Zadivljujuće slike ugroženog Evergladea

Stoljećima, ljudi su vidjeli močvare i bare kao prepreke koje treba izbjegavati. No, za fotografa Maca Stonea, koji dokumentira priče divljine Evergladea u Floridi, močvara nije smetnja - već nacionalno blago. Putem svojih zadivljujućih fotografija, Stone baca novo svjetlo na zanemarenu, antičku i bitnu divljinu. Njegova poruka: izađite i doživite sami. "Samo to napravite - stavite stopalo u vodu," kaže. "Močvara će vas promijeniti, obećajem."

Bio sam veoma povlašten

putovati na neka nevjerojatna mjesta,

fotografirati te udaljene pejsaže i
daleke kulture

diljem svijeta.

Volim svoj posao.

No, ljudi misle da je to serija
epifanija

i izlazaka sunca i duga,

dok u stvarnosti, više izgleda
ovako.

(Smijeh)

Ovo je moj ured.

Ne možemo si priuštiti najskuplja mjesta
za prenoćiti,

tako da često spavamo na otvorenom.

Dok god možemo ostati suhi,

to je bonus.

Također, ne možemo si priuštiti
najbolje restorane.

Tako da često jedemo sa
lokanog menija.

A ako ste u ekvadorskom Páramu,

jest ćete ogromnog glodavca imena
cuy.

(Smijeh)

No, ono što čini naša iskustva
možda malo drukčijima

i malo više jedinstvenima
od onih prosječne osobe

je da imamo tu upornu stvar
u pozadini uma

da čak i u najmračnijim trenucima,
i vremenima očaja,

pomislimo, "Hej, možda možemo
napraviti koju sliku ovdje,

možda postoji priča za ispričati."

A zašto je pričanje priča bitno?

Pomaže nam povezati se sa našom
kulturnom i prirodnom baštinom.

A na jugoistoku,

postoji alarmantan jaz između
javnih

i prirodnih površina, koje su nam prvenstveno
omogućile da budemo ovdje.

Mi smo vizualna bića,

pa koristimo ono što vidimo
da bismo naučili ono što znamo.

Većina među nama neće dobrovoljno
otići

sve do močvare.

Dakle, kako onda možemo očekivati
da ti isti ljudi zagovaraju

njihovu zaštitu?

Ne možemo.

Tako da je moj posao da koristim
fotografiju kao komunikacijsko sredstvo,

koje će premostiti jaz između
znanosti i estetike,

potaknuti ljude da pričaju,

da razmišljaju,

i nadajmo se, konačno,

da počnu mariti.

Počeo sam ovo raditi prije 15 godina
upravo ovdje u Gainesvilleu,

upravo ovdje u svom dvorištu.

I zaljubio sam se
u pustolovinu i otkrića,

dok sam istraživao sva ova
različita mjesta

koja su samo minutama udaljena
od mog kućnog praga.

Mnoštvo je prekrasnih mjesta za
otkrivanje.

Usprkos svim tim godinama koje su
prošle,

još uvijek vidim svijet kroz oči
djeteta

i pokušavam predočiti taj
osjećaj začuđenosti

i taj osjećaj znatiželje u svojim
fotografijama

koliko god često mogu.

Prilično smo sretni jer smo ovdje na Jugu,

još uvijek blagoslovljeni sa relativno
praznim platnom

kojeg možemo ispuniti sa
najnestvarnijim pustolovinama

i nevjerojatnim iskustvima.

Pitanje je samo koliko daleko nas
naša mašta može odvesti.

Puno ljudi gleda na to i
kaže,

"Da, vau, to je lijepo drvo."

Ali ja ne vidim samo drvo --

ja gledam i vidim priliku.

Vidim cijeli vikend.

Kad sam bio dijete, to su
bile slike

koje su me podigle sa sofe
i izazvale da idem istraživati,

izazvale me da odem naći šumu

i stavim glavu pod vodu
i vidim što imamo.

Društvo, bavim se fotografijom diljem
svijeta

i obećajem vam,

ono što imamo ovdje na Jugu,

ono što imamo u Sunčanoj državi,

rival je svemu što sam ikad vidio.

No, naša turistička industrija promovira
sve krive stvari.

Prije nego navrše 12 godina,
većina djece posjeti Disney World

više puta nego što sjedne u kanu

ili kampira pod zvjezdanim nebom.

Nemam ništa protiv Disney ili
Mickeya; i ja sam ih posjetio.

No, propuštaju ove
temeljne veze

koje stvaraju stvarni osjećaj
ponosa i vlasništva

za mjesto koje nazivaju dom.

Ovo je popraćeno problemom
što se predjeli,

koji definiraju našu prirodnu baštinu

i dolijevaju gorivo u naš
vodotok pitke vode

smatraju strašnima i
opasnima i sablasnima.

Kad su naši preci prvi put došli ovdje,

upozorili su, "Nemojte ići
u ova područja, opsjednuta su.

Puna su zlih duhova."

Ne znam odakle im ta ideja.

No, dovela je do vrlo stvarnog
odmaka,

vrlo stvarnog negativnog mentaliteta

koji je držao javnost nezainteresiranom,
tihom,

i, konačno, našu okolinu pod rizikom.

Mi smo država okružena i
definirana vodom,

no ipak, stoljećima,

su močvare i bare smatrane

preprekama koje treba preći.

Tretirali smo ih kao ekosustav
druge klase,

jer imaju vrlo nisku
novčanu vrijednost

i naravno, poznate su po tome da sakrivaju
aligatore i zmije --

koji, priznajem, i nisu baš
najumiljatiji ambasadori.

(Smijeh)

Tako da se pretpostavlja, da
je jedina dobra močvara

ona isušena.

Zapravo,

isušivanje močvare, da bi se napravilo
prostora za poljoprivredu i razvoj,

se do nedavno smatralo samom
suštinom očuvanja.

No, sada odstupamo,

jer što smo više naučili o ovim
natopljenim predjelima,

više smo tajni počeli otključavati

o međusobnim vezama između vrsta

o povezanosti staništa,
slivova i migracijskih puteva.

Pogledajte ovu pticu, na primjer:

ovo je Protonotaria citrea.

Volim ovu pticu jer je
močvarna ptica,

skroz naskroz, močvarna ptica.

Prebivaju i množe se i rađaju u
ovim močvarama starog rasta

u ovim popavljenim šumama.

Nakon proljeća,
nakon što mladi narastu,

lete tisućama kilometara
preko Meksičkog zaljeva

u Središnju i Južnu Ameriku.

Nakon zime,

proljeće se dokotrlja i
one se vrate.

Lete tisućama kilometara preko
Meksičkog zaljeva.

Gdje idu? Gdje slete?

Na potpuno isto drvo.

To je ludo.

Ovje ptica veličine teniske loptice --

Mislim, to je ludo!

Koristio sam GPS da bih danas ovdje
došao,

a ovo je moj rodni grad.

(Smijeh)

Ludost!

No, što se dogodi kad ova ptica
preleti Meksički zaljev

i dođe u Središnju Ameriku na zimu

i onda s proljećem doleti natrag,

i vrati se natrag ovome:

svježe postavljenom golf terenu?

To je priča koja se prečesto odvija

u ovoj državi.

To je prirodni proces koji se
pojavljuje tisućama godina

a mi tek sad saznajemo o njemu.

Možete zamisliti što još sve moramo
naučiti o tim predjelima

kad bi ih prvo očuvali.

Usprkos bogatstvu života koji
obiluje u ovim močvarama,

još uvijek ih prati loš glas.

Mnogima ideja da zagaze u Floridine
crne vode

nije ugodna.

Mogu to razumijeti.

No, ono što sam ja volio
odrastajući u Sunčanoj državi

je da mnogi od nas,

žive sa skrivenim, ali vrlo opipljivim,
strahom

da kad stavimo prste u vodu,

tamo možda postoji nešto mnogo starije

i mnogo prilagođenije od nas.

Znanje da niste najviši autoritet
je dobrodošla neugodnost, ja mislim.

Koliko često u ovom modernom
i urbanom i digitalnom dobu

zapravo imate priliku osjećati se
ranjivo,

ili uzeti u obzir da svijet napravljen
samo za nas?

Posljednje desetljeće,

počeo sam tražiti ova područja
gdje beton ustupa pred šumom

a borovi postaju čempresi,

i vidio sam sve te
komarce i gmazove,

sve te nelagodnosti,

kad potvrdu da sam našao
pravu divljinu,

i prihvatio sam ih u cijelosti.

Sada, kao fotograf koji zagovara očuvanje,
opsjednut crnom vodom,

prikladno je što sam završio

u najslavnijoj močvari:

Evergladeu.

Odrastajući ovdje u Sjevernoj
središnjoj Floridi,

uvijek je imala očaravajućih imena,

mjesta kao Loxahatchee i Fakahatchee,

Corkscrew, Veliki čempres.

Počeo sam ono što je preraslo u
petogodišnji projekt

s nadom da ću Everglade prikazati u
novom svjetlu,

u nadahnutijem svjetlu.

No, znao sam da će to biti težak zadatak,
jer ovdje imate površinu

koja čini trećinu veličine Floride,
ogromna je.

I kad kažem Everglade,

većina ljudi pomisli,
"O, da, nacionalni park."

No, Everglade nije samo park;
već cjelokupni sliv,

počevši od lanca jezera Kissimmee
na sjeveru,

i kako kiše padaju ljeti,

slijeva se u jezero Okeechobee,

jezero Okeechobee se napuni te
prelijeva iz korita

i prolijeva prema jugu, lagano,
prati topografiju,

i ulazi u rijeku trave,
Preriju trske,

dok se ne sastane s mnoštvom čempresa,

prije nego krene dalje na jug
u močvare mangrova,

i konačno -- konačno --
dosegne Floridski zaljev,

smaragdni dragulj Evergladea,

veliko ušće,

estuarij dug 2200 km kvadratnih.

Tako da, naravno, nacionalni park
je južni kraj ovog sustava,

no ono što ga čini jedinstvenim
su sve stvari koje ulaze,

svježa voda koja kreće
160 km sjeverno.

Nikako ove političke ili
nevidljive granice

ne štite park od zagađene vode ili
nedostatka vode.

A nažalost, to je upravo ono što smo
napravili.

Tijekom posljednjih 60 godina,

isušili smo, pregradili,
prokopali Everglade

do granice da samo trećina vode koja
je dolazila do zaljeva

danas stiže do njega.

Ova priča nije samo pozitivna,
nažalost.

Bilo kako bilo,

priča Evergladea je usko povezana

sa vrhuncima i neuspjesima
ljudskog odnosa

sa prirodnim svijetom.

No, ja ću vam pokazati ove predivne
slike,

jer privlače vašu pažnju.

Dok imam vašu pozornost,
mogu vam ispričati stvarnu priču.

A to je da uzimamo ovo,

i mijenjamo za ovo,

alarmantnom brzinom.

Ono što mnogi ljudi ne shvate

je sam razmjer onoga o čemu
raspravljamo.

Everglade je, ne samo odgovoran
za pitku vodu

7 milijuna Floriđanina;

već snabdijeva poljoprivredna zemljišta,

rajčicama i narančama cijele godine

za preko 300 milijuna Amerikanaca.

A u pitanju je isti sezonski puls
vode ljeti

koji je zaslužan za rijeku trave
prije 6000 godina.

Ironično, danas je odgovoran i za
preko pola milijuna jutara

beskrajnog niza šećerne trske.

To su ista polja
odgovorna

za bacanje prekomjerno visoke razine
gnojiva u slijev,

zauvijek mijenjajući sustav.

No, da bi, ne samo razumjeli kako
ovaj sustav radi,

već da se i osobno povežete s njim,

odlučio sam priču podijeliti
u nekoliko različitih pripovijesti.

I želio sam da priča krene od jezera
Okeechobee,

kucajućeg srca sustava Everglade.

Da bi to uspio, izabrao sam
ambasadora,

ikonsku vrstu.

Ovo je Evergladeski
Rostrhamus sociabilis.

Divna ptica,

nekad su se gnijezdile tisuće,

tisuće ovih ptica na sjeveru Evergladea.

Njihova brojka je opala
na otprilike 400 parova danas.

A zašto je tako?

Zato što jedu samo jednu vrstu
hrane, puža jabučara,

veličine ping-pong loptice,
vodeni gastropod.

Kako smo krenuli pregrađivati
Everglade,

kako smo izgradili nasipe u jezeru
Okeechobee i isušili močvare,

izgubili smo stanište ovog puža.

Pa je i populacija jastreba opala.

Želio sam sliku koja bi, ne samo
komunicirala ovaj odnos

između močvare, puža i ptice,

nego sam htio sliku koja bi
predočila

koliko je nevjerojatan taj odnos,

koliko je bitan da su zdrava močvara i
ova ptica počeli

ovisiti jedna o drugoj.

Da bih to uspio, došao sam na ovu ideju,

počeo sam skicirati ove planove
za sliku,

i poslao sam ih biologu za divljinu
iz Okeechobeea --

ovo je ugrožena vrsta i potrebna
je posebna dozvola za to.

Napravio sam ovu uronjenu platformu

koja drži puža tik ispod vode.

Proveo sam mjesece planirajući ovu
ludu ideju.

Odnio sam tu platformu dolje do
jezera Okeechobee

i proveo više od tjedan dana u vodi,

uronjen do struka,
u smjenama po 9 sati od zore do sumraka,

da bih dobio sliku koja će prenijeti
ovu poruku.

Ovo je dan kad je napokon uspjelo:

[Video: (Mac Stone priča)
Nakon postavljanja platforme,

Pogledam i vidim jastreba kako
dolazi preko rogoza.

Vidim da skenira i pretražuje.

I dođe točno iznad zamke,

i vidim da ju je primjetio.

i strmoglavi se najkraćim putem do
zamke.

U tom trenutku svi ti mjeseci
planiranja, čekanja,

sve te opekline od sunca, ugrizi komaraca --

iznenada, sve je vrijedilo toga.

(Mac Stone u filmu) O moj Bože,
ne mogu vjerovati!]

Ne možete vjerovati koliko sam uzbuđen
bio kad se ovo dogodilo.

Ideja je bila da,

nekome tko nikada nije vidio ovu pticu

i nema razloga mariti za nju,

ove slike, ova nova gledišta,

pomažu vidjeti u novom svjetlu
samo jednu vrstu

koja čini ovaj slijev toliko nevjerojatnim,
toliko dragocjenim, toliko bitnim.

Ne mogu doći ovdje u
Gainesville

i pričati vam o životinjama u
Evergladeu

bez da spomenem aligatore.

Ja volim aligatore, volio sam ih
tijekom odrastanja.

Roditelji su mi uvijek govorili da imam
nezdrav odnos s aligatorima.

No, ono što volim kod njih je,

što su ekvivalent slatkovodnim
morskim psima.

Ljudi ih se boje, mrze ih,

a tragično su neshvaćeni.

Jer su jedinstvena vrsta, nisu samo
vrsni grabežljivci.

U Evergladeu,

upravo su oni arhitekti
Evergladea,

jer kako voda opada zimi

tijekom suhe sezone,

oni kreću iskopavati ove rupe,
koje se zovu aligatorske rupe.

A to rade da bi, kako voda opada,

ostali vlažni i mogli tragati
za hranom.

A ovo ne utječe samo na njih,

i ostale životinje ovise o ovom
odnosu,

te oni postaju ključna vrsta, također.

Dakle, kako da prikažete vrsnog
grabežljivca, antičkog gmaza,

kako dominira sustavom,

a da u isto vrijeme izgleda ranjivo?

Pa, zagazite u jamu sa oko 120
aligatora,

i nadate se da ste donijeli
ispravnu odluku.

(Smijeh)

Još uvijek imam sve prste, sve je u redu.

No, razumijem, neću vas zaskočiti,

neću podići trupe i navijati:
"Spasite Everglade za aligatore!"

To se neće dogoditi jer su
sveprisutni,

vidimo ih sada,

oni su jedna od uspješnijih priča o
očuvanju u SAD-u.

No, postoji jedna vrsta u Evergladeu
koju bez obzira tko ste,

ne možete ne voljeti,
a to je ružičasta žličarka.

Ove ptice su izvrsne, no imale su
tegoba u Evergladeu,

jer su brojali tisuće parova u
Floridskom zaljevu,

a na početku 20. stoljeća,

su spali na dva -- dva para
za gniježđenje.

A zašto?

Zato što su žene mislile da izgledaju
bolje na njihovim šeširima

nego u letu na nebu.

Onda smo zabranili trgovinu perjem,

i njihov broj se krenuo oporavljati.

Kako se njihov broj krenuo oporavljati,

znanstvenici su počeli obraćati pažnju,

počeli su proučavati ove ptice.

Pronašli su da je

ponašanje ovih ptica suštinski
povezano

sa godišnjim ciklusom povlačenja
vode u Evergladeu,

to je stvar koja definira
slijev Evergladea.

Pronašli su da se

ove ptice kreću gnijezditi zimi
kako se voda povlači,

jer su taktilni hranioci,
moraju dodirnuti ono što jedu.

Tako da čekaju ove koncentrirane
bazene riba

da bi bili siti nahraniti mlade.

Upravo ove ptice su postale ikone
Evergladea --

vrsta koja je pokazatelj
sveukupnog zdravlja sustava.

No, kako se njihov broj krenuo oporavljati
sredinom 20. stoljeća --

na 900, 1000, 1100, 1200 --

kako se to počelo događati, krenuli smo
isušivati južni Everglade.

Zaustavili smo dvije trećine vode
koja ide na jug.

To je imalo drastične posljedice.

I kako su ti brojevi dosegnuli
svoj vrhunac,

nažalost, danas,
stvarna priča ružičaste žličarke,

stvarna slika današnjeg stanja
izgleda ovako.

Danas smo spali na manje od 70 parova
u Floridskom zaljevu,

jer smo previše poremetili sustav.

Sve te različite organizacije
vrište, oni vrište,

"Everglade je krhak! Krhak je!"

Nije.

Otporan je.

Usprkos svemu što smo uzeli,
usprkos svemu što smo učinili i isušili

i pregradili i iskopali,

dijelovi su i dalje tamo,
čekaju da ih se ponovno sastavi.

To je ono što volim
kod Južne Floride,

što na jednom mjestu imate
nezaustavljivu silu čovječanstva

gdje susreće nepokretne objekte
tropske prirode.

Upravo na toj novoj granici smo
prisiljeni procijeniti.

Koliko vrijedi divljina?

Koja je vrijednost biodiverziteta
ili naše pitke vode?

Srećom, nakon desteljeća debate,

napokon počinjemo djelovati u
skladu s tim pitanjima.

Poduzimamo ove projekte

da se više svježe vode dovede do zaljeva.

Na nama je, kao građanima,
kao stanovnicima, kao nadzornicima

da držimo naše izabrane službenike za
riječ.

Što vi možete učiniti da pomognete?

Jednostavno je.

Samo izađite van, izađite tamo.

Povedite svoje prijatelje, svoju djecu,

svoju obitelj.

Unajmite ribolovnog vodiča.

Pokažite državi da zaštita divljine,

uz ekološki, ima i ekonomskog smisla.

Zabavno je, samo to napravite --
uronite stopala u vodu.

Močvara će vas promijeniti, obećavam.

Tijekom godina, bili smo toliko
velikodušni

prema ostalim predjelima diljem
zemlje,

obavijajući ih američkim ponosom,

mjesta koja nas danas definiraju:

Veliki kanjon Kolorada, Yosemite,
Yellowstone.

Koristimo ove parkove
i prirodne površine

kao svjetionike i kulturne kompase.

Nažalost, Everglade se obično

izostavlja iz ovog razgovora.

Ja vjerujem da jednako
ikonski i amblemski znači

za ono tko smo kao država

kao i bilo koja od ovih drugih divljina.

Ovo je samo drugačija vrsta divljine.

No, ohrabren sam,

možda konačno počinjemo
shvaćati,

jer ono što je smatrano
močvarnom pustoši,

danas je mjesto Svjetske kulturne baštine.

Močvara internacionalne važnosti.

Daleko smo napredovali
u posljednjih 60 godina.

Zbog najvećeg na svijetu i
najambicioznijeg projekta obnove močvara,

Sunčana država je
u internacionalnom središtu pozornosti.

Ako izliječimo ovaj sustav,

postat će simbol obnove
močvara

diljem svijeta.

Na nama je da odlučimo kojoj ostavštini
želimo podići zastavu.

Kažu da je Everglade naš najveći test.

Ako ga prođemo, možemo zadržati planet.

Volim taj navod,

jer je izazovan, poticajan.

Možemo li to? Hoćemo li to učiniti?

Moramo, moramo.

No, Everglade nije samo test.

Nego je, također, i dar,

i konačno, naša odgovornost.

Hvala vam.

(Pljesak)