Što objašnjava uspon ljudi?

Prije 70.000 godina naši su ljudski preci bili beznačajne životinje, životareći u kutku Afrike sa svim ostalim životinjama. Ali sada, malo ih se ne bi složilo kako ljudi dominiraju planetom Zemljom; proširili smo se na svaki kontinent a naše akcije određuju sudbine drugih životinja (te moguće i same Zemlje). Kako smo došli od tamo do ovdje? Povjesničar Yuval Noah Harari predlaže iznenađujući razlog za uspon čovječanstva.

Prije 70.000 godina,
naši su preci bili beznačajne životinje.

Najvažnija stvar za znati
o pretpovijesnim ljudima

je kako su bili nevažni.

Njihov utjecaj na svijet nije
bio puno veći od onog meduza

ili krijesnica ili djetlića.

Danas, nasuprot,
kontroliramo ovaj planet.

A pitanje je:

Kako smo došli od tamo do ovdje?

Kako smo promijenili sebe
od beznačajnih majmuna,

koji brinu svoju brigu
u kutku Afrike,

u gospodare planeta Zemlje?

Obično, gledamo razlike
između nas i ostalih životinja

na razini jedinke.

Želimo vjerovati -- ja želim vjerovati --

kako postoji nešto posebno glede mene,

glede mog tijela, glede mog mozga,

što me čini toliko nadmoćnim
psu ili svinji ili čimpanzi.

Ali istina je,
na razini jedinke,

ja sam sramotno
sličan čimpanzi.

A ako uzmete mene i čimpanzu
te nas zajedno stavite na neki pusti otok,

pa se moramo boriti za opstanak
kako bi vidjeli tko će preživjeti bolje,

ja bih se definitivno kladio
na čimpanzu, ne na sebe.

A to nije radi nečega
pogrešnog kod mene samog.

Pretpostavljam kad bi uzeli skoro
bilo koga od vas, i smjestili vas same

sa čimpanzom na neki otok,

čimpanzi bi bilo puno bolje.

Prava razlika između ljudi
i drugih životinja

nije na razini jedinke;

nalazi se na razini kolektiva.

Ljudi kontroliraju planet
jer su jedina životinja

koja može surađivati
fleksibilno i u vrlo velikim brojevima.

Sad, ima i drugih životinja --

poput društvenih insekata,
pčela, mrava --

koje mogu surađivati u velikim brojevima,
ali to ne mogu činiti fleksibilno.

Njihova je suradnja vrlo rigidna.

Postoji zapravo samo jedan način
na koji košnica može funkcionirati.

A ako se ukaže nova prilika
ili nova opasnost,

pčele ne mogu preinačiti
društveni sustav preko noći.

Ne mogu, primjerice,
smaknuti kraljicu

te ustanoviti pčelinju republiku,

ili komunističku diktaturu
pčela radilica.

Druge životinje, poput
društvenih sisavaca --

vukova, slonova,
dupina, čimpanzi --

one mogu surađivati puno fleksibilnije,

ali to čine samo u malim brojevima,

jer se suradnja među čimpanzama

temelji na bliskom međusobnom poznanstvu.

Ja sam čimpanza i ti si čimpanza,

i ja želim surađivati s tobom.

Moram te poznavati osobno.

Kakva si ti čimpanza?

Jesi li ti ljubazna čimpanza?

Jesi li ti zla čimpanza?

Jesi li pouzdana?

Ako te ne znam, kako
mogu surađivati s tobom?

Jedina životinja koja može
spojiti te dvije sposobnosti

te surađivati i fleksibilno
a ipak u velikim brojevima

smo mi, Homo sapiens.

Jedan na jedan,
čak i 10 na 10,

čimpanze mogu biti bolje od nas.

Ali, ako smjestite 1.000 ljudi
protiv 1.000 čimpanzi,

ljudi će lako pobijediti,
iz jednostavnog razloga

što tisuću čimpanzi
uopće ne može surađivati.

A ako sad pokušate
ugurati 100.000 čimpanzi

u Oxford Street,
ili na Wembley stadion,

ili trg Tienanmen ili Vatikan,

dobit ćete kaos, potpuni kaos.

Samo zamislite stadion na Wembleyu
sa 100.000 čimpanzi.

Potpuno ludilo.

Nasuprot, ljudi se normalno
okupljaju tamo u desecima tisuća,

i što dobijemo nije kaos, obično.

Što dobijemo su krajnje profinjene
i učinkovite mreže suradnje.

Sva ogromna postignuća
ljudskog roda kroz povijest,

bila to gradnja piramida
ili let na mjesec,

bila su temeljena
ne na sposobnostima pojedinca

nego na toj sposobnosti
fleksibilne suradnje u velikim brojevima.

Mislite čak i o upravo ovom govoru
koji vam trenutno pružam:

Stojim ovdje ispred publike
od oko 300 ili 400 ljudi,

većina vas meni ste potpuni stranci.

Jednako, zapravo i ne znam
sve ljude koji su organizirali

i radili na ovom događaju.

Ne znam pilota
ni članove posade na avionu

koji me doveo ovdje,
jučer, u London.

Ne znam ljude koji su
izumili i proizveli

ovaj mikrofon i ove kamere,
koje snimaju što govorim.

Ne znam ljude
koji su napisali sve knjige i članke

koje sam pročitao u pripremi za ovaj govor.

I sigurno ne znam sve ljude

koji bi mogli gledati ovaj govor
putem Interneta,

negdje u Buenos Airesu ili u New Delhiju.

Ipak, čak iako
ne znamo jedni druge,

možemo zajedno raditi kako bismo
stvorili ovu globalnu razmjenu ideja.

To je nešto što čimpanze ne mogu učiniti.

One komuniciraju, naravno,

ali nikad nećete uloviti čimpanzu kako
putuje nekom udaljenom čoporu čimpanzi

kako bi im održao govor
o bananama ili o slonovima,

ili čemu već drugom
što bi moglo interesirati čimpanze.

Sad suradnja nije, naravno,
uvijek lijepa;

sve strašne stvari koje su
ljudi činili kroz povijest --

a činili smo neke
vrlo strašne stvari --

sve te stvari se također temelje
na suradnji velikih razmjera.

Zatvori su sustav suradnje;

Klaonice su sustav suradnje;

Koncentracijski kampovi
su sustav suradnje.

Čimpanze nemaju klaonice
ni zatvore ni koncentracijske kampove.

Sad pretpostavimo kako sam uspio
uvjeriti vas kako možda da,

mi kontroliramo svijet stoga što možemo
fleksibilno surađivati u velikim brojevima.

Slijedeće pitanje koje odmah nastaje

u umu radoznalog slušatelja je:

Kako, točno, mi to činimo?

Što nam to omogućuje, nama
među svim životinjama, surađivati na takav način?

Odgovor je naša mašta.

Možemo surađivati fleksibilno
sa bezbrojnim strancima,

jer samo mi, od svih
životinja na planeti,

možemo stvarati i vjerovati izmišljotine,
izmišljene priče.

I sve dok svi vjeruju
u iste izmišljotine,

svi će se povinovati i
slijediti ista pravila,

iste norme, iste vrijednosti.

Sve druge životinje koriste
svoj sustav komunikacije

samo za opisati stvarnost.

Čimpanza može reći:
"Gle! Tamo je lav, bježimo!"

Ili: "Gle! Tamo je stablo banane!
Hajdemo uzeti banane!"

Ljudi, nasuprot, koriste svoj jezik
ne tek za opisivanje stvarnosti,

već također i kako bi stvorili
nove stvarnosti, izmišljene stvarnosti.

Ljudsko biće može reći: "Gle,
tamo je bog iznad oblaka!"

A ako ne učiniš ono što ti kažem da učiniš,

kad umreš, Bog će te kazniti
i poslati te u pakao."

I ako svi vjerujete u
ovu priču koju sam izmislio,

tada ćete slijediti iste
norme i zakone i vrijednosti,

i možete surađivati.

To je nešto što samo ljudi mogu.

Nikad nećete moći uvjeriti
čimpanzu da vam da bananu

obećajući joj: "... nakon što umreš,
ići ćeš u raj za čimpanze ..."

(Smijeh)

"... i primiti ćeš puno i prepuno
banana za svoja dobra djela.

Pa mi hajde sada daj ovu bananu."

Nijedna čimpanza neće
povjerovati u takvu priču.

Samo ljudi vjeruju u takve priče,

što je razlog zašto mi kontroliramo svijet,

dok su čimpanze zaključane u
zoološkim vrtovima i laboratorijima.

Sad, može vam biti prihvatljivo kako da,

u polju religije, ljudi surađuju
vjerujući u iste izmišljotine.

Milijuni ljudi se udružuju
kako bi sagradili katedralu ili džamiju

ili se borili u križarskom ratu ili džihadu,
jer svi vjeruju u iste priče

o Bogu i raju i paklu.

Ali što želim naglasiti
je kako se točno isti mehanizam

nalazi i ispod svih ostalih oblika
ljudske suradnje masivnih razmjera,

ne samo u polju religije.

Uzmite, na primjer, polje prava.

Većina pravnih sustava danas na svijetu
temeljeni su na vjeri u ljudska prava.

Ali što su ljudska prava?

Ljudska su prava, baš poput Boga i raja,
samo priča koju smo izmislli.

Ona nisu objektivna stvarnost;

ona nisu neka biološka posljedica oko homo sapiensa.

Uzmite ljudsko biće,
rasporite ga, pogledajte unutra,

naći ćete srce, bubrege,
neurone, hormone, DNA,

ali nećete naći nikakva prava.

Jedino mjesto gdje
pronalazite prava je u pričama

koje smo izmislili i širili
tijekom zadnjih nekoliko stoljeća.

One mogu biti vrlo pozitivne priče,
vrlo dobre priče,

ali i dalje su tek izmaštane priče
koje smo izmislili.

Stvar je ista u polju politike.

Najvažniji faktori
u modernoj politici su države i nacije.

Ali što su države i nacije?

One nisu objektivna stvarnost.

Planina je objektivna stvarnost.

Možete ju vidjeti, možete ju dotaknuti,
možete ju čak i namirisati.

Ali nacija ili država,

poput Izraela ili Irana
ili Francuske ili Njemačke,

to je samo priča koju smo izmislili

i postali uz nju jako vezani.

Stvar je ista u polju ekonomije.

Najvažniji čimbenici danas
u globalnoj ekonomiji

su trgovačka društva i korporacije.

Puno vas danas, možda,
radi za korporaciju,

kakva je Google ili Toyota ili McDonald's.

Što su točno te stvari?

One su što odvjetnici nazivaju legalnim fikcijama.

To su priče izmišljene i održavane

od moćnih čarobnjaka
koje nazivamo odvjetnici.

(Smijeh)

A što korporacije rade po čitav dan?

Uglavnom, pokušavaju stvoriti novac.

Ipak, što je novac?

Opet, novac nije objektivna stvarnost;
nema objektivnu vrijednost.

Uzmite ovaj zeleni list papira,
novčanicu dolara.

Pogledajte ju -- nema vrijednost.

Ne možete je pojesti, ne možete je popiti,

ne možete je obući.

Ali tada su nadošli
ti majstori pripovjedači --

veliki bankari,

ministri financija,

premijeri --

i pričaju nam vrlo
uvjerljivu priču:

"Gledajte,
vidite li ovaj zeleni komad papira?

On zapravo vrijedi 10 banana."

Te ako ja u to vjerujem,
i vi u to vjerujete

i svi u to vjeruju,

to zbilja prolazi.

Mogu uzeti ovaj bezvrijedni komad papira,

otići u supermarket,

dati ga potpunom neznancu
kojeg nikad ranije nisam sreo,

i dobiti, u zamjenu,
prave banane koje zaista mogu pojesti.

To je nešto zapanjujuće.

Ne biste nikad to mogli
uraditi sa čimpanzama.

Čimpanze trguju, naravno:

"Da, ti mi daš kokosov orah,
ja ti dam bananu."

To može proći.

Ali, ti mi daš
bezvrijedni komad papira

i očekuješ da ti ja dam bananu?

Nema šanse!

Za što me držiš, za čovjeka?

(Smijeh)

Novac, zapravo, je
najuspješnija priča

koju su ljudi
ikad izmislili i ispričali,

jer to je jedina priča
u koju svi vjeruju.

Svatko ne vjeruje u Boga,

svatko ne vjeruje u ljudska prava,

svatko ne vjeruje u nacionalizam,

ali svatko vjeruje u novac,
i u novčanicu dolara.

Uzmite, čak, Osamu Bin Ladena.

Mrzio je Američku politiku
i Američku religiju

i Američku kulturu,

ali nije imao prigovora
na Američke dolare.

Jako im je bio privržen, zapravo.

(Smijeh)

Zaključak:

Mi ljudi kontroliramo svijet
jer živimo u dvojnoj stvarnosti.

Sve druge životinje žive
u objektivnoj stvarnosti.

Njihova se stvarnost
sastoji od objektivnih entiteta,

poput rijeka i drveća
i lavova i slonova.

Mi ljudi, mi također živimo
u objektivnoj stvarnosti.

U našem svijetu također postoje
rijeke i drveće i lavovi i slonovi.

Ali kroz stoljeća,

sagradili smo povrh
te objektivne stvarnosti

drugi sloj izmišljene stvarnosti,

stvarnosti sastavljene od izmišljenih entiteta,

poput nacija, poput bogova,
poput novca, poput korporacija.

A što je zapanjujuće je kako
je tijekom razvoja povijesti

ta izmišljena stvarnost
postajala sve moćnija i moćnija

tako da danas,
najmoćnije sile u svijetu su

ti izmišljeni entiteti.

Danas, samo preživljavanje
rijeka i drveća i lavova i slonova

ovisi o odlukama i željama
izmišljenih entiteta,

poput Sjedinjenih država, poput Googla,
poput Svjetske banke --

entiteta koji postoje
samo u našoj mašti.

Hvala Vam.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Yuval,
izašla ti je nova knjiga.

Nakon Sapiensa, napisao si i drugu,

koja je izašla na Hebrejskom,
ali još nije prevedena na ...

Yuval Noah Harari: Upravo
radim na prijevodu.

BG: U knjizi, ako
sam shvatio ispravno,

tvrdiš kako zapanjujući proboji
kroz koje upravo prolazimo

neće samo moguće
učiniti naše živote boljima,

nego će i stvoriti -- citiram te --

"... nove klase i nove klasne borbe,
baš kako ih je stvorila i industrijska revolucija."

Možeš li nam pojasniti?

YNH: Da. U industrijskoj revoluciji,

vidjeli smo stvaranje nove klase
urbanog proleterijata.

I puno političke i društvene
povijesti zadnjih 200 godina bavi se

što činiti s tom klasom,
i novim problemima i prilikama.

Sad, vidimo stvaranje nove
masivne klase beskorisnih ljudi.

(Smijeh)

Kako računala postaju bolja i bolja
u više i više područja,

postoji izrazita mogućnost
kako će nas računala nadmašiti

u većini zadataka
te učiniti ljude suvišnima.

A onda će veliko
političko i ekonomsko pitanje

21. stoljeća biti:

"Za što trebamo ljude?",

ili barem: "Za što trebamo toliko ljudi?"

BG: Imaš li odgovor u knjizi?

YNH: Trenutno, najbolje je nagađanje
kako ih trebamo držati sretnima

pomoću droge i video igara ...

(Smijeh)

Ali to ne zvuči
kao jako privlačna budućnost.

BG: Ok, dakle ti u biti tvrdiš
u knjizi i sada,

kako uz svu raspravu
oko rastućih dokaza

o značajnoj ekonomskoj nejednakosti,
mi smo tek nekako na početku

procesa?

YNH: Ponovo, to nije proročanstvo;

to je gledanje svakakvih
mogućnosti pred nama.

Jedna je mogućnost to stvaranje
nove masivne klase beskorisnih ljudi.

Druga je mogućnost
podjela čovječanstva

u različite biološke kaste,

gdje se bogati
dograđuju u prividne bogove,

a siromašni snizuju
do te razine beskorisnih ljudi.

BG: Osjećam kako nam novi TED talk
dolazi za godinu ili dvije.

Hvala ti, Yuval, što si doputovao.

YNH: Hvala!

(Pljesak)