Imam pitanje.
Tko ovdje se sjeća kada ste prvi put shvatili
da ćete umrijeti?
Ja se sjećam. Bio sam maleni dječak,
moj djed je upravo bio umro.
Sjećam se da sam nekoliko dana poslije noću ležao u krevetu
pokušavajući shvatiti smisao onoga što se dogodilo.
Što je značilo to što je on mrtav?
Kamo je otišao?
Činilo se kao da se otvorila rupa u stvarnosti
i progutala ga.
No, tada mi se pojavilo zaista šokantno pitanje.
Ako je on mogao umrijeti, može li se to dogoditi i meni?
Može li se ta rupa u stvarnosti otvoriti i progutati mene?
Hoće li se otvoriti ispod mog kreveta
i progutati me dok spavam?
U jednom trenutku sva djeca postanu svjesna smrti.
To se može dogoditi na razne načine
i uglavnom dolazi u fazama.
Naše se poimanje smrti razvija kako odrastamo.
Ako posegnete u tamne dijelove
vašeg sjećanja,
možda ćete se sjetiti nečega
poput onog što sam ja osjetio
kada je moj djed umro i kada sam shvatio
da bi se to moglo dogoditi i meni.
Onaj osjećaj da iza svega ovoga
čeka praznina.
Taj razvoj u djetinjstvu
odražava razvoj naše vrste.
Kao što se u vašem razvoju pojavio trenutak
kada vam je, kao djetetu, svijest o sebi i vremenu
postala dovoljno razvijena
da shvatite kako ste smrtni,
tako je u jednom trenutku evolucije naše vrste,
rana ljudska svijest o sebi i vremenu
postala dovoljno razvijena
da bi netko postao prvi čovjek koji je shvatio
da će umrijeti.
Ovo je, ako hoćete, naše prokletstvo.
To je cijena toga što smo toliko pametni.
Moramo živjeti sa znanjem
da će se najgora stvar koja se može dogoditi
jednoga dana zasigurno i dogoditi.
Kraj svih naših projekata,
naših nada, snova, našeg individualnog svijeta.
Svatko živi u sjeni osobne
apokalipse.
I to je zastrašujuće. Užasavajuće.
Stoga tražimo izlaz.
U mom slučaju, budući da sam imao pet godina,
to je značilo da sam pitao mamu.
Kada sam prvi puta počeo postavljati pitanja
što se događa kada umremo,
odrasli oko mene tada su
odgovorili tipičnom engleskom mješavinom nespretnosti
i malodušnog kršćanstva.
Najčešća fraza koju sam čuo
bila je da je djed sada
"gore i gleda dolje na nas,"
i ako bih i ja slučajno umro, što se zasigurno neće dogoditi,
tada bih i ja otišao gore,
što je mi smrt predočilo kao kakvo
egzistencijalno dizalo.
To nije zvučalo vrlo uvjerljivo.
U to vrijeme sam često gledao dječji program s vijestima
i to je bilo razdoblje istraživanja svemira.
Uvijek su nekakve rakete letjele uvis,
u svemir, prema gore.
No, nijedan od astronauta, kada bi se vratili,
nikad nije spomenuo da je sreo mog djeda
ili bilo koga od umrlih.
No, bojao sam se,
i pomisao da uđem u egzistencijalno dizalo
da posjetim svog djeda
činila se boljom nego to da će me progutati
praznina dok spavam.
Tako da sam povjerovao tome,
iako nije imalo puno smisla.
Taj proces razmišljanja kroz koji sam prolazio
kao dijete, i mnogo puta otada,
i kao odrasla osoba,
rezultat je onoga što psiholozi nazivaju
pristranost.
Pristranost je način na koji sustavno
stvari shvaćamo krivo.
Način na koji pogrešno računamo, sudimo,
iskrivljujemo stvarnost ili vidimo ono što želimo vidjeti.
Pristranost o kojoj ja govorim
djeluje ovako:
suočite nekoga sa činjenicom
da će umrijeti
i povjerovat će bilo kakvoj priči
koja im kaže da to nije točno
i da, umjesto toga, mogu živjeti vječno,
čak i ako to uključuje vožnju egzistencijalnim dizalom.
Vidimo da je to najveća od svih pristranosti.
To je dokazano u više od 400
empirijskih istraživanja.
Ta su istraživanja dosjetljiva, no jednostavna.
Ovako funkcioniraju.
Uzmete dvije skupine ljudi
sličnih u svakom bitnom pogledu,
i jednu skupinu podsjetite da će umrijeti
no ne i drugu skupinu. Tada uspoređujete njihova ponašanja.
Promatrate kako se u ponašanju pojavljuje pristranost
kada ljudi postanu svjesni svoje smrtnosti.
I svaki put dobijete isti rezultat.
Ljudi koji su bili svjesni svoje smrtnosti
imaju veću tendenciju povjerovati pričama
koje ih uvjeravaju da mogu izbjeći smrt
i živjeti vječno.
Evo primjera. Jedno nedavno ostraživanje
uzelo je dvije skupine agnostika,
to jest. ljudi koji su neodlučni
oko svojih vjerskih uvjerenja.
Jednu skupinu se zamolilo da razmisle o tome kako su mrtvi.
Drugu skupinu se zamolilo da razmisle o tome
kako su usamljeni.
Tada su ih ponovo ispitivali o njihovim vjerskim uvjerenjima.
Kod onih koji su bili zamoljeni da razmisle o tome kako su mrtvi
kasnije je postojala dvostruko veća vjerojatnost da će izraziti vjeru
u Boga i Isusa.
Dvostruko veća vjerojatnost.
Iako su ranije svi bili u jednakoj mjeri agnostici.
No, unesite strah od smrti u njih,
i odmah trče Isusu.
Ovo pokazuje da ako ljude podsjetimo na smrt
da će kod njih razviti sklonost da povjeruju, bez obzira na dokaze,
i to tako funkcionira ne samo za religiju,
već za svaki sustav vjerovanja
koji obećava neku vrstu besmrtnosti,
bilo da ćete postati poznata osoba
ili imati djecu
ili čak u slučaju nacionalizma,
koji obećava da možete živjeti i dalje kao dio veće cjeline.
Ovo je pristranost koja je oblikovala
tijek ljudske povijesti.
Teorija iza te pristranosti
u više od 400 istraživanja
zove se Teorija suočavanja s užasom,
a koncept je jednostavan. Radi se o ovome.
Razvijamo naše poglede na svijet,
to jest, priče koje si pričamo
o svijetu i našem mjestu u njemu,
kako bismo pomogli sami sebi da se suočimo
s užasom smrti.
Te priče o besmrtnosti
imaju tisuće različitih manifestacija,
no vjerujem da iza očite raznolikosti
postoje četiri osnovna oblika
koje te priče preuzimaju.
Možemo vidjeti kako se oni ponavljaju
tijekom povijesti, s vrlo malim izmjenama
kako bi se prilagodili aktualnom rječniku.
Ukratko ću predstaviti ta četiri
osnovna oblika priča o besmrtnosti,
i volio bih pokušati smisleno objasniti
način na koji ih prepričava svaka kultura
ili generacija
koristeći rječnik svoga vremena.
Prva priča je najjednostavnija.
Želimo izbjeći smrt,
a san da to ostvarimo u ovome našem tijelu
u ovome svijetu zauvijek
je prvi i najjednostavniji oblik priče o besmrtnosti.
Na prvu možda zvuči nevjerojatno,
no, zapravo skoro svaka kultura u povijesti čovječanstva
imala je nekakav mit ili legendu
o eliksiru života ili vrelu mladosti
ili nečemu što obećava da će nas očuvati
zauvijek.
Drevni Egipćani imali su takve mitove,
drevni Babilonci, drevni Indijci.
Kroz cijelu europsku povijest nalazimo ih u djelima alkemičara,
i naravno da još uvijek u to vjerujemo,
samo što si te priče pripovijedamo rječnikom
znanosti.
Prije 100 godina
otkriveni su hormoni,
i ljudi su se nadali da će hormonske terapije
izliječiti starenje i bolesti.
Danas mi nadu polažemo u matične stanice,
genetski inženjering i nanotehnologiju.
No ideja da znanost može izliječiti bolesti
samo je još jedno poglavlje u priči
o čarobnom eliksiru,
priči koja je stara koliko i civilizacija.
No ulaganje svega u ideju o pronalasku eliksira
i vječnom životu
riskantna je strategija.
Kad pogledamo kroz povijest
sve koji su tragali za eliksirom,
jedna stvar koja im je svima zajednička
jest da su svi mrtvi.
Tako da trebamo rezervni plan, a upravo takav plan B
nudi nam drugi oblik priča o besmrtnosti,
a to je uskrsnuće.
U skladu je s idejom da sam u ovome tijelu,
da sam tjelesni organizam.
Prihvaća da ću trebati umrijeti
no, tvrdi da, unatoč tome,
mogu ponovo ustati i dalje živjeti.
Drugim riječima, mogu napraviti što je napravio Isus.
Isus je umro, tri dana bio u grobu,
a onda je ustao i nastavio živjeti.
Ideja da svi možemo uskrsnuti na ponovni život
ortodoksno je vjerovanje, ne samo za kršćane,
već i za Židove i muslimane.
No, naša želja da povjerujemo toj priči
toliko je duboko usađena
da je uvijek iznova izmišljamo
za doba znanosti.
Na primjer, uz ideju o krionici.
To je ideja da, kada umrete
mogu vas zamrznuti,
a zatim, kada tehnologija
postane dovoljno napredna,
mogu vas odmrznuti, "popraviti" i oživjeti
i tako uskrsnuti.
Neki ljudi vjeruju u svemogućeg boga
koji će ih uskrsnuti,
dok drugi vjeruju u svemogućeg znanstvenika koji će učiniti isto.
No, za druge ljude cijela ideja o uskrsnuću,
izlasku iz groba,
previše podsjeća na loš film sa zombijima.
Smatraju da je tijelo previše problematično, nepouzdano
da bi garantiralo vječni život.
Stoga nade polažu u treću
priču o duhovnoj besmrtnosti.
Ideji da možemo ostaviti tijelo
i dalje živjeti kao duša.
Većina ljudi na Zemlji
vjeruje da ima dušu,
a to je i središnja ideja mnogih religija.
No, iako je, u svom sadašnjem obliku,
u svom tradicionalnom obliku,
ideja o duši još uvijek jako popularna,
mi je ponovo
osmišljavamo za digitalno doba.
Na primjer, idejom
da možete ostaviti svoje tijelo
tako da prenesete svoj um, svoju suštinu,
pravo sebe, na računalo
i tako nastaviti živjeti u eteru kao avatar.
Dakako, postoje skeptici koji tvrde da
ako pogledamo znanstvene dokaze,
posebice neuroznanosti,
vidimo da naš um,
naša suština, pravi mi,
uvelike ovisimo o određenom dijelu
našeg tijela, našem mozgu.
Takve skeptike može utješiti
četvrta vrsta priče o besmrtnosti,
o našem nasljeđu.
Ideji da možemo nastaviti živjeti
kroz jeku koju ostavite u svijetu,
poput velikog grčkog ratnika Ahileja,
koji je žrtvovao svoj život boreći se pod Trojom
kako bi postigao besmrtnu slavu.
Stremljenje za slavom je rašireno
i popularno danas kao što je oduvijek bilo,
a u naše digitalno doba
lakše je ostvarivo.
Ne trebate biti veliki ratnik poput Ahileja
ili veliki kralj ili junak.
Sve što trebate je internetska veza i smiješna mačka. (Smijeh)
No, neki ljudi bi radije ostavili konkretnije,
biološko nasljeđe - djecu, na primjer.
Ili bi radije živjeli dalje
kao dio nečeg većeg od njih,
nacije ili obitelji ili plemena,
njihove genske zalihe.
Međutim, ima skeptika
koji sumnjaju da je nasljeđe
prava besmrtnost.
Woody Allen, primjerice, koji je rekao,
"Ne želim nastaviti živjeti u srcima svojih sunarodnjaka."
" Želim nastaviti živjeti u svom stanu."
Ovo su te četiri
osnovne vrste priča o besmrtnosti.
Pokušao sam smisleno objasniti
kako ih prepričava svaka generacija
sa samo malim izmjenama
kako bi ih prilagodili svojem vremenu.
Činjenica da se tako ponavljaju,
u tako sličnim oblicima ali toliko različitim vjerskim sustavima,
vjerujem da sugerira
da bismo trebali biti skeptični u vezi istinitosti
bilo koje verzije tih priča.
Činjenica da neki ljudi vjeruju
da će ih svemogući bog uskrsnuti,
a drugi da će to učiniti svemogući znanstvenik
upućuje na to da niti jedni od njih ne vjeruju u to
na temelju nekih dokaza.
Umjesto toga, vjerujemo u te priče
jer smo im skloni vjerovati,
a skloni smo im vjerovati,
jer se toliko bojimo smrti.
Stoga je pitanje:
jesmo li osuđeni živjeti ovaj jedan život koji imamo
tako da ga oblikuju strah i poricanje,
ili možemo prevladati tu sklonost?
Grčki filozof Epikur
vjerovao je da možemo.
Smatrao je da je strah od smrti prirodan,
no ne i racionalan.
Rekao je da "nama smrt nije ništa,
jer kada smo živi, smrti nema,
a kada nastupi smrt, nema nas."
Ovo se često citira, no teško je
doista shvatiti, zadržati u sebi,
upravo zato jer je ideju da nas više nema
toliko teško pojmiti.
2000 godina kasnije, drugi filozof,
Ludwig Wittgenstein, sročio je to ovako:
"Smrt nije događaj u životu:
ne živimo toliko da iskusimo smrt.
Stoga,
u tom smislu, život nema kraja."
Tako je meni kao djetetu bilo prirodno
bojati se da će me progutati praznina,
no nije bilo racionalno,
jer takvo što
nitko od nas neće
nikad doživjeti.
Nadvladavanje te sklonosti nije lako
jer je strah od smrti duboko usađen u nama.
Međutim, kada shvatimo da sam strah nije racionalan,
i kada otkrijemo
načine na koji nas nesvjesno može učiniti pristranima,
tada barem možemo
pokušati umanjiti utjecaj koji
ima na naše živote.
Smatram da pomaže ako život
promatramo kao knjigu.
Kao što je knjiga omeđena svojim koricama,
početkom i krajem,
tako su i naši životi omeđeni rođenjem i smrću.
I iako je knjiga ograničena početkom i krajem,
može sadržavati daleke krajolike,
egzotične likove, fantastične pustolovine.
I iako je knjiga ograničena početkom i krajem,
njeni likovi
ne poznaju granica.
Poznati su im samo trenuci od kojih je sačinjena njihova priča,
čak i kada je knjiga zatvorena.
Likovi u knjizi
ne boje se doći do posljednje stranice.
Long John Silver ne boji se da ćete
pročitati do kraja "Otok s blagom".
Tako bi trebalo biti i s nama.
Zamislite knjigu vašeg života,
njene korice, početak i kraj, i vaše rođenje i smrt.
Možete samo poznavati trenutke između,
trenutke od kojih je sačinjen vaš život.
Nema smisla da se bojite
što je izvan tih korica,
bilo prije vašeg rođenja,
ili nakon vaše smrti.
Ne biste se trebali brinuti ni koliko je knjiga dugačka,
niti je li ona strip ili epska priča.
Jedino što je važno
jest da se pobrinete da je to dobra priča.
Hvala vam.
(Pljesak)