. Znanstvenici za tlo na Državnom sveučilištu Washington, diplomirani studenti, rade na kompostiranju zuba s amalgamskim punjenjem, kako bismo razumjeli što se događa sa živom u njemu. Dalje, započet ćemo eksperimente kako bismo utvrdili što se događa s kemoterapijama i lijekovima tijekom procesa kompostiranja i hoće li biti potrebna dodatna sanacija. Uostalom, kompostiranje stvara veliku količinu topline, osobito ovaj tip kompostiranja. Tjedan dana nakon početka kompostiranja petog doniranog tijela, temperatura unutar tog humka drvne biomase dosegla je 70 stupnjeva Celzijevih. Zamislite da iskoristite tu toplinu kako biste stvorili energiju ili ugodili tugovanje na hladan dan. Počela je revolucija pogrebne skrbi. Ovo je uzbudljivo vrijeme za biti živ. Hvala vam. (Pljesak)