Oliver je bio poletan,
zgodan, šarmantan i prilično nestabilan
mužjak
koji mi je ukrao srce.
(Smijeh)
Bio je on bernski planinski pas,
a moj bivši muž i ja posvojili smo ga.
Nakon otprilike šest mjeseci
shvatili smo da ima problema.
Imao je takvu paralizirajuću
separacijsku anksioznost
da ga nismo smjeli ostaviti samog.
Jednom je skočio s našeg stana
na trećem katu.
Jeo je tkaninu, stvari, smeće.
Lovio je nepostojeće muhe.
Imao je halucinacije.
Dijagnosticiran mu je
pseći opsesivno-kompulzivni poremećaj,
a sve je to tek vrh ledene sante.
Ali baš kao i s ljudima,
nekada tek nakon šest mjeseci
shvatite da
osoba koju volite nije baš sva svoja.
(Smijeh)
I većina nas neće osobu s kojom hodamo
vratiti u bar u kojem smo je upoznali,
ili ih vratiti prijateljima koji su
nas upoznali,
ili im reaktivirati korisnički
račun na Iskrici.
(Smijeh)
Svejedno ih volimo
i trpimo.
To sam i ja učinila sa svojim psom.
I bila sam — studirala sam biologiju.
Imam doktorat znanosti
s MIT-a i da ste me
prije deset godina pitali
ima li pas kojeg ja volim,
ili bilo koji pas,
osjećaje, rekla bih da ima,
ali nisam sigurna bih vam li rekla
da i oni mogu oboljeti
od anksioznog poremećaja,
završiti na Prozacu i s terapeutom.
Ali onda sam se zaljubila
i shvatila da je to moguće,
a moji pokušaji da mu pomognem
prebroditi paniku i anksioznost
promijenili su mi život.
Prodrmali su cijeli moj svijet.
I tako sam zadnjih
7 godina provela proučavajući
problem mentalnih
bolesti i u drugih životinja.
Mogu li i one mentalno
oboljeti i ako je tako,
što to znači za nas?
Otkrila sam da uistinu vjerujem da i one
mogu oboljeti,
a promatranje i pokušavanje prepoznavanja
njihovih mentalnih bolesti može
nam pomoći da im budemo
bolji prijatelji
i da bolje razumijemo sami sebe.
Pozabavimo se nakratko dijagnozom.
Mnogi od nas misle da ne možemo znati
o čemu druga životinja razmišlja.
To je istina,
ali svi vi koji ste u vezama —
barem je kod mene tako —
samo zato što pitate svoju bolju
polovicu ili roditelja ili dijete kako su,
ne znači da vam oni to mogu reći.
Možda ne mogu riječima opisati
što točno osjećaju,
a možda i ne znaju.
Ovo je zapravo prilično nov fenomen,
taj osjećaj koji imamo da moramo
razgovarati s nekim
da bismo saznali što ih muči.
Prije prve polovice 20. stoljeća
liječnici su često dijagnosticirali
duševne boli
u pacijenata jednostavnim promatranjem.
Također, čini se da rasprave o
duševnim bolestima u drugih
životinja i nije tako nategnuto.
Najčešće duševne bolesti u SAD-u
su strah i anksiozni poremećaji,
a kad malo razmislite o tome,
strah i anksioznost
zapravo su iznimno korisne
životinjske emocije.
Obično osjećamo strah i anksioznost
u opasnim situacijama
i kad ih jednom osjetimo,
imamo nagon udaljiti se od
te opasnosti.
Problem se stvara kad osjećamo
strah u situacijama u kojima on nije potreban
Poremećaji ponašanja također
mogu biti samo
loša strana osjećajnosti,
a opsesivno-kompulzivni poremećaji
su također
često manifestacija zdrave životinjske
potrebe
za održavanjem čistoće i uglađenosti.
O duševnoj bolesti možemo govoriti onda
kada, primjerice
kompulzivno pretjerujemo u pranju
ruku ili šapa
ili kad razvijete toliko ekstreman ritual
da ne možete sjesti i jesti
ukoliko prije toga ne odradite taj svoj
ritual.
Mi ljudi imamo Dijagnostički i statistički
priručnik za mentalne poremećaje
koji je zapravo atlas
mentalnih poremećaja o kojima trenutno
postoji suglasnost.
Za životinje imamo YouTube.
(Smijeh)
Ovo je tek jedan rezultat pretraživanja
za "OKP pas",
ali svima vam predlažem
da potražite OKP-mačku.
Šokirat ćete se onim što vidite.
Pokazat ću vam tek nekoliko primjera.
Ovo je primjer hvatanja sjene.
Znam, smiješno je i nekako i slatko.
Problem je u tome što psi mogu razviti
kompulzivnosti poput ove
kojima se onda bave po cijele dane.
Pa ne idu u šetnje,
ne druže se s prijateljima,
ne jedu.
Razviju fiksacije
poput kompulzivnog hvatanja
vlastitog repa.
Ovo je primjer mačke imena Gizmo.
Izgleda kao da je u zasjedi,
ali to čini puno, puno, puno sati u danu.
Samo tu sjedi i šapama dira
ekran.
Ovo je još jedan primjer
stereotipnog ponašanja.
Ovo je Ting Ting, sunčani medvjed u
ZOO-u u Oaklandu.
Ukoliko naletite na ovakvu scenu,
pomislili biste da se Ting Ting
samo igra štapom,
ali on to radi cijeli dan,
a ukoliko obratite pozornost
i ukoliko vam ja pokažem cijeli
taj polusatni video,
vidjeli biste da stalno radi
jednu te istu stvar
istim redoslijedom i štap vrti
na jednak način svaki put.
Još jedno uobičajeno ponašanje koje
možete uočiti
osobito kod životinja u zatočeništvu
jest stereotipno hodanje amo-tamo i
njihanje,
a to rade i ljudi.
Mi se njišemo,
ljuljamo.
Mnogi od nas to čine i ponekad to
činimo u želji da se umirimo,
i mislim da i druge životinje to rade
upravo iz tog razloga.
Ali životinje se ne upuštaju samo
u stereotipna ponašanja.
Ovo je Gigi, ženka gorile koja živi
u Bostonu u ZOO Franklin Park.
Ona čak ima harvardskog psihijatra i
između ostaloga, tretirana je protiv
poremećaja ponašanja.
Mnoge životinje razvijaju
poremećaje raspoloženja.
Mnoga stvorenja —
ovaj je konj tek jedan
primjer —
razvijaju autodestruktivna ponašanja.
Grizu stvari
ili se bave drugim umirujućim
aktivnostima,
pa čak i ako su autodestruktivne,
koje su slične načinima
na koje se ljudi režu.
Čupanje.
Ispada da ukoliko imate krzno ili perje
ili pak kožu,
možete se kompulzivno čupati.
Neke su papige istraživane radi
boljeg razumijevanja trihotilomanije iliti
kompulzivnog čupanja kod ljudi,
nečega što trenutno muči
20 milijuna Amerikanaca.
I laboratorijski štakori se čupkaju.
Kod njih se to zove "brijanje".
Pseći veterani konflikata
u Iraku i Afganistanu
vraćaju se s tzv. psećim PTSP-om
i suočavaju se s teškoćama reintegracije
u civilni život kad
se vrate s ratišta.
Pretjerano se boje prilaženja
bradatog čovjeka
ili uskakanja u automobile.
Želim da nešto bude jasno.
Ne mislim da je pseći PTSP
isto što i ljudski PTSP.
Ali isto tako, ne mislim da je moj PTSP
poput vašeg.
Ili da je moja anksioznost
ili tuga poput vaše.
Svi smo različiti.
Također, nismo jednako osjetljivi.
Tako da kod dva psa odgojena
u istom domaćinstvu,
izložena istim stvarima,
jedan može razviti, primjerice snažan
strah prema motorima
ili fobiju od zvona mikrovalne pećnice,
a drugi može biti sasvim zdrav.
Ljudi me često pitaju:
jesu li ljudi ti koji
izluđuju životinje?
Ili je životinjska duševna bolest tek
rezultat lošeg tretmana i zlostavljanja?
I ispada da smo mi zapravo
puno kompliciraniji.
Dogodila mi se jedna sjajna stvar.
Nedavno sam objavila knjigu o ovome
i sada svaki dan kad provjeravam e-mail,
ili idem na čitanje
ili čak i na tulum,
ljudi mi pričaju svoje priče
o životinjama koje su upoznali.
Nedavno sam imala čitanje u Kaliforniji.
i kada sam završila, j
edna je žena podigla ruku i rekla:
"Dr. Braitman, mislim da moja
mačka ima PTSP."
Rekoh: "Zašto? Recite mi malo o tome."
Ping je udomljena mačka
koja je nekoć živjela sa starijim čovjekom
i jednog dana on je usisavao,
doživio srčani udar i umro.
Tjedan dana kasnije,
Ping su pronašli u stanu
pored tijela njenog vlasnika,
a usisavač je radio cijelo vrijeme.
Mjesecima, a i otprilike dvije godine
nakon tog incidenta,
toliko se bojala da nije mogla biti u kući
kad se u njoj čistilo.
To je doslovno bila plašljiva maca.
Skrivala se u ormar.
Bila je nesamouvjerena i tresla se,
ali uz brižnu potporu obitelji,
puno vremena i strpljenja,
sada, tri godine kasnije
ona je sretna, samouvjerena maca.
Još jedna priča o traumi i oporavku
na koju sam naletjela
prije nekoliko godina.
Istraživala sam na Tajlandu.
Upoznala sam majmuna Boonlua.
Kad je Boonlua bio tek beba,
napao ga je čopor pasa
i otkinuli su mu obje noge i jednu ruku.
Boonlua se odvukao do samostana
gdje su ga primili redovnici.
Pozvali su veterinara
koji mu je zaliječio rane.
Na kraju je Boonlua završio u
centru za slonove
i čuvari su odlučili uzeti ga
pod svoje okrilje,
shvatili su što voli,
a to su bili Mentos bomboni,
jelenak i jaja.
No brinuli su se jer je bio
društven, da bi mogao biti usamljen,
a nisu ga htjeli staviti s drugim majmunom
jer su mislili da se s jednom rukom
ne bi mogao ni braniti
ni igrati.
Stoga su mu dali zeca
i Boonlua je odmah postao
sasvim drugi majmunčić.
Jako se volio družiti s ovim zecom.
Međusobno su se timarili
i postali dobri prijatelji,
i onda je zec dobio zečiće
i Boonlua je postao još sretniji,
i to mu je dalo
razlog da se ujutro budi
i zapravo mu je to
dalo toliko razloga da se
budi da je odlučio ne spavati.
Postao je krajnje zaštitnički nastrojen
prema zečićima,
prestao je spavati,
i znao je zadrijemati dok se
pokušavao brinuti za njih.
Bio je toliko zaštitnički nastrojen
i nježan
da mu je sklonište na kraju moralo
oduzeti zečiće jer je bio
toliko zaštitnički nastrojen da se
bojao da će im njihova majka nauditi.
Nakon što su ih oduzeli, osoblje
se brinulo da će pasti u depresiju
i kako bi to izbjegli,
dali su mu drugog zeca.
(Smijeh)
Moje službeno mišljenje glasi:
ne izgleda depresivno.
(Smijeh)
Želim da se ljudi
uistinu osjećaju
sposobno praviti pretpostavke
o stvorenjima koje dobro poznaju.
Bilo da se radi o vašem psu,
mački ili jednorukom majmunu
kojeg poznajete,
ukoliko mislite da su traumatizirani
ili depresivni,
vjerojatno ste u pravu.
Ovo je krajnje antropomorfno,
odnosno pridaju se ljudske osobine
nečovjekolikim životinjama ili stvarima.
Ja mislim da to nije problem.
Mislim da ne možemo ne
antropomorfizirati.
Nije da možemo uzeti
svoj ljudski mozak iz glave
i pohraniti ga u staklenku i koristiti ga
da razmišljamo o razmišljanju
druge životinje.
Uvijek ćemo biti jedna životinja
koja se pita
o emocionalnim iskustvima
druge životinje.
Kako dobro antropomorfizirati?
Ili loše?
A loše antropomorfiziranje jako
je često.
(Smijeh)
Može uključivati kostimiranje korgija
za vjenčanje
ili pretjerano približavanje divljim
životinjama s kojima
mislite da ste duhovno povezani.
Ima svakakvih stvari.
Vjerujem da se dobro antropomorfiziranje
temelji na
prihvaćanju naših životinjskih sličnosti s
drugim vrstama
i njihova upotreba u stvaranju
informiranih pretpostavki o
umovima drugih životinja
i njihovim iskustvima.
Postoji cijela industrija
utemeljena na dobrom antropomorfiziranju,
a to je psihofarmaceutska industrija.
Svaki peti Amerikanac trenutno koristi
neki psihoaktivni lijek,
od antidepresiva, lijekova protiv
anksioznosti
pa sve do antipsihotika.
Ispada da za cijeli ovaj
arsenal psihoaktivnih lijekova možemo
zahvaliti drugim životinjama.
Ovi su lijekovi najprije testirani na
nečovjekolikim životinjama,
i to ne samo na toksičnost
već i na posljedice u ponašanju.
Popularan antipsihotik Thorazine
opuštao je štakore prije no što su
ljudi došli na red.
Librium, lijek protiv anksioznosti,
u 50-ima je davan mačkama izabranima
po kriteriju "zloće"
kako bi ih pretvorio u miroljubive mace.
Čak su i antidepresivi najprije testirani
na zečevima.
Kako bilo, u današnje vrijeme ove
lijekove ne dajemo
drugim životinjama samo radi
testiranja
već i radi njihova liječenja,
i na etičke i na neetičke načine.
SeaWorld daje majkama orkama
lijekove protiv anksioznosti
kada im odvode mlade.
Mnogim se gorilama u ZOO-u daju
antipsihotici
i lijekovi protiv anksioznosti.
Ali psima poput mog Olivera
daju se antidepresivi i neki lijekovi
protiv anksioznosti
kako ne bi skakali sa zgrada ili
u promet.
Nedavno je u časopisu "Science"
izašla studija koja je pokazala
da lijekovi protiv anksioznosti
djeluju čak i na slatkovodne rakove.
Od njih su bili hrabriji, manje ćudljivi i
skloniji istraživanju okoliša.
Teško je znati koliko je životinja
na ovim lijekovima,
ali mogu vam reći da je
životinjska farmaceutska industrija
ogromna i u porastu,
od 7 milijardi dolara u 2011. g.
do projiciranih 9.25 milijardi
do kraja 2015. godine.
Neke su životinje na ovim lijekovima
na
neodređeno.
Druge, poput jedne patuljaste čimpanze
iz ZOO-a u Milwaukeeu
bio je na njima sve dok
nije počeo čuvati svoje
tabletice Paxila
i dijeliti ih drugim patuljastim čimpanzama.
(Smijeh) (Pljesak)
Osim psihofarmaceutika
postoje i mnoge, mnoge, mnoge druge
terapeutske intervencije koje pomažu
drugim životinjama.
Mislim da je baš to ono
čemu veterinarska medicina
može poučiti onu ljudsku,
ukoliko odvedemo psa koji
kompulzivno hvata vlastiti rep
kod veterinarskog biheviorista,
oni se neće odmah uhvatiti pisanja recepta,
nego će pitati o životu vašeg psa.
Zanimat će ih koliko često izlazi van.
Ili koliko vježba.
Ili koliko se druži
s drugim psima i ljudima.
Zanimat će ih kakve ste vrste terapija,
uglavnom bihevioralnih terapija,
isprobali na njemu.
To su stvari koje su od najveće pomoći,
pogotovo kada se kombiniraju
sa psihofarmaceuticima.
Ono što ja mislim da najviše pomaže
pogotovo društvenim životinjama,
jest druženje s drugim
društvenim životinjama.
Osjećam se kao da sam postala
uslužna životinja
vlastitom psu.
Vidjela sam papige koje to rade za ljude
i ljude koji to rade za papige.
Psi za slonove
i slonovi za druge slonove.
Ne znam za vas, ali meni
često prosljeđuju internetske stranice
neobičnih životinjskih prijateljstava.
Mislim da je za to uvelike zaslužan
Facebook,
majmun koji usvaja mačku,
doga koja usvaja siroto lane,
krava koja se sprijateljila sa svinjom.
Da ste me pitali prije osam-devet godina
što mislim o tome,
rekla bih vam da su to
pretjerano sentimentalni
i možda čak i na loš način
preantropomorfizirani primjeri,
a možda čak i iscenirani, a ono što vam sada
mogu reći
jest da ima nešto u ovome.
Ovo je stvarno.
Štoviše, neke zanimljive studije
ističu razine oksitocina.
To je vrsta "vezivnog hormona" koji
otpuštamo za vrijeme spolne aktivnosti
ili dojenja
ili u blizini nekoga do koga nam je
iznimno stalo.
Razine oksitocina povećavaju se
i kod ljudi i kod
pasa koji brinu jedno o drugom
ili uživaju u njihovu društvu.
Druge studije pokazuju da se
razine oksitocina
povećavaju i u
drugih životinjskih parova.
Primjerice, kod koza i pasa koji su bili
prijatelji i koji su se zajedno igrali,
nakon toga razine su im naglo porasle.
Imam prijatelja koji mi je uistinu pokazao
da je mentalno zdravlje uistinu
dvosmjerna ulica.
Ime mu je Lonnie Hodge i on je
vijetnamski veteran.
Kad se vratio, počeo je raditi
s osobama koje su preživjele
genocid i s onima
koji su doživjeli ratne traume.
Imao je PTSP i strah od visina jer se
u Vijetnamu unatraške spuštao
iz helikoptera,
preko skija za slijetanje.
Dobio je Gandera, psa pomagača,
križanca pudlice i labradora,
da mu pomogne nositi se s PTSP-om i
strahom od visina.
Ovo je s dana njihovog prvog susreta,
što je divno, i od tada su
proveli puno vremena skupa
posjećujući druge veterane koji pate
od sličnih problema.
Ono što je meni posebno zanimljivo kod
njihovog odnosa
jest to što je nakon nekoliko mjeseci
Gander razvio strah od visina,
vjerojatno zato što je tako pomno
promatrao Lonnija.
Odlično je to što je on još uvijek
sjajan pas pomagač
jer sada kada se oboje nađu
na velikim visinama,
Lonnie je toliko zabrinut za Gandera da
zaboravi na vlastiti strah.
Budući da sam toliko vremena provela
među ovim pričama,
kopajući po arhivima,
doslovno sam provela godine na ovom
istraživanju,
to me je promijenilo.
Na životinje više ne gledam kao na vrstu.
Na njih gledam kao na pojedince,
a o njima razmišljam kao o bićima
s njihovim vlastitim vremenskim
sustavima koji upravlja
njihovim ponašanjem i informira
o tome kako odgovaraju na svijet.
Uistinu vjerujem da me je to učinilo
znatiželjnijom i empatičnijom osobom,
i prema životinjama koje spavaju u mom
krevetu
i povremeno mi skaču u tanjur,
i prema ljudima za koje znam da
pate od anksioznosti
i fobija i drugih stvari.
Uistinu vjerujem da
iako ne možemo znati što se točno
mota glavom svinje ili
mopsa ili vašeg partnera,
to vas ne bi trebalo omesti
u suosjećanju s njima.
Najbolja stvar koju možemo
napraviti za svoje
voljene možda je da ih antropomorfiziramo.
Darwinov otac jednom mu je rekao
da svatko može izgubiti razum
u određenom trenutku.
Srećom, često ga možemo ponovno pronaći,
ali samo uz tuđu pomoć.
Hvala vam.
(Pljesak)