Zašto jedina budućnost koju vrijedi graditi uključuje sve

Pojedinac je dovoljan da bi postojala nada, i taj pojedinac možete biti vi, kaže Njegova Svetost Papa Franjo u ovom strastvenom TED govoru ravno iz Vatikana. U poruci nade ljudima svih vjera, onima koji imaju moć i onima koji nemaju, duhovni vođa daje rasvjetljujući komentar na svijet u kojem se trenutno nalazimo i poziva na prevladavanje jednakosti, solidarnosti i nježnosti. "Dozvolite da pomognemo jedni drugima, svi zajedno, da se sjetimo da 'drugi' nisu statistika, niti broj," on kaže. "Svi trebamo jedni druge."

[Njegova svetost Papa Franjo
Snimljeno u Vatikanu

Prvi put prikazano na TED2017]

Dobra večer - ili, dobro jutro.
Nisam siguran koliko je tamo sati.

Bez obzira na sat, oduševljen sam
što ću sudjelovati u vašoj konferenciji.

Jako mi se sviđa njen naziv
- "Budući Vi" -

jer, dok gledamo u sutrašnjicu,
poziva nas da otvorimo dijalog danas,

kako bismo gledali budućnost kroz "vas."

"Budući Vi."

budućnost je napravljena od vas,
napravljena je od susreta,

jer život teče
kroz naše odnose s drugima.

Poprilične godine života

ojačale su moju prosudbu

kako je svačije postojanje
vezano s postojanjem drugih:

život nije samo vrijeme koje prolazi,
život je u interakcijama.

Kako susrećem, ili slušam
one koji su bolesni,

migrante koji se suočavaju sa
strašnim poteškoćama

u potrazi za svjetlijom budučnošću,

zatvorenicima koji nose pakao
boli u svojim srcima,

i onima, mnogima od njih mladima,
koji ne mogu naći posao,

često se pitam:

"Zašto oni a ne ja?"

Ja sam rođen u migrantskoj obitelji;

moj otac, moji baka i djed,
kao mnogi drugi Talijani,

otišli su za Argentinu

i spoznali sudbinu onih
koji su ostavljeni bez ičega.

Mogao sam vrlo lako završiti
među današnjim "odbačenim" ljudima.

I zato se uvijek pitam,
duboko u svom srcu:

"Zašto oni a ne ja?"

Prvo i najvažnije, volio bih kada bi
nam ovaj sastanak pomogao podsjetiti nas

da svi mi trebamo jedni druge,

nitko od nas nije otok,

autonomno i neovisno "Ja",
odvojeno od drugih,

i kako jedino možemo graditi
budućnost zajedno, uključujući sve.

Ne razmišljamo često o tome,
ali sve je povezano,

i moramo vratiti naše veze
u zdravo stanje.

Čak i oštra osuda koju imam u srcu

protiv mog brata ili sestre,

otvorena rana koja nikad nije zaliječena,
uvreda koja nije nikad oproštena,

mržnja koja će mi samo nanijeti zlo,

sve su primjeri borbe koju
nosim u sebi,

vatru u mom srcu
koju treba ugasiti

prije nego izgori,
ostavljajući samo pepeo.

Mnogi od nas, ovih dana,

vjeruju kako je sretna budućnost
nešto što ne možemo postići.

Iako se takve brige trebaju
shvatiti vrlo ozbiljno,

one nisu nepobjedive.

Možemo ih prevladati
kada ne zaključamo vrata vanjskom svijetu.

Sreća se može jedino otkriti

kao dar harmonije između cjeline
i svake pojedine komponente.

Čak i znanost - a vi to znate
bolje od mene -

ukazuje na shvaćanje stvarnosti

kao mjesta gdje se svaki element
povezuje i u interakciji je sa svime.

I to me vodi do moje sljedeće poruke.

Kako bi prekrasno bilo

da rast znanstvene i tehnološke inovacije

dolazi sa više jednakosti i društvene
uključivosti.

Kako prekrasno bi bilo da,
dok otkrivamo daleke planete,

ponovno otkrivamo potrebe
svojih braće i sestara u orbiti oko nas.

Kako prekrasno bi bilo da
solidarnost,

ova prekrasna, i ponekad
nezgodna riječ,

nije svedena samo na društveni rad,

već da umjesto toga postane osnovni stav

u političkim, ekonomskim i
znanstvenim izborima,

kao i u vezama među pojedincima,
ljudima i zemljama.

Jedino učeći ljude pravoj
solidarnosti

moći ćemo prevladati

"kulturu odbacivanja,"

koja se ne odnosi samo na hranu
i dobra

već, prvo i najvažnije, na ljude

koji su odbačeni našim
tehno ekonomskim sustavima

koji, bez da to shvaćamo,

stavljaju proizvode ljudi
u svoje središte, umjesto ljudi.

Solidarnost je izraz koji mnogi žele
izbrisati iz riječnika.

Solidarnost, ipak, nije automatski
mehanizam.

Ne može se programirati ili
kontrolirati.

To je slobodan odgovor
rođen iz srca svakoga.

Da, slobodan odgovor.

Kada netko shvati

da je život, tolikim proturječnostima
unatoč, dar,

da je ljubav izvor i smisao života,

kako mogu zadržati svoj poriv
da čine dobro drugom ljudskom biću?

Kako bi činili dobro,

trebamo sjećanje, hrabrost
i trebamo kreativnost,

i znam da TED okuplja mnoge
kreativne umove.

Da, ljubav traži kreativan, konkretan,

i inovativan stav.

Dobre namjere i konvencionalne
formule,

često korištene da umire našu savjest,
nisu dovoljne.

Pomozimo jedni drugima,
svi zajedno, da se sjetimo

da drugi nisu statistike ili brojke.

Da drugi imaju lice.

"Vi" ste uvijek stvarna prisutnost,

osoba za koju se treba pobrinuti.

Postoji prispodoba koju je Isus ispričao
da nam pomogne shvatiti razliku

između onih koji bi da ih se ne smeta
i onih koji se brinu za druge.

Vjerujem da ste je čuli prije.
To je prispodoba o dobrom Samarićaninu.

Kada je Isus upitao:
"Tko je moj susjed?" -

točnije, "Za koga bih trebao brinuti?" -

ispričao je ovu priču, priču o čovjeku

koji je bio napadnut, opljačkan, pretučen
i napušten uz zemljanu cestu.

Vidjevši ga, svećenik i Levit,
dva vrlo utjecajna čovjeka toga doba,

prošli su pored njega bez da su zastali
i pomogli.

Nakon nekog vremena, Samarićanin, dio
vrlo prezirane skupine ljudi, prošao je.

Vidjevši ozlijeđenog čovjeka
kako leži na zemlji,

on ga nije ignorirao
kao da uopće ne postoji.

Umjesto toga, suosjećao je s tim čovjekom,

što ga je potaklo da djeluje
na vrlo konkretan način.

Prelio je rane bespomoćnog čovjeka
uljem i vinom,

odveo ga u hostel

i platio za pomoć njemu
iz vlastitog džepa.

Priča Dobrog Samarićanina
je priča današnje ljudskosti.

Putevi ljudi su prepuni rana

jer je sve usredotočeno na novac
i stvari, umjesto na ljude.

I česta je navika ljudi koji se nazivaju
"poštovanima,"

da se ne brinu za druge,

ostavljajući iza sebe tisuće
ljudskih bića, čak populacije,

uz cestu.

Na sreću, postoje i drugi
koji stvaraju novi svijet

brinući se za druge,
čak i iz vlastitog džepa.

Majka Tereza je zapravo rekla:

"Ne možete voljeti,
osim ako to niije na vlastiti trošak."

Imamo toliko toga za napraviti
i moramo to učiniti zajedno.

Ali kako to možemo učiniti,
sa svim zlom koje udišemo svakog dana?

Hvala Bogu,

nijedan sustav ne može poništiti
našu želju da se otvorimo dobru,

da suosjećamo, i naš kapacitet
da reagiramo protiv zla,

a sve to potiče duboko iz
našeg srca.

Sad možete mi reći,

"Da, ovo su prekrasne riječi,

ali ja nisam Dobri Samarićanin,
niti Majka Tereza iz Kalkute."

Naprotiv: vi ste dragocjeni,
svatko od vas.

Svatko od nas je nezamjenjiv
u Božjim očima.

Kroz tamu današnjih sukoba,

svatko od nas može postati
sjajna svijeća,

podsjetnik da će svjetlost
prevladati tamu,

i da nikada neće biti suprotno.

Za Kršćane, budućnost ima ime,

i njeno ime je Nada.

Osjećati se pun nade ne znači
biti optimistično naivan

i ignorirati tragediju s kojom se
čovječanstvo suočava.

Nada je vrlina srca

koje se ne zaključava u tamu,
koje ne obitava u prošlosti,

ne životari u sadašnjosti,
ali je sposobno vidjeti sutrašnjicu.

Nada su vrata koja se otvaraju
u budućnost.

Nada je skromno, skriveno sjeme života

koje će se, s vremenom,
razviti u veliko drvo.

To je kao nevidljivi kvasac
koji omogućuje čitavom tijestu da raste,

koje donosi začin u sve dijelove života.

I može učiniti tako puno,

jer mali treptaj svjetlosti
koji se hrani nadom

je dovoljan da slomi
štit tame.

Jedan pojedinac
je dovoljan kako bi postojala nada,

i taj pojedinac možeš biti ti.

I onda će biti još jedan "ti,"
i još jedan "ti,"

a onda postajemo "mi."

I onda, počinje li nada
kada postojimo "mi?"

Ne.

Nada počinje s jednim "ti."

Kada smo "mi,"
tada počinje revolucija.

Treća poruka koju želim podijeliti
danas

je, zaista, o revoluciji:
o revoluciji nježnosti.

A što je nježnost?

To je ljubav koja dolazi blizu
i postaje stvarna.

To je pokret koji
počinje u našem srcu

i dolazi do očiju,
ušiju, i ruku.

Nježnost znači koristiti
naše oči da bismo vidjeli druge,

naše uši kako bismo čuli druge,

da poslušamo djecu, siromašne,
one koji strahuju za budućnost.

Da poslušamo tihi vapaj
našeg zajedničkog doma,

naše bolesne i onečišćene Zemlje.

Nježnost znači koristiti naše ruke
i naše srce

da bismo utješili druge.

Da bi se pobrinuli za potrebite.

Nježnost je jezik male djece,

onih koji trebaju druge.

Dječja ljubav za mamu i tatu

raste kroz dodir, pogled, glas, nježnost.

Volim čuti roditelje

kako pričaju s bebama,
prilagođavajući se malom djetetu,

dijeleći isti nivo komunikacije.

Ovo je nježnost:
biti na istoj razini kao drugi.

Bog je sišao u Isusu
kako bi bio na našoj razini.

To je isti put kojim je pošao
Dobri Samarićanin.

Ovo je put kojim je pošao Isus.

Spustio se,

živio je cijeli svoj ljudski vijek

prakticirajući stvarni, konkretni,
jezik ljubavi.

Da, nježnost je put izbora

za najjače, najhrabrije
muškarce i žene.

Nježnost nije slabost,
to je snaga.

To je put solidarnosti,
put poniznosti.

Molim vas, dozvolite da to kažem jasno
i glasno:

što ste moćniji,

vaša djela više utječu na ljude,

odgovorniji ste za to da se
ponašate skromno.

Ako to ne činite, moć će vas uništiti
i vi ćete uništiti druge.

Postoji izreka u Argentini:

Moć je kao ispijanje džina
na prazan želudac.

Osjećat ćete vrtoglavicu, napit ćete se,
izgubit ćete ravnotežu

i na kraju ćete ozlijediti sebe
i one oko vas,

ako ne povežete vašu moć
sa poniznošću i nježnošću.

Kroz poniznost i konkretnu ljubav,
s druge strane,

moć - najuzvišenija, najsnažnija -
postaje usluga, sila za dobro.

Budućnost ljudskog roda nije isključivo
u rukama političara,

velikih vođa, velikih tvrtki.

Da, oni imaju ogromnu odgovornost.

Ali budućnost je, ponajviše,
u rukama onih ljudi

koji prepoznaju druge kao "vas,"

i sebe kao dijela "nas."

Svi trebamo jedni druge.

Tako da, molim vas, mislite na mene
sa nježnošću,

kako bih mogao ispuniti zadatak koji
sam dobio

za dobro drugih,

svakoga, za sve vas,

za sve nas.

Hvala vam.