Četiri priče o smrti koje si govorimo

Filozof Stephen Cave započinje s mračnim no neodoljivim pitanjem: "Kada ste po prvi puta shvatili da ćete umrijeti?" I što je još zanimljivije: "Zašto se ljudi toliko često opiru neizbježnosti smrti?" U fascinantnom govoru Cave istražuje četiri priče -- zajedničke svim civilizacijama -- koje si pripovijedamo "kako bismo se mogli suočiti s užasom smrti."

Imam pitanje.

Tko ovdje se sjeća kada ste prvi put shvatili

da ćete umrijeti?

Ja se sjećam. Bio sam maleni dječak,

moj djed je upravo bio umro.

Sjećam se da sam nekoliko dana poslije noću ležao u krevetu

pokušavajući shvatiti smisao onoga što se dogodilo.

Što je značilo to što je on mrtav?

Kamo je otišao?

Činilo se kao da se otvorila rupa u stvarnosti

i progutala ga.

No, tada mi se pojavilo zaista šokantno pitanje.

Ako je on mogao umrijeti, može li se to dogoditi i meni?

Može li se ta rupa u stvarnosti otvoriti i progutati mene?

Hoće li se otvoriti ispod mog kreveta

i progutati me dok spavam?

U jednom trenutku sva djeca postanu svjesna smrti.

To se može dogoditi na razne načine

i uglavnom dolazi u fazama.

Naše se poimanje smrti razvija kako odrastamo.

Ako posegnete u tamne dijelove

vašeg sjećanja,

možda ćete se sjetiti nečega
poput onog što sam ja osjetio

kada je moj djed umro i kada sam shvatio

da bi se to moglo dogoditi i meni.

Onaj osjećaj da iza svega ovoga

čeka praznina.

Taj razvoj u djetinjstvu

odražava razvoj naše vrste.

Kao što se u vašem razvoju pojavio trenutak

kada vam je, kao djetetu, svijest o sebi i vremenu

postala dovoljno razvijena

da shvatite kako ste smrtni,

tako je u jednom trenutku evolucije naše vrste,

rana ljudska svijest o sebi i vremenu

postala dovoljno razvijena

da bi netko postao prvi čovjek koji je shvatio

da će umrijeti.

Ovo je, ako hoćete, naše prokletstvo.

To je cijena toga što smo toliko pametni.

Moramo živjeti sa znanjem

da će se najgora stvar koja se može dogoditi

jednoga dana zasigurno i dogoditi.

Kraj svih naših projekata,

naših nada, snova, našeg individualnog svijeta.

Svatko živi u sjeni osobne

apokalipse.

I to je zastrašujuće. Užasavajuće.

Stoga tražimo izlaz.

U mom slučaju, budući da sam imao pet godina,

to je značilo da sam pitao mamu.

Kada sam prvi puta počeo postavljati pitanja

što se događa kada umremo,

odrasli oko mene tada su

odgovorili tipičnom engleskom mješavinom nespretnosti

i malodušnog kršćanstva.

Najčešća fraza koju sam čuo

bila je da je djed sada

"gore i gleda dolje na nas,"

i ako bih i ja slučajno umro, što se zasigurno neće dogoditi,

tada bih i ja otišao gore,

što je mi smrt predočilo kao kakvo

egzistencijalno dizalo.

To nije zvučalo vrlo uvjerljivo.

U to vrijeme sam često gledao dječji program s vijestima

i to je bilo razdoblje istraživanja svemira.

Uvijek su nekakve rakete letjele uvis,

u svemir, prema gore.

No, nijedan od astronauta, kada bi se vratili,

nikad nije spomenuo da je sreo mog djeda

ili bilo koga od umrlih.

No, bojao sam se,

i pomisao da uđem u egzistencijalno dizalo

da posjetim svog djeda

činila se boljom nego to da će me progutati

praznina dok spavam.

Tako da sam povjerovao tome,

iako nije imalo puno smisla.

Taj proces razmišljanja kroz koji sam prolazio

kao dijete, i mnogo puta otada,

i kao odrasla osoba,

rezultat je onoga što psiholozi nazivaju

pristranost.

Pristranost je način na koji sustavno

stvari shvaćamo krivo.

Način na koji pogrešno računamo, sudimo,

iskrivljujemo stvarnost ili vidimo ono što želimo vidjeti.

Pristranost o kojoj ja govorim

djeluje ovako:

suočite nekoga sa činjenicom

da će umrijeti

i povjerovat će bilo kakvoj priči

koja im kaže da to nije točno

i da, umjesto toga, mogu živjeti vječno,

čak i ako to uključuje vožnju egzistencijalnim dizalom.

Vidimo da je to najveća od svih pristranosti.

To je dokazano u više od 400

empirijskih istraživanja.

Ta su istraživanja dosjetljiva, no jednostavna.

Ovako funkcioniraju.

Uzmete dvije skupine ljudi

sličnih u svakom bitnom pogledu,

i jednu skupinu podsjetite da će umrijeti

no ne i drugu skupinu. Tada uspoređujete njihova ponašanja.

Promatrate kako se u ponašanju pojavljuje pristranost

kada ljudi postanu svjesni svoje smrtnosti.

I svaki put dobijete isti rezultat.

Ljudi koji su bili svjesni svoje smrtnosti

imaju veću tendenciju povjerovati pričama

koje ih uvjeravaju da mogu izbjeći smrt

i živjeti vječno.

Evo primjera. Jedno nedavno ostraživanje

uzelo je dvije skupine agnostika,

to jest. ljudi koji su neodlučni

oko svojih vjerskih uvjerenja.

Jednu skupinu se zamolilo da razmisle o tome kako su mrtvi.

Drugu skupinu se zamolilo da razmisle o tome

kako su usamljeni.

Tada su ih ponovo ispitivali o njihovim vjerskim uvjerenjima.

Kod onih koji su bili zamoljeni da razmisle o tome kako su mrtvi

kasnije je postojala dvostruko veća vjerojatnost da će izraziti vjeru

u Boga i Isusa.

Dvostruko veća vjerojatnost.

Iako su ranije svi bili u jednakoj mjeri agnostici.

No, unesite strah od smrti u njih,

i odmah trče Isusu.

Ovo pokazuje da ako ljude podsjetimo na smrt

da će kod njih razviti sklonost da povjeruju, bez obzira na dokaze,

i to tako funkcionira ne samo za religiju,

već za svaki sustav vjerovanja

koji obećava neku vrstu besmrtnosti,

bilo da ćete postati poznata osoba

ili imati djecu

ili čak u slučaju nacionalizma,

koji obećava da možete živjeti i dalje kao dio veće cjeline.

Ovo je pristranost koja je oblikovala

tijek ljudske povijesti.

Teorija iza te pristranosti

u više od 400 istraživanja

zove se Teorija suočavanja s užasom,

a koncept je jednostavan. Radi se o ovome.

Razvijamo naše poglede na svijet,

to jest, priče koje si pričamo

o svijetu i našem mjestu u njemu,

kako bismo pomogli sami sebi da se suočimo

s užasom smrti.

Te priče o besmrtnosti

imaju tisuće različitih manifestacija,

no vjerujem da iza očite raznolikosti

postoje četiri osnovna oblika

koje te priče preuzimaju.

Možemo vidjeti kako se oni ponavljaju

tijekom povijesti, s vrlo malim izmjenama

kako bi se prilagodili aktualnom rječniku.

Ukratko ću predstaviti ta četiri

osnovna oblika priča o besmrtnosti,

i volio bih pokušati smisleno objasniti

način na koji ih prepričava svaka kultura

ili generacija

koristeći rječnik svoga vremena.

Prva priča je najjednostavnija.

Želimo izbjeći smrt,

a san da to ostvarimo u ovome našem tijelu

u ovome svijetu zauvijek

je prvi i najjednostavniji oblik priče o besmrtnosti.

Na prvu možda zvuči nevjerojatno,

no, zapravo skoro svaka kultura u povijesti čovječanstva

imala je nekakav mit ili legendu

o eliksiru života ili vrelu mladosti

ili nečemu što obećava da će nas očuvati

zauvijek.

Drevni Egipćani imali su takve mitove,

drevni Babilonci, drevni Indijci.

Kroz cijelu europsku povijest nalazimo ih u djelima alkemičara,

i naravno da još uvijek u to vjerujemo,

samo što si te priče pripovijedamo rječnikom

znanosti.

Prije 100 godina

otkriveni su hormoni,

i ljudi su se nadali da će hormonske terapije

izliječiti starenje i bolesti.

Danas mi nadu polažemo u matične stanice,

genetski inženjering i nanotehnologiju.

No ideja da znanost može izliječiti bolesti

samo je još jedno poglavlje u priči

o čarobnom eliksiru,

priči koja je stara koliko i civilizacija.

No ulaganje svega u ideju o pronalasku eliksira

i vječnom životu

riskantna je strategija.

Kad pogledamo kroz povijest

sve koji su tragali za eliksirom,

jedna stvar koja im je svima zajednička

jest da su svi mrtvi.

Tako da trebamo rezervni plan, a upravo takav plan B

nudi nam drugi oblik priča o besmrtnosti,

a to je uskrsnuće.

U skladu je s idejom da sam u ovome tijelu,

da sam tjelesni organizam.

Prihvaća da ću trebati umrijeti

no, tvrdi da, unatoč tome,

mogu ponovo ustati i dalje živjeti.

Drugim riječima, mogu napraviti što je napravio Isus.

Isus je umro, tri dana bio u grobu,

a onda je ustao i nastavio živjeti.

Ideja da svi možemo uskrsnuti na ponovni život

ortodoksno je vjerovanje, ne samo za kršćane,

već i za Židove i muslimane.

No, naša želja da povjerujemo toj priči

toliko je duboko usađena

da je uvijek iznova izmišljamo

za doba znanosti.

Na primjer, uz ideju o krionici.

To je ideja da, kada umrete

mogu vas zamrznuti,

a zatim, kada tehnologija

postane dovoljno napredna,

mogu vas odmrznuti, "popraviti" i oživjeti

i tako uskrsnuti.

Neki ljudi vjeruju u svemogućeg boga

koji će ih uskrsnuti,

dok drugi vjeruju u svemogućeg znanstvenika koji će učiniti isto.

No, za druge ljude cijela ideja o uskrsnuću,

izlasku iz groba,

previše podsjeća na loš film sa zombijima.

Smatraju da je tijelo previše problematično, nepouzdano

da bi garantiralo vječni život.

Stoga nade polažu u treću

priču o duhovnoj besmrtnosti.

Ideji da možemo ostaviti tijelo

i dalje živjeti kao duša.

Većina ljudi na Zemlji

vjeruje da ima dušu,

a to je i središnja ideja mnogih religija.

No, iako je, u svom sadašnjem obliku,

u svom tradicionalnom obliku,

ideja o duši još uvijek jako popularna,

mi je ponovo

osmišljavamo za digitalno doba.

Na primjer, idejom

da možete ostaviti svoje tijelo

tako da prenesete svoj um, svoju suštinu,

pravo sebe, na računalo

i tako nastaviti živjeti u eteru kao avatar.

Dakako, postoje skeptici koji tvrde da

ako pogledamo znanstvene dokaze,

posebice neuroznanosti,

vidimo da naš um,

naša suština, pravi mi,

uvelike ovisimo o određenom dijelu

našeg tijela, našem mozgu.

Takve skeptike može utješiti

četvrta vrsta priče o besmrtnosti,

o našem nasljeđu.

Ideji da možemo nastaviti živjeti

kroz jeku koju ostavite u svijetu,

poput velikog grčkog ratnika Ahileja,

koji je žrtvovao svoj život boreći se pod Trojom

kako bi postigao besmrtnu slavu.

Stremljenje za slavom je rašireno

i popularno danas kao što je oduvijek bilo,

a u naše digitalno doba

lakše je ostvarivo.

Ne trebate biti veliki ratnik poput Ahileja

ili veliki kralj ili junak.

Sve što trebate je internetska veza i smiješna mačka. (Smijeh)

No, neki ljudi bi radije ostavili konkretnije,

biološko nasljeđe - djecu, na primjer.

Ili bi radije živjeli dalje

kao dio nečeg većeg od njih,

nacije ili obitelji ili plemena,

njihove genske zalihe.

Međutim, ima skeptika

koji sumnjaju da je nasljeđe

prava besmrtnost.

Woody Allen, primjerice, koji je rekao,

"Ne želim nastaviti živjeti u srcima svojih sunarodnjaka."

" Želim nastaviti živjeti u svom stanu."

Ovo su te četiri

osnovne vrste priča o besmrtnosti.

Pokušao sam smisleno objasniti

kako ih prepričava svaka generacija

sa samo malim izmjenama

kako bi ih prilagodili svojem vremenu.

Činjenica da se tako ponavljaju,

u tako sličnim oblicima ali toliko različitim vjerskim sustavima,

vjerujem da sugerira

da bismo trebali biti skeptični u vezi istinitosti

bilo koje verzije tih priča.

Činjenica da neki ljudi vjeruju

da će ih svemogući bog uskrsnuti,

a drugi da će to učiniti svemogući znanstvenik

upućuje na to da niti jedni od njih ne vjeruju u to

na temelju nekih dokaza.

Umjesto toga, vjerujemo u te priče

jer smo im skloni vjerovati,

a skloni smo im vjerovati,

jer se toliko bojimo smrti.

Stoga je pitanje:

jesmo li osuđeni živjeti ovaj jedan život koji imamo

tako da ga oblikuju strah i poricanje,

ili možemo prevladati tu sklonost?

Grčki filozof Epikur

vjerovao je da možemo.

Smatrao je da je strah od smrti prirodan,

no ne i racionalan.

Rekao je da "nama smrt nije ništa,

jer kada smo živi, smrti nema,

a kada nastupi smrt, nema nas."

Ovo se često citira, no teško je

doista shvatiti, zadržati u sebi,

upravo zato jer je ideju da nas više nema

toliko teško pojmiti.

2000 godina kasnije, drugi filozof,

Ludwig Wittgenstein, sročio je to ovako:

"Smrt nije događaj u životu:

ne živimo toliko da iskusimo smrt.

Stoga,

u tom smislu, život nema kraja."

Tako je meni kao djetetu bilo prirodno

bojati se da će me progutati praznina,

no nije bilo racionalno,

jer takvo što

nitko od nas neće

nikad doživjeti.

Nadvladavanje te sklonosti nije lako

jer je strah od smrti duboko usađen u nama.

Međutim, kada shvatimo da sam strah nije racionalan,

i kada otkrijemo

načine na koji nas nesvjesno može učiniti pristranima,

tada barem možemo

pokušati umanjiti utjecaj koji

ima na naše živote.

Smatram da pomaže ako život

promatramo kao knjigu.

Kao što je knjiga omeđena svojim koricama,

početkom i krajem,

tako su i naši životi omeđeni rođenjem i smrću.

I iako je knjiga ograničena početkom i krajem,

može sadržavati daleke krajolike,

egzotične likove, fantastične pustolovine.

I iako je knjiga ograničena početkom i krajem,

njeni likovi

ne poznaju granica.

Poznati su im samo trenuci od kojih je sačinjena njihova priča,

čak i kada je knjiga zatvorena.

Likovi u knjizi

ne boje se doći do posljednje stranice.

Long John Silver ne boji se da ćete

pročitati do kraja "Otok s blagom".

Tako bi trebalo biti i s nama.

Zamislite knjigu vašeg života,

njene korice, početak i kraj, i vaše rođenje i smrt.

Možete samo poznavati trenutke između,

trenutke od kojih je sačinjen vaš život.

Nema smisla da se bojite

što je izvan tih korica,

bilo prije vašeg rođenja,

ili nakon vaše smrti.

Ne biste se trebali brinuti ni koliko je knjiga dugačka,

niti je li ona strip ili epska priča.

Jedino što je važno

jest da se pobrinete da je to dobra priča.

Hvala vam.

(Pljesak)