Svakodnevno slušam jezive priče o ljudima koji bježe kako bi si spasili živote, preko opasnih granica i neprijateljskih mora. Ali ima jedna priča koja mi noćima ne da spavati, priča o Doaai. Sirijska izbjeglica, 19-godišnjakinja, teško je preživljavala u Egiptu na minimalcu. Njezin je otac stalno razmišljao o svom uspješnom poduzeću u Siriji kojeg je bomba raznijela na komadiće. A rat koji ih je tamo potjerao i dalje je bjesnio već četvrtu godinu. Zajednici, u koju su nekad bili dobrodošli, su dojadili. Jednog dana su je pokušali oteti muškarci na motociklima. Nekoć nadobudna studentica koncentrirana samo na svoju budućnost, sada je bila u konstantnom strahu. Ali je također bila i puna nade, jer je bila zaljubljena u Bassema koji je također bio sirijski izbjeglica. I on je jedva preživljavao u Egiptu te joj je rekao: "Hajdemo u Europu, tražiti azil i sigurnost. Ja ću raditi, a ti možeš studirati -- obećanje novog života." Tražio je blagoslov njenog oca da je zaprosi. Bili su svjesni da će morati riskirati svoje živote kako bi stigli do Europe, putovanjem preko Sredozemnog mora, prepuštajući se u ruke krijumčara poznatih po njihovoj okrutnosti. A Doaa se strašno bojala vode. Oduvijek. Nikad nije naučila plivati. Bio je kolovoz te godine, a već je 2000 ljudi poginulo u pokušaju da prijeđu Sredozemno more, ali Doaa je poznavala nekoga tko je uspio doći skroz do sjeverne Europe, i pomislila je "Možda možemo i mi." Upitala je roditelje smiju li ići, i nakon bolne rasprave oni su pristali, Bassem je dao svu svoju ušteđevinu -- 2500 dolara po osobi -- krijumčarima. Poziv je stigao jednu subotu ujutro, autobusom su odvezeni na obalu na kojoj je bilo stotine ljudi. Malim brodovima odvezeni su do starog ribarskog plovila, njih 500 uguralo se na to plovilo, 300 ispod, 500 iznad. Bilo je Sirijaca, Palestinaca, Afrikanaca, muslimana i kršćana, stotinu djece, uključujući Sandru -- mala Sandra je imala 6 godina -- i Masu od 18 mjeseci. Na plovilu su bile obitelji, stisnute rame uz rame, stopala uz stopala. Doaa je sjedila koljenima stisnutima uz prsa, Bassem ju je držao za ruku. Drugi dan na moru, bilo im je zlo od brige kao i od nemirnog mora. Treći dan Doaa je imala predosjećaj. Rekla je Bassemu: "Bojim se da nećemo uspjeti. Bojim se da ćemo potonuti." Bassem joj je odgovorio: "Molim te, budi strpljiva. Uspjet ćemo doći do Švedske, vjenčat ćemo se i imat ćemo budućnost." Četvrti dan, putnici su počeli biti uznemireni. Pitali su kapetana: "Kad ćemo stići?" Rekao im je da začepe i izvrijeđao ih. Rekao je: "Za 16 sati stići ćemo do talijanske obale." Bili su slabi i umorni. Nedugo zatim vidjeli su kako im prilazi manji brod s deset ljudi koji su počeli vikati na njih, vrijeđati ih, bacati štapove, tražiti ih da se svi iskrcaju i ukrcaju na taj manji, nesigurniji brod. Roditelji su se bojali za svoju djecu, i svi su se odbili iskrcati. Brod je ljutito odjurio, i kad se vratio pola sata kasnije počeo je namjerno probijati rupu na boku Doaaina broda, tik ispod mjesta na kojem su ona i Bassem sjedili. Čula je kako se deru: "Nek' vas ribe pojedu!" Smijali su im se dok se brod prevrtao i tonuo. 300 ljudi po palubom osuđeno je na smrt. Doaa se držala za bok broda dok je tonuo, i užasnuta gledala kako propeler malo dijete sječe u komadiće. Bassem joj je rekao: "Pusti se, molim te, inače ćeš biti usisana pa će i tebe ubiti propeler." Sjetite se - ona ne zna plivati. Ali pustila se i počela micati ruke i noge, misleći "ovo je plivanje." I nekim čudom, Bassem je pronašao kolut za spašavanje. To je bio jedan od onih dječjih kolutova koji se koriste za igru u bazenima i u mirnim morima. Doaa se popela na kolut, ruke i noge su joj visile s njega. Bassem je bio dobar plivač, pa ju je držao za ruku i probijao se kroz vodu. Leševi su bili svuda oko njih. Prvotno je preživjelo stotinjak ljudi, počeli su se okupljati u grupe i moliti se za spas. Ali nakon što čitav dan nitko nije naišao, neki su izgubili nadu, i Doaa i Bassem su gledali kako ljudi u daljini skidaju prsluke za spašavanje i tonu. Prišao im je muškarac s djetetom na ramenu, 9-mjesečnom Malek. Držao se za kanistar za benzin ne bi li se održao iznad vode i rekao im: "Bojim se da neću preživjeti, Preslab sam. Nemam više hrabrosti." Predao je Malek Bassemu i Doaai, a oni su je smjestili na kolut za spašavanje. I tako ih je sada bilo troje, Doaa, Bassem i malena Malek. Dozvolite da sad nakratko zaustavim priču i upitam vas sljedeće: zašto izbjeglice poput Doaa poduzimaju ovakve rizike? Milijuni izbjeglica žive u izgnanstvu, u limbu. Žive u zemljama [u bijegu] od rata koji bijesni već četiri godine. Čak i kad bi se htjeli vratiti, ne mogu. Njihovi domovi, poduzeća, mjesta i gradovi su potpuno uništeni. Ovaj grad je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, Homs, u Siriji. Pa ljudi i dalje bježe u susjedne zemlje, a mi za njih gradimo izbjegličke kampove u pustinji. Stotine tisuća ljudi žive u ovakvim kampovima, a još tisuće i tisuće, milijuni žive u gradićima i gradovima. A zajednice, susjedne zemlje koje su ih nekoć dočekivale raširenih ruku i otvorenih srca su preplavljeni. Naprosto nema dovoljno škola, dostatnih vodovodnih sustava, kanalizacija. Čak niti bogate europske zemlje ne bi nikad mogle podnijeti takav priljev bez ogromnih ulaganja. Sirijski rat potjerao je gotovo 4 milijuna ljudi preko granica, ali više od 7 milijuna ljudi je u bjegu unutar same zemlje. Znači da je preko pola sirijske populacije natjerano u bijeg. Vratimo se na susjedne zemlje koje ugošćuju tolika mnoštva. Oni smatraju da je bogatiji svijet učinio premalo da im pomogne. A dani su se pretvorili u mjesece, mjeseci u godine. Boravak izbjeglice bi trebao biti privremen. Vratimo se Doaai i Bassemu u vodi. Već je trajao drugi dan, a Bassem je postajao vrlo slab. Sad je na Doaai bio red da kaže Bassemu: "Ljubavi moja, molim te ne gubi nadu, uzdaj se u našu budućnost. Uspjet ćemo." A on joj je rekao: "Oprosti, ljubavi moja, što sam te stavio u ovakvu situaciju. Nikad nikoga nisam toliko volio kao tebe." I pustio se, a Doaa je gledala kako joj se pred očima utapa ljubav njezina života. Kasnije tog dana Doaai je prišla majka s 18-mjesečnom kćerkom, Masom. To je ona djevojčica čiju sam vam sliku ranije pokazala, s prslucima za spašavanje. Starija sestra Sandra se netom bila utopila, i njena majka je znala da mora učiniti sve što je u njenoj moći da spasi svoju kćer. Rekla je Doaai: "Molim te uzmi ovo djete. Neka bude dio tebe. Ja neću preživjeti." Zatim je otišla i utopila se. Tako je Doaa, 19-godišnja izbjeglica koja se bojala vode, koja nije znala plivati, postala odgovorna za dvoje male djece. Bila su gladna, žedna i uznemirena, a ona je dala sve od sebe da ih zabavi, da im pjeva, recitira im riječi iz Kurana. Tijela oko njih su naticala i postajala crna. Tijekom dana sunce je pržilo. Noću je sjao hladan mjesec i bilo je maglovito. Bilo je zastrašujuće. Četvrtog dana u vodi, Doaa je vjerojatno ovako izgledala na kolutu sa svoje dvoje djece. Tog dana joj je prišla jedna žena i zamolila je da uzme još jedno dijete -- četverogodišnjeg dječaka. Kad je Doaa uzela malog dječaka i nakon što se njegova majka utopila, rekla je uplakanom djetetu: "Samo je otišla da ti nađe vode i hrane." Ali uskoro je njegovo srce stalo i morala ga je pustiti. Kasnije istog dana, pogledala je prema nebu s nadom jer je vidjela dva zrakoplova kako kroče nebom. Mahala je rukama nadajući se da će je uočiti, ali zrakoplovi su uskoro nestali. Ipak, tog popodneva, dok je sunce zalazilo ugledala je brod, trgovačko plovilo. Rekla je: "Molim te Bože da me spase." Mahala je rukama i činilo joj se da viče skoro dva sata. Postalo je mračno, ali reflektori su je konačno pronašli dodali su joj konop, zatečeni prizorom žene koja drži dvije bebe. Povukli su ih na brod gdje su dobili kisik i deke, a zatim ih je pokupio grčki helikopter i odveo ih na Kretu. Ali Doaa je pogledala prema dolje i pitala: "Što je s Malek?" Rekli su joj da maleno dijete nije preživjelo -- posljednji put je udahnulo u brodskoj klinici. Ali Doaa je bila sigurna da se malena djevojčica smijala dok su ih vukli prema brodu. Samo 11 ljudi je preživjelo taj brodolom, od 500. Nije bilo uopće nikakve međunarodne istrage o tome što se dogodilo. Bilo je nekoliko medijskih izvještaja o masovnom ubojstvu na moru, o užasnoj tragediji, ali izvještavanje je trajalo samo jedan dan. Mediji se više nisu osvrtali. U međuvremenu, u dječjoj bolnici na Kreti mala Masa je bila na rubu smrti. Bila je jako dehidrirana. Bubrezi su joj otkazivali. Razina glukoze u krvi opasno niska. Doktori su čini sve što su mogli da ih spase, a grčke medicinske sestre su stalno bile uz nju, držale su je, grlile, pjevale joj. I moji kolege su je posjećivale i upućivale joj lijepe riječi na arapskom. Nekim čudom, mala Masa je preživjela. Uskoro je grčki tisak počeo izvještavati o čudesnoj bebi, koja je preživjela četiri dana u vodi bez hrane i pića, pristizale su ponude za posvojenje iz čitave zemlje. A u međuvremenu, Doaa je bila u drugoj bolnici na Kreti, mršava, dehidrirana. Egipatska obitelj ju je prihvatila u svoj dom čim su je pustili iz bolnice. Uskoro se pročula vijest o Doaainom preživljavanju, na facebooku je objavljen broj telefona. Počele su pristizati poruke. "Doaa, znaš li što se dogodilo s mojim bratom? Mojoj sestri? Mojim roditeljima? Prijateljima? Znaš li jesu li preživjeli? U jednoj poruci je pisalo: "Mislim da si spasila moju malu nećakinju, Masu." Ova fotografija je bila priložena. Poruku je poslao Masin ujak, sirijski izbjeglica koji je uspio pobjeći u Švedsku s obitelji i Masinom starijom sestrom. Nadamo se da će mu se Masa uskoro pridružiti u Švedskoj, dotad se o njoj skrbe u predivnom sirotištu u Ateni. A Doaa? Pa, pročula se vijest i o njenom preživljavanju. Mediji su pisali o toj slabašnoj ženi i nisu mogli ni zamisliti kako je mogla preživjeti sve to vrijeme u takvim uvjetima u tom moru, i pritom spasiti još jedan život. Atenska akademija, jedna od grčkih najprestižnijih institucija, dodijelila joj je nagradu za hrabrost. Ona doista zaslužuje svu tu pohvalu, i zaslužuje novu priliku. Ali ona i dalje želi ići u Švedsku. Pridružiti se svojoj obitelji tamo. Želi dovesti svoju majku, oca i mlađu braću i sestre, izvući ih iz Egipta. I ja vjerujem da će uspjeti. Osim toga, ona želi postati odvjetnica ili političarka ili nešto što će joj pomoći u borbi protiv nepravde. Ona je izuzetan borac. Ali moram pitati: što bi bilo da nije morala tako riskirati? Zašto je morala proći sve to? Zašto nije postojao legalan način da dođe studirati u Europu? Zašto Masa nije mogla zrakoplovom doći do Švedske? Zašto Bassem nije mogao naći posao? Zašto ne postoji program masovnog preseljenja za sirijske izbjeglice, žrtve najgoreg rata našeg doba? Svijet je to omogućio Vijetnamcima 70-ih godina. Zašto ne i sada? Zašto se tako malo ulaže u susjedne zemlje koje pružaju utočište tolikim izbjeglicama? I zašto, glavno pitanje, se toliko malo čini da se zaustave ratovi, progoni i siromaštvo koje tolike ljude goni ka europskim obalama? Dok se ti problemi ne riješe ljudi će nastaviti kročiti morskim putevima u potrazi za sigurnošću i azilom. I što je sljedeće? E pa to je uvelike izbor Europe. Ja razumijem strahove javnosti. Ljudi se boje za svoju sigurnost, gospodarstva, kulturne promjene. Ali je li to doista važnije od spašavanja ljudskih života? Ima nešto fundamentalno ovdje što je, čini mi se, važnije od ostalog, a to je naša zajednička humanost. Niti jedna osoba koja bježi od rata i progona ne bi smjela umrijeti prelazeći more da bi došla do sigurnosti. (Pljesak) Jedna stvar je sigurna, niti jedna izbjeglica ne bi bila na tim opasnim brodovima da može napredovati tamo odakle jest. I niti jedan migrant ne bi krenuo na taj opasan put da ima dovoljno hrane za sebe i za svoju djecu. I nitko ne bi dao svoju životnu ušteđevinu u ruke tih zloglasnih krijumčara kad bi postojao legalan način migracije. Stoga, u ime male Mase i u ime Doaae i Bassema i onih 500 ljudi koji su se utopili, možemo li se pobrinuti da nisu poginuli uzalud? Može li nas to što se dogodilo nadahnuti da se zauzmemo za svijet u kojem je svaki život važan? Hvala. (Pljesak)