Zašto se Brexit dogodio -- i što učiniti sljedeće

Neugodno smo nesvjesni činjenice koliko su naša društva podijeljena, a Brexit je proizišao iz duboke, neispitane granice između onih koji se boje globalizacije i onih koji je prihvaćaju, kaže društveni znanstvenik Alexander Betts. Kako ćemo imenovati taj strah, kao i rastuće razočaranje političkim utemeljenjem dok se odbijamo prepustiti ksenofobiji i nacionalizmu? Pridružite se Bettsu u raspravi o 4 koraka nakon Brexita koji vode prema inkluzivnom svijetu.

Ja sam Britanac.

(Smijeh)

(Pljesak)

Nikad prije fraza "Ja sam Britanac" nije
izvlačila toliko sažaljenja.

(Smijeh)

Dolazim s otoka na kojemu
mnogi od nas vole vjerovati

da postoji kontinuitet u
posljednjih nekoliko tisuća godina.

U povijesti smo nametali
promjene drugima,

ali malo smo ih učinili za sebe.

Zbog toga sam doživio golem šok

kad sam se probudio 24. lipnja

i otkrio da je moja zemlja
izglasala izlazak iz Europske unije,

premijer je dao ostavku,

a Škotska je razmišljala o referendumu

koji bi mogao dovesti do samog kraja
postojanja Ujedinjenog Kraljevstva.

Dakle, to je bio veliki šok za mene

i veliki šok za mnoge ljude,

ali i ono što je,
u proteklih nekoliko dana,

stvorilo potpuno političko stapanje

u mojoj zemlji.

Javila se želja za drugim referendumom,

kao da pratimo sportsku utakmicu i možemo

protivničku ekipu
zamoliti za ponovno odigravanje.

Svi su krivili svakoga.

Ljudi su krivili premijera

za pozivanje na referendum.

Krivili su predvodnika opozicije
jer se nije dovoljno usprotivio.

Mladi su optuživali stare.

Obrazovani su okrivljavali
manje obrazovane.

To potpuno stapanje
sve je učinilo još gorim

najtragičnijim elementom:

nivo ksenofobije i rasističkog
zlostavljanja na ulicama Britanije

koji nikad prije nisam doživio

u svom životu.

Ljudi razgovaraju o tome hoće li
moja zemlja postati Little England

ili, kako je to sročio jedan
od mojih kolega,

hoćemo li postati nostalgični
tematski park iz 1950-ih

koji pluta u Atlantskom oceanu.

(Smijeh)

No moje je pravo pitanje

je li stupanj šoka koji smo
iskusili zapravo opravdan?

Je li ovo nešto što se
dogodilo preko noći?

Ili su nas dublji strukturalni faktori
doveli do ovoga gdje smo danas?

Zato se želim vratiti jedan korak unazad
i zapitati se 2 ključna pitanja.

Prvo, što Brexit predstavlja,

ne samo za moju zemlju,

već za sve nas u svijetu?

I drugo, što možemo učiniti?

Kako bismo svi trebali odgovoriti?

Dakle, prvo. Što Brexit predstavlja?

Prekasno uviđanje predivna je stvar.

Brexit nas uči mnogim stvarima
o našem društvu

i o društvima u svijetu.

Na neobične načine naglašava,
ono čega smo sramotno nesvjesni,

koliko su podijeljena naša društva.

Podjela po glasovanju duž godina,
obrazovanja, klase i geografije.

Mladi nisu glasali u velikim brojevima,

ali oni koji jesu, htjeli su ostati.

Stariji su ljudi zbilja htjeli
napustiti Europsku uniju.

Geografski, London i Škotska
najstrože su se obvezali

ostati dijelom Europske unije,

dok je u ostalim dijelovima zemlje
postojala snažna ambivalencija.

Takve podjele ono su što
moramo prepoznati i shvatiti ozbiljno.

I još dublje, glasanje nas poučava

o prirodi politike u današnjici.

Suvremena politika nije više
o podjeli na ljevicu i desnicu.

Nije više o porezima i troškovima.

Već o globalizaciji.

Linija kvara u suvremenoj politici je
između onih koji zagovaraju globalizaciju

i onih koji se globalizacije boje.

(Pljesak)

Ako pogledamo zašto oni
koji su htjeli otići --

zovemo ih "odlazitelji",
nasuprot onih koji žele ostati --

vidimo dva faktora u istraživanju
javnog mnijenja

koji su uistinu značajni.

Prvi je imigracija, a
drugi suverenost,

oni predstavljaju želju ljudi
da vrate kontrolu nad svojim životima

i osjećaj da ih političari
ne predstavljaju uistinu.

Te ideje predstavljaju
strah i otuđenje.

Predstavljaju povlačenje
prema nacionalizmu i granicama

na način koji mnogi od nas odbijaju.

Ono što želim predložiti jest
puno kompliciranija slika,

kako liberalni
internacionalisti

poput mene, a čvrsto se
ubrajam u tu sliku,

moraju sebe ponovno
staviti u sliku

kako bismo razumjeli kako
smo stigli tu gdje jesmo danas.

Kada pogledamo uzorke glasača
diljem Ujedinjenog Kraljevstva,

lako uočavamo podjele.

Plava područja označavaju ostanak,

a crvena izlazak.

Kad sam ovo pogledao,

ono što me osobno pogodilo
jest mala količina vremena u životu

koju sam zbilja proveo
u crvenim područjima.

Iznenada sam shvatio,
gledajući top 50 područja u UK

koja imaju najviše glasova za izlazak,

ukupno sam proveo 4 dana
svog života u tim područjima.

U nekim tim mjestima

nisam čak znao ni imena
glasačkih okruga.

Bio je to pravi šok za mene,

a značilo je da ljudi poput mene

koji se smatraju inkluzivnima,
otvorenima i tolerantnima,

možda ni ne poznaju
vlastitu zemlju i društvo

onoliko koliko volimo vjerovati
da je tako.

(Pljesak)

Izazov koji nam se javlja
jest u pronalasku novog načina

prenošenja globalizacije tim ljudima,

prepoznavanju da ti ljudi koji nisu
nužno pohađali sveučilište,

koji nisu nužno odrasli uz internet,

koji nemaju mnogo prilika za putovanja,

njih možda nije uvjerilo
ono što mi smatramo uvjerljivim

u našim često liberalnim mjehurićima.

(Pljesak)

To samo znači da moramo dohvatiti
šire područje i razumjeti.

U glasovima za izlazak, manjina je prčkala
s politikom straha i mržnje

stvarajući laži i nepovjerenje

poput ideje da bi glas za Europu

mogao smanjiti broj izbjeglica
i tražitelja skloništa u Europi

dok glas za izlazak nije imao ništa
sa samom imigracijom

izvan Europske unije.

No, za značajnu većinu
glasača za izlazak iz EU

najveća je briga bilo razočaranje
političkog kadra.

To je bio glas protesta za mnoge,

osjećaj da ih nitko ne predstavlja,

da ne mogu pronaći političku stranku
koja će govoriti u njihovo ime,

zbog toga su i odbili
taj politički kadar.

Ovo se javlja diljem Europe,
pa i u liberalnom demokratskom svijetu.

Vidimo to u rastu popularnosti
Donalda Trumpa u SAD-u,

u rastućem nacionalizmu
Viktora Orbána u Mađarskoj,

u porastu popularnosti
Marine Le Pen u Francuskoj.

Spektar Brexita je
u svim našim društvima.

Pitanje koje moramo postaviti je sljedeće,

kako kolektivno odgovoriti na to?

Za sve nas koji želimo stvoriti
liberalna, otvorena i tolerantna društva,

hitno trebamo novu viziju,

viziju tolerantnije i inkluzivnije
globalizacije

koja zbližava ljude s nama,
umjesto da ih ostavlja.

Takva vizija globalizacije

je ona koja mora započeti prepoznavanjem
pozitivnih značajki globalizacije.

Dogovor između ekonomista

jest da slobodna razmjena,
kretanje kapitala,

kretanje ljudi preko granica,

doprinosi svima.

Slaganje međunarodnih stipendista

jest da globalizacija donosi
međuovisnost

koja dovodi do suradnje i mira.

Ali globalizacija ima i
redistributivne efekte.

Stvara pobjednike i gubitnike.

Na primjeru migracije,

znamo da je imigracija neto pozitivna
za ekonomiju u cjelinu

u skoro svim okolnostima.

Ali također moramo biti svjesni

da postoje redistributivne posljedice,

da najvažnije, loše izvedena imigracija

može dovesti do smanjenja plaća za
najviše osiromašene u našem društvu

te dovesti do pritiska na cijenama kuća.

To ne umanjuje činjenicu
da je ona pozitivna,

ali znači da više ljudi mora
dijeliti koristi

te ih ujedno prepoznavati.

U 2002. godini, prijašnji glavni tajnik
Ujedinjenih Naroda, Kofi Annan,

održao je govor na Sveučilištu Yale

i taj je govor bio o
inkluzivnoj globalizaciji.

U tom je govoru i skovao taj termin.

Rekao je, parafraziram,

"Staklena kuća globalizacije mora
biti otvorena za sve

ako želi ostati sigurna.

Netrpeljivost i neznanje

ružno su lice ekskluzivne i
antagonističke globalizacije."

Ideja inkluzivne globalizacije
sažeto je revidirana 2008. godine

na konferenciji o naprednoj vladavini

uključujući mnoge čelnike
europskih zemalja.

Međutim, zbog štednje
i financijske krize u 2008. g.

cijeli je koncept nestao
gotovo bez traga.

Globalizacija sada podržava
neoliberalni dnevni red.

Percipira se kao dio elitnoga,

a ne kao nešto što doprinosi svima.

Potrebno ju je povratiti
na puno inkluzivnijoj osnovi

od one na kojoj je danas.

Dakle, pitanje je kako možemo
postići taj cilj.

Kako možemo uravnotežiti
s jedne strane strah i otuđenje,

a s druge ljuto odbijanje

ksenofobije i nacionalizma?

To je pitanje za sve nas.

A ja, kao sociolog, mislim

da je sociologija mjesto
za dobar početak.

Naša promjena mora obuhvatiti
ideje, ali i materijalne promjene,

a želim vam dati 4 ideje
kao početnu točku.

Prva je vezana za ideju
građanskog obrazovanja.

Ono što nastaje od Brexita

jest praznina između javnog mnijenja
i empirijske stvarnosti.

Spominje se da smo napredovali do
posliječinjeničnog društva,

gdje iznenada dokazi i istina nisu važni,

a laži imaju jednak status
kao i jasnoća dokaza.

Dakle, kako možemo --

(Pljesak)

Kako možemo izgraditi poštivanje istine
i dokaza u liberalnoj demokraciji?

Moramo započeti s obrazovanjem,

s prepoznavanjem da postoje
velike praznine.

U 2014. pollster Ipsos MORI

objavio je pregled mišljenja o imigraciji

te pokazao da s rastućim
brojem imigranata

raste i interes javnosti
za imigraciju,

iako to očito
ne dokazuje uzročnost,

jer ovo nema toliko veze
sa samim brojevima,

već s političkom i medijskom pričom.

Međutim, isti je pregled otkrio

veliko dezinformiranje javnosti

i nerazumijevanje prirode imigracije.

Na primjer, u Ujedinjenom Kraljevstvu,

javnost je vjerovala da je broj utočišta

veći od broja imigranata,

a vjerovali su i da je broj
migracija povezanih s obrazovanjem

puno niži u cjelokupnoj migraciji

nego što je to uistinu.

Dakle, moramo otkriti dezinformacije,

prazninu između percepcije i stvarnosti
kao ključni aspekt globalizacije.

I to ne može biti nešto što
će se odnositi samo na škole,

iako je važno započeti
s tim u ranoj dobi.

Naglasak treba biti na životnom
građanskom sudjelovanju

i javnom uključivanju
koje svi potičemo u našem društvu.

Sljedeća stvar za koju vjerujem
da je prilika za nas

jest ideja ohrabrivanja interakcije
između raznih zajednica.

(Pljesak)

Jedna od stvari koja je
veoma upadljiva,

promatrajući stvavove o imigraciji
u Ujedinjenom Kraljevstvu,

jest, ironično, da
regije u mojoj zemlji

koje su najtolerantnije
prema imigrantima

imaju najveći broj imigranata.

Na primjer, London i Jugoistok
imaju najveći broj imigranata,

a ujedno su i najtolerantnija područja.

Ona područja u zemlji koja
imaju najniže nivoe imigracije

zapravo su najviše isključujuća
i netolerantna prema migrantima.

Dakle, treba poticati programe razmjene.

Potrebno je starijim generacijama
koje možda ne mogu putovati

osigurati pristup internetu.

Potrebno je osigurati, barem
na lokalnom i nacionalnom nivou,

više kretanja, više uključivanja,

više interakcije s ljudima
koje ne poznajemo

i s čijim se pogledima možda
nećemo nužno slagati.

Treća je stvar presudna,

i najtemeljitija,

potrebno je osigurati svima
mogućnost da dijele

koristi globalizacije.

Ilustracije iz Financial Timesa o
post-Brexitu su veoma upadljive.

Pokazuju da su oni koji su glasali
za izlazak iz EU, tragično

oni koji su najviše
profitirali materijalno

iz razmjene s Europskom unijom.

Problem je u tome što ljudi
u tim područjima

sebe ne percipiraju kao one
koji imaju koristi.

Nisu vjerovali da su imali pristup

materijalnoj koristi i povećanoj razmjeni
te povećanoj mobilnosti diljem svijeta.

Uglavnom se bavim pitanjima
vezanim uz izbjeglice

i jedna od ideja o kojoj
sam mnogo govorio,

uglavnom diljem svijeta
u zemljama u razvoju,

jest da, kako bismo ohrabrili
integraciju izbjeglica,

ne možemo doprinositi samo
populaciji izbjeglica,

već imati na umu i brige
domaćih zajednica u lokalnim područjima.

Gledajući na to,

jedan od političkih recepata
jest osigurati

disproporcionalno bolje
obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove,

pristup socijalnim službama,

u regijama imigracije

kako bismo imenovali probleme
lokalne populacije.

Međutim, dok to potičemo
u razvijenim zemljama,

ne preuzimamo te lekcije doma

i ne uključujemo ih u svoje društvo.

Nadalje, ako ćemo uzeti za ozbiljno

potrebu osiguravanja ljudima
dijeljenje ekonomskih dobara,

naše tvrtke i korporacije
trebaju model globalizacije

koji prepoznaje da i oni
moraju uključiti ljude.

Četvrta i posljednja ideja
koju želim istaknuti

jest ideja da nam je potrebna
odgovorna politika.

Malo je socioloških dokaza

koji uspoređuju stavove o globalizaciji.

Ali iz istraživanja koja postoje,

možemo uočiti veliku razliku
između različitih zemalja

i vremenskih perioda u tim zemljama

za stavove i toleranciju

o pitanju migracije i mobilnosti
s jedne strane

te slobodne razmjene s druge.

Ali jedna hipoteza koja proizlazi
iz pogleda na te podatke

jest ideja da su polarizirana društva
manje tolerantna prema globalizaciji.

Društva poput Švedske u prošlosti,

poput Kanade danas,

u kojima postoji centralistička politika,

u kojima desnica i ljevica surađuju,

potiču se i stavovi potpore
prema globalizaciji.

Ono što danas vidimo diljem svijeta
jest tragična polarizacija,

neuspjeh u uspostavljanju dijaloga
između ekstrema u politici,

i praznina u pojmovima
liberalnog centra

koji može potaknuti komunikaciju
i međusobno razumijevanje.

Možda to nećemo postići danas,

međutim, moramo pozvati
sve političare i medije

da otpuste jezik straha i budu
tolerantniji jedni prema drugima.

(Pljesak)

Ove su ideje privremene,

zato što ovo dijelom mora biti
inkluzivni projekt.

Još sam uvijek Britanac.

Još sam uvijek Europljanin.

Još sam uvijek globalni građanin.

Za one od nas koji vjeruju

da naši identiteti nisu
međusobno isključivi,

moramo raditi svi zajedno

da bismo osigurali da nas
globalizacije sve povede

i ne ostavi nikoga od nas.

Samo ćemo tada moći pomiriti
demokraciju i globalizaciju.

Hvala vam.

(Pljesak)