Postoji li tvoje pravo lice?

Što nas čini nama? Jesmo li mi odraz našeg razmišljanja o sebi, odraz onoga što drugi misle o nama ili pak nešto sasvim drugo? U ovom govoru Julian Baggini oslanja se na filozofiju i neuroznanost kako bi nam dao sasvim neočekivan odgovor.

(Snimljeno na TEDxYouth@Manchester.)

Postoji li "Vaše pravo lice"?

Možda vam ovo pitanje djeluje neobično

jer biste se mogli zapitati

kako uopće naći pravoga sebe,

kako uopće znati koje je Vaše pravo lice?

I tako dalje.

Očito je da ono treba postojati.

Ako je nešto u ovom svijetu stvarno,
onda ste to Vi.

Ja nisam baš siguran u to.

Trebamo barem pokušati bolje
razumjeti što se pod tim misli.

Naravno, postoje mnoge stvari unutar naše
kulture

koje nas navode da vjerujemo

da svatko od nas ima svoju srž, bit.

Postoji ono nešto što nas
definira kao osobe,

što bi trebalo biti trajno
i nepromjenjivo.

Najbanalniji primjer ovoga

nalazimo u horoskopu.

Zapravo, ljudi takve stvari
preozbiljno shvaćaju.

Stavljaju ih na svoje Facebook profile

vjerujući da su važni,

čak znate i što ste po kineskom horoskopu.

Postoje i znanstvenije verzije ovoga,

svakakve vrste profiliranja tipa
osobnosti

poput Myers-Briggs testova.

Možda ste ih isprobali.

Mnoge ih tvrtke koriste pri
zapošljavanju.

Odgovarate na gomilu pitanja

koja bi navodno trebala otkriti nešto o
vašoj pravoj osobnosti.

Naravno, fascinacija ovim je ogromna.

U časopisima poput ovoga vidjet ćete

na dnu naslovnice kako u svakom broju

reklamiraju nešto vezano uz osobnost.

I ako kupite takav časopis,

uistinu je teško odoljeti, nije li?

Riješimo test kako bismo pronašli
svoj stil učenja,

svoj ljubavni stil ili pak radni stil?

Jesmo li ovakva ili onakva vrsta osobe?

Mislim da imamo zdravorazumsko vjerovanje

da u nama postoji neka srž ili bit

koju valja otkriti.

I to bi trebala biti trajna istina o nama,

nešto što ostaje isto tijekom
cijelog našeg života.

Ja želim osporiti to vjerovanje.

Odmah ću reći, iako ću
to reći i kasnije,

ne pokušavam ovo osporiti zato što
sam čudan,

ovo osporavanje zapravo ima jako, jako
dugu i osebujnu povijest.

Ovo je zdravorazumsko vjerovanje.

Postojite Vi.

Vi ste osobe kakve jeste i imate
određenu srž.

Tijekom života, dakako,

prikupite različita iskustva i slično.

Zatim imate sjećanja koja

pomažu pri oblikovanju vaše osobnosti.

Imate i želje, možda želite kolačić,

možda želite nešto o čemu ne želimo
razgovarati u školi

u 11 ujutro.

Imate i uvjerenja.

Ovo su tablice jednog Amerikanca koje

kažu "Mesija 1" i ne znam

označuju li da vozač vjeruje u Mesiju

ili je on pak Mesija.

Kako bilo, on ima uvjerenja o Mesiji.

Imamo i znanja.

Imamo i osjete i iskustva.

Nisu to samo intelektualne stvari.

Mislim da je ovo zdravorazumski model

o tome što je osoba.

Postoji osoba koja posjeduje sve
ono što čini životno iskustvo.

Međutim, ono što ja vama danas želim
predložiti jest

da postoji nešto potpuno pogrešno u
ovom modelu,

a to vam mogu pokazati samo jednim klikom.

A to je da nema "nas" u središtu svih
ovih iskustava.

Neobična misao? Pa možda i nije.

Što se onda tamo nalazi?

Očito se nalaze sjećanja, želje,
namjere, osjetila

i tako dalje.

Ali ono što ovdje imamo jest da te
stvari postoje

i na neki su način integrirane,

preklapaju se, povezane su na
različite načine.

Djelomično, a i većinom, povezane su zato

što pripadaju jednom tijelu i
jednom umu.

Ali postoji i narativ, priča koju
pričamo sami o sebi,

iskustva koja imamo kad se prisjećamo
prošlih događaja.

Određene stvari radimo zbog
nekih drugih stvari

tako da su naše želje djelomično
rezultat naših vjerovanja,

a naša nas sjećanja također informiraju o
tome što znamo.

Tako da ustvari postoje sve ove stvari

poput vjerovanja, želja, osjetila,
iskustava

i sve su one međusobno povezane

i to vas čini vama.

U jednu ruku, male su razlike između
zdravorazumskog razumijevanja.

U drugu ruku, razlike su ogromne.

Razlika je u tome razmišljamo li o sebi

kao o nečemu što ima
cjelokupno životno iskustvo

i razmišljanja o sebi kao jednostavne

zbirke svih životnih iskustava.

Vi ste zbroj svojih dijelova.

Naravno, tu su i fizički dijelovi,

mozak, tijelo, noge i slično,

ali oni zapravo nisu toliko bitni.

Nakon transplantacije srca, i
dalje ste ista osoba.

Jeste li ista osoba i nakon transplantacije
pamćenja?

A što nakon transplantacije
uvjerenja?

Ova ideja da mi sebe ne vidimo

kao neko trajno biće koje ima
iskustva,

već je nekakva kolekcija tih iskustava

može vam se činiti pomalo čudnom.

Ja ne mislim da bi to trebalo
biti čudno.

Na neki način, to je logično

jer da vam jednostavno kažem da
razmišljate o npr.

bilo čemu u svemiru,

osim možda nekih osnovnih sila.

Uzmimo vodu kao primjer.

Nisam baš najbolji kad se radi o znanosti.

Mogli bismo da reći se voda sastoji od
dvije trećine vodika

i trećine kisika, zar ne?

Svi to znamo.

Nadam se da nitko u ovoj prostoriji
ne misli da to znači

da imamo nešto što nazivamo "voda" na što
su pričvršćeni

atomi vodika i kisika

i to čini vodu.

Naravno da ne.

Jednostavno i direktno razumijemo

da voda nije ništa doli

skladno posloženih molekula
vodika i kisika.

Tako je i sa svim ostalim u svemiru.

Npr. moj sat nije nikakav misterij.

Kažemo da sat ima lice, kazaljke,

mehanizam i bateriju, ali

pod tim ne mislimo

da imamo nešto što
nazivamo satom

na što slažemo sve ove dijelove.

Jednostavno shvaćamo da uzimajući
dijelove sata i

slažući ih zajedno dobivamo sat.

E sad, ako i sve ostalo u svemiru
ovako funkcionira,

po čemu smo mi drugačiji?

Zašto bismo mislili

da mi nekako nismo samo zbirka
svih naših dijelova,

već nekako odvojeni, trajni entiteti
koji imaju određene dijelove?

Ovo gledište nije pretjerano novo,

zapravo, ima jako dugu podrijetlo.

Možemo ga naći u budizmu,

u filozofiji 17. i 18. stoljeća,

pa sve do današnjeg dana,
ljudi poput Lockea i Humea.

Interesantno, to je također gledište

koje neuroznanost sve više zagovara.

Ovo je Paul Broks,
klinički neuropsiholog,

i on kaže ovo:

"Imamo duboku intuiciju da ovdje postoji

srž, bit i tome se teško oduprijeti,

vjerojatno je nemoguće oduprijeti se tome.

Ali točno je da neuroznanost pokazuje
da mozak nema svoje središte

u kojem se sve stvari spajaju."

Kad pogledamo mozak

i kad pogledamo kako mozak omogućuje
razvoj svijesti o sebi,

shvaćamo da ne postoji središnja kontrolna
točka gdje se sve odvija.

Ne postoji središte u kojem se sve odvija.

Postoje brojni različiti procesi
u mozgu,

a svi oni, na neki način, funkcioniraju
prilično neovisno, ali

zbog načina na koji se oni povezuju

mi dobivamo određenu svijest o sebi.

U knjizi ovaj fenomen nazivam "ego trik".

On je poput mehaničkog trika.

Nije da mi ne postojimo,

trik je u tome da nas navodi da osjećamo
da je unutar nas

nešto ujedinjenije nego što zaista jest.

Sad biste vi mogli pomisliti da je to
zabrinjavajuća pomisao.

Kad bi ona bila istinita,

da u svakome od nas ne postoji živuća
srž osobe,

ne postoji trajna bit,

znači li to da je ličnost iluzija?

Znači li to da mi zapravo ne postojimo?

Ne postoji naša prava ličnost.

Mnogi ljudi zapravo koriste ove argumente
iluzije itd.

Ova tri psihologa: Thomas Metzinger,
Bruce Hood,

Susan Blackmore

i većina ovih ljudi uistinu govori
jezikom iluzije,

ličnost je iluzija, fikcija.

Ja ne mislim da je ovo pretjerano
koristan način razmišljanja.

Vratimo se satu.

Sat nije iluzija samo zato što je on tek

zbirka svojih dijelova.

Isto tako, ni mi nismo iluzije.

Činjenica da smo i mi tek vrlo kompleksna
zbirka,

složena zbirka stvari,

ne znači da mi nismo stvarni.

Mogu vam dati prilično grubu metaforu
koja će vam to dočarati.

Uzmimo za primjer vodopad.

Ovo su Vodopadi Iguazú u Argentini.

Ako razmotrimo nešto poput ovoga,

shvaćamo da na mnoge načine

ovdje ne postoji ništa trajno.

Kao prvo, neprestano se mijenja.

Vode nepestano probijaju nove kanale,

zajedno s promjenama u morskim mijenama i
vremenu,

neke se stvari osuše i nove se stvaraju.

Naravno, voda koja teče vodopadom

svaki je put drugačija.

No to ne znači da su Vodopadi Igauzu
tek iluzija.

To ne znači da nisu stvarni.

To samo znači da to moramo shvatiti

kao nešto što ima povijest, nešto

što ima određene stvari koje je tvore.

ali to je proces, fluidno je, uvijek je u
tranziciji.

Mislim da je to model po kojemu možemo
razumjeti sebe,

vrlo oslobađajući model.

Ako mislimo da imamo neku fiksnu, trajnu
bit koja je

uvijek ista tijekom života,
bez obzira na sve,

na neki si način zarobljen.

Rođen si s biti,

to si sve dok ne umreš.

Ako vjeruješ u život poslije smrti,
onda i duže.

Ali ako o sebi razmišljaš ne kao o stvari,

već kao o nekom procesu,

nečemu što se mijenja,

a to prilično oslobađajuće.

Za razliku od vodopada,

mi zapravo imamo mogućnost sami

usmjeravati svoj razvoj - u
određenoj mjeri.

Tu valja biti oprezan, zar ne?

Ukoliko previše gledaš X-Factor,
možeš početi vjerovati

da svi mi možemo biti što god želimo.

To nije istina.

Jutros sam čuo odlične glazbenike i

uvjeren sam da nikako ne bih mogao biti
dobar poput njih.

Mogao bih naporno vježbati i možda
biti dobar,

ali nemam tu urođenu sposobnost.

Naše mogućnosti razvoja su ograničene.

Ograničeni smo po pitanju toga
što od sebe možemo napraviti.

Kako bilo, imamo tu mogućnost da, u

određenoj mjeri, oblikujemo sebe.

Naše pravo "ja"

nije nešto što valja otkriti,

nećeš zaviriti u svoju dušu i pronaći
pravoga sebe.

Ono što dijelom radimo

jest da stvaramo prave sebe.

I mislim da je to jako, jako značajno,

pogotovo u ovoj životnoj fazi.

Bit ćeš svjestan toga koliko

si se promijenio tijekom godina.

Ako imaš videe sebe od prije tri ili
četiri godine,

vjerojatno ti je neugodno jer se
ne prepoznaješ.

Zato vam želim ukazati na ono što
trebamo činiti, a to je

razmišljati o nama kao o stvarima
koje možemo

oblikovati, usmjeravati i mijenjati.

Ovo je opet Budha:

"Kopači rijeka oblikuju rijeke,

strijelci savijaju strijele,

stolari sijeku drvo,

mudraci oblikuju sebe."

S tom vas idejom želim ostaviti

da vaša prava osobnost nije nešto za čim
treba tragati,

kao za misterijem i možda nikada
ni ne pronaći.

Pravi vi postoji do određene granice,

to je nešto što djelomično otkrivamo, ali

i djelomično stvaramo,

što nam daje iznimno oslobađajuću i
uzbudljivu perspektivu.

Puno vam hvala!