Radikalna mudrost za kompaniju, školu, život

Što kada vaš posao ne bi imao kontrolu nad vašim životom? Brazilski izvršni direkor Ricardo Semler prakticira radikani oblik korporativne demokracije, preispitujući sve od sastanaka do toga kako njegovi radnici prijavljuju godišnje odmore (ne moraju). To je vizija koja nagrađuje mudrost radnika, promovira ravnotežu između posla i života -- vodi do dubokog shvaćanja na što se zapravo posao i život svode. Dodatno pitanje: Što kada bi i škole tako funkcionirale?

Ponedjeljkom i četvrtkom učim
kako umrijeti.

Nazivam ih svojim terminalnim danima.

Mojoj supruzi Fernandi se ne
sviđa taj naziv,

ali više članova moje obitelji umrlo
je od raka kože,

a imali su ga i moji roditelji i djedovi.

I tako sam mislio, jednog dana bi ja
mogao sjediti ispred liječnika

koji će pogledati moje nalaze i reći,

"Ricardo, stvari ne izgledaju najbolje.

Ostalo vam je šest mjeseci do
godinu dana života."

I vi počinjete razmišljati što biste
napravili s tim vremenom.

I kažete si, "Provest ću više
vremena s djecom

otići ću na te destinacije,

ići ću gore dolje planinama i vrletima

i napravit ću sve one stvari koje nisam
dok sam imao vremena."

No, naravno, svi znamo

sjećanje na ovo imat će gorak okus.

To je jako teško napraviti

Provest ćete najveći dio vremena
plačući, najvjerojatnije.

Zato sam rekao, ja ću napraviti
nešto drugo.

Svakog ponedjeljka i četvrtka iskoristiti
ću svoje terminalne dane.

I ja ću tijekom tih dana raditi

sve ono što bi napravio da su mi
priopćili takvu vijest.

(Smijeh)

Kad mislimo o –

(Pljesak)

Kad mislimo o tome što je suprotno radu,

mi, više puta, mislimo kako je to odmor.

I onda si kažete, kako trebate slobodnog
vremena za odmor, i tome slično.

Ali činjenica je kako smo u slobodno
vrijeme jako zaposleni.

Igramo golf i tenis, susrećemo
druge ljude,

idemo s nekim na ručak,
i ostajemo do kasno uz film.

Radimo cijelo čudo stvari.

Suprotno od rada je lijenost.

Ali jako mali broj nas zna
što bi s lijenosti.

Ako gledate da mi na neki način
svoj život općenito raspodjeljujemo,

onda shvatite da u razdobljima
kad imate puno novaca

imate jako malo vremena.

I onda, kad konačno imamo vremena,
više nemamo ni novaca ni zdravlja.

Pa smo tako mi kao kompanija počeli
razmišljati o tome prije nekih 30 godina.

Mi smo komplicirana kompanija
s tisućama zaposlenih

i stotinama milijuna dolara investicija

što nas čini sustavom na raketni pogon,
imamo 4.000 bankomata u Brazilu

pripremamo porezna izvješća
za nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Dakle to nije jednostavan posao.

U nekom trenutku smo ga pogledali i rekli

idemo se vratiti tim ljudima
dajmo tim ljudima kompaniju

iz koje ćemo izuzeti sve one
knjiški dosadne aspekte

kao što su, tada trebate doći,
tako se trebate oblačiti,

tako trebate ići na sastanke,
to trebate reći,

ovo ne smijete reći,

pa da vidimo što će ostati.

S tim smo počeli prije nekih 30 godina

i počeli smo se nositi
s tim problemom.

Rekli smo, vidiš, mirovina,

kompletan problem kako
raspoređujemo naš životni graf

Umjesto planinarenja u 82.,

zašto to ne bi učinili sljedeći tjedan?

Učinit ćemo to ovako,

prodat ćemo vam vaše srijede
za 10 posto vaše plaće.

Pa tako sada, ako ste htjeli biti
violinist, što vjerojatno niste,

možete to učiniti srijedom.

I što smo otkrili---

mislili smo kako će stariji ljudi

biti oni koji će uistinu biti
zainteresirani za ovaj program.

A prosječna životna dob
prvih ljudi koji su ovo odabrali

bila je 29, naravno.

I tako smo počeli promatrati,

i rekli smo si, moramo čini stvari
na drugačiji način.

Pa smo počeli govoriti stvari poput,

zašto bi htjeli znati u koje
vrijeme ste došli na posao,

kada ste otišli, itd.?

Možemo li tako što zamjeniti ugovorom

gdje ćemo recimo nešto kupiti od
vas, recimo neku vrstu posla?

Zašto gradimo ove poslovne zgrade?

Nije li to stvar ega
jer želimo izgledati uvjerljivo

i veliko i važno?

I zato vas navlačimo dva sata
kroz cijeli grad?

Zato smo počeli postavljati pitanja
jedno za drugim.

Pitali smo se recimo ovakva pitanja:

Prvo: Kako pronalazimo ljude?

Izašli bi s ponudom i pokušali
unovačiti ljude pa bi im rekli,

vidite, kad dođete k nama

mi vas nećemo provući kroz
dva ili tri intervjua

pa ćete onda biti
vjenčani za nas ostatak života.

To nije način na koji mi uređujemo
ostatak života.

Zato, dođete na svoje intervjue.

Svatko tko je zainteresiran za
intervjuiranje će se pojaviti.

I onda ćemo vidjeti što će se dogoditi
iz intuicije koja će se izroditi iz toga,

umjesto da samo ispunjavamo rubrike
o tome jeste li vi prava osoba.

I onda, dođite opet.

Provodite poslijepodne, provedite cijeli
dan razgovarajući s kim god želite.

Uvjerite se da smo mi mladenka
za koju ste mislili da jesmo

a ne sva ona sranja koja
stavljamo u svoju promidžbu.

(Smijeh)

Polako smo ušli u proces
u kojem kažemo stvari kao što su,

ne želimo da itko bude vođa
unutar kompanije

ako nije bio intervjuiran i potvrđen

od strane onih koje će ubuduće voditi.

Svakih 6 mjeseci, svatko bude ocijenjen,
anonimno, kao vođa.

I to presuđuje hoće li se zadržati na toj
voditeljskoj poziciji

što je mnogo puta
situacija, kao što znate.

Pa tako ako ne skupe 70, 80 posto
ocjenskih bodova, ne ostaju,

što je vjerojatno razlog zašto ja nisam
bio izvršni direktor više od 10 godina.

S vremenom smo se počeli
pitati druga pitanja.

Recimo pitamo se

zašto si ljudi ne bi mogli
sami odrediti plaću?

Što za to trebaju znati?

Postoje samo tri stvari
koje trebate znati:

koliko ljudi zarađuju unutar kompanije,

koliko ljudi zarađuju negdje drugdje
baveći se sličnim poslom,

i koliko mi općenito zarađujemo da
vidimo možemo li si to priuštiti?

Pa dajmo onda ljudima
te tri informacije.

Pa smo tako počeli držati, u kafeteriji,

računalo u koji uđete i pitate

koliko netko troši,
koliko netko zarađuje,

kakve imaju pogodnosti,,
koliko kompanija zarađuje,

koje su nam margine, i tako dalje.

A danas je 25 godina kako

je ta informacija
počela dolaziti ljudima

pa sada možemo reći recimo, ne želimo
vidjeti tvoj financijski izvještaj,

ne zanima nas koliko si bio na godišnjem,

ne zanima nas gdje si radio.

Imali smo, u jednom trenutku,
14 različitih ureda po gradu,

pa bi rekli, odi u onaj koji je
najbliži tvojoj kući,

ili onaj koji je najbliži klijentu kojeg
ćeš danas posjetiti.

Nemoj nam reći gdje si.

Štoviše, čak i kad smo imali
tisuće ljudi, 5.000 ljudi,

imali smo samo 2 čovjeka
u službi ljudskih resursa,

i srećom jedan je otišao u mirovinu.

(Smijeh)

I konačno pitanje koje smo si uvijek
postavljali, kako se brinuti za ljude?

Ljudi su najvažnije
od svega što imamo.

Ne možemo imati službu koji bi
pratila i pazila na ljude.

I kako smo počeli shvaćati da to
funkcionira, rekli smo si, mi tražimo---

a to je, ja mislim, najvažnija
stvar koju smo tražili

u terminalnim danima i u kompaniji,

a ta je, kako stvari posložiti za mudrost?

Mi dolazimo iz doba revolucije,
industrijske revolucije,

iz doba informacija
doba znanja,

ali se nimalo nismo približili
dobu mudrosti.

Kako dizajniramo, kako se organiziramo,
prema većoj mudrosti?

Tako na primjer, mnogo puta,

ono što je najpametnija ili inteligentna
odluka ne zaživi.

Tako na primjer kažemo,

Idemo se dogovoriti da ćeš
prodati 57 spravica tjedno.

Ako ih prodaš do srijede,
molim te odi na plažu.

Nemoj nam praviti probleme,
ni proizvodnji, ni primjeni,

jer onda moramo kupovati nove kompanije,
moramo kupiti svoju konkurenciju,

moramo raditi sve i svašta zato što
si ti prodao previše spravica.

Zato lijepo odi na plažu
i ponovno se pojavi u ponedjeljak.

(Smijeh)(Pljesak)

Dakle, proces je potraga za mudrošću.

I u tom procesu, naravno,
željeli smo da ljudi znaju sve,

i htjeli smo istinski biti demokratski
u načinu po kojem radimo stvari.

Pa tako naša uprava ima dva otvorena
mjesta s jednakim glasačkim pravom,

za bilo koja dva čovjeka
koji se prvi pojave.

(Smijeh)

Pa smo tako imali čistačice koje su
glasale na upravnom odboru,

zajedno s nizom vrlo važnih ljudi
u odijelima i kravatama.

A činjenica je da su nam
one čuvale poštenje.

U tom procesu, kako smo počeli
promatrati ljude koji su nam dolazili,

rekli bi, pričekajte malo,

ljudi dolaze k nama i pitaju,
gdje bih trebao sjesti?

Kako bih trebao raditi?
Gdje ću biti za 5 godina?

Gledali smo to i onda smo zaključili
moramo početi puno ranije.

Gdje treba početi?

Rekli smo, oh pa vrtić se čini
dobrim mjestom.

I tako smo osnovali zakladu, kojoj je
sada 11 godina, ima tri škole,

tamo smo si počeli
postavljati ista pitanja

kako redizajnirati škole za mudrost?

Jedno je reći,
treba reciklirati učitelje,

trebaju nam ravnatelji koji mogu više.

No činjenica je kako je ono što činimo
s obrazovanjem posve zastarjelo.

Uloga učitelja je posve zastarjela.

Ići sa matematike, na biologiju, pa na
Francusku 14. stoljeća je jako smiješno.

(Pljesak)

Pa smo počeli razmišljati
kako bi to trebalo izgledati?

Pa smo skupili ljude, uključujući one
koji vole obrazovanje,

ljude poput Paulo Freire-a,
i dva ministra obrazovanja iz Brazila

i rekli smo, ako bi dizajnirali
školu od samih temelja,

kako bi izgledala?

I onda smo kreirali tu školu
koja se zove Lumiar,

a Lumiar, jedna od njih je
javna škola,

i Lumiar kaže sljedeće:

Podijelimo ulogu učitelja
na dva dijela.

Jednog od njih, zvat ćemo učitelj.

Učitelj na starogrčkom 'paideia':
onaj koji pazi na dijete.

Što se događa kod kuće,
koji su im značajni životni trenuci, itd.

Samo molim vas ne podučavajte,

jer koliko je malo ono što znate u odnosu
na Google, to mi ne želimo znati.

Zadržite to za sebe.

(Smijeh)

Sada uzimamo ljude koji
posjeduju dvije osobine:

strast i ekspertiza, a to može
biti njihova profesija ili ne.

Koristimo ljude starije dobi,

koji čine 25 posto populacije
s mudrošću koju više nitko ne treba.

Vratimo ih u školu i kažemo,

učite tu djecu bilo što u
što uistinu vjerujete.

Pa tako imamo violinista koji
podučava matematiku.

Imamo niz slučajeva u kojima kažemo,

ne brinite više o materijalima
za svoje predmete.

Imamo otprilike 10 velikih
usmjerenja od 2. do 17.

Stvari kao što su, kako
procjenjujemo sebe kao ljude?

Postoje mjesta za matematiku
i fiziku i sve ostalo.

Kako se izražavamo?

Postoji mjesto za glazbu i
literaturu, itd.,

ali i za gramatiku.

A onda imamo stvari na koje
su svi zaboravili,

koje su vjerojatno najvažnije
stvari u životu.

Jako važne stvari u životu
o kojima baš ništa ne znamo.

Ne znamo ništa o ljubavi,

ništa o smrti,

ništa o tome zašto smo tu.

Zato trebamo školsko usmjerenje koje
govori o svemu onome o čemu ne znamo.

Eto to je veliki dio onoga što mi radimo.

(Pljesak)

Tijekom godina, krenuli
smo i u druge stvari.

Razgovarali smo o tome zašto
treba grditi djecu

i govoriti, tu sjedni i dođi ovamo
i napravi ovo, i tako redom.

Rekli smo, idemo uvesti djecu u
nešto što zovemo krug,

koji se sastaje jednom tjedno.

Pa im kažemo, vi sastavite svoja pravila,

a zatim odlučite
što želite učiniti s njima.

Možete li se sada svi počešati po glavi?

Naravno, tijekom jednog tjedna, pokušajte.

Oni su došli do potpuno istih
pravila koja smo mi imali,

osim što su to sada njihova pravila.

A onda, onda oni imaju moć,

što znači, oni mogu i hoće
suspendirati i izbaciti neko dijete

pa se oni ne igraju škole
već stvarno odlučuju.

I onda, u tom istom duhu,

održavamo digitalni mozaik,

jer ovo nije konstruktivizam ili
Montessori ili nešto tako.

To je nešto u čemu se pridržavamo
brazilskog kurikuluma

S ukupno 600 pločica u mozaiku,

kojima želimo izložiti tu djecu
prije nego napune 17.

I slijedimo ih cijelo vrijeme
i znamo kako im ide

pa možemo reći, ovo te sada ne zanima,
pričekajmo jednu godinu.

Djeca su u grupama koje
nemaju dobnu kategoriju,

pa imamo 6-godišnjaka koji je jednako
spreman za nešto kao i 11-godišnjak,

što eliminira sve bande i grupe

i sve one stvari koje smo imali
u školama, općenito.

A ocjene se kreću od 0 do 100 posto,

koje oni daju sami sebi putem
aplikacije svakih par sati.

Dok ne znamo da odstupaju 37% od puta na
kojem bi željeli da budu po tom pitanju,

kako bi ih mogli poslati van u svijet, a
da znaju dovoljno o tome.

Predmet je Svjetski kup u nogometu,
ili konstruiranje bicikla.

Ljudi će upisati 45-dnevni predmet
za izgradnju bicikla.

Sad, probajte sagraditi bicikl bez da
znate da pi iznosi 3,1416.

Ne možete.

A vi pokušajte, bilo tko od vas,
upotrijebiti 3,1416 za bilo što.

Vi to više ne znate.

To je izgubljeno i to je ono što
ovdje pokušavamo napraviti,

što je potraga za mudrošću u školi.

Što nas ponovno vraća na
graf i onu raspodjelu života.

Ja sam skupio puno novca
razmišljajući o ovome.

Kad razmišljate i kažete si,
sada je vrijeme da se to vrati --

e pa, ako vraćate
već ste uzeli previše.

(Smijeh)(Pljesak)

Razmišljao sam o Warren Buffetu
kako se probudio jednog dana

i shvatio da ima 30 milijardi dolara
više nego je mislio da ima.

Pa je pogledao i upitao se,
što bih s tim mogao napraviti?

I rekao si je, dat ću to nekome
kome stvarno treba.

Dat ću ih Bill Gatesu.
(Smijeh)

A moj čovjek, koji je moj financijski
savjetnik u New Yorku,

rekao je, vidiš, ti si smiješan čovjek

jer bi danas imao
4,1 puta više novaca

da si novac stvarao novcem
umjesto što si ga podijelio.

Ali meni se sviđa dijeljenje
kako si bogatiji.

(Pljesak)

Neko vrijeme sam predavao MBA na MIT-u

i onda sam završio, jednog dana,
na groblju Mount Auburn.

To je prekrasno groblje u Cambridgeu.

Šetao sam uokolo.
Bio mi je rođendan i ja sam razmišljao.

U prvom razgledavanju vidio sam
te nadgrobne spomenike

tim divnim ljudima koji su
napravili velike stvari

i onda sam razmišljao po čemu
ja želim biti zapamćen?

Napravio sam još jedan krug,

i u drugom krugu, palo mi je na
pamet sljedeće pitanje,

koje mi se učinilo bolje, a to je bilo

zašto uopće želim biti zapamćen?

(Smijeh)

I to me je, mislim,
odvelo na sasvim druga mjesta.

Kada mi je bilo 50, moja žena Fernanda i
ja, sjedili smo cijelo jedno poslijepodne,

imali smo kotao s otvorenim plamenom,

i ja sam u njega bacio sve
što sam ikad napravio.

To je bila knjiga prevedena na 38 jezika,

stotine i stotine članaka i DVD-a,
sve što je bilo tamo.

To je napravilo dvije stvari.

Prvo, oslobodilo je naše petoro djece od
toga da idu našim stopama, u našoj sjeni -

Oni ne znaju što ja radim.

(Smijeh)

Što je dobro.

I ja ih neću jednog dana povesti negdje

i reći, jednog dana ovo sve će biti vaše.

(Smijeh)

Petero djece ne zna ništa, što je dobro.

A druga stvar je,

oslobodio sam samoga sebe od tog sidra
prethodnih postignuća ili što god to bilo.

Slobodan sam početi nešto novo u svakom
trenutku i odlučivati stvari od početka

u dijelu onih terminalnih dana.

Neki će reći,

o, sada imaš svo to vrijeme,
sve te zadnje dane,

i izlaziš i radiš svašta.

Ma ne, mi smo već bili na raznim plažama,

pa smo tako bili na Samoi i
Maldivima,i u Mozambiku,

pa je to riješeno.

Popeo sam se na planine Himalaja.

Spustio sam se 60 metara u dubinu
kako bih vidio morskog psa čekićara.

Proveo sam 59 dana na leđima
deve od Čada do Timbuktua.

Otišao sam na magnetski Sjeverni pol
saonicama s psećom zapregom.

Dakle, bili smo zaposleni.

To je ono što ja volim zvati
praznom listom želja.

(Smijeh)

I s ovom logikom gledam na
protekle dane i mislim,

Nisam u mirovini.
Uopće ne osjećam kao da sam u mirovini.

Pa tako pišem novu knjigu.

Osnovali smo tri nove kompanije
u posljednje dvije godine.

Sada radim na tome da besplatno proširimo
ovaj školski sustav po cijelom svijetu,

I otkrio sam, što je stvarno zanimljivo,
da to nitko ne želi besplatno.

I tako već 10 godina pokušavam

da javni sektor preuzme
logiku naše škole

jer većina javnih škola koje mi imamo

koje umjesto da imaju 43 od 100
kao svoje bodovanje, svoju ocjenu,

imaju 91 od 100.

Ali besplatno, nitko to ne želi.

Možda ćemo početi ovo naplaćivati,
pa će to doći negdje.

Proširiti to je jedna od stvari
koju želimo napraviti.

Pa si mislim s kojom vas to porukom
ostavlja,

mislim da bi mogla biti nešto poput:

Svi smo naučili
kako nedjeljom navečer

otići na e-mail i raditi od kuće.

Ali mali je broj nas naučio

kako ponedjeljkom poslijepodne
otići u kino i pogledati film.

A ako tragamo za mudrošću,
ovo također moramo naučiti.

Pa tako, ono što smo mi radili
svih ovih godina vrlo je jednostavno,

a to je koristiti mala oruđa kao što je
pitati se tri puta zaredom zašto.

Zato što za prvi zašto uvijek
imate dobar odgovor.

Drugi zašto već zadaje probleme.

Do trećeg zašto, vi stvarno ne znate
zašto radite to što radite.

Želim vas ostaviti sa sjemenom i mišlju
da možda ako to učinite,

doći ćete do pitanja, zašto?

Zašto ja ovo radim?

I nadajmo se, kao rezultat
ovoga, tijekom vremena,

ja se nadam da ćete s ovim,
i to je ono što vam ja želim,

imati mudriju budućnost.

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Dakle Ricardo, vi ste
na neki način ludi.

(Smijeh)

Za mnoge ljude ovo se čini ludim.

A opet duboko mudrim, također.

Kockice koje pokušavam
složiti su sljedeće:

Vaše su ideje tako radikalne.

Kako, na primjer u poslovanju,
ove ideje prisutne su već neko vrijeme,

vjerojatno je postotak poduzeća koja
su preuzeli neke od njih

još uvijek prilično malen.

Jeste li u i jednom trenutku
vidjeli neku veliku kompaniju

da je preuzela jednu od vaših ideja
i vi ste rekli 'Da!'?

Ricardo Sempler: To se događa.
Dogodilo se prije otprilike dva tjedna

s Richardom Bransonom,
koji je rekao svojim ljudima

Oh, ja više ne želim kontrolirati
vaše godišnje odmore,

ili Netflix-om koji radi
ponešto od ovoga i onoga,

ali ja ne mislim da je to jako važno.

Volio bih vidjeti da se to malčice
dogodilo u misionarskoj gorljivosti,

ali to je jako osobna želja.

Činjenica je kako vam treba skok
vjere kod gubitka kontrole.

I gotovo nitko tko kontrolira situacijom
nije spreman na skok vjere.

Ovo mora doći od djece i drugih ljudi

koji svoja poduzeća započinju
na drugačiji način.

CA: Dakle to je ključna stvar?

S vaše točke gledanja,
dokazi su tu,

s poslovne strane ovo funkcionira,

ali ljudi naprosto nemaju
hrabrosti da -- (Hoops).

RS: Oni čak nemaju inicijativu.

Vodite kompaniju
s ovlaštenjem od 90 dana.

To je tromjesječno izvješće.

Ako niste dobri u 90 dana, ispadate.

Pa tako kažete: 'Ovo je veliki program
koji, u manje od jedne generacije --'

A tip vam kaže, 'Gubite se odavde.'

Eto, to je problem.

(Smijeh)

CA: To što vi pokušavate napraviti s
obrazovanjem čini mi se

fantastično dalekovidnim.

Svi su zabrinuti njihovim nacionalnim
školskim sustavima

Nitko ne misli
da nas je sustigao svijet

u kojemu je Google i sve te
tehnološke mogućnosti.

Pa vi ste dobili stvarne dokaze da djeca
koja su do sada prošla

kroz vaš školski sustav

pokazuju dramatično povećanje postignuća.

Kako vam mi možemo pomoći da se
ove ideje probiju?

RS: Ja mislim da je to taj problem s
idejama za koje je došlo vrijeme.

I nikad nisam bio previše evanđeoski
s tim stvarima.

Mi ih samo izbacimo van.

Odjednom pronađete ljude –

Ima ta grupa u Japanu,
koja me jako plaši,

zove se Semlerists,
a imaju 120 kompanija.

Oni su me pozvali
i ja sam se plašio otići.

A ima i grupa u Nizozemskoj koja ima 600
malih, nizozemskih kompanija.

To je nešto što će procvasti
samo od sebe.

Dio toga će biti krivo
ali to nije važno.

To će već pronaći svoje mjesto.

A plašim se i onih drugi koji kažu

to je dobro to moraš napraviti.

Idemo uspostaviti sustav i uložiti
puno novaca u njega

i onda će to ljudi raditi
bez obzira što je.

CA: I tako ste si vi postavljali
izvanredna pitanja cijeloga života.

Meni se čini da je to bio pogon
koji je pokrenuo mnogo toga.

Imate li vi pitanja za nas, za
TED, za ovu grupu ovdje?

RS: Uvijek se vratim na
varijacije pitanja

koje je postavio moj sin
kada je imao 3 godine.

Sjedili smo u jacuzziju a on me je
upitao, 'Tata, zašto mi postojimo?'

Nema drugih pitanja.

Nitko nema neko drugo pitanje.

Mi samo imamo različite varijacije
tog pitanja od treće na dalje.

Pa tako kada provedeš vrijeme
u nekoj kompaniji,

u birokraciji, u nekoj organizaciji

i kažeš -- o čovječe

koliko ljudi poznajete koji su
na smrtnoj postelji rekli

čovječe, da sam barem proveo
više vremena u uredu?

I cijela je stvar u tome
da imaš hrabrosti sada

ne kroz tjedan dana,
ne za dva mjeseca

ne kad otkriješ
da imaš nešto --

za reći, ne, zašto ja ovo radim?

Zaustavite sve.
Dajte da učinim nešto drugo.

I to će biti dobro,

bit će mnogo bolje
od onoga što radite

ako ste zaglavili u procesu.

CA: Ovo se čini kao duboki i vrlo
lijepi način da završimo

ovaj pretposljednji dan TED-a.

Ricardo Semler, puno vam hvala.

RS: Najljepša vam hvala.

(Pljesak)