Potonuo je brod koji je prevozio 500 izbjeglica. Priča o dvoje preživjelih.

Na preopterećenom brodu koji je prevozio preko 500 izbjeglica, mlada žena postaje neočekivana heroina. Ova moćna priča koju pripovijeda Melissa Fleming iz UN-ove agencije za izbjeglice daje ljudsko lice ogromnom broju ljudskih bića koja pokušavaju pobjeći u bolji život...dok brodovi s izbjeglicama i dalje stižu...

Svakodnevno slušam jezive priče o ljudima
koji bježe kako bi si spasili živote,

preko opasnih granica i
neprijateljskih mora.

Ali ima jedna priča koja mi
noćima ne da spavati,

priča o Doaai.

Sirijska izbjeglica,
19-godišnjakinja,

teško je preživljavala u Egiptu
na minimalcu.

Njezin je otac stalno razmišljao o svom
uspješnom poduzeću u Siriji

kojeg je bomba raznijela na komadiće.

A rat koji ih je tamo potjerao i dalje je
bjesnio već četvrtu godinu.

Zajednici, u koju su nekad bili
dobrodošli,

su dojadili.

Jednog dana su je pokušali oteti
muškarci na motociklima.

Nekoć nadobudna studentica
koncentrirana samo na svoju budućnost,

sada je bila u konstantnom strahu.

Ali je također bila i puna nade,

jer je bila zaljubljena u Bassema koji
je također bio sirijski izbjeglica.

I on je jedva preživljavao u Egiptu
te joj je rekao:

"Hajdemo u Europu, tražiti azil i sigurnost.

Ja ću raditi, a ti možeš studirati --
obećanje novog života."

Tražio je blagoslov njenog oca
da je zaprosi.

Bili su svjesni da će morati riskirati
svoje živote kako bi stigli do Europe,

putovanjem preko Sredozemnog mora,

prepuštajući se u ruke krijumčara
poznatih po njihovoj okrutnosti.

A Doaa se strašno bojala vode.

Oduvijek.
Nikad nije naučila plivati.

Bio je kolovoz te godine, a već je
2000 ljudi poginulo

u pokušaju da prijeđu Sredozemno more,

ali Doaa je poznavala nekoga tko je uspio
doći skroz do sjeverne Europe,

i pomislila je "Možda možemo i mi."

Upitala je roditelje smiju li ići,

i nakon bolne rasprave
oni su pristali,

Bassem je dao svu svoju ušteđevinu --
2500 dolara po osobi --

krijumčarima.

Poziv je stigao jednu subotu ujutro,

autobusom su odvezeni na obalu
na kojoj je bilo stotine ljudi.

Malim brodovima odvezeni su do
starog ribarskog plovila,

njih 500 uguralo se na to plovilo,

300 ispod, 500 iznad.

Bilo je Sirijaca, Palestinaca, Afrikanaca,
muslimana i kršćana,

stotinu djece, uključujući Sandru --
mala Sandra je imala 6 godina --

i Masu od 18 mjeseci.

Na plovilu su bile obitelji,
stisnute rame uz rame,

stopala uz stopala.

Doaa je sjedila koljenima
stisnutima uz prsa,

Bassem ju je držao za ruku.

Drugi dan na moru,
bilo im je zlo od brige

kao i od nemirnog mora.

Treći dan Doaa je imala predosjećaj.

Rekla je Bassemu:
"Bojim se da nećemo uspjeti.

Bojim se da ćemo potonuti."

Bassem joj je odgovorio:
"Molim te, budi strpljiva.

Uspjet ćemo doći do Švedske,
vjenčat ćemo se

i imat ćemo budućnost."

Četvrti dan, putnici su
počeli biti uznemireni.

Pitali su kapetana:
"Kad ćemo stići?"

Rekao im je da začepe i
izvrijeđao ih.

Rekao je: "Za 16 sati stići ćemo
do talijanske obale."

Bili su slabi i umorni.

Nedugo zatim vidjeli su kako im
prilazi manji brod s deset ljudi

koji su počeli vikati na njih,
vrijeđati ih,

bacati štapove, tražiti ih da se
svi iskrcaju

i ukrcaju na taj manji,
nesigurniji brod.

Roditelji su se bojali za
svoju djecu,

i svi su se odbili iskrcati.

Brod je ljutito odjurio,

i kad se vratio pola sata kasnije

počeo je namjerno probijati rupu
na boku Doaaina broda,

tik ispod mjesta na kojem su
ona i Bassem sjedili.

Čula je kako se deru:

"Nek' vas ribe pojedu!"

Smijali su im se dok se brod
prevrtao i tonuo.

300 ljudi po palubom
osuđeno je na smrt.

Doaa se držala za bok broda
dok je tonuo,

i užasnuta gledala kako propeler
malo dijete sječe u komadiće.

Bassem joj je rekao: "Pusti se, molim te,

inače ćeš biti usisana pa će
i tebe ubiti propeler."

Sjetite se - ona ne zna plivati.

Ali pustila se i počela micati
ruke i noge,

misleći "ovo je plivanje."

I nekim čudom, Bassem
je pronašao kolut za spašavanje.

To je bio jedan od onih dječjih kolutova

koji se koriste za igru u bazenima
i u mirnim morima.

Doaa se popela na kolut,

ruke i noge su joj visile s njega.

Bassem je bio dobar plivač,

pa ju je držao za ruku i probijao
se kroz vodu.

Leševi su bili svuda oko njih.

Prvotno je preživjelo stotinjak ljudi,

počeli su se okupljati u grupe
i moliti se za spas.

Ali nakon što čitav dan nitko
nije naišao,

neki su izgubili nadu,

i Doaa i Bassem su gledali

kako ljudi u daljini skidaju prsluke za
spašavanje i tonu.

Prišao im je muškarac s
djetetom na ramenu,

9-mjesečnom Malek.

Držao se za kanistar za benzin ne bi li se
održao iznad vode i rekao im:

"Bojim se da neću preživjeti,

Preslab sam. Nemam više hrabrosti."

Predao je Malek
Bassemu i Doaai,

a oni su je smjestili na
kolut za spašavanje.

I tako ih je sada bilo troje,
Doaa, Bassem i malena Malek.

Dozvolite da sad nakratko
zaustavim priču

i upitam vas sljedeće:

zašto izbjeglice poput Doaa
poduzimaju ovakve rizike?

Milijuni izbjeglica žive u izgnanstvu,
u limbu.

Žive u zemljama [u bijegu]
od rata koji bijesni

već četiri godine.

Čak i kad bi se htjeli vratiti, ne mogu.

Njihovi domovi, poduzeća,

mjesta i gradovi
su potpuno uništeni.

Ovaj grad je na UNESCO-vom popisu
svjetske baštine,

Homs, u Siriji.

Pa ljudi i dalje bježe u susjedne zemlje,

a mi za njih gradimo izbjegličke kampove
u pustinji.

Stotine tisuća ljudi žive
u ovakvim kampovima,

a još tisuće i tisuće,
milijuni žive u gradićima i gradovima.

A zajednice,

susjedne zemlje koje su ih
nekoć dočekivale

raširenih ruku i otvorenih srca

su preplavljeni.

Naprosto nema dovoljno škola, dostatnih
vodovodnih sustava, kanalizacija.

Čak niti bogate europske zemlje ne bi
nikad mogle podnijeti takav priljev

bez ogromnih ulaganja.

Sirijski rat potjerao je gotovo
4 milijuna ljudi preko granica,

ali više od 7 milijuna ljudi je u bjegu
unutar same zemlje.

Znači da je preko pola sirijske populacije

natjerano u bijeg.

Vratimo se na susjedne zemlje
koje ugošćuju tolika mnoštva.

Oni smatraju da je bogatiji svijet učinio
premalo da im pomogne.

A dani su se pretvorili u mjesece,
mjeseci u godine.

Boravak izbjeglice bi trebao
biti privremen.

Vratimo se Doaai i Bassemu u vodi.

Već je trajao drugi dan,
a Bassem je postajao vrlo slab.

Sad je na Doaai bio red
da kaže Bassemu:

"Ljubavi moja, molim te ne gubi nadu,
uzdaj se u našu budućnost. Uspjet ćemo."

A on joj je rekao:

"Oprosti, ljubavi moja, što sam
te stavio u ovakvu situaciju.

Nikad nikoga nisam toliko
volio kao tebe."

I pustio se,

a Doaa je gledala kako joj se pred očima
utapa ljubav njezina života.

Kasnije tog dana

Doaai je prišla majka s 18-mjesečnom
kćerkom, Masom.

To je ona djevojčica čiju sam vam sliku
ranije pokazala,

s prslucima za spašavanje.

Starija sestra Sandra
se netom bila utopila,

i njena majka je znala da mora učiniti
sve što je u njenoj moći

da spasi svoju kćer.

Rekla je Doaai:
"Molim te uzmi ovo djete.

Neka bude dio tebe.
Ja neću preživjeti."

Zatim je otišla i utopila se.

Tako je Doaa, 19-godišnja izbjeglica
koja se bojala vode,

koja nije znala plivati,

postala odgovorna za
dvoje male djece.

Bila su gladna, žedna i uznemirena,

a ona je dala sve od sebe da ih zabavi,

da im pjeva, recitira im
riječi iz Kurana.

Tijela oko njih su naticala
i postajala crna.

Tijekom dana sunce je pržilo.

Noću je sjao hladan mjesec i bilo je maglovito.

Bilo je zastrašujuće.

Četvrtog dana u vodi, Doaa
je vjerojatno ovako izgledala

na kolutu sa svoje dvoje djece.

Tog dana joj je prišla jedna žena

i zamolila je da uzme još jedno dijete --

četverogodišnjeg dječaka.

Kad je Doaa uzela malog dječaka i
nakon što se njegova majka utopila,

rekla je uplakanom djetetu:

"Samo je otišla da ti nađe
vode i hrane."

Ali uskoro je njegovo srce stalo

i morala ga je pustiti.

Kasnije istog dana,

pogledala je prema nebu s nadom

jer je vidjela dva zrakoplova
kako kroče nebom.

Mahala je rukama
nadajući se da će je uočiti,

ali zrakoplovi su uskoro nestali.

Ipak, tog popodneva,
dok je sunce zalazilo

ugledala je brod, trgovačko plovilo.

Rekla je: "Molim te Bože
da me spase."

Mahala je rukama i činilo joj se
da viče skoro dva sata.

Postalo je mračno,
ali reflektori su je konačno pronašli

dodali su joj konop,

zatečeni prizorom žene
koja drži dvije bebe.

Povukli su ih na brod gdje su
dobili kisik i deke,

a zatim ih je pokupio
grčki helikopter

i odveo ih na Kretu.

Ali Doaa je pogledala prema dolje i
pitala: "Što je s Malek?"

Rekli su joj da maleno dijete
nije preživjelo --

posljednji put je udahnulo
u brodskoj klinici.

Ali Doaa je bila sigurna da se
malena djevojčica smijala

dok su ih vukli prema brodu.

Samo 11 ljudi je preživjelo taj
brodolom, od 500.

Nije bilo uopće nikakve međunarodne
istrage o tome što se dogodilo.

Bilo je nekoliko medijskih izvještaja
o masovnom ubojstvu na moru,

o užasnoj tragediji,

ali izvještavanje je trajalo
samo jedan dan.

Mediji se više nisu osvrtali.

U međuvremenu, u dječjoj bolnici
na Kreti

mala Masa je bila na rubu smrti.

Bila je jako dehidrirana.
Bubrezi su joj otkazivali.

Razina glukoze u krvi
opasno niska.

Doktori su čini sve što su mogli
da ih spase,

a grčke medicinske sestre su
stalno bile uz nju,

držale su je, grlile,
pjevale joj.

I moji kolege su je posjećivale i
upućivale joj lijepe riječi na arapskom.

Nekim čudom, mala Masa je preživjela.

Uskoro je grčki tisak počeo
izvještavati o čudesnoj bebi,

koja je preživjela četiri dana u vodi
bez hrane i pića,

pristizale su ponude za posvojenje
iz čitave zemlje.

A u međuvremenu, Doaa
je bila u drugoj bolnici na Kreti,

mršava, dehidrirana.

Egipatska obitelj ju je prihvatila u svoj
dom čim su je pustili iz bolnice.

Uskoro se pročula vijest
o Doaainom preživljavanju,

na facebooku je objavljen
broj telefona.

Počele su pristizati poruke.

"Doaa, znaš li što se
dogodilo s mojim bratom?

Mojoj sestri? Mojim roditeljima?
Prijateljima? Znaš li jesu li preživjeli?

U jednoj poruci je pisalo:

"Mislim da si spasila
moju malu nećakinju, Masu."

Ova fotografija je bila priložena.

Poruku je poslao Masin ujak,

sirijski izbjeglica koji je uspio
pobjeći u Švedsku s obitelji

i Masinom starijom sestrom.

Nadamo se da će mu se Masa uskoro
pridružiti u Švedskoj,

dotad se o njoj skrbe u predivnom
sirotištu u Ateni.

A Doaa? Pa, pročula se vijest i
o njenom preživljavanju.

Mediji su pisali o toj
slabašnoj ženi

i nisu mogli ni zamisliti
kako je mogla preživjeti sve to vrijeme

u takvim uvjetima u tom moru,

i pritom spasiti još jedan život.

Atenska akademija, jedna od grčkih
najprestižnijih institucija,

dodijelila joj je nagradu za hrabrost.

Ona doista zaslužuje
svu tu pohvalu,

i zaslužuje novu priliku.

Ali ona i dalje želi ići u Švedsku.

Pridružiti se svojoj obitelji tamo.

Želi dovesti svoju majku, oca
i mlađu braću i sestre,

izvući ih iz Egipta.

I ja vjerujem da će uspjeti.

Osim toga, ona želi postati odvjetnica
ili političarka

ili nešto što će joj pomoći u
borbi protiv nepravde.

Ona je izuzetan borac.

Ali moram pitati:

što bi bilo da nije morala tako riskirati?

Zašto je morala proći sve to?

Zašto nije postojao legalan način da
dođe studirati u Europu?

Zašto Masa nije mogla zrakoplovom
doći do Švedske?

Zašto Bassem nije mogao naći posao?

Zašto ne postoji program masovnog
preseljenja za sirijske izbjeglice,

žrtve najgoreg rata našeg doba?

Svijet je to omogućio Vijetnamcima
70-ih godina. Zašto ne i sada?

Zašto se tako malo ulaže u
susjedne zemlje

koje pružaju utočište tolikim izbjeglicama?

I zašto, glavno pitanje,

se toliko malo čini da se
zaustave ratovi, progoni

i siromaštvo koje tolike
ljude goni

ka europskim obalama?

Dok se ti problemi ne riješe

ljudi će nastaviti kročiti
morskim putevima

u potrazi za sigurnošću i azilom.

I što je sljedeće?

E pa to je uvelike izbor Europe.

Ja razumijem strahove javnosti.

Ljudi se boje za svoju sigurnost,
gospodarstva, kulturne promjene.

Ali je li to doista važnije od
spašavanja ljudskih života?

Ima nešto fundamentalno ovdje

što je, čini mi se, važnije od ostalog,

a to je naša zajednička humanost.

Niti jedna osoba koja bježi od rata i progona

ne bi smjela umrijeti
prelazeći more da bi došla do sigurnosti.

(Pljesak)

Jedna stvar je sigurna,

niti jedna izbjeglica
ne bi bila na tim opasnim brodovima

da može napredovati tamo odakle jest.

I niti jedan migrant ne bi
krenuo na taj opasan put

da ima dovoljno hrane za sebe
i za svoju djecu.

I nitko ne bi dao svoju životnu ušteđevinu

u ruke tih zloglasnih krijumčara

kad bi postojao legalan način migracije.

Stoga, u ime male Mase

i u ime Doaae

i Bassema

i onih 500 ljudi koji su se utopili,

možemo li se pobrinuti
da nisu poginuli uzalud?

Može li nas to što se dogodilo nadahnuti

da se zauzmemo za svijet
u kojem je svaki život važan?

Hvala.

(Pljesak)