Zašto moram izaći

Kada je model Geena Rocero prvi put vidjela profesionalno snimljenu fotografiju sebe u bikiniju, bila je izvan sebe. "Pomislila sam....stigla sam!" kaže ponosno. Ovo možda nije tipično iskustvo, no kako Rocero otkriva, to je zato što je rođena sa spolom "dječak". U emotivnom i osobnom govoru, Rocero otkriva kako joj transrodni aktivizam daje potpuno nov osjećaj ponosa i svrhe.

Svijet vas čini nečim što niste,

ali u sebi znate što ste,

i to pitanje gori u vašem srcu:

Kako ćete to postati?

Ja sam možda jedinstvena u tome,

ali nisam jedina,

uopće nisam jedina.

Kada sam postala model,

osjećala sam da sam napokon ostvarila san

koji sam sanjala od kada sam bila malo dijete.

Moja vanjsko Ja napokon je bilo
usklađeno s mojom unutarnjom istinom,

s mojim unutarnjim Ja.

Zbog kompliciranih razloga
koje ću kasnije navesti,

kad pogledam ovu sliku,

tad sam se osjećala kao,
Geena, uspjela si,

ostvarila si to,

na cilju si.

Ali, prošlog listopada

shvatila sam da tek počinjem.

Svi smo mi svrstani u kutije,
od strane naših obitelji,

naše vjeroispovijesti,

našeg društva,

našeg trenutka u povijesti,

čak i naših vlastitih tijela.

Neki ljudi imaju hrabrosti osloboditi se,

ne prihvatiti ograničenja postavljena

zbog boje njihove kože

ili uslijed uvjerenja koja ih okružuju.

Ti su ljudi uvijek prijetnja

statusu quo,

onome što se smatra prihvatljivim.

U mom slučaju, posljednjih devet godina,

neki od mojih susjeda,

neki od mojih prijatelja,
kolega, čak i moj agent,

nisu znali za moju prošlost.

Mislim da se, u misteriji, ovo naziva otkrivanjem.

Evo moga.

Po rođenju mi je dodijeljen spol dječaka

na temelju izgleda mojih genitalija.

Kad sam imao pet godina,

i na Filipinima šetao oko naše kuće,

uvijek bih nosio ovu majicu
kratkih rukava na glavi.

I majka me pitala:

"Kako to da uvijek nosiš tu majicu na glavi?"

Rekao sam: "Mama, to je moja kosa.
Ja sam djevojčica."

Znao sam tada kako da se samo-identificiram.

Spol je oduvijek smatran činjenicom,

neporecivom,

ali znamo da je on zapravo više fluidan,

složen i tajanstven.

Zbog svog uspjeha nikad
nisam imala hrabrosti

ispričati svoju priču,

ne zato što sam smatrala
da je pogrešno ono što jesam,

već zbog načina na koji svijet
tretira one među nama

koji se žele osloboditi.

Svakoga dana,

silno sam zahvalna što sam žena.

Imam majku i oca, obitelj

koja me prihvatila onakvu kakva jesam.

Mnogi nisu sretni poput mene.

Postoji duga tradicija u azijskoj kulturi,

koja slavi taj fluidni misterij spola.

Postoji Budistička božica suosjećanja.

Postoji Hinduistička božica, božica hijra.

Kad sam imala osam godina,

na Filipinima, bila sam na zabavi
gdje su se slavili

ovi misteriji.

Bila sam ispred pozornice,

i sjećam se izlaska prekrasne žene,

točno preda mnom,

sjećam se da mi je
tog trenutka sinulo:

Takva bih žena željela biti.

Kad sam imala petnaest godina,

još uvijek se odijevajući kao dječak,

upoznala sam tu ženu imena T. L.

Ona je voditeljica transrodnih
natjecanja u ljepoti.

Te me noći zapitala:

"Kako to da se ti ne prijaviš
na natjecanje?"

Uvjerila me da će se ona,
ako se prijavim,

pobrinuti za troškove prijave,

i za odjeću,

i te noći,

pobijedila sam u kategoriji
kupaćih kostima

i u kategoriji svečanih haljina,

i bila druga pratilja

između više od 40 natjecatelja.

Taj je trenutak promijenio moj život.

Odjednom sam ušla

u svijet natjecanja u ljepoti.

Malo ljudi može reći kako im je prvi posao bio

Miss transrodnih žena,

ali prihvaćam to.

Od petnaeste do sedamnaeste godine,
uključila sam se u neka

od najprestižnija natjecanja,

do natjecanja koja se održavaju
na prikolici kamiona, doslovno,

ili bi to ponekad bio pločnik
pored rižinog polja,

i kada pada kiša --

a na Filipinima često pada kiša --

organizatori bi ga morali preseliti

u nečiju kuću.

Također, iskusila sam dobrotu potpunih stranaca,

osobito kada bismo putovali

u udaljene Filipinske pokrajine.

Ali najvažnije je da sam upoznala

neke od svojih najboljih
prijatelja u toj zajednici.

Godine 2001.,

moja mama, koja se preselila u San Francisco,

nazvala me i rekla mi da je
moj zahtjev za zelenu kartu odobren,

da se mogu preseliti u SAD.

Odbijala sam to.

Rekla sam majci: "Mama, zabavljam se.

Tu sam s prijateljima,

volim putovati, biti miss."

Ali, nakon dva tjedna nazvala me i rekla:

"Jesi li znala da, ako se preseliš u SAD,

možeš promijeniti ime i svoju oznaku spola?"

To je sve što sam trebala čuti.

Majka mi je također rekla da
dodam jedno E

u pisanju svog imena.

Također je išla sa mnom kada sam operirana

na Tajlandu u dobi od 19 godina.

Zanimljivo je kako u nekima od
ruralnijih gradova na Tajlandu,

oni rade neke od najprestižnijih,

najsigurnijih i najsofisticiranih operacija.

U to vrijeme u SAD-u,

morali ste biti operirani

prije nego ste mogli promijeniti ime i oznaku spola.

Tako da sam se 2001. preselila u San Francisco,

i sjećam se dok sam gledala svoju
kalifornijsku vozačku dozvolu

s imenom Geena

i oznakom spola Ž.

To je bio moćan trenutak.

Za neke ljude,

njihova osobna iskaznica je
njihova vozačka dozvola

ili dozvola za kupovinu pića,

ali za mene je to bila moja dozvola da živim,

da se osjećam dostojanstveno.

Odjednom, moji strahovi bili su minimizirani.

Osjećala sam da mogu osvojiti svoj san

i odseliti se u New York i biti model.

Mnogi nisu tako sretni.

Sjetim se žene imena Ayla Nettles.

Ona je iz New Yorka, mlada žena

koja je hrabro živjela vlastitu istinu

ali je mržnja prekinula njen život.

Za većinu moje zajednice,

ovo je stvarnost u kojoj živimo.

Naša stopa samoubojstava je devet puta veća

od one u generalnoj populaciji.

Svakog 20. studenog

imamo globalno bdijenje

za Transrodni Dan Sjećanja.

Na ovoj pozornici sam

jer je to duga povijest ljudi koji su se borili

i ustajali protiv nepravde.

Ovo su Marsha P. Johnson i Sylvia Rivera.

Danas, ovog trenutka,

je moj pravi izlazak.

Nisam više mogla živjeti vlastitu istinu

za sebe, sama.

Želim dati sve od sebe kako bih pomogla drugima

da žive svoju istinu bez srama i teroriziranja.

Ovdje sam, izložena,

kako jednog dana ne bi bilo potrebe

za bdijenje 20. studenog.

Moja najdublja istina dozvolila mi je da prihvatim tko sam.

Hoćete li vi?

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. (Pljesak)

Kathryn Schulz: Geena, jedno kratko pitanje za tebe.

Pitam se što bi rekla,

posebno roditeljima,

ali šire, prijateljima,

obitelji, bilo kome tko se nađe

suočen s djetetom ili osobom

koja se bori i neugodno joj je zbog

spola koji im je dodijeljen,

što bi rekla

obitelji te osobe

kako bi postali dobri, brižni i ljubazni

članovi obitelji prema njima?

Geena Rocero: Naravno. Pa, prvo,
zaista sam blagoslovljena.

Sustav podrške, osobito onaj moje majke,

i moje obitelji, koji sam po sebi

je jednostavno tako jak.

Sjećam se svakog puta kada sam podučavala

mlade transrodne žene, bila sam im mentor,

i ponekad bi me nazvali

i rekli mi da to njihovi
roditelji ne mogu prihvatiti.

Preuzela bih taj poziv i rekla mami,

"Mama, možeš li nazvati ovu ženu?"

I ponekad to radi, ponekad ne, tako da --

Ali to je samo zato što je spolni identitet

u srži našeg bića, zar ne?

Svima nam je pri rođenju dodijeljen spol,

pa je ono što ja pokušavam

zapodjenuti razgovor koji

kaže da ponekad raspodjela spola nije točna,

i da bi trebao postojati prostor

koji bi dozvolio ljudima da se samo-identificiraju,

i to je razgovor koji trebamo voditi

s roditeljima, s kolegama.

Transrodni pokret

je na samom početku,

u usporedbi s onime kako je
gay-pokret započeo.

Još je puno toga što treba obaviti.

Trebalo bi postojati razumijevanje.

Trebalo bi biti prostora za znatiželju

i propitivanje,

i nadam se da ćete svi
vi biti moji saveznici.

KS: Hvala ti. To je bilo divno.
GR: Hvala tebi.

(Pljesak)