Ovo je rijeka.
Ovo je potok.
Ovo je rijeka.
Ovo se događa širom zemlje.
Postoje desetine tisuća milja
isušenih potoka u Sjedinjenim Državama.
Na ovoj karti,
obojana područja predstavljaju sukobe oko vode.
Slični problemi se pojavljuju također na istoku.
Razlozi variraju od države do države,
ali uglavnom zbog detalja.
Postoji gotovo 6.500 km isušenih potoka
samo u Montani.
Normalno bi podržavali ribe i druge oblike divljeg života.
Oni su vene ekosustava,
i često su prazne vene.
Želim vam ispričati priču
o samo jednom od tih potoka
jer predstavlja arhetip šire priče.
To je Prickly Pear potok.
Prolazi kroz naseljeno područje
od istočne Helene do jezera Helena.
Podržava divlje ribe
uključujući pastrve glavosjek, smeđu
i duginu.
Gotovo svake godine
više od stotinu godina,
ovako je izgledalo tijekom ljeta.
Kako smo došli tamo?
Sve je počelo kasnih 1800ih
kada su ljudi počeli naseljavati mjesta poput Montane.
Ukratko, bilo je puno vode,
a tamo nije bilo puno ljudi.
Ali kako se sve više ljudi pojavljivalo tražeći vodu,
ljudi koji su tamo došli prvi su se malo zabrinuli,
i 1865., u Montani je donešen prvi zakon o vodi.
U biti je govorio, kako svatko blizu potoka
može potok dijeliti.
Čudno, ali puno se ljudi pojavilo želeći dijeliti potok,
i ljudi koji su se tamo pojavili prvi
su se dovoljno zabrinuli da su uzeli odvjetnike.
Bilo je to vrijeme presedanskih parnica
1870. i 1872.
koje je uključivalo Prickly Pear potok.
A 1921.,
vrhovni sud Montane
donio je presudu koja je uključivala Prickly Pear
da ljudi koji su tamo došli prvi
imaju prioritetna, pretpostavljena, vodena prava.
Ta priroritetna prava su ključ.
Problem je što sada cijeli Zapad
izgleda tako.
Neki od tih potoka
imaju zahtjeva za 50 do 100 puta više vode
nego što je ima u potoku.
I oni koji imaju prioritetna prava,
ako oni ne iskoriste svoja vodena prava,
riskiraju da ih izgube,
zajedno s ekonomskom vrijednosti koja ide s njima.
Tako da oni nemaju poticaj za očuvanjem.
Dakle radi se samo o broju ljudi;
sustav sam po sebi stvara osjetljivost na očuvanje
jer možeš izgubiti svoja vodena prava ako ih ne koristiš.
Nakon desetljeća parnica
i 140 godina iskustva,
još uvijek imamo to.
To je slomljeni sustav.
Postoji osjetljivost na očuvanje,
jer, ako ne koristiš svoja vodena prava,
možeš ih izgubiti.
I siguran sam kako svi znate, to je kreiralo značajne sukobe
između poljoprivrednih i ekoloških zajednica.
Dobro. Sada ću promijeniti brzine.
Većina vas će biti sretna znati
kako je ostatak prezentacije slobodan.
I neki od vas će biti sretni znati kako uključuje pivo.
(Smijeh)
Još jedna stvar se događa širom zemlje,
a to je da su se kompanije počele brinuti
o svojem vodenom otisku.
One su zabrinute oko osiguranja adekvatnih zaliha vode,
one pokušavaju biti stvarno efikasne prilikom korištenja vode,
i zabrinute su kako njihovo korištenje vode
utječe na imidž njihove tržišne marke.
To je nacionalni problem,
ali ja ću vam ispričati još jednu priču iz Montane,
i ona uključuje pivo.
Kladim se da niste znali, kako je potrebno oko tri litre vode
kako biste napravili pola litre piva.
Ako uključite svu drenažu
potrebno je više od 55 litara vode za pola litre piva.
Pivari u Montani
su već napravili puno
kako bi smanjili potrošnju vode,
ali još uvijek koriste milijune litara vode.
Mislim, u pivu ima vode.
Dakle što oni mogu učiniti
s tim ostatkom vodenog otiska
koji može imati ozbiljne posljedice
za ekosustav?
Ti ekosustavi su stvarno jako važni
za pivare iz Montane i njihove kupce.
Napokon, postoji snažna korelacija
između vode i ribolova.
I za neke, postoji snažna korelacija
između pecanja i pive.
(Smijeh)
Tako su pivari iz Montane i njihovi kupci zabrinuti,
i gledaju na načine kako riješiti problem.
Dakle kako mogu riješiti taj ostatak vodenog otiska?
Sjećate se Prickly Peara.
Do sada,
poslovno upravljanje vode
ograničeno je na mjerenje i smanjivanje,
i mi predlažemo da je slijedeći korak
obnoviti.
Sjećate se Prickly Peara.
Njegov slomljeni sustav.
Imate destimulaciju za očuvanje,
jer ako ne koristite vodena prava, riskirate da ih izgubite.
Mi smo odlučili spojiti ta dva svijeta --
poslovni svijet
s njihovim vodenim otiscima
i svijet poljoprivrednika
s njihovim pravima prvenstva na te potoke.
U nekim državama,
držatelji prava prvenstva na vodu
mogu ostaviti svoju vodu u potoku
pravno je braneći od drugih
i zadržavajući pravo na vodu.
Napokon,
to je njihovo pravo na vodu,
i ako žele koristiti to pravo
kako bi pomogli rast ribe u potoku,
njihovo je pravo da to učine.
Ali nemaju nikakav poticaj za to.
Radeći s lokalnim vodenim trustovima,
stvorili smo poticaje za to.
Plaćamo im da ostave svoju vodu u potoku.
To se događa ovdje.
Ovaj pojedinac je napravio odluku
i zatvara tu vodenu podjelu,
ostavljajući vodu u potoku.
On ne gubi pravo na vodu,
samo izabire kako će primjeniti to pravo,
ili neki njegov dio,
na potok, umjesto na zemlju.
Jer je on prioritetni imatelj prava na vodu,
on može očuvati vodu od drugih korisnika u potoku.
Dobro?
Njemu se plaća da ostavi vodu u potoku.
Ovaj momak mjeri vodu
koju on ostavi u potoku.
Onda uzmemo izmjerenu vodu,
podijelimo je na tisućite dijelove litre.
Svaki od dijelova dobije serijski broj i certifikat,
i onda pivari i drugi
kupuju te certifikate
na način da vrate vodu
u te degradirane ekosustave.
Pivari plaćaju
kako bi se voda vratila u potok.
To osigurava jednostavan, jeftin
i mjerljiv način
za vraćanje vode u te degradirane ekosustave,
dajući poljoprivrednicima ekonomski izbor
i dajući poduzećima koju su zabrinuta za svoj vodeni otisak
lagan način da se s time bore.
Nakon 140 godina sukoba
i 100 godina suhih potoka,
okolnosti koje parnice i regulacija
nisu mogli riješiti,
stvorili smo tržišno utemeljeno,
rješenje spremno za kupca, spremno za prodavatelja --
rješenje koje ne zahtjeva parničenje.
Radi se o davanju
ljudi koji su zabrinuti za svoj vodeni otisak
stvarnoj prilici
da stave vodu tamo gdje je kritično potrebna,
u te degradirane ekosustave,
dok u isto vrijeme
osigurava poljoprivrednicima
smisleni ekonomski izbor
o tome kako se njihova voda koristi.
Te transakcije stvaraju saveznike, ne neprijatelje.
One povezuju ljude umjesto da ih razdvajaju.
I osiguravaju potrebnu ekonomsku podršku ruralnim zajednicama.
I ono najvažnije, stvarno rade.
Vratili smo više od 18 milijardi litara vode
u degradirane ekosustave.
Povezali smo vlasnike prioritetnih vodenih prava
s pivarima u Montani,
s hotelima i kompanijama koje proizvode čaj u Oregonu
i s visokotehnološkim kompanijama koje koriste puno vode na jugozapadu.
I kada radimo ta povezivanja,
možemo i pretvaramo
ovo u ovo.
Hvala vam puno.
(Pljesak)