Ljepota onoga što nikad nećemo znati

Prije gotovo 30 godina, Pico Iyer otputovao je u Japan, zaljubio se u zemlju i tamo se preselio. Pažljivi promatrač ljudskog duha, Iyer kaže kako sada puno manje zna o Japanu -- ili bilo čemu -- nego što je mislio da zna prije tri desetljeća. U ovoj lirskoj meditaciji o mudrosti, Iyer priča o ovom čudnom shvaćanju o znanju koje je stekao tijekom godina: što više znamo, zapravo više vidimo koliko toga ne znamo.

Jednog vrućeg listopadnog jutra

sišao sam s cjelonoćnog vlaka

za Mandalay,

staru kraljevsku prijestolnicu Burme,

sada Myanmar.

I na ulici sam sreo skupinu
grubih muškaraca

koji stoje pored svojih
bicikl rikši.

Jedan mi je prišao

i ponudio mi da me provede.

Cijena koju je stavio bila je nezamisliva.

Manje nego bih platio
čokoladicu kod kuće.

Tako da sam se popeo u rikšu,

i počeo je pedalirati polako
između mjesta i pagoda.

I dok je to radio
rekao mi je kako je došao u grad sa sela.

Imao je diplomu iz matematike.

Njegov san je bio da bude učitelj.

Ali naravno, život je težak
u vojnoj diktaturi,

i za sada,
ovo je jedini način da zaradi za život.

Puno noći je, rekao mi je,
zapravo spavao u svojoj rikši

tako da bi mogao uhvatiti prve posjetitelje
iz cijelonoćnog vlaka.

I uskoro, shvatili smo
da na određene načine,

imamo jako puno toga zajedničkog --

bili smo u 20im godinama,

fascinirale su nas
strane kulture --

tako da me pozvao kući.

Pa smo sišli sa širokih,
zakrčenih ulica,

i počeli smo se kotrljati
kroz grube, divlje uličice.

Svuda su bile raspadajuće kolibe.

Izgubio sam osjećaj gdje sam,

i shvatio sam da mi se sada svašta
može dogoditi.

Mogli bi me opljačkati ili
drogirati

ili nešto gore.

Nitko nije morao znati.

Napokon, stali smo i uveo me u kolibu,

koja se sastojala od jedne sićušne sobe.

I sagnuo se,

posegnuo ispod kreveta.

I nešto u meni se smrzlo.

Čekao sam da vidim što će izvući.

I napokon je izvukao kutiju

koja je sadržavala svako
pismo koje je primio

od posjetitelja iz inozemstva,

na neka je nalijepio

male crno bijele fotografije

svojih novih stranih prijatelja.

Tako da kada smo se pozdravili te noći

shvatio sam da mi je također pokazao

tajnu svrhu putovanja,

a to je odvažiti se,

ići unutra ali i prema van

na mjesta na kojima inače nikad ne bi išli,

da zavirite u nesigurnost,

nejasnost,

čak i strah.

Kod kuće, vrlo je lako pretpostaviti

da imamo sve pod kontrolom.

Vani, u svijetu, podsjećaju vas
svakog trenutka kada nemate,

niti je možete steći.

Svugdje, "Ljudi se žele smiriti,"

podsjetio nas je Ralph Waldo Emerson,

"ali samo dok nismo smireni

postoji nada za nas."

Na ovoj konferenciji,
bili smo sretni

čuti neke nevjerojatne ideje
i nova otkrića

i stvarno, o svim načinima

na koje znanje napreduje.

Ali u nekoj točci, znanje posustaje.

I to je trenutak

kada je vaš život zapravo odlučen:

zaljubite se,

izgubite prijatelja,

svjetla se ugase.

I onda, kada ste izgubljeni
ili nemirni ili izvan sebe,

zapravo otkrijete sebe.

Ne vjerujem da je neznanje blagoslov.

Znanost je naše živote nesumnjivo učinila

svjetlijima, dužima i zdravijima.

I zauvijek sam zahvalan učiteljima
koji su mi pokazali zakone fizike

i pokazali da je tri puta tri devet.

Mogu to izbrojati na prste

u bilo koje doba dana ili noći

Ali kada mi matematičar kaže

da je minus tri puta minus tri devet,

to je logika koja se čini kao
povjerenje.

Suprotnost znanja, drugim riječima,
nije uvijek neznanje.

Može biti čuđenje.

Ili misterija.

Mogućnost.

I u svom životu,
otkrio sam da su stvari koje ne znam

one koje su me podigle
i pogurale naprijed

više nego stvari koje sam znao.

I stvari koje ne znam

često su me dovele bliže
svima oko sebe.

Posljednjih osam studenih,
u posljednje vrijeme,

putovao sam svake godine
Japanom s Dalaj Lamom.

I jedna stvar koju je rekao
svakoga dana

koja je davala povjerenje
i snagu ljudima

bila je, "Ne znam."

"Što će se dogoditi Tibetu?"

"Kada će nastupiti mir u svijetu?"

"Kako najbolje odgajati djecu?"

"Iskreno," kaže ovaj mudri čovjek,

"Ne znam."

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju,
Daniel Kahneman

proveo je više od šezdeset godina
istražujući ponašanje ljudi,

i njegov zaključak je

da smo uvijek sigurniji u ono
što mislimo da znamo

više no što bi trebali biti.

Imamo, kako on to kaže,

"neograničenu sposobnost
ignoriranja našeg neznanja."

Znamo -- citat -- da će naš
tim pobijediti ovaj vikend,

i tog znanja se prisjetimo samo

u rijetkim prilikama kada smo točno
pogodili.

Većinu vremena, nemamo pojma.

I tu leži prava intimnost.

Znate li što će vaš partner
raditi sutra?

Želite li znati?

Roditelji svih nas,
kako ih neki zovu,

Adam i Eva,

nisu mogli umrijeti
dokle god su jeli s drveta života.

Ali istog trena kada su počeli grickati

sa stabla spoznaje dobra i zla,

izgubili su nevinost.

Postalo im je neugodno i bilo ih je sram,

bili su samosvjesni.

I naučili su,
možda malo prekasno,

da postoje neke stvari koje moramo znati,

ali ih ima puno više
koje je bolje ostaviti neistraženima.

Kada sam bio dijete,

sve sam znao, naravno.

Proveo sam 20 godina
u učionici skupljajući činjenice,

i zapravo sam bio u informacijskom
poslovanju,

pišući članke za časopis Time.

I otišao sam na svoj prvi
pravi put u Japan na dva i pol tjedna,

i vratio sam se s esejem od 40 stranica

objašnjavajući svaki detalj
japanskih hramova,

mode, baseball utakmica,

njegove duše.

No ispod svega toga,

nešto što nisam mogao razumjeti

me toliko potaknulo,
iz razloga koje vam još ne mogu objasniti,

da sam otišao živjeti u Japan.

I sad kada sam tamo više od 28 godina,

zaista vam ne mogu puno toga reći

o mom usvojenom domu.

Što je prekrasno,

jer je svaki dan novo otkriće,

i u procesu,

gledanja iza ugla i viđanja
sto tisuća stvari

koje nikad neću znati.

Znanje je neprocjenjiv dar.

Ali iluzija znanja
može biti opasnija od neznanja.

Misliti da znate vašeg partnera

ili vašeg neprijatelja

može biti opasnije

nego prihvatiti da ih nikad nećete znati.

Svakog jutra u Japanu,
dok sunce ulazi u naš mali stan,

borim se ne gledati
vremensku prognozu,

jer ako to učinim,

moj um će biti zamagljen, odvučen,

čak i kada je dan vedar.

Pišem već 34 godine.

I ono što sam naučio jest

da transformacija dolazi
kada nemam kontrolu,

kada ne znam što je sljedeće,

kada ne mogu pretpostaviti
da sam veći od svega oko mene.

Ista je stvar u ljubavi

ili trenutku krize.

Odjednom, vratili smo se u rikšu

i skačemo po širokim,
jasno osvjetljenim ulicama,

i podsjećamo se, zapravo,
prvog pravila putovanja

i samim time života:

jak si onoliko koliko si
se spreman predati.

Na kraju je, možda,

puno važnije

biti čovjekom

nego sve znati.

Hvala vam.

(Pljesak)