Sretne karte

Aplikacije za mapiranje pomažu nam pronaći najbržu rutu prema mjestu na koje idemo. Ali što ako bismo rađe lutali? Istraživač Daniele Quercia pokazuje "sretne karte" koje u obzir uzimaju ne samo rutu kojom idete, već kako se želite osjećati putem.

Moram vam nešto priznati.

Kao znanstvenik i inžinjer,

usredotočio sam se na učinkovitost
dugi niz godina.

Ali učinkovitost može biti kult,

i danas bih vam volio pričati
o putovanju

koje me izvuklo iz kulta
i vratilo u puno bogatiju stvarnost.

Prije nekoliko godina, nakon završetka
doktorata u Londonu,

preselio sam se u Boston.

Živio sam u Bostonu i radio u Cambridgeu.

Kupio sam si trkaći bicikl toga ljeta,

i vozio sam ga na posao svaki dan.

Kako bih našao put,
koristio sam telefon.

Poslao me na Aveniju Massachusetts,

najkraću rutu od Bostona do Cambridgea.

Ali nakon mjesec dana

svakodnevnog bicikliranja
na Aveniji punoj automobila,

krenuo sam drugom rutom jednog dana.

Nisam potpuno siguran
zašto sam otišao drugom rutom toga dana,

sjećam se samo osjećaja iznenađenja;

iznenađenja što sam
našao ulicu bez automobila;

nasuprot Avenije Massachusets,
pune automobila;

iznenađenje što sam našao ulicu
prekrivenu lišćem i okruženu drvećem.

Ali nakon osjećaja
iznenađenja, osjetio sam stid.

Kako sam mogao biti tako slijep?

Čitav mjesec,

bio sam tako zarobljen u
svojoj mobilnoj aplikaciji

da je putovanje na posao
postala samo jedna stvar:

najkraći put.

U ovom jednom putovanju
nije bilo razmišljanja

o uživanju u cesti,

nikakvog užitka u povezivanju s prirodom,

bez mogućnosti gledanja
ljudi u oči.

I zašto?

Jer sam štedio minutu vremena
u svom putu na posao.

Sad da vas pitam:
Jesam li sam u tome?

Koliko vas nikad nije koristilo
aplikaciju za pronalaženje puta?

Većina vas, ako ne svi, jeste.

I nemojte me krivo shvatiti --
aplikacije karte su najveći izum

koji potiče ljude da istražuju grad.

Izvadite telefon i odmah znate kamo ići.

No ipak, aplikacija također pretpostavlja

da postoji samo šačica
smjerova do destinacije.

Ima moć da učini ovu šačicu smjerova

definitivnim smjerovima do te lokacije.

Nakon tog iskustva, promijenio sam se.

Promijenio sam istraživanje
od tradicionalnog rudarenja podataka

do razumijevanja kako ljudi
iskuse grad.

Koristio sam alate iz računalne znanosti

kako bih replicirao eksperimente
društvene znanosti u web razmjeru.

Obuzela me ljepota i genij

tradicionalnih eksperimenata
društvenih znanosti

koje su činili Jane Jacobs,
Stanley Milgram, Kevin Lynch.

Rezultat tog istraživanja
bilo je stvaranje novih karata,

karata gdje ne nađete samo
najkraći put, plavi,

nego i najugodniji put,

crveni.

Kako je to moguće?

Einstein je jednom rekao,

"Logika će vas dovesti od A do B.

Mašta će vas odvesti svugdje."

Sa malo mašte,

morali smo razumjeti

koji dijelovi grada su ljudima predivni.

Na sveučilištu u Cambridgeu,
sa suradnicima,

smislili smo ovaj jednostavan
eksperiment.

Ako vam pokažem ove dvije
urbane scene,

i pitao bih vas koja je ljepša,

koju biste odabrali?

Ne budite sramežljivi.

Tko kaže A? Tko kaže B?

Briljantno.

Na osnovu te ideje,

izgradili smo platformu
za društvenu suradnju,

web igru.

Igračima se pokaže par urbanih scena,

i traži ih se da se odabere
koja je ljepša, tiša i sretna.

Na osnovu tisuća korisničkih glasova,

onda možemo vidjeti gdje se
pokazuje konsenzus.

Možemo vidjeti koje urbane scene

čine ljude sretnima.

Poslije tog rada, pridružio sam se
Yahoo Labu,

i stvorio tim s Lucom i Rossanom,

i zajedno, sakupili smo
te pobjedničke lokacije u Londonu

kako bi izgradili novu kartu grada,

kartografiju
vaganu prema ljudskim emocijama.

U ovoj kartografiji, ne samo
da možemo vidjeti i povezati se

od točke A do točke B najkraće dionice,

već možemo vidjeti i sretne dijelove,

prekrasan put, tihi put.

U testovima, sudionici su smatrali
prekrasan, tihi put

puno ugodnijim neko najkraći,

a time su dodali samo
nekoliko minuta putovanja.

Sudionici također vole pripisati
sjećanje mjestima.

Dijeljenja sjećanja --
ondje je bila stara zgrada BBC-a;

i osobna sjećanja --
tamo sam se prvi put poljubio.

Prisjetili su se i kako su neke staze
mirisale i zvučale.

Pa što ako bismo imati alat za mapiranje

koje davale najugodnije rute

ne samo po estetici

već po zvuku, mirisu i sjećanjima?

To je smjer u kojem naše istraživanje ide.

Generalnije, moje istraživanje,

pokušava izbjeći
opasnosti jednog puta,

izbjegava okrasti ljude od potpunog
iskustva grada u kojem žive.

Prošetajte kroz park,
ne kroz parkiralište,

i imate jedan potpuno drugačiji put.

Prošetajte stazom punom ljudi koje volite

a ne punom automobila,

i imate potpuno drugačiji put.

Tako je jednostavno.

Htio bih završiti s ovom mišlju:

sjećate li se "Trumanovog Showa"?

To je medijska satira
u kojoj stvarna osoba

ne zna kako živi u umjetnom svijetu.

Možda živimo u svijetu koji
je stvorila naša učinkovitost.

Pogledajte neke svoje dnevne navike,

i kako je Truman to učinio u filmu,
pobjegnite iz umjetnog svijeta.

Zašto?

Pa, ako mislite kako je avantura opasna,
probajte s rutinom.

Smrtonosna je.

Hvala vam.

(Pljesak)