Rob Harmon: Kako tržište može držati potoke tečnim

S potocima i rijekama koji isušuju zbog pretjeranog korištenja, Rob Harmon je implementirao genijalni tržišni mehanizam koji će vratiti vodu. Poljoprivrednici i pivske kompanije pronalaze vlastite sudbine kako se isprepliću u stoljeće staroj intrigantnoj priči o Prickly Pear potoku.

Ovo je rijeka.

Ovo je potok.

Ovo je rijeka.

Ovo se događa širom zemlje.

Postoje desetine tisuća milja

isušenih potoka u Sjedinjenim Državama.

Na ovoj karti,

obojana područja predstavljaju sukobe oko vode.

Slični problemi se pojavljuju također na istoku.

Razlozi variraju od države do države,

ali uglavnom zbog detalja.

Postoji gotovo 6.500 km isušenih potoka

samo u Montani.

Normalno bi podržavali ribe i druge oblike divljeg života.

Oni su vene ekosustava,

i često su prazne vene.

Želim vam ispričati priču

o samo jednom od tih potoka

jer predstavlja arhetip šire priče.

To je Prickly Pear potok.

Prolazi kroz naseljeno područje

od istočne Helene do jezera Helena.

Podržava divlje ribe

uključujući pastrve glavosjek, smeđu

i duginu.

Gotovo svake godine

više od stotinu godina,

ovako je izgledalo tijekom ljeta.

Kako smo došli tamo?

Sve je počelo kasnih 1800ih

kada su ljudi počeli naseljavati mjesta poput Montane.

Ukratko, bilo je puno vode,

a tamo nije bilo puno ljudi.

Ali kako se sve više ljudi pojavljivalo tražeći vodu,

ljudi koji su tamo došli prvi su se malo zabrinuli,

i 1865., u Montani je donešen prvi zakon o vodi.

U biti je govorio, kako svatko blizu potoka

može potok dijeliti.

Čudno, ali puno se ljudi pojavilo želeći dijeliti potok,

i ljudi koji su se tamo pojavili prvi

su se dovoljno zabrinuli da su uzeli odvjetnike.

Bilo je to vrijeme presedanskih parnica

1870. i 1872.

koje je uključivalo Prickly Pear potok.

A 1921.,

vrhovni sud Montane

donio je presudu koja je uključivala Prickly Pear

da ljudi koji su tamo došli prvi

imaju prioritetna, pretpostavljena, vodena prava.

Ta priroritetna prava su ključ.

Problem je što sada cijeli Zapad

izgleda tako.

Neki od tih potoka

imaju zahtjeva za 50 do 100 puta više vode

nego što je ima u potoku.

I oni koji imaju prioritetna prava,

ako oni ne iskoriste svoja vodena prava,

riskiraju da ih izgube,

zajedno s ekonomskom vrijednosti koja ide s njima.

Tako da oni nemaju poticaj za očuvanjem.

Dakle radi se samo o broju ljudi;

sustav sam po sebi stvara osjetljivost na očuvanje

jer možeš izgubiti svoja vodena prava ako ih ne koristiš.

Nakon desetljeća parnica

i 140 godina iskustva,

još uvijek imamo to.

To je slomljeni sustav.

Postoji osjetljivost na očuvanje,

jer, ako ne koristiš svoja vodena prava,

možeš ih izgubiti.

I siguran sam kako svi znate, to je kreiralo značajne sukobe

između poljoprivrednih i ekoloških zajednica.

Dobro. Sada ću promijeniti brzine.

Većina vas će biti sretna znati

kako je ostatak prezentacije slobodan.

I neki od vas će biti sretni znati kako uključuje pivo.

(Smijeh)

Još jedna stvar se događa širom zemlje,

a to je da su se kompanije počele brinuti

o svojem vodenom otisku.

One su zabrinute oko osiguranja adekvatnih zaliha vode,

one pokušavaju biti stvarno efikasne prilikom korištenja vode,

i zabrinute su kako njihovo korištenje vode

utječe na imidž njihove tržišne marke.

To je nacionalni problem,

ali ja ću vam ispričati još jednu priču iz Montane,

i ona uključuje pivo.

Kladim se da niste znali, kako je potrebno oko tri litre vode

kako biste napravili pola litre piva.

Ako uključite svu drenažu

potrebno je više od 55 litara vode za pola litre piva.

Pivari u Montani

su već napravili puno

kako bi smanjili potrošnju vode,

ali još uvijek koriste milijune litara vode.

Mislim, u pivu ima vode.

Dakle što oni mogu učiniti

s tim ostatkom vodenog otiska

koji može imati ozbiljne posljedice

za ekosustav?

Ti ekosustavi su stvarno jako važni

za pivare iz Montane i njihove kupce.

Napokon, postoji snažna korelacija

između vode i ribolova.

I za neke, postoji snažna korelacija

između pecanja i pive.

(Smijeh)

Tako su pivari iz Montane i njihovi kupci zabrinuti,

i gledaju na načine kako riješiti problem.

Dakle kako mogu riješiti taj ostatak vodenog otiska?

Sjećate se Prickly Peara.

Do sada,

poslovno upravljanje vode

ograničeno je na mjerenje i smanjivanje,

i mi predlažemo da je slijedeći korak

obnoviti.

Sjećate se Prickly Peara.

Njegov slomljeni sustav.

Imate destimulaciju za očuvanje,

jer ako ne koristite vodena prava, riskirate da ih izgubite.

Mi smo odlučili spojiti ta dva svijeta --

poslovni svijet

s njihovim vodenim otiscima

i svijet poljoprivrednika

s njihovim pravima prvenstva na te potoke.

U nekim državama,

držatelji prava prvenstva na vodu

mogu ostaviti svoju vodu u potoku

pravno je braneći od drugih

i zadržavajući pravo na vodu.

Napokon,

to je njihovo pravo na vodu,

i ako žele koristiti to pravo

kako bi pomogli rast ribe u potoku,

njihovo je pravo da to učine.

Ali nemaju nikakav poticaj za to.

Radeći s lokalnim vodenim trustovima,

stvorili smo poticaje za to.

Plaćamo im da ostave svoju vodu u potoku.

To se događa ovdje.

Ovaj pojedinac je napravio odluku

i zatvara tu vodenu podjelu,

ostavljajući vodu u potoku.

On ne gubi pravo na vodu,

samo izabire kako će primjeniti to pravo,

ili neki njegov dio,

na potok, umjesto na zemlju.

Jer je on prioritetni imatelj prava na vodu,

on može očuvati vodu od drugih korisnika u potoku.

Dobro?

Njemu se plaća da ostavi vodu u potoku.

Ovaj momak mjeri vodu

koju on ostavi u potoku.

Onda uzmemo izmjerenu vodu,

podijelimo je na tisućite dijelove litre.

Svaki od dijelova dobije serijski broj i certifikat,

i onda pivari i drugi

kupuju te certifikate

na način da vrate vodu

u te degradirane ekosustave.

Pivari plaćaju

kako bi se voda vratila u potok.

To osigurava jednostavan, jeftin

i mjerljiv način

za vraćanje vode u te degradirane ekosustave,

dajući poljoprivrednicima ekonomski izbor

i dajući poduzećima koju su zabrinuta za svoj vodeni otisak

lagan način da se s time bore.

Nakon 140 godina sukoba

i 100 godina suhih potoka,

okolnosti koje parnice i regulacija

nisu mogli riješiti,

stvorili smo tržišno utemeljeno,

rješenje spremno za kupca, spremno za prodavatelja --

rješenje koje ne zahtjeva parničenje.

Radi se o davanju

ljudi koji su zabrinuti za svoj vodeni otisak

stvarnoj prilici

da stave vodu tamo gdje je kritično potrebna,

u te degradirane ekosustave,

dok u isto vrijeme

osigurava poljoprivrednicima

smisleni ekonomski izbor

o tome kako se njihova voda koristi.

Te transakcije stvaraju saveznike, ne neprijatelje.

One povezuju ljude umjesto da ih razdvajaju.

I osiguravaju potrebnu ekonomsku podršku ruralnim zajednicama.

I ono najvažnije, stvarno rade.

Vratili smo više od 18 milijardi litara vode

u degradirane ekosustave.

Povezali smo vlasnike prioritetnih vodenih prava

s pivarima u Montani,

s hotelima i kompanijama koje proizvode čaj u Oregonu

i s visokotehnološkim kompanijama koje koriste puno vode na jugozapadu.

I kada radimo ta povezivanja,

možemo i pretvaramo

ovo u ovo.

Hvala vam puno.

(Pljesak)