Kako stara željeznička petlja mijenja izgled grada

Urbani planer Ryan Gravel dijeli priču o svom rodnom gradu Atlanti, Georgia,
koji je krenuo u gradnju masivnog urbanog parka koji će preobraziti napuštenu željeznicu u javni zeleni prostor dug 35 kilometara zvan Atlanta BeltLine. Mjesta gdje živimo nisu neizbježna, kaže - i ako želimo promjenu, moramo se izboriti za nju.

Ova slika

je s moje kartice za metro

tijekom godine studiranja u Parizu
sredinom 90-ih.

Prijatelj kaže da izgledam kao
francuski anarhist --

(Smijeh)

No to je još uvijek ono što

vidim svako jutro u ogledalu.

U mjesec dana života u Parizu,
izgubio sam osam kilograma

i bio sam u najboljoj formi u životu

jer sam jeo svježu hranu

i hodao sam gdje god sam išao.

Odrastajući u predgrađu Atlante,

regiji izgrađenoj većinom autocestama
i za automobile

s reputacijom primjera za rast,

Pariz je temeljno promijenio način
na koji shvaćam

gradnju svijeta oko sebe.

Postao sam opsjednut ulogom
infrastrukture --

to nije samo način da se ljudi kreću
od točke A do točke B,

nije samo način da se sprovede voda,
kanalizacija ili energija,

nego je temelj naše ekonomije.

Temelj našeg društvenog života
i naše kulture,

i stvarno je važna za način na koji
živimo.

Kada sam se vratio kući, bio sam
trenutačno frustriran,

zapevši u prometu dok sam vozio
autocestom.

Ne samo da nisam micao niti jedan mišić,

nego nisam imao ni društvo

među stotinama tisuća ljudi koji
su prolazili pored mene,

poput mene, s očima prema naprijed
i glazbom koja trešti.

Pitao sam se je li ovo neizbježan ishod,

ili možemo napraviti nešto u vezi toga.

Je li moguće pretvoriti ovo stanje
u Atlanti

u mjesto u kojemu stvarno želim živjeti?

Vratio sam se na fakultet arhitekture
i urbanog planiranja,

razvio interes za infrastrukturu

i 1999. osmislio ideju

za moj završni rad:

prilagodba zastarjele željezničke petlje
koja kruži centrom

kao nove infrastrukture za urbanu
revitalizaciju.

Bila je to samo ideja.

Nikad nisam mislio da ćemo ju
stvarno i izgraditi.

No išao sam na posao u arhitektonsko
poduzeće

i razgovarao s kolegama o toj ideji.

Svidjela im se.

Počeli smo razgovarati o njoj s više ljudi

i sve više ljudi je htjelo čuti za nju.

U ljeto 2001.

povezali smo se s Cathy Woolard,

koja je ubrzo izabrana za predsjednicu
gradskog vijeća.

Izgradili smo viziju cijelog grada oko
moje ideje:

Atlanta BeltLine, petlja od 35 kilometara

prijelaza, staza i preobrazbi.

Imao sam dva do tri sastanka tjedno
tijekom dvije i pol godine,

jednako kao i Cathy, njeno osoblje
i nekolicina volontera.

Zajedno smo izgradili čudesan pokret
ljudi i ideja.

Uključili smo zagovornike zajednice
koji su se obično borili protiv promjena,

no vidjeli su Atlanta BeltLine kao nešto
za što se mogu boriti;

Razvijatelji su uvidjeli priliku kako

iskoristiti puno nove gradnje u gradu;

deseci neprofitnih partnera koji su
vidjeli svoju misiju

barem djelomično ispunjenu
zajedničkom vizijom.

Obično ove grupe ljudi nisu za istim
stolom

za kojim žele isti ishod.

No bili smo tamo, i bilo je pomalo čudno

no bilo je vrlo, vrlo moćno.

Ljudi Atlante su se zaljubili u viziju

koja je bila bolja od onoga što su
vidjeli kroz vjetrobrane,

i ljudi Atlante su ideju napravili mogućom

i garantiram da ju inače ne bismo
niti sagradili.

Naša koalicija je bila raznolika
od početka.

Ljudi svih oznaka su bili dio naše priče.

Ljudima na dnu ekonomskog spektra
se također svidjela ideja.

Samo ih je bio strah da neće smjeti biti
tamo

kada se i izgradi,
da će biti izgurani.

Svi smo čuli te priče već, zar ne?

No obećali smo da će Atlanta BeltLine
biti drugačija,

i ljudi su ideju uzeli pod svoje

i napravili ju boljom nego što
smo uopće mogli zamisliti

na početku

uključujući subvencije za kuće,

nove parkove, umjetnost, arboretum --
popis koji nastavlja rasti.

Dogovorili smo se

s organizacijama i agencijama koje su bile
nužne da se ovo dogodi.

Najvažnije, događa se.

U ranim smo fazama implementacije
i funkcionira.

Prvi dio staza je otvoren 2012.

i već je generirao preko tri milijarde
dolara

ulaganja privatnog sektora.

No ne mijenja se samo fizički izgled grada,

već i način na koji razmišljamo o gradu,

i naša očekivanja od života tamo.

Prije mjesec dana,

morao sam povesti svoje klince u trgovinu
sa mnom

i njima to nije bilo po volji,

jer nisu htjeli ići autom.

Rekli su: "Tata, ako već moramo ići,

možemo li barem biciklima?"

Rekao sam: "Naravno da možemo.

To rade ljudi u Atlanti.

Voze bicikl do trgovine."

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala vam, da.

Oni ne znaju koliko je to suludo,

no ja znam.

Također razumijem da su njihova
očekivanja od Atlante

vrlo moćna.

Ovaj način preobrazbe
je upravo kao širenje

u prošlom stoljeću,

pokret u kojemu je naše ulaganje
u autoceste i aute

temeljno promijenilo američki život.

To nije bila neka velika urota.

Bilo je urota unutar toga, naravno.

No bio je kulturni momentum.

Milijuni ljudi su donosili milijune odluka

kroz duže vremensko razdoblje,

koje su temeljno promijenile ne samo
način na koji gradimo gradove,

nego i naša očekivanja

za naše živote.

Ove promjene su temelji urbanog širenja.

Nismo to tada tako zvali.

Zvali smo to budućnošću.

I bila je.

Dobili smo sve autoceste i trgovačke
centre i slijepe ulice koje smo htjeli.

Bila je to radikalna transformacija,

no izgrađena je kulturnim momentumom.

Važno je ne razdvajati

fizičku konstrukciju mjesta u kojima
živimo

od drugih stvari koje se događaju
u to vrijeme.

U to vrijeme,

u drugoj polovici zadnjeg stoljeća,

znanost je liječila bolesti

i dizala nas na mjesec,

seksualna revolucija je rušila barijere,

pokret za civilna prava je započeo
svoj marš

prema ispunjenju obećanja
naše nacije.

Televizija, zabava, hrana, putovanja,
posao -- sve se mijenjalo,

javni i privatni sektori su se spajali

kako bi nam dali život kakav želimo.

Federalna administracija autocesta,

na primjer, nije postojala dok nismo
imali autoceste.

Razmislite o tome.

(Smijeh)

Naravno, danas je važno priznati da

su se te povlastice skupljale za
neke grupe ljudi,

no ne i za druge.

Nije bio jednak kulturni momentum.

No, danas kada gledamo u čudu
i odbojno, možda,

širenje metropola ispred nas,

pitamo se jesmo li zapeli.

Jesmo li zapeli u nasljeđu nejednakosti?

Jesmo li zapeli u distopijskom prometnom
paklu?

Jesmo li zapeli s bujnim urbanim
razmještanjem,

s degradacijom prirode?

Jesmo li zapeli u društvenoj izolaciji

ili političkoj polarizaciji?

Jesu li to neizbježni i trajni ishodi?

Ili su rezultat naših kolektivnih
društvenih odluka

koje smo sami napravili?

Ako jesu,

možemo li ih promijeniti?

Što sam naučio iz iskustva u Atlanti

nije anomalija.

Slične priče se događaju posvuda,

gdje ljudi ne preuzimaju natrag samo
stare željeznice,

već i ostavljene urbane vodene puteve
i stare ceste,

ponovno stvarajući cijelu infrastrukturu

u svojim životima.

Bilo ovdje u New Yorku

ili u Houstonu

ili Miamiju,

Detroitu, Philadelphiji,

Seoulu, Hong Kongu, Singapuru,

Torontu i Parizu,

veliki i mali gradovi po cijelom
svijetu preuzimaju i ponovo grade

ovu infrastrukturu za sebe,

uključujući majku svih katalizatorskih
projekata infrastrukture,

rijeku u Los Angelesu,

čija revitalizacija je počela slično

kao mali pokret,

i razvila se u kulturni momentum,

i sada je u ranoj fazi preobrazbe

u neku vrstu infrastrukture
koja opet podržava život,

ovaj put s putevima, parkovima,
ribolovom, brodovima,

revitalizacijom zajednice

i naravno, kvalitetom vode i
kontrolom poplava.

Već sada poboljšava život ljudima.

Već sada mijenja način na koji
mi ostali mislimo o Los Angelesu.

Ovo je više od same infrastrukture.

Gradimo novi život za sebe.

To je pokret koji uključuje
lokalnu hranu, urbanu poljoprivredu,

domaće pivo, pokret stvaratelja,

tehnologija i dizajn -- sve ove stvari
koje su rani pokazatelji radikalne

promjene u načinu na koji gradimo gradove

Uzimamo ovakva mjesta

i pretvaramo ih u ovakva mjesta.

I uskoro u ovakva mjesta.

Ovo je sve uzbudljivo i dobro.

Mijenjamo svijet na bolje.

Super za nas!

I odlično je -- stvarno to mislim.

No povijest našeg širenja,

i ono što možemo vidjeti s
današnjim projektima,

znamo i moramo zapamtiti

da velike promjene poput ove
obično ne idu u korist svima.

Tržišne snage oslobođene kulturnim
momentumom

često uključuju nezaustavljive

i neizbježne cikluse podizanja poreza,
cijena i najama.

Ovo je hitno.

Ako nas je briga, moramo ustati

i progovoriti.

Ovo bi morao biti poziv na akciju,

jer odgovor ne može biti u tome
da ne unapređujemo zajednice.

Odgovor ne može biti da ne gradimo
parkove, prijelaze i trgovine.

Odgovor ne može biti da zadržavamo
zajednice

samo zato da bi bile dostupne.

No moramo nastaviti ovim putem
i obratiti se financijskoj stvarnosti

s kojom smo suočeni.

Ovo je teško i znam da se neće dogoditi
samo od sebe.

Možemo to napraviti, predan sam
ovom cilju u Atlanti,

ustati za ljude koji su ovo
i omogućili.

Ne možemo to nazvati uspjehom bez njih.

Ja sigurno ne mogu,

jer ljudi kojima sam bio predan sve
ove godine

nisu apstraktna populacija.

Oni su moji prijatelji i susjedi.

Ljudi koje volim.

Dakle, iako je počelo kao moj završni rad

i to radim 16 godina s tisućama ljudi

da bih pomogao da se ovo ostvari,

znam i vjerujem da je to za koga se gradi
BeltLine

jednako važno kao i gradi li se uopće.

Ne samo u Atlanti,

nego lokalno i globalno,

moramo razumjeti

odgovornost za ljude čije živote mijenjamo

jer smo to mi.

Govorimo o našim životima.

Ta mjesta nisu neizbježna.

Mjesta u kojima živimo nisu neizbježna,

i ako želimo nešto drugačije,
moramo se izboriti za to.

Moramo osigurati da promjena
dolazi po našim uvjetima.

I kako bi to napravili,

moramo sudjelovati aktivno u
procesu oblikovanja promjene.

Hvala.

(Pljesak)