Bart Weetjens: Kako sam naučio štakore da nanjuše nagazne mine

Na TEDxRotterdam, Bart Weetjens govori o svom posebnom projektu: treniranju štakora da nanjuše nagazne mine. Pokazuje isječke svojih 'herojskih štakora' u akciji, i prikazuje sljedeću fazu svog rada: da ih nauči otkriti tuberkulozu u laboratoriju

Danas sam ovdje s vama kako bih podijelio

jedno izvandredno putovanje --

putovanje za izvanrednom nagradom zapravo --

koje me dovelo do

treniranja štakora

koji spašavaju ljudske živote

otkrivajući mine

i tuberkulozu.

Kao dijete, imao sam dvije strasti.

Jedna je bila strast za glodavcima.

Imao sam sve vrste štakora,

miševe, hrčke,

zamorce, vjeverice.

Što god možete zamisliti, ja sam uzgajao i prodavao trgovinama kućnih ljubimaca.

(Smijeh)

Također sam bio strastven za Afrikom.

Odrastajući u multikulturalnom okruženju,

imali smo afričke studente u kući,

i učio sam o njihovim pričama,

različitim pozadinama,

ovisnosti o uvezenim tehnologijama i spoznajama,

dobrima, uslugama,

bujnim kulturalnim razlikama.

Afrika je bila zaista fascinantna za mene.

Postao sam industrijski inženjer,

inženjer u razvoju proizvoda,

i usredotočio sam se na prikladne tehnologije uočavanja,

zapravo prve prikladne tehnologije

za zemlje u razvoju.

Počeo sam raditi u industriji,

ali nisam bio zadovoljan doprinoseći

materijalističkom konzumerističkom društvu

u linearnom, iskorištavajućem

i proizvodnom modu.

Dao sam otkaz na poslu kako bih se usredotočio na stvaran svjetski problem:

mine.

Govorimo o 1995-toj sada.

Princeza Diana najavila je na TV-u

kako mine stvaraju strukturnu barijeru

za bilo kakav razvoj, što je zaista točno.

Dokle god su te naprave tamo,

ili postoji sumnja na nagazne mine,

ne možete ući u zemlju.

Zapravo, u čitavom svijetu postojao je apel

za nove detektore u

održivim okolišima

gdje su morali proizvoditi,

a to je uglavnom svijet u razvoju.

Odabrali smo štakore.

Zašto bismo odabrali štakore?

Nisu li oni štetočine?

Zapravo, štakori jesu,

u suprotnosti s onim što većina ljudi misli o njima,

štakori su izrazito društvena bića.

I zapravo, naš proizvod -- ono što ovdje vidite.

Ovdje negdje je meta.

Vidite operatera, obučenog Afrikanca

sa svojim štakorima ispred njega

koji su zapravo lijevo i desno.

Ondje, životinja nalazi minu.

Grebe po tlu.

I životinja se vraća po nagradu u obliku hrane.

Vrlo, vrlo jednostavno.

Vrlo održivo u ovom okolišu.

Ovdje, životinja dobija hranu kao nagradu.

I tako to funkcionira.

Vrlo, vrlo jednostavno.

Dakle, zašto bi koristili štakore?

Štakori se koriste od 50ih godina prošlog stoljeća,

u svim vrstama pokusa.

Štakori imaju više genetskog materijala

alociranog za osjet mirisa

od bilo koje druge vrste sisavaca

Ekstremno su osjetljivi na mirise.

Štoviše, imaju mehanizme kako bi rasporedili sve te mirise

i komunicirali o njima.

Ali kako komuniciramo sa štakorima?

Pa ne pričamo štakorski,

ali imamo kliker,

standardnu metodu za treniranje životinja,

koju vidite ovdje.

Kliker, koji proizvodi određeni zvuk

s kojim možete potaknuti određena ponašanja.

Kao prvo, asocirajte zvuk klika sa zvukom nagrade hranom,

koja je zdrobljena banana i kiki-riki u šprici.

Kada životinja zna klik, hrana,

klik, hrana, klik, hrana --

dakle klik je hrana ---

dovodimo ju u kavez s rupom,

i zapravo, životinja uči

gurnuti nos kroz rupu

ispod koje je ciljani miris postavljen,

i da to čini pet sekundi --

pet sekundi, što je za štakora dugo.

Jednom kada životinja ovo zna, otežamo joj zadatak.

Uči kako naći ciljani miris

u kavezu s nekoliko rupa, do 10 rupa.

Zatim životinja uči

šetati na uzici na otvorenom

i nalaziti mete.

U sljedećim koracima, životinja uči

naći prave mine u minskim poljima.

Oni su testirani i akreditirani

prema međunarodnim standardima za djelovanje protiv mina,

baš kao što i psi moraju proći test.

Ovo se sastoji od 400 metara kvadratnih.

Postoji određeni broj mina

koje su postavljene nasumice,

i tim trenera i njihovih štakora

moraju pronaći sve mete.

Ako životinja uspije, dobiva licencu

kao akreditirana životinja

za djelovanje u polju --

baš poput pasa, usput.

Možda jedna mala razlika:

štakore možemo trenirati za petinu cijene

po kojoj treniramo psa.

Ovo je naš tim u Mozambiku:

jedan Tanzanijski trener,

koji prenosi vještine

onoj trojici momaka iz Mozambika.

I trebate vidjeti ponos u očima ovih ljudi.

Imaju vještinu,

koja ih čini puno manje ovisnima

o stranoj pomoći.

Štoviše, ovaj mali tim

zajedno sa, naravno, trebate teška vozila

i ručne razminiravače koji će uslijediti.

Ali s ovom malom investicijom u kapacitet štakora,

demonstrirali smo u Mozambiku

da možemo smanjiti cijenu koštanja po kvadratnom metru

do 60 posto

od onoga što je trenutno standardno --

dva dolara po kvadratnom metru, mi to radimo za 1,18 dolara,

i još možemo spustiti tu cijenu.

Pitanje obujma,

ako možemo dovesti više štakora,

možemo povećati i sam rezultat.

Imamo poligon za demonstraciju u Mozambiku.

11 afričkih vlada

je vidjelo da mogu postati manje ovisni

koristeći ovu tehnologiju.

Potpisali su pakt za mir

i primirje u regiji Velikih jezera,

i oni podupiru herojske štakore

kako bi očistili svoje zajedničke granice od mina.

Ali dopustite mi da vas uvedem u potpuno drugačiji problem.

Postoji 6.000 ljudi koji su prošle godine

stali na minu,

a širom svijeta,

gotovo 1,9 milijuna ljudi umrlo je od tuberkuloze

kao prvog uzroka infekcije.

Posebno u Africi

gdje su tuberkuloza i HIV strašno povezani,

postoji ogroman zajednički problem.

Mikroskopija, standardni proces Svjetske zdravstvene organizacije,

dostiže 40 do 60 posto pouzdanosti.

U Tanzaniji -- brojke ne lažu --

45 posto ljudi -- pacijenata s tuberkulozom --

se ispravno dijagnosticira prije smrti.

To znači, da ako imate tuberkulozu,

imate veće šanse da se to neće otkriti,

već ćete samo umrijeti od sekundarnih infekcija i slično tome.

A ako, vam se ipak,

dijagnosticira vrlo rano, uoči rano,

liječenje može početi,

i čak kod HIV pozitivnih, ima smisla.

Možete zapravo izliječiti tuberkulozu,

čak i kod HIV pozitivnih.

Tako na našem zajedničkom jeziku, nizozemskom,

ime za tuberkulozu

je "tering,"

što, etimološki,

ukazuje na miris katrana.

Već stari Kinezi

i Grci, Hipokrat,

su objavili,

dokumentirali, da se tuberkulozu može dijagnosticirati

po hlapljevinama

koje isparavaju iz pacijenta.

Ono što smo učinili je da smo skupili uzorke --

kao način testiranja --

iz bolnica,

trenirali štakore koristeći ih

i provjerili funkcionira li to,

i začudo,

možemo postići 89 postotnu osjetljivost,

86 postotnu specifičnost

koristeći više štakora u nizu.

Evo kako to radi,

i zaista, ovo je osnovna tehnologija.

Sada govorimo o eksplozivima, tuberkulozi,

ali možete zamisliti,

možete bilo što staviti ispod toga.

Pa kako to radi?

Imate spremnik s 10 uzoraka.

Stavljate tih 10 uzoraka jedan po jedan u kavez.

I životinja treba samo dvije stotinke sekunde

da odredi miris, tako da to ide jako brzo.

Sada je već kod trećeg uzorka.

Ovo je pozitivan uzorak.

Čuje zvuk klika i dolazi po nagradu u vidu hrane.

I čineći to, vrlo brzo,

možemo imati drugo mišljenje

kako bismo provjerili koji su pacijenti pozitivni,

koji negativni.

Samo kao indikacija,

gdje mikroskopist može procesuirati

40 uzoraka dnevno,

štakor može procesuirati

istu količinu uzoraka

za sedam minuta.

Ovakav kavez --

(Pljesak)

Ovakav kavez -- podrazumijevajući da imate štakore,

a mi sad trenutno

imamo 25 štakora za tuberkulozu --

ovakav kavez, radeći kroz čitav dan,

može procesuirati 1.680 uzoraka.

Možete li zamisliti potencijal primjene --

uočavanje u okolišu

onečišćivača u tlu,

primjena na carinama,

uočavanje nezakonith proizvoda u kontejnerima i tako dalje.

Ali držimo se prvo tuberkuloze.

Želim samo kratko naglasiti,

plavi štapići

su rezultati samo mikroskopije

u pet klinika u Dar es Salaamu

na populaciji od 500.000 ljudi,

gdje je 15.000 ljudi došlo napraviti testiranje.

Mikroskopija za 1.800 pacijenata.

I samo prikazivanjem tih uzoraka još jednom štakorima

i provjeravajući još jednom rezultate,

povećali smo postotak otkrivanja zaraze

za više od 30 posto.

Kroz prošlu godinu,

bili smo -- ovisno koje intervale uzmete --

mi smo ustrajno

povećavali postotak otkrivanja zaraze

u pet bolnica u Dar es Salaamu

za 30 do 40 posto.

Tako da ovo nije zanemarivo.

Znajući da pacijent koji nije oktriven na mikroskopiji

zarazi do 15 ljudi,

zdravih ljudi, godišnje,

možete biti sigurni

da smo spasili mnogo života.

Barem su naši junački štakori spasili puno života.

Put za napredak za nas

je standardizirati ovu tehnologiju.

I postoje jednostavne stvari

kao na primjer, imamo mali laser u rupi za njuškanje

gdje životinja mora ostati 5 sekundi.

Dakle, standardizacija ovoga.

Također, standardizirati granule,

nagrade u hrani,

i polu automatizirati ovo

kako bismo replicirali to na puno većem obujmu

i utjecali na živote puno više ljudi.

Da zaključim, postoje i druge mogućnosti primjene na obzoru.

Ovo je prvi prototip

našeg štakora s kamerom,

koji je štakor s naprtnjačom

i kamerom koja može ići pod ruševine

tražeći žrtve

nakon potresa i tako dalje.

Ovo je u fazi prototipa.

Nemamo još funkcionirajući sustav ovdje.

Da zaključim, volio bih reći,

možete misliti da se u ovim projektima radi o štakorima,

ali na kraju riječ je o ljudima.

Radi se o osnaživanju ranjivih zajednica

kako bi se nosili s teškim, skupim

i opasnim humanitarnim zadacima uočavanja,

i to na način da koriste lokalni resurs,

koji je lako dostupan.

Dakle nešto potupno drugačije

kako bi bilo stalni izazov vašoj percepciji

resursa koji vas okružuju,

bilo da su u okolišu,

tehnologiji, životinjama, ili ljudima.

i da ih s poštovanjem uskladimo s našim životima

kako bismo prihvatili održivi rad.

Hvala vam puno.

(Pljesak)