Kakvu stvarnost kreirate za sebe?

Stvarnost nije nešto što percipirate, to je nešto što stvarate u vašem umu. Isac Lidsky ovo je naučio iz prve ruke, kada su nepredviđene životne okolnosti donijele vrijedna shvaćanja. U ovoj introspektivi, osobnom govoru, on nas izaziva da odbacimo izlike, pretpostavke i strah, i prihvatimo nevjerojatnu odgovornost kreiranja vlastite stvarnosti.

Kada je Dorothy bila malena djevojčica,

fascinirale su je njene zlatne ribice.

Njen otac joj je objasnio da ribe
brzo plivaju mašući repom

da bi se pokretale kroz vodu.

Bez oklijevanja, malena Dorothy
odgovorila je

"Da, tata, a ribe plivaju unatrag
mašući glavama."

(Smijeh)

U njenom umu, to je činjenica
koja je istinita kao svaka druga.

Ribe plivaju unatrag mašući glavom.

Vjerovala je u to.

Naši životi puni su riba
koje plivaju unatrag.

Radimo pretpostavke
i krive zaključke.

Zadržavamo predrasude.

Znamo da smo mi u pravu,
a oni su u krivu.

Bojimo se najgoreg.

Težimo nedostižnoj savršenosti.

Govorimo si što možemo i što ne.

U našim umovima, ribe plivaju
unatrag mašući glavama

i mi ih ni ne primjetimo.

Reći ću vam pet činjenica o sebi.

Jedna činjenica nije točna.

Prva: Diplomirao sam s Harvarda s 19,
sa diplomom iz matematike.

Druga: Trenutno vodim
građevinsku tvrtku u Orlandu.

Tri: Glumio sam u TV seriji.

Četiri: Izgubio sam vid zbog rijetke
genetske bolesti.

Pet: bio sam činovnik kod dva suca
Američkog Vrhovnog Suda.

Koja činjenica nije istinita?

Pa zapravo, sve su istinite.

Da. One su sve istinite.

(Pljesak)

U ovom trenutku,
većinu ljudi zanima samo tv serija.

(Smijeh)

Znam to iz iskustva.

Ok, serija je bila NBC-jeva
"Spasilo ih zvono: Novi razred."

A ja sam bio Weasel Wyzell,

koji je lik šmokljana u seriji,

što je za mene bio veliki
glumački izazov,

jer sam imao 13 godina.

(Smijeh)

Da li ste se mučili s brojem četiri,
mojom sljepoćom?

Zašto je to tako?

Radimo pretpostavke
o takozvanim invalidnostima.

Kao slijepac, susrećem se
sa netočnim pretpostavkama

o mojim sposobnostima svakog dana.

No, ja danas ne pričam
o svojoj sljepoći.

Pričam o svom vidu.

Oslijepivši, naučio sam živjeti
život širom otvorenih očiju.

Naučilo me da uočim te
ribe koje plivaju unatraške,

koje naš um stvara.

Oslijepivši, te ribe su došle u fokus.

Kakav je osjećaj gledati?

Neposredno je i pasivno.

Otvorite oči i svijet je tu.

Vidjeti je vjerovati. Vid je istina.

Zar ne?

Pa, to sam i ja mislio.

Onda, od 12 do 25 godine
rožnice su mi propadale.

Moj vid postajao je sve čudnija

karnevalska kuća zabave
sa ogledalima i iluzijama.

Prodavač kojeg sam s
radošću pronašao u trgovini

bila je zapravo lutka.

Pokušavajući oprati ruke,

shvatio sam da sam ruke
stavio u pisoar, a ne umivaonik,

kada su moji prsti osjetili stvarni oblik.

Prijatelj mi je opisao fotografiju
u mojoj ruci

i tek onda sam mogao vidjeti opisanu sliku,.

Predmeti su bili izobličeni
i nestajali su u mojoj stvarnosti.

Bilo je teško i iscrpljujuće gledati.

Spajao sam fragmentirane,
prijelazne slike,

svjesno analizirao tragove,

tražio smisao
u mom kaleidoskopu koji se raspadao,

dok nisam vidio ništa,

i naučio sam da ono što vidimo

nije univerzalna istina.

To nije objektivna stvarnost.

Ono što vidimo je jedinstvena,
osobna, virtualna stvarnost

koju naš mozak vješto konstruira.

Dozvolite da vam objasnim nešto
o amaterskoj neuroznanosti.

Vaš vizualni korteks zauzima
oko 30 posto vašeg mozga.

To je u usporedbi s otprilike
osam posto za dodir

i dva do tri posto za sluh.

Svake sekunde, vaše oči mogu
poslati vašem vizualnom koreteksu

do 2 milijarde komada informacija.

Ostatak tijela šalje samo još milijardu.

Vid je jedna trećina mozga
u volumenu

i može zauzeti dvije trećine
resursa za procesuiranje vašeg mozga.

Onda nije iznenađujuće

da je iluzija vida tako privlačna.

Ali ne griješite: vid je iluzija.

Ovdje postaje zanimljivo.

Kako biste stvorili iskustvo vida,

vaš mozak referira se na vaše
konceptualno shvaćanje svijeta,

drugo znanje, kao sjećanja,
mišljenja, emocije, pozornost.

Sve te stvari i puno više
povezani su u mozgu s vašim vidom.

Ove veze rade u oba smjera,
i najčešće se javljaju podsvjesno.

Na primjer,

ono što vidite utječe na to kako se osjećate,

i to kako se osjećate
može doslovno promijeniti što vidite.

Brojne studije demonstriraju ovo.

Ako vas pitaju da procijenite

brzinu čovjeka u videu, na primjer,

vaš odgovor će biti drugačiji ako vam kažu
da mislite o leopardima ili kornjačama.

Brdo je strmije ako ste upravo vježbali,

i znamenitost izgleda dalje

ako nosite težak ruksak.

Stigli smo
do fundametalne proturječnosti.

Ono što vidite je složena
mentalna konstrukcija vaše izrade,

ali ju doživljavate pasivno

kao direktnu reprezentaciju
svijeta oko vas.

Stvarate vlastitu realnost
i vjerujete u nju.

U svoju sam vjerovao dok se nije raspala.

Propadanje mojih očiju razbilo
je tu iluziju.

Vidite, vid je samo jedan način

na koji oblikujemo svoju stvarnost.

Stvaramo vlastitu stvarnost
na razne načine.

Uzmimo strah kao jedan primjer.

Vaši strahovi iskrivljuju vašu strvarnost.

Pod iskrivljenom logikom straha,
sve je bolje od nesigurnosti.

Strah ispunjava prazninu pod svaku cijenu,

mjenjajući ono čega se bojite
za ono što vam je poznato,

nudeći najgore u zamjenu
za ono nejasno,

zamjenjujući pretpostavku
razumom.

Psiholozi imaju odličan izraz
za to: awfuzling.

(Smijeh)

Zar ne?

Strah mijenja nepoznato užasnim.

Sad, strah je samoostvarujući.

Kada se suočite s najvećom potrebom

da pogledate izvan sebe
i razmišljate kritički,

strah pobjeđuje
povlačenje u vlastiti um,

smanjujući i iskrivljujući vaš pogled,

utapajući vaš kapacitet
za kritičko razmišljanje

sa poplavom disruptivnih emocija.

Kada se suočite s prilikom
za djelovanje

strah vas uljuljka u nedjelovanje,

potičući vas da pasivno gledate
kako se proročanstva ispunjavaju.

Kada su mi dijagnosticirali moju
osjepljujuću bolest,

znao sam da će mi sljepoća
uništiti život.

Sljepoća je bila smrtna kazna
za moju neovisnost.

To je bio kraj postizanja za mene.

Sljepoća je značila da ću
živjeti nedojmljiv život,

mali i tužan,

i najvjerojatnije sam.

Znao sam to.

To je bila fikcija stvorena iz straha,
ali vjerovao sam u nju.

Bila je laž, ali moja stvarnost.

Kao one ribe koje plivaju
unatrag u umu male Dorothy.

Da se nisam suočio sa
stvarnošću mojih strahova,

živio bih ga.

Siguran sam u to.

Kako živite život širom otvorenih očiju?

To je naučena disciplina.

Može ju se naučiti. Može se vježbati.

Sumirat ću je kratko.

Budite odgovorni

za svaki trenutak, svaku misao,

svaki detalj.

Gledajte dalje od strahova.

Prepoznajte svoje pretpostavke.

Prikupite nutarnju snagu.

Utišajte unutarnjeg kritičara.

Ispravite svoje krive pretpostavke
o uspjehu i sreći.

Prihvatite svoje snage i slabosti,
i shvatite razliku.

Otvorite vaša srca

vašim mnogim blagoslovima.

Vaši strahovi, vaše kritike,

vaši heroji, vaši zlikovci --

sve su to vaše isprike,

racionalizacije, prečaci,

opravdanja, vaša predaja.

To su fikcije koje prihvaćate kao stvarnost.

Odaberite da gledate kroz njih.

Odaberite da ih pustite.

Vi ste kreator vaše stvarnosti.

Sa tim osnaživanjem
dolazi potpuna odgovornost.

Odlučio sam iskoračiti iz tunela straha
u teren koji nije mapiran niti definiran.

Odabrao sam tamo izgraditi
blagoslovljen život.

Nisam bio sam,

svoj život dijelim s Dorothy,

mojom ženom,

našim trojkama koje zovemo Tripskys,

i sa najnovijim dodatkom našoj obitelji,

malom bebom Clementine.

Čega se bojite?

Koje si laži govorite?

Kako odbacujete vlastitu istinu
i pišete vlastitu fikciju?

Koju stvarnost stvarate za sebe?

U vašoj karijeri i osobnom životu,
u vašim vezama,

i u vašem srcu i duši,

vaše ribe koje plivaju unatrag
čine vam veliko zlo.

Naplaćuju vam putarinu u promašenim
prilikama i neostvarenom potencijalu,

i one utjelovljuju nesigurnost i nepovjerenje

gdje tražite ispunjenje i povezivanje.

Pozivam vas da ih potražite

Hellen Keller rekla je da je
jedina gora stvar od sljepoće

imati vid ali ne imati viziju.

Za mene je sljepoća bila
istinski blagoslov

jer mi je sljepoća dala viziju.

Nadam se da možete vidjeti
ono što ja vidim.

Hvala vam.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Isaac, prije nego
odeš s pozornice, samo pitanje.

Ovo je publika poduzetnika,
činitelja, inovatora.

Ti si direktor tvrtke u Floridi

i mnogi se pitaju,

kako je to biti slijepi direktor?

Kakve specifične izazove
imaš i kako ih prevladavaš?

Isaac Lidsky: Pa, najveći izazov
postao je blagoslov.

Ja ne vidim reakcije ljudi.

(Smijeh)

BG: Kakva je to buka tamo? IL: Da

Na primjer,
na timskim sastancima vodstva,

ne vidim geste ili izrae lica.

Naučio sam tražiti više
usmenih povratnih informacija.

U osnovi tjeram ljude
da mi kažu što misle.

I u tom smislu,

postalo je, kako rekoh,
pravi blagoslov za mene i tvrtku,

jer komuniciramo
na puno dubljem nivou

kako bi izbjegli dvosmislenost,

i najvažnije od svega, moj tim
zna da ono što misle jest zaista bitno.

BG: Isaac, hvala ti što si došao na TED.
IL: Hvala tebi, Bruno.

(Pljesak)