Depresivni psi, opsesivnokompulzivne mačke — što životinjske duševne bolesti znače za ljude?

Iza svih onih smiješnih životinjskih videa nekada se kriju zanimljivi problemi nalik ljudskim. Laurel Braitman proučava nečovjekolike životinje koje pokazuju znakove duševnih poremećaja — od kompulzivnih medvjeda, autodestruktivnih štakora do majmuna s neobičnim prijateljima. Braitman se pita što mi možemo naučiti gledajući kako se životinje nose s depresijom, tugom i drugim ljudskim problemima.

Oliver je bio poletan,

zgodan, šarmantan i prilično nestabilan
mužjak

koji mi je ukrao srce.

(Smijeh)

Bio je on bernski planinski pas,

a moj bivši muž i ja posvojili smo ga.

Nakon otprilike šest mjeseci

shvatili smo da ima problema.

Imao je takvu paralizirajuću
separacijsku anksioznost

da ga nismo smjeli ostaviti samog.

Jednom je skočio s našeg stana
na trećem katu.

Jeo je tkaninu, stvari, smeće.

Lovio je nepostojeće muhe.

Imao je halucinacije.

Dijagnosticiran mu je
pseći opsesivno-kompulzivni poremećaj,

a sve je to tek vrh ledene sante.

Ali baš kao i s ljudima,

nekada tek nakon šest mjeseci

shvatite da

osoba koju volite nije baš sva svoja.

(Smijeh)

I većina nas neće osobu s kojom hodamo

vratiti u bar u kojem smo je upoznali,

ili ih vratiti prijateljima koji su
nas upoznali,

ili im reaktivirati korisnički
račun na Iskrici.

(Smijeh)

Svejedno ih volimo

i trpimo.

To sam i ja učinila sa svojim psom.

I bila sam — studirala sam biologiju.

Imam doktorat znanosti

s MIT-a i da ste me

prije deset godina pitali

ima li pas kojeg ja volim,
ili bilo koji pas,

osjećaje, rekla bih da ima,

ali nisam sigurna bih vam li rekla

da i oni mogu oboljeti
od anksioznog poremećaja,

završiti na Prozacu i s terapeutom.

Ali onda sam se zaljubila
i shvatila da je to moguće,

a moji pokušaji da mu pomognem

prebroditi paniku i anksioznost

promijenili su mi život.

Prodrmali su cijeli moj svijet.

I tako sam zadnjih
7 godina provela proučavajući

problem mentalnih
bolesti i u drugih životinja.

Mogu li i one mentalno

oboljeti i ako je tako,
što to znači za nas?

Otkrila sam da uistinu vjerujem da i one

mogu oboljeti,

a promatranje i pokušavanje prepoznavanja
njihovih mentalnih bolesti može

nam pomoći da im budemo
bolji prijatelji

i da bolje razumijemo sami sebe.

Pozabavimo se nakratko dijagnozom.

Mnogi od nas misle da ne možemo znati

o čemu druga životinja razmišlja.

To je istina,

ali svi vi koji ste u vezama —

barem je kod mene tako —

samo zato što pitate svoju bolju

polovicu ili roditelja ili dijete kako su,

ne znači da vam oni to mogu reći.

Možda ne mogu riječima opisati

što točno osjećaju,

a možda i ne znaju.

Ovo je zapravo prilično nov fenomen,

taj osjećaj koji imamo da moramo

razgovarati s nekim
da bismo saznali što ih muči.

Prije prve polovice 20. stoljeća

liječnici su često dijagnosticirali
duševne boli

u pacijenata jednostavnim promatranjem.

Također, čini se da rasprave o

duševnim bolestima u drugih

životinja i nije tako nategnuto.

Najčešće duševne bolesti u SAD-u

su strah i anksiozni poremećaji,

a kad malo razmislite o tome,
strah i anksioznost

zapravo su iznimno korisne
životinjske emocije.

Obično osjećamo strah i anksioznost
u opasnim situacijama

i kad ih jednom osjetimo,

imamo nagon udaljiti se od

te opasnosti.

Problem se stvara kad osjećamo
strah u situacijama u kojima on nije potreban

Poremećaji ponašanja također
mogu biti samo

loša strana osjećajnosti,

a opsesivno-kompulzivni poremećaji
su također

često manifestacija zdrave životinjske
potrebe

za održavanjem čistoće i uglađenosti.

O duševnoj bolesti možemo govoriti onda

kada, primjerice

kompulzivno pretjerujemo u pranju
ruku ili šapa

ili kad razvijete toliko ekstreman ritual

da ne možete sjesti i jesti

ukoliko prije toga ne odradite taj svoj
ritual.

Mi ljudi imamo Dijagnostički i statistički
priručnik za mentalne poremećaje

koji je zapravo atlas

mentalnih poremećaja o kojima trenutno
postoji suglasnost.

Za životinje imamo YouTube.

(Smijeh)

Ovo je tek jedan rezultat pretraživanja
za "OKP pas",

ali svima vam predlažem

da potražite OKP-mačku.

Šokirat ćete se onim što vidite.

Pokazat ću vam tek nekoliko primjera.

Ovo je primjer hvatanja sjene.

Znam, smiješno je i nekako i slatko.

Problem je u tome što psi mogu razviti
kompulzivnosti poput ove

kojima se onda bave po cijele dane.

Pa ne idu u šetnje,

ne druže se s prijateljima,

ne jedu.

Razviju fiksacije

poput kompulzivnog hvatanja
vlastitog repa.

Ovo je primjer mačke imena Gizmo.

Izgleda kao da je u zasjedi,

ali to čini puno, puno, puno sati u danu.

Samo tu sjedi i šapama dira

ekran.

Ovo je još jedan primjer

stereotipnog ponašanja.

Ovo je Ting Ting, sunčani medvjed u
ZOO-u u Oaklandu.

Ukoliko naletite na ovakvu scenu,

pomislili biste da se Ting Ting

samo igra štapom,

ali on to radi cijeli dan,

a ukoliko obratite pozornost

i ukoliko vam ja pokažem cijeli
taj polusatni video,

vidjeli biste da stalno radi
jednu te istu stvar

istim redoslijedom i štap vrti

na jednak način svaki put.

Još jedno uobičajeno ponašanje koje
možete uočiti

osobito kod životinja u zatočeništvu

jest stereotipno hodanje amo-tamo i
njihanje,

a to rade i ljudi.

Mi se njišemo,

ljuljamo.

Mnogi od nas to čine i ponekad to

činimo u želji da se umirimo,

i mislim da i druge životinje to rade
upravo iz tog razloga.

Ali životinje se ne upuštaju samo

u stereotipna ponašanja.

Ovo je Gigi, ženka gorile koja živi

u Bostonu u ZOO Franklin Park.

Ona čak ima harvardskog psihijatra i

između ostaloga, tretirana je protiv

poremećaja ponašanja.

Mnoge životinje razvijaju
poremećaje raspoloženja.

Mnoga stvorenja —

ovaj je konj tek jedan
primjer —

razvijaju autodestruktivna ponašanja.

Grizu stvari

ili se bave drugim umirujućim
aktivnostima,

pa čak i ako su autodestruktivne,

koje su slične načinima

na koje se ljudi režu.

Čupanje.

Ispada da ukoliko imate krzno ili perje
ili pak kožu,

možete se kompulzivno čupati.

Neke su papige istraživane radi

boljeg razumijevanja trihotilomanije iliti
kompulzivnog čupanja kod ljudi,

nečega što trenutno muči

20 milijuna Amerikanaca.

I laboratorijski štakori se čupkaju.

Kod njih se to zove "brijanje".

Pseći veterani konflikata
u Iraku i Afganistanu

vraćaju se s tzv. psećim PTSP-om

i suočavaju se s teškoćama reintegracije
u civilni život kad

se vrate s ratišta.

Pretjerano se boje prilaženja
bradatog čovjeka

ili uskakanja u automobile.

Želim da nešto bude jasno.

Ne mislim da je pseći PTSP

isto što i ljudski PTSP.

Ali isto tako, ne mislim da je moj PTSP

poput vašeg.

Ili da je moja anksioznost
ili tuga poput vaše.

Svi smo različiti.

Također, nismo jednako osjetljivi.

Tako da kod dva psa odgojena
u istom domaćinstvu,

izložena istim stvarima,

jedan može razviti, primjerice snažan
strah prema motorima

ili fobiju od zvona mikrovalne pećnice,

a drugi može biti sasvim zdrav.

Ljudi me često pitaju:

jesu li ljudi ti koji

izluđuju životinje?

Ili je životinjska duševna bolest tek
rezultat lošeg tretmana i zlostavljanja?

I ispada da smo mi zapravo

puno kompliciraniji.

Dogodila mi se jedna sjajna stvar.

Nedavno sam objavila knjigu o ovome

i sada svaki dan kad provjeravam e-mail,

ili idem na čitanje

ili čak i na tulum,

ljudi mi pričaju svoje priče

o životinjama koje su upoznali.

Nedavno sam imala čitanje u Kaliforniji.

i kada sam završila, j
edna je žena podigla ruku i rekla:

"Dr. Braitman, mislim da moja
mačka ima PTSP."

Rekoh: "Zašto? Recite mi malo o tome."

Ping je udomljena mačka

koja je nekoć živjela sa starijim čovjekom

i jednog dana on je usisavao,

doživio srčani udar i umro.

Tjedan dana kasnije,
Ping su pronašli u stanu

pored tijela njenog vlasnika,

a usisavač je radio cijelo vrijeme.

Mjesecima, a i otprilike dvije godine
nakon tog incidenta,

toliko se bojala da nije mogla biti u kući
kad se u njoj čistilo.

To je doslovno bila plašljiva maca.

Skrivala se u ormar.

Bila je nesamouvjerena i tresla se,

ali uz brižnu potporu obitelji,

puno vremena i strpljenja,

sada, tri godine kasnije

ona je sretna, samouvjerena maca.

Još jedna priča o traumi i oporavku
na koju sam naletjela

prije nekoliko godina.

Istraživala sam na Tajlandu.

Upoznala sam majmuna Boonlua.

Kad je Boonlua bio tek beba,

napao ga je čopor pasa

i otkinuli su mu obje noge i jednu ruku.

Boonlua se odvukao do samostana

gdje su ga primili redovnici.

Pozvali su veterinara
koji mu je zaliječio rane.

Na kraju je Boonlua završio u

centru za slonove

i čuvari su odlučili uzeti ga
pod svoje okrilje,

shvatili su što voli,

a to su bili Mentos bomboni,

jelenak i jaja.

No brinuli su se jer je bio
društven, da bi mogao biti usamljen,

a nisu ga htjeli staviti s drugim majmunom

jer su mislili da se s jednom rukom

ne bi mogao ni braniti
ni igrati.

Stoga su mu dali zeca

i Boonlua je odmah postao
sasvim drugi majmunčić.

Jako se volio družiti s ovim zecom.

Međusobno su se timarili
i postali dobri prijatelji,

i onda je zec dobio zečiće

i Boonlua je postao još sretniji,

i to mu je dalo

razlog da se ujutro budi

i zapravo mu je to
dalo toliko razloga da se

budi da je odlučio ne spavati.

Postao je krajnje zaštitnički nastrojen
prema zečićima,

prestao je spavati,

i znao je zadrijemati dok se

pokušavao brinuti za njih.

Bio je toliko zaštitnički nastrojen
i nježan

da mu je sklonište na kraju moralo

oduzeti zečiće jer je bio

toliko zaštitnički nastrojen da se

bojao da će im njihova majka nauditi.

Nakon što su ih oduzeli, osoblje

se brinulo da će pasti u depresiju

i kako bi to izbjegli,

dali su mu drugog zeca.

(Smijeh)

Moje službeno mišljenje glasi:
ne izgleda depresivno.

(Smijeh)

Želim da se ljudi

uistinu osjećaju

sposobno praviti pretpostavke

o stvorenjima koje dobro poznaju.

Bilo da se radi o vašem psu,

mački ili jednorukom majmunu

kojeg poznajete,

ukoliko mislite da su traumatizirani
ili depresivni,

vjerojatno ste u pravu.

Ovo je krajnje antropomorfno,

odnosno pridaju se ljudske osobine

nečovjekolikim životinjama ili stvarima.

Ja mislim da to nije problem.

Mislim da ne možemo ne
antropomorfizirati.

Nije da možemo uzeti
svoj ljudski mozak iz glave

i pohraniti ga u staklenku i koristiti ga

da razmišljamo o razmišljanju
druge životinje.

Uvijek ćemo biti jedna životinja
koja se pita

o emocionalnim iskustvima
druge životinje.

Kako dobro antropomorfizirati?

Ili loše?

A loše antropomorfiziranje jako

je često.

(Smijeh)

Može uključivati kostimiranje korgija
za vjenčanje

ili pretjerano približavanje divljim
životinjama s kojima

mislite da ste duhovno povezani.

Ima svakakvih stvari.

Vjerujem da se dobro antropomorfiziranje
temelji na

prihvaćanju naših životinjskih sličnosti s
drugim vrstama

i njihova upotreba u stvaranju
informiranih pretpostavki o

umovima drugih životinja
i njihovim iskustvima.

Postoji cijela industrija

utemeljena na dobrom antropomorfiziranju,

a to je psihofarmaceutska industrija.

Svaki peti Amerikanac trenutno koristi
neki psihoaktivni lijek,

od antidepresiva, lijekova protiv
anksioznosti

pa sve do antipsihotika.

Ispada da za cijeli ovaj

arsenal psihoaktivnih lijekova možemo

zahvaliti drugim životinjama.

Ovi su lijekovi najprije testirani na
nečovjekolikim životinjama,

i to ne samo na toksičnost
već i na posljedice u ponašanju.

Popularan antipsihotik Thorazine

opuštao je štakore prije no što su
ljudi došli na red.

Librium, lijek protiv anksioznosti,

u 50-ima je davan mačkama izabranima
po kriteriju "zloće"

kako bi ih pretvorio u miroljubive mace.

Čak su i antidepresivi najprije testirani
na zečevima.

Kako bilo, u današnje vrijeme ove
lijekove ne dajemo

drugim životinjama samo radi
testiranja

već i radi njihova liječenja,

i na etičke i na neetičke načine.

SeaWorld daje majkama orkama
lijekove protiv anksioznosti

kada im odvode mlade.

Mnogim se gorilama u ZOO-u daju
antipsihotici

i lijekovi protiv anksioznosti.

Ali psima poput mog Olivera

daju se antidepresivi i neki lijekovi
protiv anksioznosti

kako ne bi skakali sa zgrada ili

u promet.

Nedavno je u časopisu "Science"
izašla studija koja je pokazala

da lijekovi protiv anksioznosti

djeluju čak i na slatkovodne rakove.

Od njih su bili hrabriji, manje ćudljivi i

skloniji istraživanju okoliša.

Teško je znati koliko je životinja
na ovim lijekovima,

ali mogu vam reći da je
životinjska farmaceutska industrija

ogromna i u porastu,

od 7 milijardi dolara u 2011. g.

do projiciranih 9.25 milijardi
do kraja 2015. godine.

Neke su životinje na ovim lijekovima
na
neodređeno.

Druge, poput jedne patuljaste čimpanze
iz ZOO-a u Milwaukeeu

bio je na njima sve dok

nije počeo čuvati svoje
tabletice Paxila

i dijeliti ih drugim patuljastim čimpanzama.

(Smijeh) (Pljesak)

Osim psihofarmaceutika

postoje i mnoge, mnoge, mnoge druge

terapeutske intervencije koje pomažu
drugim životinjama.

Mislim da je baš to ono

čemu veterinarska medicina

može poučiti onu ljudsku,

ukoliko odvedemo psa koji

kompulzivno hvata vlastiti rep

kod veterinarskog biheviorista,

oni se neće odmah uhvatiti pisanja recepta,

nego će pitati o životu vašeg psa.

Zanimat će ih koliko često izlazi van.

Ili koliko vježba.

Ili koliko se druži

s drugim psima i ljudima.

Zanimat će ih kakve ste vrste terapija,

uglavnom bihevioralnih terapija,

isprobali na njemu.

To su stvari koje su od najveće pomoći,

pogotovo kada se kombiniraju
sa psihofarmaceuticima.

Ono što ja mislim da najviše pomaže

pogotovo društvenim životinjama,

jest druženje s drugim
društvenim životinjama.

Osjećam se kao da sam postala
uslužna životinja

vlastitom psu.

Vidjela sam papige koje to rade za ljude

i ljude koji to rade za papige.

Psi za slonove

i slonovi za druge slonove.

Ne znam za vas, ali meni

često prosljeđuju internetske stranice

neobičnih životinjskih prijateljstava.

Mislim da je za to uvelike zaslužan
Facebook,

majmun koji usvaja mačku,

doga koja usvaja siroto lane,

krava koja se sprijateljila sa svinjom.

Da ste me pitali prije osam-devet godina
što mislim o tome,

rekla bih vam da su to
pretjerano sentimentalni

i možda čak i na loš način
preantropomorfizirani primjeri,

a možda čak i iscenirani, a ono što vam sada
mogu reći

jest da ima nešto u ovome.

Ovo je stvarno.
Štoviše, neke zanimljive studije

ističu razine oksitocina.

To je vrsta "vezivnog hormona" koji

otpuštamo za vrijeme spolne aktivnosti
ili dojenja

ili u blizini nekoga do koga nam je
iznimno stalo.

Razine oksitocina povećavaju se
i kod ljudi i kod

pasa koji brinu jedno o drugom

ili uživaju u njihovu društvu.

Druge studije pokazuju da se
razine oksitocina

povećavaju i u
drugih životinjskih parova.

Primjerice, kod koza i pasa koji su bili
prijatelji i koji su se zajedno igrali,

nakon toga razine su im naglo porasle.

Imam prijatelja koji mi je uistinu pokazao

da je mentalno zdravlje uistinu
dvosmjerna ulica.

Ime mu je Lonnie Hodge i on je
vijetnamski veteran.

Kad se vratio, počeo je raditi

s osobama koje su preživjele
genocid i s onima

koji su doživjeli ratne traume.

Imao je PTSP i strah od visina jer se

u Vijetnamu unatraške spuštao

iz helikoptera,

preko skija za slijetanje.

Dobio je Gandera, psa pomagača,
križanca pudlice i labradora,

da mu pomogne nositi se s PTSP-om i
strahom od visina.

Ovo je s dana njihovog prvog susreta,

što je divno, i od tada su

proveli puno vremena skupa

posjećujući druge veterane koji pate
od sličnih problema.

Ono što je meni posebno zanimljivo kod
njihovog odnosa

jest to što je nakon nekoliko mjeseci

Gander razvio strah od visina,

vjerojatno zato što je tako pomno
promatrao Lonnija.

Odlično je to što je on još uvijek
sjajan pas pomagač

jer sada kada se oboje nađu
na velikim visinama,

Lonnie je toliko zabrinut za Gandera da

zaboravi na vlastiti strah.

Budući da sam toliko vremena provela
među ovim pričama,

kopajući po arhivima,

doslovno sam provela godine na ovom
istraživanju,

to me je promijenilo.

Na životinje više ne gledam kao na vrstu.

Na njih gledam kao na pojedince,

a o njima razmišljam kao o bićima

s njihovim vlastitim vremenskim
sustavima koji upravlja

njihovim ponašanjem i informira

o tome kako odgovaraju na svijet.

Uistinu vjerujem da me je to učinilo

znatiželjnijom i empatičnijom osobom,

i prema životinjama koje spavaju u mom
krevetu

i povremeno mi skaču u tanjur,

i prema ljudima za koje znam da

pate od anksioznosti

i fobija i drugih stvari.

Uistinu vjerujem da

iako ne možemo znati što se točno

mota glavom svinje ili

mopsa ili vašeg partnera,

to vas ne bi trebalo omesti
u suosjećanju s njima.

Najbolja stvar koju možemo
napraviti za svoje

voljene možda je da ih antropomorfiziramo.

Darwinov otac jednom mu je rekao

da svatko može izgubiti razum
u određenom trenutku.

Srećom, često ga možemo ponovno pronaći,

ali samo uz tuđu pomoć.

Hvala vam.

(Pljesak)