John Bohannon: Dance vs. powerpoint, skroman prijedlog

Koristite plesače umjesto powerpointa. To je "skroman prijedlog" pisca znanstvene literature Johna Bohannona. U ovom očaravajućem koreografiranom govoru svoje argumente iznosi primjerima pomoću plesača iz Black Label Movementa. (Snimljeno na TEDxBrussels.)

(Glazba)

Dobar dan.

Kao što svi znate, suočeni smo s teškim ekonomskim vremenima.

Dolazim k vama sa skromnim prijedlogom

za olakšavanje financijskog tereta.

Do ove ideje došao sam dok sam razgovarao s

prijateljem fizičarem na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology)

Trudio se objasniti mi nešto:

prekrasan eksperiment koji koristi lasere kako bi ohladio materiju.

Na samom početku me zbunio,

jer svjetlost ne hladi stvari.

Ona ih čini toplijima. To se događa upravo sada.

Razlog zbog kojeg me možete vidjeti kako ovdje stojim jest taj

što je ova prostorija ispunjena s više od 100 kvadrilijuna (10ˆ24) fotona

koji se kreću nasumično kroz prostor brzinom približnom brzini svjetlosti.

Svi oni su različitih boja,

šire se u različitim frekvencijama

i odskakuju od svake površine, uključujući i mene,

a neki od njih lete izravno u vaše oči

i zbog toga vaš mozak oblikuje sliku mene kako stojim ovdje.

Međutim, laser je drugačiji.

On također koristi fotone, ali oni su svi usklađeni

i ako ih usmjerite u zraku

ono što dobijete je nevjerojatno korisno oruđe.

Kontrola lasera je tako precizna

da možete izvesti operaciju oka,

možete ga koristiti za pohranu ogromne količine podataka

te ga možete koristiti za ovaj prekrasan eksperiment

kojeg se moj prijatelj trudio objasniti.

Prvo zarobite atome u posebnu bocu.

Ona koristi elektromagnetsko polje kako bi izolirala atome

od buke iz okoline.

Atomi sami po sebi također su veoma nasilni,

ali ako pucate laserima koji su točno namješteni na pravu frekvenciju,

atom će nakratko upiti te fotone

i usporiti.

Malo pomalo postaje hladniji

dok se u konačnici ne približi apsolutnoj nuli.

Ako koristite pravu vrstu atoma i dovoljno ih ohladite,

dogodit će se nešto uistinu neobično.

To više nije čvrsta tvar, tekućina ili plin.

Ono ulazi u novo stanje tvari zvano supertekućina.

Atomi gube svoj vlastiti identitet,

a pravila kvantnog svijeta stupaju na snagu

i to je ono što supertekućini daje tako zastrašujuća svojstva.

Primjerice, ukoliko usmjerite svjetlost kroz supertekućinu

ona je u stanju usporiti fotone

na 60 km/h.

Drugo zastrašujuće svojstvo jest da teče

bez imalo viskoznosti i trenja

tako da ako otvorite poklopac te boce

ona neće ostati unutra.

Tanki film gmizat će uz unutrašnji zid

preliti se preko ruba te izići van.

Naravno, u trenutku u kojem dođe u dodir s vanjskom okolinom,

te se njena temperatura povisi samo za djelić stupnja

ona se odmah vraća u normalno stanje tvari.

Supertekućina je jedna od najkrhkijih stvari ikad otkrivenih.

I to je veliko zadovoljstvo znanosti:

poraz naše intuicije eksperimentiranjem.

Ali eksperiment nije kraj priče,

jer još uvijek trebate prenijeti to znanje na druge ljude.

Ja imam doktorat iz molekularne biologije.

Još uvijek jedva razumijem o čemu većina znanstvenika priča.

I kako je moj prijatelj pokušavao objasniti taj eksperiment,

činilo se da što mi je više objašnjavao

to sam ga manje razumio.

Jer, ukoliko želite nekome dati cjelokupnu sliku

složene ideje, da bi uistinu došli do biti,

što manje riječi koristite to bolje.

Zapravo, možda bi bilo idealno ne koristiti riječi uopće.

Sjećam se da sam razmišljao kako je moj prijatelj mogao objasniti

taj cijeli eksperiment plesom.

Naravno, uvijek se čini da nema plesača uokolo, kada ih trebate.

Ideja nije luda kao što se čini.

Prije četiri godine započeo sam natjecanje pod imenom „Otpleši svoj doktorat“.

Umjesto da objašnjavaju svoje istraživanje riječima.

znanstvenici ga moraju objasniti plesom.

Iznenađujuće, čini se da funkcionira.

Ples uistinu može učiniti znanost jednostavnijom.

Ali nemojte me uzeti za riječ.

Idite na Internet i potražite „Dance Your Ph.D.“

Ondje su stotine rasplesanih znanstvenika koji vas čekaju.

Iznenađujuća stvar koju sam naučio vodeći to natjecanje

jest da neki znanstvenici sada rade izravno s plesačima na svojim istraživanjima.

Primjerice, na Sveučilištu Minnesota

postoji biomedicinski inženjer David Odde

koji radi s plesačima pri proučavanju kako se stanice kreću.

One to čine mjenjajući svoj oblik.

Kada kemijski signal dopre s jedne strane,

on aktivira stanice da prošire svoj oblik s te strane

jer stanica neprestao dodiruje okolinu.

To omogućava stanicama da se kreću u pravim smjerovima.

Ali, ono što se čini polaganim i dostojanstvenim izvana

iznutra nalikuje više na kaos

jer stanice kontroliraju svoj oblik kosturom od nesavitljivih proteinskih vlakana,

a ta vlakna se neprestano raspadaju.

Ali onom brzinom kojom eksplodiraju,

više proteina prihvaća se za krajeve te ih izdužuje

tako da se neprestano mijenjaju

kako bi ostale potpuno iste.

David pravi matematičke modele od toga, a zatim ih testira u laboratoriju,

ali prije nego to učini, radi s plesačima

kako bi shvatio koje modele uopće treba praviti.

To je u biti učinkovita oluja ideja

i kada sam posjetio Davida kako bih naučio o njegovom istraživanju,

on je koristio plesače da mi to objasni

umjesto uobičajene metode: PowerPointa.

I to me dovodi do mog skromnog prijedloga.

Smatram da su loše PowerPoint prezentacije

ozbiljna prijetnja globalnoj ekonomiji.

(Smijeh) (Pljesak)

Naravno, ovisi o tome kako to mjerite,

ali po nekim procjenama šteta iznosi 250 milijuna dolara dnevno.

To podrazumijeva polusatne prezentacije

za prosječan publiku od četiri osobe

s plaćom od 35 000 dolara

te otprilike dovodi do procjene

da je oko četvrtine prezentacija potpuni gubitak vremena

te uzmimo da je

30 milijuna PowerPoint prezentacija napravljeno svaki dan,

to bi svakako dovelo do godišnjeg gubitka

od 100 milijardi dolara.

Naravno, to je samo vrijeme koje smo izgubili

sjedeći na tim prezentacijama.

Postoje i drugi troškovi, jer PowerPoint je alat

i kao svaki drugi alat, može i bit će zloupotrebljen.

Posudit ću CIA-inu ideju;

Ono vam pomaže omekšati publiku.

Ometa ih lijepim slikama i nevažnim podacima.

Omogućava vam da stvorite iluziju sposobnosti,

iluziju jednostavnosti

i, što je najpogubnije, iluziju razumijevanja.

Moja država je dužna 15 bilijuna dolara.

Naše vođe rade neumorno na pronalasku načina uštede novca.

Jedna od ideja jest da se drastično smanji javna potpora umjetnosti.

Primjerice, naša Nacionalna zaklada za umjetnost

sa svojim proračunom od 150 milijuna dolara,

ukidanje tog programa bi odmah smanjilo nacionalni dug

za jednu tisućinku postotka.

Jednostavno ne možemo proturječiti tim brojkama.

Međutim, jednom kada ukinemo javno financiranje umjetnosti

dogodit će se nekoliko posljedica.

Umjetnici na ulicama povećat će brojke nezaposlenih.

Mnogi će se okrenuti zlouporabi droge i prostituciji,

i to će neizbježno smanjiti vrijednost zemljišta u gradskim četvrtima.

Sve ovo moglo bi izbrisati uštede koje smo prvobitno željeli napraviti.

Stoga ću sada skromno predložiti vlastite misli

za koje se nadam da neće biti ni najmanje prigovora.

Jednom kada uklonimo javno financiranje umjetnika,

zaposlimo ih ponovno

koristeći ih umjesto PowerPointa.

Za probu, predlažem da krenemo s američkim plesačima.

Naposljetku, oni su najpotrošniji,

podložni ozljedama i veoma sporom zacjeljivanju

zbog našeg zdravstvenog sistema.

Umjesto da otplešemo svoje doktorate

trebali bismo koristiti ples da objasnimo sve svoje složene probleme.

Zamislite naše političare kako koriste ples

kako bi objsnili zašto moramo napasti stranu zemlju

ili pomoći investicijskoj banci.

To bi sigurno pomoglo.

Naravno, jednog dana u dalekoj budućnosti

tehnologija uvjeravanja

snažnija od PowerPointa bi mogla biti izumljena

ostavljajući plesače nepotrebnim alatima retorike.

Međutim, vjerujem da ćemo do toga dana

proći sadašnju ekonomsku propast.

Možda ćemo tada biti u mogućnosti priuštiti si luksuz

da samo sjedimo u publici

bez neke druge svrhe

osim da svjedočimo ljudskom obliku u pokretu.

(Glazba)

(Pljesak)