Ponedjeljkom i četvrtkom učim kako umrijeti. Nazivam ih svojim terminalnim danima. Mojoj supruzi Fernandi se ne sviđa taj naziv, ali više članova moje obitelji umrlo je od raka kože, a imali su ga i moji roditelji i djedovi. I tako sam mislio, jednog dana bi ja mogao sjediti ispred liječnika koji će pogledati moje nalaze i reći, "Ricardo, stvari ne izgledaju najbolje. Ostalo vam je šest mjeseci do godinu dana života." I vi počinjete razmišljati što biste napravili s tim vremenom. I kažete si, "Provest ću više vremena s djecom otići ću na te destinacije, ići ću gore dolje planinama i vrletima i napravit ću sve one stvari koje nisam dok sam imao vremena." No, naravno, svi znamo sjećanje na ovo imat će gorak okus. To je jako teško napraviti Provest ćete najveći dio vremena plačući, najvjerojatnije. Zato sam rekao, ja ću napraviti nešto drugo. Svakog ponedjeljka i četvrtka iskoristiti ću svoje terminalne dane. I ja ću tijekom tih dana raditi sve ono što bi napravio da su mi priopćili takvu vijest. (Smijeh) Kad mislimo o – (Pljesak) Kad mislimo o tome što je suprotno radu, mi, više puta, mislimo kako je to odmor. I onda si kažete, kako trebate slobodnog vremena za odmor, i tome slično. Ali činjenica je kako smo u slobodno vrijeme jako zaposleni. Igramo golf i tenis, susrećemo druge ljude, idemo s nekim na ručak, i ostajemo do kasno uz film. Radimo cijelo čudo stvari. Suprotno od rada je lijenost. Ali jako mali broj nas zna što bi s lijenosti. Ako gledate da mi na neki način svoj život općenito raspodjeljujemo, onda shvatite da u razdobljima kad imate puno novaca imate jako malo vremena. I onda, kad konačno imamo vremena, više nemamo ni novaca ni zdravlja. Pa smo tako mi kao kompanija počeli razmišljati o tome prije nekih 30 godina. Mi smo komplicirana kompanija s tisućama zaposlenih i stotinama milijuna dolara investicija što nas čini sustavom na raketni pogon, imamo 4.000 bankomata u Brazilu pripremamo porezna izvješća za nekoliko desetaka tisuća ljudi. Dakle to nije jednostavan posao. U nekom trenutku smo ga pogledali i rekli idemo se vratiti tim ljudima dajmo tim ljudima kompaniju iz koje ćemo izuzeti sve one knjiški dosadne aspekte kao što su, tada trebate doći, tako se trebate oblačiti, tako trebate ići na sastanke, to trebate reći, ovo ne smijete reći, pa da vidimo što će ostati. S tim smo počeli prije nekih 30 godina i počeli smo se nositi s tim problemom. Rekli smo, vidiš, mirovina, kompletan problem kako raspoređujemo naš životni graf Umjesto planinarenja u 82., zašto to ne bi učinili sljedeći tjedan? Učinit ćemo to ovako, prodat ćemo vam vaše srijede za 10 posto vaše plaće. Pa tako sada, ako ste htjeli biti violinist, što vjerojatno niste, možete to učiniti srijedom. I što smo otkrili--- mislili smo kako će stariji ljudi biti oni koji će uistinu biti zainteresirani za ovaj program. A prosječna životna dob prvih ljudi koji su ovo odabrali bila je 29, naravno. I tako smo počeli promatrati, i rekli smo si, moramo čini stvari na drugačiji način. Pa smo počeli govoriti stvari poput, zašto bi htjeli znati u koje vrijeme ste došli na posao, kada ste otišli, itd.? Možemo li tako što zamjeniti ugovorom gdje ćemo recimo nešto kupiti od vas, recimo neku vrstu posla? Zašto gradimo ove poslovne zgrade? Nije li to stvar ega jer želimo izgledati uvjerljivo i veliko i važno? I zato vas navlačimo dva sata kroz cijeli grad? Zato smo počeli postavljati pitanja jedno za drugim. Pitali smo se recimo ovakva pitanja: Prvo: Kako pronalazimo ljude? Izašli bi s ponudom i pokušali unovačiti ljude pa bi im rekli, vidite, kad dođete k nama mi vas nećemo provući kroz dva ili tri intervjua pa ćete onda biti vjenčani za nas ostatak života. To nije način na koji mi uređujemo ostatak života. Zato, dođete na svoje intervjue. Svatko tko je zainteresiran za intervjuiranje će se pojaviti. I onda ćemo vidjeti što će se dogoditi iz intuicije koja će se izroditi iz toga, umjesto da samo ispunjavamo rubrike o tome jeste li vi prava osoba. I onda, dođite opet. Provodite poslijepodne, provedite cijeli dan razgovarajući s kim god želite. Uvjerite se da smo mi mladenka za koju ste mislili da jesmo a ne sva ona sranja koja stavljamo u svoju promidžbu. (Smijeh) Polako smo ušli u proces u kojem kažemo stvari kao što su, ne želimo da itko bude vođa unutar kompanije ako nije bio intervjuiran i potvrđen od strane onih koje će ubuduće voditi. Svakih 6 mjeseci, svatko bude ocijenjen, anonimno, kao vođa. I to presuđuje hoće li se zadržati na toj voditeljskoj poziciji što je mnogo puta situacija, kao što znate. Pa tako ako ne skupe 70, 80 posto ocjenskih bodova, ne ostaju, što je vjerojatno razlog zašto ja nisam bio izvršni direktor više od 10 godina. S vremenom smo se počeli pitati druga pitanja. Recimo pitamo se zašto si ljudi ne bi mogli sami odrediti plaću? Što za to trebaju znati? Postoje samo tri stvari koje trebate znati: koliko ljudi zarađuju unutar kompanije, koliko ljudi zarađuju negdje drugdje baveći se sličnim poslom, i koliko mi općenito zarađujemo da vidimo možemo li si to priuštiti? Pa dajmo onda ljudima te tri informacije. Pa smo tako počeli držati, u kafeteriji, računalo u koji uđete i pitate koliko netko troši, koliko netko zarađuje, kakve imaju pogodnosti,, koliko kompanija zarađuje, koje su nam margine, i tako dalje. A danas je 25 godina kako je ta informacija počela dolaziti ljudima pa sada možemo reći recimo, ne želimo vidjeti tvoj financijski izvještaj, ne zanima nas koliko si bio na godišnjem, ne zanima nas gdje si radio. Imali smo, u jednom trenutku, 14 različitih ureda po gradu, pa bi rekli, odi u onaj koji je najbliži tvojoj kući, ili onaj koji je najbliži klijentu kojeg ćeš danas posjetiti. Nemoj nam reći gdje si. Štoviše, čak i kad smo imali tisuće ljudi, 5.000 ljudi, imali smo samo 2 čovjeka u službi ljudskih resursa, i srećom jedan je otišao u mirovinu. (Smijeh) I konačno pitanje koje smo si uvijek postavljali, kako se brinuti za ljude? Ljudi su najvažnije od svega što imamo. Ne možemo imati službu koji bi pratila i pazila na ljude. I kako smo počeli shvaćati da to funkcionira, rekli smo si, mi tražimo--- a to je, ja mislim, najvažnija stvar koju smo tražili u terminalnim danima i u kompaniji, a ta je, kako stvari posložiti za mudrost? Mi dolazimo iz doba revolucije, industrijske revolucije, iz doba informacija doba znanja, ali se nimalo nismo približili dobu mudrosti. Kako dizajniramo, kako se organiziramo, prema većoj mudrosti? Tako na primjer, mnogo puta, ono što je najpametnija ili inteligentna odluka ne zaživi. Tako na primjer kažemo, Idemo se dogovoriti da ćeš prodati 57 spravica tjedno. Ako ih prodaš do srijede, molim te odi na plažu. Nemoj nam praviti probleme, ni proizvodnji, ni primjeni, jer onda moramo kupovati nove kompanije, moramo kupiti svoju konkurenciju, moramo raditi sve i svašta zato što si ti prodao previše spravica. Zato lijepo odi na plažu i ponovno se pojavi u ponedjeljak. (Smijeh)(Pljesak) Dakle, proces je potraga za mudrošću. I u tom procesu, naravno, željeli smo da ljudi znaju sve, i htjeli smo istinski biti demokratski u načinu po kojem radimo stvari. Pa tako naša uprava ima dva otvorena mjesta s jednakim glasačkim pravom, za bilo koja dva čovjeka koji se prvi pojave. (Smijeh) Pa smo tako imali čistačice koje su glasale na upravnom odboru, zajedno s nizom vrlo važnih ljudi u odijelima i kravatama. A činjenica je da su nam one čuvale poštenje. U tom procesu, kako smo počeli promatrati ljude koji su nam dolazili, rekli bi, pričekajte malo, ljudi dolaze k nama i pitaju, gdje bih trebao sjesti? Kako bih trebao raditi? Gdje ću biti za 5 godina? Gledali smo to i onda smo zaključili moramo početi puno ranije. Gdje treba početi? Rekli smo, oh pa vrtić se čini dobrim mjestom. I tako smo osnovali zakladu, kojoj je sada 11 godina, ima tri škole, tamo smo si počeli postavljati ista pitanja kako redizajnirati škole za mudrost? Jedno je reći, treba reciklirati učitelje, trebaju nam ravnatelji koji mogu više. No činjenica je kako je ono što činimo s obrazovanjem posve zastarjelo. Uloga učitelja je posve zastarjela. Ići sa matematike, na biologiju, pa na Francusku 14. stoljeća je jako smiješno. (Pljesak) Pa smo počeli razmišljati kako bi to trebalo izgledati? Pa smo skupili ljude, uključujući one koji vole obrazovanje, ljude poput Paulo Freire-a, i dva ministra obrazovanja iz Brazila i rekli smo, ako bi dizajnirali školu od samih temelja, kako bi izgledala? I onda smo kreirali tu školu koja se zove Lumiar, a Lumiar, jedna od njih je javna škola, i Lumiar kaže sljedeće: Podijelimo ulogu učitelja na dva dijela. Jednog od njih, zvat ćemo učitelj. Učitelj na starogrčkom 'paideia': onaj koji pazi na dijete. Što se događa kod kuće, koji su im značajni životni trenuci, itd. Samo molim vas ne podučavajte, jer koliko je malo ono što znate u odnosu na Google, to mi ne želimo znati. Zadržite to za sebe. (Smijeh) Sada uzimamo ljude koji posjeduju dvije osobine: strast i ekspertiza, a to može biti njihova profesija ili ne. Koristimo ljude starije dobi, koji čine 25 posto populacije s mudrošću koju više nitko ne treba. Vratimo ih u školu i kažemo, učite tu djecu bilo što u što uistinu vjerujete. Pa tako imamo violinista koji podučava matematiku. Imamo niz slučajeva u kojima kažemo, ne brinite više o materijalima za svoje predmete. Imamo otprilike 10 velikih usmjerenja od 2. do 17. Stvari kao što su, kako procjenjujemo sebe kao ljude? Postoje mjesta za matematiku i fiziku i sve ostalo. Kako se izražavamo? Postoji mjesto za glazbu i literaturu, itd., ali i za gramatiku. A onda imamo stvari na koje su svi zaboravili, koje su vjerojatno najvažnije stvari u životu. Jako važne stvari u životu o kojima baš ništa ne znamo. Ne znamo ništa o ljubavi, ništa o smrti, ništa o tome zašto smo tu. Zato trebamo školsko usmjerenje koje govori o svemu onome o čemu ne znamo. Eto to je veliki dio onoga što mi radimo. (Pljesak) Tijekom godina, krenuli smo i u druge stvari. Razgovarali smo o tome zašto treba grditi djecu i govoriti, tu sjedni i dođi ovamo i napravi ovo, i tako redom. Rekli smo, idemo uvesti djecu u nešto što zovemo krug, koji se sastaje jednom tjedno. Pa im kažemo, vi sastavite svoja pravila, a zatim odlučite što želite učiniti s njima. Možete li se sada svi počešati po glavi? Naravno, tijekom jednog tjedna, pokušajte. Oni su došli do potpuno istih pravila koja smo mi imali, osim što su to sada njihova pravila. A onda, onda oni imaju moć, što znači, oni mogu i hoće suspendirati i izbaciti neko dijete pa se oni ne igraju škole već stvarno odlučuju. I onda, u tom istom duhu, održavamo digitalni mozaik, jer ovo nije konstruktivizam ili Montessori ili nešto tako. To je nešto u čemu se pridržavamo brazilskog kurikuluma S ukupno 600 pločica u mozaiku, kojima želimo izložiti tu djecu prije nego napune 17. I slijedimo ih cijelo vrijeme i znamo kako im ide pa možemo reći, ovo te sada ne zanima, pričekajmo jednu godinu. Djeca su u grupama koje nemaju dobnu kategoriju, pa imamo 6-godišnjaka koji je jednako spreman za nešto kao i 11-godišnjak, što eliminira sve bande i grupe i sve one stvari koje smo imali u školama, općenito. A ocjene se kreću od 0 do 100 posto, koje oni daju sami sebi putem aplikacije svakih par sati. Dok ne znamo da odstupaju 37% od puta na kojem bi željeli da budu po tom pitanju, kako bi ih mogli poslati van u svijet, a da znaju dovoljno o tome. Predmet je Svjetski kup u nogometu, ili konstruiranje bicikla. Ljudi će upisati 45-dnevni predmet za izgradnju bicikla. Sad, probajte sagraditi bicikl bez da znate da pi iznosi 3,1416. Ne možete. A vi pokušajte, bilo tko od vas, upotrijebiti 3,1416 za bilo što. Vi to više ne znate. To je izgubljeno i to je ono što ovdje pokušavamo napraviti, što je potraga za mudrošću u školi. Što nas ponovno vraća na graf i onu raspodjelu života. Ja sam skupio puno novca razmišljajući o ovome. Kad razmišljate i kažete si, sada je vrijeme da se to vrati -- e pa, ako vraćate već ste uzeli previše. (Smijeh)(Pljesak) Razmišljao sam o Warren Buffetu kako se probudio jednog dana i shvatio da ima 30 milijardi dolara više nego je mislio da ima. Pa je pogledao i upitao se, što bih s tim mogao napraviti? I rekao si je, dat ću to nekome kome stvarno treba. Dat ću ih Bill Gatesu. (Smijeh) A moj čovjek, koji je moj financijski savjetnik u New Yorku, rekao je, vidiš, ti si smiješan čovjek jer bi danas imao 4,1 puta više novaca da si novac stvarao novcem umjesto što si ga podijelio. Ali meni se sviđa dijeljenje kako si bogatiji. (Pljesak) Neko vrijeme sam predavao MBA na MIT-u i onda sam završio, jednog dana, na groblju Mount Auburn. To je prekrasno groblje u Cambridgeu. Šetao sam uokolo. Bio mi je rođendan i ja sam razmišljao. U prvom razgledavanju vidio sam te nadgrobne spomenike tim divnim ljudima koji su napravili velike stvari i onda sam razmišljao po čemu ja želim biti zapamćen? Napravio sam još jedan krug, i u drugom krugu, palo mi je na pamet sljedeće pitanje, koje mi se učinilo bolje, a to je bilo zašto uopće želim biti zapamćen? (Smijeh) I to me je, mislim, odvelo na sasvim druga mjesta. Kada mi je bilo 50, moja žena Fernanda i ja, sjedili smo cijelo jedno poslijepodne, imali smo kotao s otvorenim plamenom, i ja sam u njega bacio sve što sam ikad napravio. To je bila knjiga prevedena na 38 jezika, stotine i stotine članaka i DVD-a, sve što je bilo tamo. To je napravilo dvije stvari. Prvo, oslobodilo je naše petoro djece od toga da idu našim stopama, u našoj sjeni - Oni ne znaju što ja radim. (Smijeh) Što je dobro. I ja ih neću jednog dana povesti negdje i reći, jednog dana ovo sve će biti vaše. (Smijeh) Petero djece ne zna ništa, što je dobro. A druga stvar je, oslobodio sam samoga sebe od tog sidra prethodnih postignuća ili što god to bilo. Slobodan sam početi nešto novo u svakom trenutku i odlučivati stvari od početka u dijelu onih terminalnih dana. Neki će reći, o, sada imaš svo to vrijeme, sve te zadnje dane, i izlaziš i radiš svašta. Ma ne, mi smo već bili na raznim plažama, pa smo tako bili na Samoi i Maldivima,i u Mozambiku, pa je to riješeno. Popeo sam se na planine Himalaja. Spustio sam se 60 metara u dubinu kako bih vidio morskog psa čekićara. Proveo sam 59 dana na leđima deve od Čada do Timbuktua. Otišao sam na magnetski Sjeverni pol saonicama s psećom zapregom. Dakle, bili smo zaposleni. To je ono što ja volim zvati praznom listom želja. (Smijeh) I s ovom logikom gledam na protekle dane i mislim, Nisam u mirovini. Uopće ne osjećam kao da sam u mirovini. Pa tako pišem novu knjigu. Osnovali smo tri nove kompanije u posljednje dvije godine. Sada radim na tome da besplatno proširimo ovaj školski sustav po cijelom svijetu, I otkrio sam, što je stvarno zanimljivo, da to nitko ne želi besplatno. I tako već 10 godina pokušavam da javni sektor preuzme logiku naše škole jer većina javnih škola koje mi imamo koje umjesto da imaju 43 od 100 kao svoje bodovanje, svoju ocjenu, imaju 91 od 100. Ali besplatno, nitko to ne želi. Možda ćemo početi ovo naplaćivati, pa će to doći negdje. Proširiti to je jedna od stvari koju želimo napraviti. Pa si mislim s kojom vas to porukom ostavlja, mislim da bi mogla biti nešto poput: Svi smo naučili kako nedjeljom navečer otići na e-mail i raditi od kuće. Ali mali je broj nas naučio kako ponedjeljkom poslijepodne otići u kino i pogledati film. A ako tragamo za mudrošću, ovo također moramo naučiti. Pa tako, ono što smo mi radili svih ovih godina vrlo je jednostavno, a to je koristiti mala oruđa kao što je pitati se tri puta zaredom zašto. Zato što za prvi zašto uvijek imate dobar odgovor. Drugi zašto već zadaje probleme. Do trećeg zašto, vi stvarno ne znate zašto radite to što radite. Želim vas ostaviti sa sjemenom i mišlju da možda ako to učinite, doći ćete do pitanja, zašto? Zašto ja ovo radim? I nadajmo se, kao rezultat ovoga, tijekom vremena, ja se nadam da ćete s ovim, i to je ono što vam ja želim, imati mudriju budućnost. Puno vam hvala. (Pljesak) Chris Anderson: Dakle Ricardo, vi ste na neki način ludi. (Smijeh) Za mnoge ljude ovo se čini ludim. A opet duboko mudrim, također. Kockice koje pokušavam složiti su sljedeće: Vaše su ideje tako radikalne. Kako, na primjer u poslovanju, ove ideje prisutne su već neko vrijeme, vjerojatno je postotak poduzeća koja su preuzeli neke od njih još uvijek prilično malen. Jeste li u i jednom trenutku vidjeli neku veliku kompaniju da je preuzela jednu od vaših ideja i vi ste rekli 'Da!'? Ricardo Sempler: To se događa. Dogodilo se prije otprilike dva tjedna s Richardom Bransonom, koji je rekao svojim ljudima Oh, ja više ne želim kontrolirati vaše godišnje odmore, ili Netflix-om koji radi ponešto od ovoga i onoga, ali ja ne mislim da je to jako važno. Volio bih vidjeti da se to malčice dogodilo u misionarskoj gorljivosti, ali to je jako osobna želja. Činjenica je kako vam treba skok vjere kod gubitka kontrole. I gotovo nitko tko kontrolira situacijom nije spreman na skok vjere. Ovo mora doći od djece i drugih ljudi koji svoja poduzeća započinju na drugačiji način. CA: Dakle to je ključna stvar? S vaše točke gledanja, dokazi su tu, s poslovne strane ovo funkcionira, ali ljudi naprosto nemaju hrabrosti da -- (Hoops). RS: Oni čak nemaju inicijativu. Vodite kompaniju s ovlaštenjem od 90 dana. To je tromjesječno izvješće. Ako niste dobri u 90 dana, ispadate. Pa tako kažete: 'Ovo je veliki program koji, u manje od jedne generacije --' A tip vam kaže, 'Gubite se odavde.' Eto, to je problem. (Smijeh) CA: To što vi pokušavate napraviti s obrazovanjem čini mi se fantastično dalekovidnim. Svi su zabrinuti njihovim nacionalnim školskim sustavima Nitko ne misli da nas je sustigao svijet u kojemu je Google i sve te tehnološke mogućnosti. Pa vi ste dobili stvarne dokaze da djeca koja su do sada prošla kroz vaš školski sustav pokazuju dramatično povećanje postignuća. Kako vam mi možemo pomoći da se ove ideje probiju? RS: Ja mislim da je to taj problem s idejama za koje je došlo vrijeme. I nikad nisam bio previše evanđeoski s tim stvarima. Mi ih samo izbacimo van. Odjednom pronađete ljude – Ima ta grupa u Japanu, koja me jako plaši, zove se Semlerists, a imaju 120 kompanija. Oni su me pozvali i ja sam se plašio otići. A ima i grupa u Nizozemskoj koja ima 600 malih, nizozemskih kompanija. To je nešto što će procvasti samo od sebe. Dio toga će biti krivo ali to nije važno. To će već pronaći svoje mjesto. A plašim se i onih drugi koji kažu to je dobro to moraš napraviti. Idemo uspostaviti sustav i uložiti puno novaca u njega i onda će to ljudi raditi bez obzira što je. CA: I tako ste si vi postavljali izvanredna pitanja cijeloga života. Meni se čini da je to bio pogon koji je pokrenuo mnogo toga. Imate li vi pitanja za nas, za TED, za ovu grupu ovdje? RS: Uvijek se vratim na varijacije pitanja koje je postavio moj sin kada je imao 3 godine. Sjedili smo u jacuzziju a on me je upitao, 'Tata, zašto mi postojimo?' Nema drugih pitanja. Nitko nema neko drugo pitanje. Mi samo imamo različite varijacije tog pitanja od treće na dalje. Pa tako kada provedeš vrijeme u nekoj kompaniji, u birokraciji, u nekoj organizaciji i kažeš -- o čovječe koliko ljudi poznajete koji su na smrtnoj postelji rekli čovječe, da sam barem proveo više vremena u uredu? I cijela je stvar u tome da imaš hrabrosti sada ne kroz tjedan dana, ne za dva mjeseca ne kad otkriješ da imaš nešto -- za reći, ne, zašto ja ovo radim? Zaustavite sve. Dajte da učinim nešto drugo. I to će biti dobro, bit će mnogo bolje od onoga što radite ako ste zaglavili u procesu. CA: Ovo se čini kao duboki i vrlo lijepi način da završimo ovaj pretposljednji dan TED-a. Ricardo Semler, puno vam hvala. RS: Najljepša vam hvala. (Pljesak)