Moj otac, zaključan u vlastitom tijelu, no nesputanog duha

Godine 2011. Ronnie Cahana doživio je snažan moždani udar zbog kojega sada pati od "sindroma zaključanosti": paralizirano mu je cijelo tijelo osim očiju. Iako bi ovo slomilo psihičko stanje svakog prosječnog čovjeka, Cahama je pronašao svoj mir "utišavši žamor vanjskog svijeta" i "iznova se zaljubivši u život i tijelo". U ovom tmurnom, emocionalnom govoru njegova kćer Kitra govori kako je dokumentirala očevo duhovno iskustvo dok je on u stanju vlastite prividne bespomoćnosti pružao vodstvo drugima.

Znam čovjeka
koji lebdi gradom svake noći.

U snovima lebdi i okreće se

dok mu stopala ljube Zemlju.

Sve je u pokretu, kaže on,

čak i paralizirano tijelo poput njegova.

On je moj otac.

Prije tri godine kada sam saznala

da mi je otac doživio snažan

moždani udar,

ušla sam u njegovu sobu
na intenzivnoj njezi

na Neurološkom institutu u Montrealu

i vidjela ga kako leži mirno kao mrtvac,

priključen na uređaj za disanje.

Paraliza mu je polako oduzimala tijelo,

najprije nožne prste, zatim noge,

prsa, prste i ruke.

Konačno se proširila i na vrat,

onemogućavajući mu disanje

i zaustavila se točno ispod očiju.

Cijelo vrijeme nije izgubio svijest,

već je iznutra promatrao

kako mu se tijelo gasi,

ud po ud,

mišić po mišić.

U toj sobi za intenzivnu njegu,
prišla sam očevu tijelu

i drhtećim glasom i kroz suze

počela sam recitirati abecedu.

A, B, C, D, E, F, G,

H, I, J, K.

Trepnuo je na K.

Krenula sam ispočetka.

A, B, C, D, E, F, G,

H, I.

Tada ja trepnuo na slovo I,

zatim na T, pa R i na kraju na A:

Kitra.

Rekao je: "Kitra, draga moja,
nemoj plakati.

Ovo je blagoslov."

Nije se čuo glas, ali moj je otac

snažno zazvao moje ime.

Samo 72 sata nakon moždanog udara

već je prihvatio

svoje stanje u cijelosti.

Unatoč ekstremnom fizičkom stanju,

bio je potpuno prisutan;

vodio me, njegovao

i bio je moj otac onoliko,

ako ne i više nego prije.

Sindrom zaključanosti

najgora je noćna mora mnogih ljudi.

U francuskom to nekad nazivamo:

"maladie de l'emmuré vivant."

Doslovno: "bolest živ-zazidan".

Za mnoge ljude, možda i za većinu,

paraliza je neopisiv užas,

ali iskustvo moga oca

dok je gubio svaki sustav u svom tijelu

nije bilo iskustvo zazidavanja,

već okretanje psihe prema unutra

isključujući vanjsku buku,

suočavanje s vrelom vlastita uma

i ondje se

iznova zaljubio u život i tijelo.

Kao rabin i duhovan čovjek

koji visi između uma i tijela,
života i smrti,

paraliza mu je otvorila nove svijesti.

Shvatio je kako više ne treba gledati

povrh tjelesnog svijeta

kako bi pronašao duhovni svijet.

"Raj je u ovom tijelu.

U ovom je svijetu.", rekao je.

Prva četiri mjeseca spavala sam uz oca,

brinula o njemu koliko god sam mogla

i pokušavala umanjiti
svaku njegovu neugodu,

razumijevajući duboki
ljudski psihološki strah

nemogućnosti pozivanja upomoć.

Moja majka, sestre, brat i ja

zamotali smo ga u čahuru izlječenja.

Postali smo njegov vjesnik

provodeći sate i sate recitirajući abecedu

dok nam je on šaptao propovjedi

i poeziju treptajima oka.

Njegova soba postala je hram izlječenja.

Njegov bolesnički krevet
postao je utočište

onih u potrazi za savjetovanjem
i duhovnim vodstvom, a kroz nas

moj je otac bio sposoban govoriti

i ohrabrivati,

slovo po slovo,

treptaj po treptaj.

Sve je u našim svjetovima
postalo usporeno i nježno

dok su galama, drama i smrt
kojima je bolnički odjel bio ispunjen

polako padali u drugi plan.

Želim vam pročitati neke od prvih stvari

koje smo transkribrirali
tijekom tjedna poslije udara.

Sastavio je pismo

koje je oslovio na svoju sinagogu,

a pismo je završilo ovim riječima:

"Kada mi je zatiljak eksplodirao,

zakoračio sam u drugu dimenziju:

u začetku, subplanetarnu, praživotinjsku.

Svemiri se kontinuirano
otvoriše i zatvoriše.

Kada su nisko,

mnogi prestaju rasti.

Prošlog tjedna bio sam tako nisko,

ali osjetio sam Očevu ruku oko sebe

i On me vratio."

Kad nismo bili njegov glas,

bili smo njegove noge i ruke.

Micala sam ih kako bih i sama htjela

da miču moje ruke i noge

da su bile nepokrenute toliko vremena.

Sjećam se kako bih držala
njegove ruke pored svoga lica,

savijajući svaki zglob
da bi ostao mekan i gibak.

Neprestano sam ga tražila

da zamisli taj pokret,

da iznutra promatra
kako se prst svija

i ispravlja i da to isto radi

u svom umu.

Zatim jednog dana kutkom oka

vidjela sam kako mu tijelo
klizi poput zmije,

nenamjeran grč što je prolazio

svim njegovim udovima.

Isprva sam pomislila da haluciniram

nakon što sam toliko vremena
provela uz to jedno tijelo,

očajnički se nadajući da će reagirati
samo od sebe.

No rekao mi je da je osjetio trnce,

iskre struje koje su se palile i gasile

ispod površine kože.

Sljedećeg je tjedna počeo pokazivati

gotovo neprimjetnu mišićnu rezistenciju.

Stvarale su se veze.

Tijelo se ponovno budilo sporo i nježno,

ud po ud, mišić po mišić,

trzaj po trzaj.

Budući da sam dokumentarni fotograf,

imala sam potrebu fotografirati

svaki od njegovih prvih pokreta

poput majke s novorođenim djetetom.

Fotografirala sam njegov
prvi nepotpomognuti udisaj,

trenutak vrijedan slavlja kad je pokazao

mišićnu rezistenciju po prvi put,

novorazvijene tehnologije
koje su mu omogućile

da dobiva sve više neovisnosti.

Fotografirala sam njegu i ljubav

što ga je okruživala.

No moje fotografije
pričaju samo vanjsku priču

o čovjeku koji leži u bolničkom krevetu,

pričvršćenom za uređaj za disanje.

Nisam mogla prenijeti
njegovu unutrašnju priču,

pa sam počela tražiti
novi vizualni jezik,

jezik kojemu je cilj bio
izraziti prolaznost

njegovih duhovnih iskustava.

Naposljetku, željela bih vam pokazati

jedan u nizu videa na kojima sam radila,

a koji nastoji prikazati sporu
podijeljenu egzistenciju

što ju je iskusio moj otac.

Kako mu se vraćala sposobnost disanja,

tako sam ja počela snimati njegove misli,

a glas koji čujete u ovom videu

njegov je glas.

(Video) Ronnie Cahana: Morate vjerovati

da ste paralizirani

da biste mogli biti

tetraplegičar.

Ja ne vjerujem.

U mom umu,

u mojim snovima

svake noći

poput Chagalla

lebdim gradom,

lebdim i okrećem se

dok mi stopala ljube tlo.

Ne znam ništa

o nepokretnom čovjeku.

Sve je u pokretu.

Srce kuca.

Tijelo se giba.

Usne se kreću.

Nikad ne stagniramo.

Život trijumfura gore-dolje."

Kitra Cahana: Većini nas

mišići se počinju trzati i micati

puno prije no što dođemo svijesti,

ali otac mi kaže
kako je njegova privilegija

život na krajnjoj periferiji

ljudskog doživljavanja.

Poput astronauta koji ima pogled

koji će vrlo malo nas ikada vidjeti,

pita se i promatra

dok udiše prve udisaje

i sanja o tome kako puzi natrag kući.

Život počinje u 57. godini, kaže.

Malo dijete nema
nikakvog stava u svome biću,

ali čovjek svakog dana
inzistira na svome svijetu.

Rijetki će se od nas suočiti
s fizičkim ograničenjima

s kakvima se suočava moj otac,

ali svi ćemo doživjeti trenutke paralize

u našim životima.

I sama često nailazim na prepreke

koje se doimaju sasvim nepremostive,

ali moj otac tvrdi

kako nema bezizlaznih situacija.

Poziva me u svoj prostor
međusobnog izlječenja

u kojem dajem najbolje od sebe,

a on meni daje najbolje od sebe.

Paraliza mu je pružila nov početak.

Bila je to prilika da oživi

svoju životnu silu,

da dovoljno dugo bude sam sa sobom

kako bi se zaljubio u kontinuum

stvaranja.

Danas više nije "zaključan".

S lakoćom miče vratom,

više se ne hrani na cjevčicu,

diše vlastitim plućima,

govori sporo vlastitim tihim glasom

i svakodnevno radi

na pokretanju svog paraliziranog tijela.

Ali taj posao nikad neće biti gotov.

Kao što sam kaže:
"Živim u svijetu u ruševinama

i čeka me nebeski posao."

Hvala vam.

(Pljesak)