Bolji pristup raspravama o pobačaju

Pobačaj je iznimno uobičajen. Primjerice, u Americi svaka treća žena pobacitt će tijekom životnog vijeka, ali ovo pitanje, koje još uvijek prate snažne emocije, kao i snažno politizirana retorika oko toga, ostavlja vrlo malo mjesta za obazrivu, otvorenu raspravu. U ovom osobnom govoru Aspen Baker ne podržava ni "zagovornike prava na život" niti "zagovornike prava izbora", već "zagovornike prava glasa" te uloge koje slušanje i pričanje priča mogu odigrati kada raspravljamo o teškim temama.

Bila je sredina ljeta i radno
vrijeme debelo je završilo

u centru Berkeleya u kafiću
u kojem smo Polly i ja

radile kao konobarice.

Inače bismo na kraju smjene
popile nešto, ali ne i te večeri.

"Trudna sam.

Još uvijek ne znam što ću", rekoh Polly.

Bez imalo oklijevanja,
odgovorila mi je: "Ja sam pobacila."

Nitko mi prije Polly
nije priznao da je pobacio.

Završila sam fakultet
tek nekoliko mjeseci prije

i bila sam u novoj vezi
kad sam saznala da sam trudna.

Razmišljajući o svojim opcijama,
iskreno nisam znala kako odlučiti,

koji kriterij primijeniti.

Kako znati što je prava odluka?

Bojala sam se da bih kasnije
mogla požaliti zbog pobačaja.

Odrastala sam na
obalama Južne Kalifornije,

usred državnih ratova protiv pobačaja.

Rođena sam u prikolici
na treću godišnjicu borbe Roea i Wadea.

Naša je zajednica bila
surferski kršćanska.

Držali smo do Boga, siromaha i oceana.

Svi su bili zagovornici života.

Kao dijete sama pomisao na pobačaj
toliko me rastuživala da sam znala da ga

nikad ne bih mogla napraviti.

Ali jesam.

Bio je to korak u nepoznato,

ali Polly mi je poklonila poseban dar:

saznanje da nisam sama

i spoznaju da je pobačaj nešto
o čemu se može razgovarati.

Pobačaj je uobičajen.

Prema Guttmacherovu institutu,
svaka treća Amerikanka

pobacit će tijekom životnog vijeka,

no zadnjih nekoliko desetljeća,
dijalog oko pobačaja u SAD-u

svodi se isključivo na zagovornike
života i zagovornike prava na izbor,

što je politički i polarizirajuće.

Koliko god da je to vruća tema
rasprava, za nas je još uvijek rijetkost,

bilo kao žene ili ljudi općenito,

razgovarati jedni s drugima o
pobačajima koje smo počinili.

Postoji nesrazmjer

između toga što se događa u politici
i onoga što se događa u stvarnom životu.

a u sivoj je zoni mentalitet bojnog polja.

Ukorijenio se stav
"jesi li s nama ili protiv nas?"

koji se ne odnosi samo na pobačaj.

O mnogim važnim stvarima
ne možemo razgovarati,

a traženje načina da se
konflikt pretvori u razgovor

moj je životni cilj.

To možemo započeti na dva osnovna načina.

Prvi od njih je pažljivo slušanje,

a drugi razmjena priča.

Prije 15 godina bila sam suutemeljiteljica
organizacije pod imenom Exhale

kako bih počela slušati ljude
koji su počinili pobačaje.

Najprije smo osnovali telefonske
linije na koje su žene i muškarci

mogli nazvati radi emocionalne podrške.

Lišena osuđivanja i politike, vjerovali
ili ne, ništa poput ovakve usluge

nikad prije nije postojalo.

Trebao nam je novi okvir rada
koji bi obuhvaćao sva iskustva

o kojima smo slušali na našim linijama.

Feministkinja koja žali zbog pobačaja.

Katolkinja koja je zahvalna zbog svoga.

Osobna iskustva koja se nisu
uklapala u već poznate kalupe.

Smatrali smo da nije u redu
da od žena tražimo da biraju stranu.

Htjeli smo im pokazati da je
cijeli svijet na njihovoj strani

dok prolaze kroz ovo
iznimno osobno iskustvo,

stoga smo osmislili "pravo glasa".

Pravo glasa osim pobačaja bavi se
i problemima s kojima se globalno borimo

već godinama,

problemi poput imigracije, religijske
tolerancije, nasilja nad ženama.

Također se bavi iznimno osobnim
pitanjima koja su možda bitna jedino vama

i vašoj bližoj obitelji i prijateljima.

Boluju od smrtne bolesti,
majka im je tek umrla,

imaju dijete s posebnim potrebama
i ne mogu razgovarati o tome.

Slušanje i pričanje priča
osnovne su značajke prakse prava glasa.

Slušanje i pričanje priča.

Zvuči prilično lijepo.

Možda čak i lako?
Svi bismo to mogli raditi.

Nije lako. Iznimno je teško.

Pravo glasa je teško jer govorimo
o stvarima o kojima se svi svađaju

ili o onima o kojima
nitko ne želi razgovarati.

Voljela bih vam reći da kad odlučite biti
zagovaratelji prava glasa, da ćete otkriti

prekrasne trenutke napretka
i vrtove prepune cvijeća

u kojemu slušanje i pričanje priča
stvara predivne aha-doživljaje.

Voljela bih vam reći da će vas dočekati
feministička zabava u vašu čast

ili da postoji davno izgubljeno
sestrinstvo ljudi koji su spremni

prihvatiti vas natrag
nakon što doživite krah,

ali pričanje vlastitih priča može
vas učiniti ranjivima i iscrpljenima

kada se osjećate kao da nikoga nije briga.

Ako uistinu poslušamo jedni druge,

čut ćemo stvari koje nalažu
da promijenimo vlastite percepcije.

Ne postoji savršeno mjesto ili vrijeme

za početak teškog razgovora.

Nema vremena u kojem će svi biti na istoj
valnoj dužini, vidjeti stvari istim očima

ili znati istu povijest,

stoga pričajmo o slušanju
i o tome kako biti dobar slušač.

Postoji mnogo načina za to,
ali ja ću vam dati samo nekoliko.

Jedan od načina je da
postavljate otvorena pitanja.

Možete pitati sebe ili nekoga koga znate:

"Kako se osjećaš?"

"Kako je to bilo?"

"Čemu se sada nadaš?"

Drugi od načina jest
korištenje reflektivnog jezika.

Ako netko priča o vlastitom iskustvu,

koristite riječi koje i oni koriste.

Ako netko govori o pobačaju
i kaže riječ "beba",

i vi možete reći "beba".

Ako kažu "fetus",
i vi možete reći "fetus".

Ako vam netko za sebe kaže da je androgen,

i vi možete reći "androgen".

Ako netko nalikuje muškarcu,
ali za sebe govori da je žena, u redu je.

Tu osobu zovite ženom.

Kada reflektiramo jezik osobe
koja s nama dijeli svoju priču,

pokazujemo da želimo razumjeti tko su oni

i kroz što prolaze,

kao što se i mi sami nadamo
da nas drugi ljudi žele upoznati.

Nikad neću zaboraviti jedan od
Exhaleovih sastanaka savjetovanja.

na kojemu sam slušala volonterku
koja je pričala kako dobiva puno poziva

kršćanki koje govore o Bogu.

Neki su naši volonteri religiozni,
no ova volonterka nije bila jedna od njih.

Ispočetka joj je bilo neobično
s pozivateljima razgovarati o Bogu,

pa se odlučila malo udomaćiti.

Kod kuće je stajala ispred
ogledala i ponavljala riječ "Bog".

"Bog."

"Bog."

"Bog."

"Bog."

"Bog."

"Bog."

Iznova i iznova sve dok
joj više nije bilo čudno

izgovarati tu riječ.

Ponavljanje riječi "Bog" nije ovu
volonterku pretvorilo u kršćanku,

ali pretvorilo ju je u puno
bolju slušačicu kršćanki.

Drugi način da budete zagovornici
prava glasa jest pričanje priča,

a jedan od rizika koji idu s dijeljenjem
vlastite priče s nekim drugim

jest taj da se slušač zatekao
u istoj situaciji kao i vi,

možda bi donio drugačiju odluku.

Npr. ako govorite o vlastitom pobačaju,,

znajte da bi slušačica
možda rodila to dijete.

Možda bi ga dala na posvajanje.

Možda bi rekla svojim roditeljima
i partneru, ali možda i ne bi.

Možda bi osjetila olakšanje i smjelost
iako ste vi osjetili tugu i izgubljenost.

To je u redu.

Empatija se stvara onog trenutka
kad sebe zamislimo u tuđoj koži,

što ne znači da svi
moramo doći do istog zaključka.

Zagovaranje prava glasa
ne teži slaganju niti jednakosti,

već stvara kulturu i društvo koje cijeni
ono što nas čini posebnima, jedinstvenima.

Cijeni ono što nas čini ljudima,
naše mane i nesavršenosti,

a ovakav način razmišljanja pomaže nam
da različitosti promatramo s poštovanjem

umjesto sa strahom

te stvara empatiju koja nam je potrebna

da prevladamo sve načine kojima
pokušavamo nauditi jedni drugima.

Stigmatizacija, sram, predrasude,
diskriminacija, potlačenost.

Zagovaranje prava glasa
zarazno je i što ga više prakticiramo,

to se više širi.

Prošle sam godine ponovno zatrudnjela

i ovog sam se puta veselila rođenju sina.

Dok sam bila trudna, pitali su me
kako sam kao nikad u životu.

(Smijeh)

Kako god da sam odgovorila,
bilo da sam se osjećala divno i uzbuđeno

ili uplašeno i izbezumljeno,

uvijek bi mi netko
rekao da zna kako mi je.

Bilo je sjajno.

Bilo je to poželjno, no dramatično
odstupanje od onoga što osjetim

kad govorim o svojim podvojenim
osjećajima o vlastitom pobačaju.

Zagovaranje prava glasa teži
tome da stvarne priče stvarnih ljudi

utječu na način na koji se pobačaj

i mnoga druga politizirana
i stigmatizirana pitanja

shvaćaju i način na
koji se o njima govori.

Od seksualnosti i mentalnog zdravlja
do siromaštva i zatvora.

Daleko od ili ispravnih
ili neispravnih odluka na spektru

mogu postojati naša iskustva.

Zagovaranje prava glasa taj razgovor
usmjerava prema ljudskom iskustvu

i svima omogućava podršku i poštovanje.

Hvala vam.

(Pljesak)