Zašto postoji univerzum?

Zašto postoji nešto umjesto ničega? Drugim riječima: Zašto postoji univerzum (i zašto smo mi u njemu?) Filozof i pisac Jim Holt daje tri moguća odgovora na ovo pitanje. Ili četiri. Ili nijedan.

Zašto postoji univerzum?

Zašto je tu -- Dobro. Dobro. (Smijeh)

Ovo je kosmička misterija. Uozbiljite se.

Zašto postoji svijet,
zašto smo mi u njemu,

i zašto postoji nešto
umjesto ničega?

Mislim, ovo je najvažnije pitanje "zašto"?

Zato ću govoriti o misteriji postojanja,

zagonetki postojanja,

kako stojimo u njenom rješavanju,

i zašto bi trebalo da vas se tiče,

i nadam se da vas se tiče.

Filozof Artur Schopenhauer je rekao

da su oni koji ne razmišljaju
o slučaju svog postojanja,

o slučaju postojanja svijeta,

mentalno zaostali.

Ovo je malo grubo, ali ipak. (Smijeh)

Ovo se smatra najuzvišenijom

i najimpresivnijom misterijom,

najdubljim i najdalekosežnijim pitanjem

koje čovjek postavlja.

Opsjedalo je velike mislioce.

Ludwig Wittgenstein,možda najveći

filozof dvadesetog vijeka,

bio je zapanjen time
da svijet uopšte postoji.

U svom "Traktatu", prijedlogu 4.66
napisao je

"Nije misterija u tome

kako je svijet ustrojen,

već u samom postojanju svijeta."

I ako vam se ne sviđaju mudre misli

filozofa, pokušajte sa naučnicima.

John Archibald Wheeler,
jedan od velikih fizičara

dvadesetog vijeka,

učitelj Richarda Feynmana,

tvorac pojma "crna rupa",

rekao je, "Želim da znam

odakle kvantno,

odakle univerzum, odakle postojanje?"

I moj prijatelj Martin Amis --

oprostite što ću spominjati
mnoga imena tokom predavanja,

naviknite se na to --

moj dragi prijatelj Martin Amis
jednom je rekao

da nam fali otprilike
pet Einsteina da bismo riješili

misteriju porijekla univerzuma.

I ne sumnjam da imamo pet Einsteina

u publici večeras.

Ima li Einsteina? Javi se. Ne?

Nema Einsteina? Dobro.

Dakle, ovo pitanje, zašto postoji nešto
umjesto ničega,

ovo uzvišeno pitanje, postavljeno je

dosta kasno u istoriji ljudske misli.

Krajem 17. vijeka, prvi ga je postavio

filozof Leibniz,

veoma pametan čovjek, taj Leibniz,

izumio je diferencijalni račun

nezavisno od Isaaca Newtona,
skoro u isto vrijeme,

ali za Leibniza, to što postoji
nešto a ne ništa,

nije bila velika misterija.

On je u svom viđenju metafizike bio

ili se pretvarao da jeste,
Pravoslavni hrišćanin,

i njemu je bilo očigledno
zašto svijet postoji:

zato što ga je Bog stvorio.

Bog ga je, zaista, stvorio iz ničega.

Toliko je moćan Bog.

Njemu nije prethodno potreban materijal
kako bi skrojio svijet.

Može ga sazdati iz apsolutno ničega,

stvaranje ex nihilo.

Usput, u ovo danas

vjeruje većina Amerikanaca.

Za njih nema misterije postojanja.

Bog je sve stvorio.

Stavimo ovo u jednačinu.

Nemam slajdova,
pokazaću pantomimom,

pa upotrijebite maštu.

Znači, Bog + ništa = svijet.

U redu? E to je jednačina.

I možda ne vjerujete u Boga.

Možda ste naučni ateist,

ili ste nenaučni ateist,
i ne vjerujete u Boga,

i niste sretni s tim.

Usput, čak ako imamo ovu jednačinu,

Bog + ništa = svijet,

već imamo problem:

Zašto Bog postoji?

Bog ne postoji samo po logici stvari

sem ako ne vjerujete u
ontološki dokaz

a nadam se da nije tako
jer to nije dobar dokaz.

Tako da je razumljivo,
ako Bog postoji,

da se pita, "ja sam vječan,
ja sam svemoćan,

ali iz čega sam nastao?"

(Smijeh)

Otkud bijah stvoren?

Bog priča formalnijim jezikom.

(Smijeh)

Tako, postoji jedna teorija da
je Bogu toliko dosadilo

odgonetanje sopstvenog postojanja

da je stvorio svijet, samo kako bi
se malo zabavio.

Ali, zaboravimo sad na Boga.

Izuzmimo Boga
iz jednačine:

Imamo: _________ + ništa = svijet.

E sad, ako ste Budist,

možda se želite ovdje zaustaviti,

jer, u suštini, dobijate

da je ništa=svijet,

i po simetriji identiteta,

ovo znači da je svijet =ništa. U redu?

Za Budistu je svijet
jedno veliko ništa.

Svijet je jedna velika kosmička praznina.

I mi mislimo da tamo ima dosta toga,

ali to je samo zato što smo
zarobljenici svojih želja.

Ukoliko pustimo naše želje da se istope,

vidjećemo svijet onakvog kakav jeste,

praznina, ništavilo,

i zapašćemo u to sretno stanje nirvane,

koje je definisano kao

taman toliko života da bismo
uživali u smrti. (Smijeh)

To je Budističko stanovište.

Ali, ja sam zapadnjak, i još uvijek
sam zaokupljen

zagonetkom postojanja, tako da imam

_________+ —

ovo će se uskoro uozbiljiti, tako da

_________ + ništa = svijet.

Kako ćemo ovo popuniti?

Šta mislte da pokušamo s naukom?

Nauka je naš najbolji vodič za poznavanje
prirode stvarnosti,

a fizika je najosnovnija nauka.

Koja nas uči kakva je zaista
ogoljena stvarnost

koja nam otkriva ono što sam nazvao PUNS

Pravi I Ultimativni Namještaj Svemira

Zato možda fizika može
popuniti ovu prazninu,

i zaista su, još kasnih 60-tih
ili oko 1970-te

fizičari tvrdili da imaju

čisto naučno objašnjenje o tome kako je

univerzum poput našeg mogao nastati

iz potpuno ničega,

kvantna fluktuacija iz praznine.

Stephen Hawking je jedan od ovih fizičara,

u novije vrijeme to je Alex Vilenkin,

a cijelu stvar je popularizovao

jedan vrlo dobar fizičar i moj prijatelj,

Lawrence Krauss, koji je napisao knjigu

"Univerzum iz ničega",

i Lawrence smatra da je uspio -

a on je militantni ateist, usput,

da je uklonio Boga iz priče.

Zakoni teorije kvantnog polja,

najmodernije fizike, mogu pokazati kako

iz potpunog ništavila,

bez prostora, vremena,
materije, ičega,

mali grumen vještačkog vakuma

može preći u postojanje,

i tada, čudom inflacije,

eksplodirati u ovaj ogromni
i šaroliki kosmos

oko nas.

Ok, ovo je zaista genijalan scenarij.

Veoma spekulativan. Fascinantan.

Ali, ja imam ogroman problem s njim,

a problem je u ovome:

To je pseudo-religiozni
stav.

E sada, Lawrence misli da je ateist,

ali je još uvijek zarobljen u religijskom
svjetonazoru.

On zakone fizike vidi kao
božanske zapovijesti.

Za njega su zakoni teorije kvantnog polja

poput fiat lux-a, "Neka bude svjetlost".

Ovi zakoni imaju svojevrsnu
ontološku moć ili snagu

da mogu stvoriti bezdan,

koji urodi postojanjem.

Oni mogu stvoriti svijet iz ničega.

Ali ovo je veoma primitivan pogled na to

što je zakon fizike, zar ne?

Znamo da su zakoni fizike zapravo

uopštena objašnjenja obrazaca
i pravilnosti

u svijetu.

Ona ne postoje van ovog svijeta.

Ona nemaju sopstveni ontički oblak .

Ona ne mogu stvoriti svijet

iz ničega.

To je vrlo primitivan pogled

na ono što je naučni zakon.

I ako ne vjerujete meni,

poslušajte Stephena Hawkinga,

koji je predstavio model kosmosa

koji je samodovoljan,

i nije mu potreban nikakav spoljni
uzrok, nikakav tvorac,

i nakon što je ovo predložio,

Hawking je priznao da je i dalje zbunjen.

Rekao je, ovaj model su samo jednačine.

Šta udiše život jednačinama

i stvara svijet koji one opisuju?

Bio je zbunjen ovim,

jer same jednačine nisu magične,

ne mogu razriješiti zagonetku postojanja.

Pa čak i kad bi ovi zakoni to mogli,

zašto baš ovaj set zakona?

Zašto je baš teorija kvantnog polja
ta koja opisuje

Univerzum određenim brojem sila

i čestica, itd?

Zašto ne potpuno drugačiji set zakona?

Postoji veoma mnogo matematički
konzistentnih setova zakona.

Zašto uopšte imamo ove zakone?
Zašto nemamo čisto ništavilo?

Vjerovali ili ne,
ovo je problem

o kojem teoretski fizičari
mnogo razmišljaju,

i sada su skloni metafizici,

kažu, pa, možda je set zakona

koji opisuje naš univerzum

samo jedan set zakona

koji opisuje tek jedan djelić stvarnosti,

a možda svaki konzistentni
set zakona

opisuje druge dijelove stvarnosti,

i možda zapravo svi mogući
fizički svjetovi

zaista postoje, svi su tu negdje.

Mi samo vidimo mali djelić stvarnosti

kojeg opisuje teorija kvantnog polja,

ali postoji mnogo drugih svjetova,

dijelova stvarnosti opisanih

mnoštvom različitih teorija

koje su toliko različite od naših
da ih je teško i zamisliti,

koje su nezamislivo egzotične.

Steven Weinberg, otac

standardnog modela fizike
elementarnih čestica

je i sam flertovao sa ovom idejom,

da sve moguće stvarnosti zapravo postoje.

Takođe, mlađi fizičar, Max Tegmark,

vjeruje da sve matematičke strukture
postoje,

kao i da je matematička egzistencija
isto

što i fizička egzistencija,

pa tako imamo ovaj
nepregledno bogat Multiverzum

kojim su obuhvaćene sve
logičke mogućnosti.

Prihvatanjem ovog metafizičkog pristupa,

ovi fizičari, kao i filozofi, ustvari

posežu za veoma starom idejom,

koja potiče od Platona.

To je princip punoće, ili plodnosti,

odnosno velikog lanca postojanja,

da je stvarnost zapravo potpuno ispunjena.

Udaljena je od pojma ništavila

u najvećoj mogućoj mjeri.

Tako sada imamo ova dva ekstrema.

Na jednoj strani imamo potpuno ništavilo,

i imamo ovu viziju stvarnosti

koja obuhvata svaki od mogućih svjetova

na drugom kraju ekstrema:
najpotpuniju moguću stvarnost,

ništavilo,
najjednostavnija moguća stvarnost.

I sad, šta se nalazi
između ove dvije krajnosti?

Postoje razne vrste srednjih stvarnosti

koje uključuju jedne
a isključuju druge stvari.

Jedna od ovih srednjih stvarnosti

je, recimo, matematički
najelegantnija stvarnost,

koja isključuje
neelegantne djeliće,

ružne asimetrije, itd.

E sada, neki fizičari će vam reći

da mi zapravo živimo
u najelegantnijoj stvarnosti.

Mislim da je Brian Greene u publici,

a on je napisao knjigu
"Elegantni Univerzum".

On tvrdi da univerzum u kojem živimo
matematički

je veoma elegantan.

Ne vjerujte mu. (Smijeh)

To je pobožna nada,
želio bih da je istina,

ali mislim da mi je neki dan priznao

da je ovo ustvari ružan Univerzum.

Glupo je sagrađen,

sačinjen od previše
proizvoljno spojenih konstanti,

i omjera masa

I od izlišnih grupa elementarnih čestica,

i šta je, do đavola, tamna energija?

To je navrat-nanos sklepana tvorevina.

To nije elegantan Univerzum. (Smijeh)

I onda imamo najbolji
od svih mogućih svjetova

u etičkom smislu.

Osjetite ovu svečanost,

u svijetu u kojem živa bića

ne pate bez potrebe,

u kojem nema stvari poput

dječijeg raka ili Holokausta.

Ovo je etički koncept.

Bilo kako bilo, između ništavila

i najpotpunije moguće stvarnosti,

različite posebne stvarnosti.

Ništavilo je posebno.
Ono je najjednostavnije.

Pa onda, tu je
najelegantnija moguća stvarnost.

To je posebno.

Najpotpunija moguća stvarnost,
to je posebno.

Ali, šta ovdje izostavljamo?

Postoje takođe i bijedne,

generičke stvarnosti

koje ni po čemu nisu posebne,

koje su na neki način nasumične.

One su beskrajno udaljene od ništavila,

ali i od kompletne punoće.

One su mješavina haosa i reda,

matematičke elegancije i ružnoće.

Tako da bih ove stvarnosti opisao

kao beskrajan, osrednji, nepotpun nered,

generičku stvarnost,
svojevrsno kosmičko smeće.

A ove stvarnosti,

postoji li božanstvo i u jednoj od njih?

Možda, ali ovo božanstvo nije savršeno

kao što je judeo-hrišćansko božanstvo.

Ovo božanstvo nije dobrostivo i svemoguće.

Moglo bi ustvari biti
stopostotno zlonamjerno

ali samo 80 posto efikasno,

što umnogome opisuje
svijet u kojem živimo, mislim. (Smijeh)

Moj prijedlog razrješenja

misterije postojanja

je u tome da je stvarnost u kojoj živimo

jedna od ovih generičkih stvarnosti.

Stvarnost mora biti nekakva.

Može biti ili ništa

ili sve ili nešto između.

Pa ako ima neku posebnu odliku,

da je veoma elegantna
ili veoma ispunjena, ili

vrlo jednostavna, kao ništavilo

to zahtijeva objašnjenje.

Ali, ako je samo jedna od nasumičnih,
generičkih stvarnosti,

onda za to nema objašnjenja.

I svakako, rekao bih

da je to stvarnost u kojoj živimo.

Nauka nam ovo govori.

Početkom sedmice,

primili smo uzbudljivu vijest

da je teorija inflacije, koja predviđa
veliku, beskrajnu,

neurednu, proizvoljnu,
besmislenu stvarnost,

to je poput velikog zapjenjenog šampanjca

koji beskrajno teče iz boce,

nepregledni Univerzum, uglavnom pustoš

sa malim džepovima šarma, reda i mira,

ovo je potvrđeno,

ovaj inflacioni scenarij, opservacijama

putem radio teleskopa na Antarktiku

kojima su posmatrani
otisci gravitacijskih talasa

neposredno prije Velikog praska.

Siguran sam da svi znate za to.

U svakom slučaju, mislim da postoje
neki dokazi

da je ovo zaista stvarnost
na koju smo osuđeni.

E sad, zašto bi vas bilo briga?

Pa - (Smijeh) -

pitanje, "Zašto postoji svijet?"

to je kosmičko pitanje,
i rimuje se

sa još intimnijim pitanjem:

Zašto ja postojim? Zašto ti postojiš?

znate, naše postojanje se čini
zadivljujuće nevjerovatnim,

jer postoji ogroman broj
genetski mogućih ljudi,

ako to možete izračunati

gledajući broj gena, alela itd,

gruba kalkulacija će vam pokazati

da postoji otprilike 10 do na 10 hiljaditu

broj genetski mogućih ljudi.

To je između googola i googolplexa.

A broj ljudi koji su postojali

je 100 milijardi, možda 50 milijardi

što je beskrajno mali dio,
tako da smo svi

dobitnici nevjerovatne kosmičke lutrije.

Mi smo ovdje. Ok.

Pa u kakvoj onda stvarnosti
želimo da živimo?

Da li želimo da živimo
u posebnoj stvarnosti?

Šta ako živimo u
najelegantnijoj mogućoj stvarnosti?

Zamislite egzistencijalni pritisak na nas

da budemo dorasli tome, elegantni,

da tako kažem.

Ili, šta ako živimo u
najispunjenijoj mogućoj stvarnosti?

Tada bi naša egzistencija
bila garantovana,

jer svaka moguća stvar

postoji u toj stvarnosti,

ali bi naši izbor bili beznačajni.

Ako zaista vodim moralnu bitku i mučim se

i onda odlučim da postupim ispravno,

kakve veze to ima,

kad postoji beskonačan broj

verzija mene

koje takođe rade ispravno

i beskonačan broj koji rade loše.

Tako da su moji izbori beznačajni.

Zato mi ne želimo
živjeti u takvoj stvarnosti.

A što se tiče
posebne stvarnosti ništavila,

tada ne bismo imali ovaj razgovor.

Zato mislim da je život u generičkoj
stvarnosti koja je osrednja,

sačinjena od ružnih i lijepih dijelova

možemo lijepe dijelove povećati

i ružne dijelove smanjiti

i to nam daje svojevrsnu svrhu u životu.

Univerzum je apsurdan,

ali mi ipak možemo načiniti svrhu,

prilično dobru,

i sveukupna osrednjost stvarnosti

na neki način odgovara osrednjosti

koju svi osjećamo u srži našeg bića.

I znam da ovo i sami osjećate.

Znam da ste posebni,

ali ste ipak nekako potajno osrednji,

ne mislite li tako?

(Smijeh) (Aplauz)

U svakom slučaju, možete reći, da je ova
zagonetka, ova misterija postojanja,

puko misteriozno huškanje.

Niste zadivljeni postojanjem Univerzuma

i u dobrom ste društvu.

Bertnard Russell je rekao,

"Trebao bih reći
da je univerzum samo tu, i to je sve"

Prosta činjenica.

I moj profesor s Columbije,
Sidney Morgenbesser,

veliki filozofski nestaško,

kad sam ga pitao,
"Profesore Morgenbesser,

zašto postoji nešto a ne ništa?"

I on reče
"Ah, čak i kada ne bi bilo ničega

ti i dalje ne bi bio zadovoljan".

Tako da - (Smijeh) - OK.

Niste zadivljeni. Nije me briga.

Ali reći ću vam nešto na kraju

što će vas garantovano zadiviti,

jer je zadivilo sve sjajne, predivne

ljude koje sam sreo
na ovoj TED konferenciji

kada sam im ovo rekao:

Nikada u svom životu nisam imao mobitel.

Hvala vam.

(Smijeh) (Aplauz)