Šta je tako smiješno u mentalnim oboljenjima?

Bolesti tijela prikupljaju simpatije, kaže komičarka Ruby Wax - osim mozga. Zašto je to tako? Uz sjajnu energiju i humor, Wax, kojoj je dijagnosticirana klinička depresija prije deset godina, nas poziva da se prestane sa žigosanjem mentalnih bolesti.

Jedna od četiri osobe
ima neko mentalno oboljenje,

recimo jedna, dvije, tri, četiri,
to ste vi gospodine.

Vi. Da.
(smijeh)

Sa čudnim zubima. I vi do njega.
(smijeh)

Znate vi ko ste.

Zapravo, čitav taj red nije u redu.
(smijeh)

To nije dobro. Zdravo. Da. Veoma loše.
Nemojte me ni gledati. (smijeh)

Ja sam jedna od one jedne u četiri.
Hvala vam.

Mislim da sam to naslijedila
od moje majke, koja,

je puzala po kući četveronoške.

Imala je dvije spužve na rukama, i dvije

zavezane na koljenima.
Moja majka je sve upijala. (smijeh)

Puzala bi za mnom i ponavljala:

''Ko još hoda po zgradi?''

To je zapravo bio znak
da nešto nije u redu.

Prije nego što počnem,
želim da se zahvalim

tvorcima Lamotrigina,
Sertralina i Reboxetina,

bez tih prostih hemikalija,
ja danas ne bi bila na nogama.

Kako je počelo?

Moja mentalna bolest
-- pa o njoj neću ni govoriti.

O čemu ću govoriti? U redu.

Stalno sam sanjala
da će se moj konačni nervni slom

desiti zbog dubokog kafkijanskog

egzistencialnog otkrivenja,

ili da će me Cate Blanchett glumiti
i da će osvojiti Oskara za to. (smijeh)

Ali to se nije desilo.
Nervni slom sam doživjela

u toku sportskog dana u školi moje kćerke.

Svi roditelji su sjedili na parkingu,

jeli su hranu iz gepeka -- samo Englezi --

jeli su svoje kobasice.
Voljeli su svoje kobasice. (smijeh)

Lord i lejdi Mrtvačka Ukočenost
nabadali su sa asfalta,

začuo se pištolj
i sve djevojke su počele trčati,

a mame su vikale:
''Trči! Trči Klamidija! Trči!'' (smijeh)

''Trči poput vjetra, Veruca! Trči!''

I sve djevojčice su
trčale, trčale, trčale,

sve osim moje kčerke,
koja je stajala

na startu, i mahala,

jer nije znala da treba da trči.

Završila sam u krevetu na oko
mjesec dana, i kada sam se probudila

saznala sam da sam u bolnici,
i kada sam vidjela ostale ukućanine,

shvatila sam da sam pronašla moj narod,
moje pleme. (smijeh)

Jer postali su mi jedini prijatelji,
postali su mi prijatelji,

pošto mi ono malo poznanika
-- znate, nisu mi

slali mnogo razglednica ili cvijeća.
Mislim, da sam polomila nogu

ili da sam bila trudna
ugnjavili bi me pažnjom,

ali ovako sam dobila samo par telefonskih
poziva u kojima su mi rekli da živnem.

Da živnem.

Jer se sama nisam sjetila toga.
(smijeh)

(smijeh)
(aplauz)

Jer, vidite, ono što dobijete
uz ovu bolest,

što ide u paketu,
jeste pravi osjećaj srama,

jer prijatelji vam govore:
''Pokaži mi oteklinu,

pokaži mi rentgen''.
Naravno, nemate im šta pokazati,

i onda se gadite sami sebi
jer razmišljate:

''Nisam zasuta minama.
Ne živim u predgrađu.''

Počinjete da čujete glasove,
ali ne jedan glas,

vec čujete ih oko 1.000,
100.000 pogrdnih glasova,

da đavo ima Turetov sindrom,
tako bi to zvučalo.

Ali svi mi ovdje znamo da Đavo ne postoji

da nema glasova u glavi.

Znate kada čujete
te glasove u svojoj glavi

svi ti mali neuroni
se skupe u taj mali prostor

i stvori se veoma opasna
"hoću da se ubijem" hemikalija,

i ako vam se to ponavlja iznova i iznova

možda dobijete depresiju.

Ali, to nije vrh ledenog brijega.

Ako dobijete malu bebu
i verbalno je zlostavljate,

njen mali mozak šalje hemikalije
koje su tako destruktivne

da se maleni dio mozga zaslužan
za razlikovanje dobra od zla ne razvije,

i na taj način dobijate kučno
uzgojenu psihotičnu osobu.

Ako vojnik vidi da mu prijatelja
raznese eksplozija, njegov mozak je

toliko uzbuđen da on zapravo
ne može riječima opisati to iskustvo,

tako da traumu iznova proživljava.

Evo mog pitanja. Moje pitanje je, kako to

da se kod ljudi sa mentalnim oštećenjem
uvijek radi o aktivnoj mašti?

Kako to da se svaki organ
u tijelu može razboljeti

i izazvati saosjećanje, osim mozga?

Želim malo da govorim o mozgu,

jer znam da to volite ovdje na TED-u,

pa me saslušajte minut, može.

U redu, samo da vam kažem
da ima dobrih vijesti.

Ima dobrih vijesti.
Kao prvo, da kažem

da smo prešli dug, dug put.

Počeli smo kao malena jednoćelijska ameba,

malena, zaljepljena za stijenu,
a danas je to mozak.

Pogledajte.
(smijeh)

Ova mala beba je veoma snažna.

Dolazi potpuno svjesna.
Ima najmodernije režnjeve.

Tu nam je čeoni režanj
da možemo vidjeti svijet.

Tu nam je sljepoočni režanj
da možemo čuti svijet.

Ovdje imamo malo
dugoročnog pamćenja,

znate, ona noć kad ste se napili i želite
da je zaboravite? Ćao! Nestala. (smijeh)

U njemu je 100 milijardi neurona

koji zuje i putem struje
prenose informacije,

zuje, zuje. Sada ću vam
pokazati pogled sa strane.

Ne znam vidite li odatle.
(smijeh)

Dakle, zuje, i tako -
(smijeh)

I na svaki - znam, crtala sam ovo sama.
Hvala vam.

Na svaki neuron dolazi od

10.000 do 100.000 različitih veza

ili dendrita ili kako god hoćete
da ih zovete, i svaki put

kad naučite nešto novo,
ili doživite novo iskustvo,

taj grm raste, znate,
taj grm informacija.

Zamislite, svako živo biće nosi

ovu opremu, čak i Paris Hilton?
(smijeh)

Pa vi vidite.

Imam i loše vijesti za vas, narode.
Imam neke loše vijesti.

A one ne važe za jednu od četiri osobe,
već za sve četiri.

Nismo opremljeni za 21. vijek.

Evolucija nas nije pripremila za ovo.
Nemamo dovoljan protok informacija,

a ljudi koji kažu:
"O, uživaju u lijepom danu

sasvim su u redu, oni su
mnogo luđi nego mi ostali.

Pokazat ću vam moguće greške

u evoluciji. U redu, da vam objasnim.

Kada smo bili drevni ljudi
-- (smijeh) --

prije milione godina,
i najednom smo osjetili prijetnju

od strane grabljivaca, može?
-- (smijeh) --

tad bismo - Hvala vam. Sama sam crtala.
(smijeh)

Hvala vam mnogo. Hvala vam. Hvala vam.
(aplauz)

Hvala vam.
Nego, napunili bismo se našim adrenalinom

i našim kortizolom,
i onda bismo ubili ili bili ubijeni,

jeli bi ili bi bili pojedeni,
i odjednom bismo se ispraznili,

i vartili se u normalu. U radu.

Problem sa današnjim čovjekom je
-- (smijeh) --

kada osjetimo opasnost punimo
našim hemikalijama

ali, pošto ne možemo ubiti saobračajce
-- (smijeh) --

ili pojesti agente za nekretnine,
hemikalije ostaju u tijelu

iznova i iznova,
tako da smo stalno u uzbuđenom stanju,

trajnom stanju. A, evo šta još bude.

Prije 150.000 godina, kada smo progovorili

ovo trajno stanje smo počeli opisivati,

tako da nije bilo samo:
"Oh moj Bože, eno sabljasti tigar.'',

što je i moglo biti,
već se odjednom pojavilo

"Oh moj Bože, nisam poslala e-mail.
Oh moj Bože, moje butine su predebele!

Oh moj Bože, svi vide da sam glupa.
Nisam pozvana na božićnu zabavu!"

U glavi vam je taj dosadni snimak

koji se ponavlja i ponavlja
i izluđuje vas, vidite,

u čemu je problem?
Ono što vas je nekad štitilo

sada vas izluđuje.

Žao mi je što sam glasnik loših vijesti,
ali i to je neko morao biti.

Vaši kućni ljubimci su sretniji od vas.
(smijeh)

(aplauz)

Mala maca mjau, srećna, srećna,
srećna ljudska bića, propala. (smijeh)

Sasvim i do kraja - propala.

Hoću da kažem, ako ne pričamo
o ovim stvarima,

i ako ne naučimo kako da se nosimo
sa našim životima, neće

biti jedno od četiri.
Već će biti četiri od četiri osobe

koje će se ozbiljno razboljeti
na gornjem odjelu.

I kad već pričamo o tome, možemo
li molim vas prestati sa žigosanjem?

Hvala vam.
(aplauz)

(aplauz)
Hvala vam.