Opasnosti skrivanja onoga što jesi

Morgana Bailey skrivala je samu sebe šesnaest godina. U ovom hrabrom govoru izgovara tri riječi koje mnogima ne zvuče kao bogzna što, ali na nju su djelovale paralizirajuće. Zašto je progovorila? Zato što je shvatila da njezina šutnja ima osobne, profesionalne i društvene posljedice. Pred publikom sastavljenom od njenih kolega progovara o tome što znači strahovati od osuđivanja i kako to utječe na naš stav o nama samima.

Kad sam bila mlada,
ponosila sam se svojim nekonformizmom

dok sam živjela u konzervativnoj američkoj
državi,Kansasu.

Nisam slijedila gomilu.

Nisam se ustručavala isprobati čudne
modne trendove i frizure.

Bila sam otvorena i iznimno društvena.

Čak i ove slike i razglednice s razmjene
u Londonu prije 16 godina

pokazuju da me očito nije bilo briga što
su svi na mene gledali kao na čudakinju.

(Smijeh)

Ali te iste godine kad sam bila u
Londonu, prije 16 godina,

shvatila sam nešto o sebi što je bilo
jedinstveno, i to

je promijenilo sve.

Postala sam svoja suprotnost.

Zatvorila sam se u sobu umjesto da sam se
družila s ljudima.

Prestala sam ići u noćne klubove i biti
vođa u aktivnostima.

Nisam se više htjela isticati.

Rekla sam si da je to zato što odrastam i
sazrijevam, a ne

zato što sam iznenada tražila prihvaćanje.

Uvijek sam mislila da mi ne treba
tuđe prihvaćanje.

Ipak sam bila nekonvencionalna.

Ali sada shvaćam

da sam u istom onom trenutku u kojem sam
shvatila da se nešto na meni promijenilo

počela bježati u konformizam i
skrivati se.

Skrivanje je progresivna navika i kad je

jednom počnete prakticirati,

sve je teže i teže ustati iz gomile i
progovoriti.

Zapravo, čak i sad

kad sam ljudima govorila o tome o čemu ću
pričati u ovom govoru,

izmislila sam priču

i čak sam skriila istinu o
svom TED-govoru.

Stoga je zastrašujuće

da sam se vratila u ovaj grad nakon
16 godina

i izabrala ovu pozornicu da se
konačno prestanem skrivati.

Što sam skrivala 16 godina?

Ja sam lezbijka.

(Pljesak)

Hvala vam.

Mučila sam se tim riječima

jer nisam htjela da me definiraju.

U prošlosti, svaki put kad bih razmišljala
o deklariranju,

pomislila bih, ali ja samo želim biti
Morgana,

samo Morgana,

a ne "moja prijateljica lezbijka Morgana",
ili "moja gay-kolegica Morgana".

Samo Morgana.

Za vas iz velegradskih područja

ovo se možda ne čini kao velika stvar.

Može vam biti čudno da sam
potiskivala istinu

i ovoliko je dugo skrivala.

Ali strah od neprihvaćanja me paralizirao.

Naravno, nisam jedina.

Deloitte istraživanje iz 2013. otkrilo je
da iznenađujuće velik broj ljudi

skriva određene aspekte svoje osobnosti.

Od svih zaposlenika koje su ispitali

61 % izjavio je da mijenja neki aspekt
ponašanja ili izgleda

kako bi se uklopio na radno mjesto.

Od svih homoseksualnih, lezbijskih i
biseksualnih zaposlenika

83 % priznalo je da mijenja određene
aspekte svoje ličnosti

kako se na poslu ne bi doimali
"previše gay".

Istraživanje je otkrilo da čak i u tvrtkama

s politikom raznolikosti i programima
inkluzije

zaposlenici teško mogu
biti ono što jesu na poslu

jer vjeruju da je konformizam ključan

za njihov dugoročan napredak u karijeri.

Iako me iznenadilo da toliko ljudi,
poput mene,

bespotrebno troši energiju pokušavajući
skriti sebe,

uplašila sam se kada sam otkrila da
moja šutnja

ima posljedice po pitanju života ili
smrti i dugoročne socijalne odjeke.

Dvanaest godina:

toliko je skraćen očekivani životni vijek

homoseksualaca, lezbijki ili biseksualaca
u visoko homofobnim zajednicama

u usporedbi s onim nehomofobnim.

Dvanaest godina manje.

Kada sam to ove godine pročitala
u časopisu "The Advocate",

shvatila sam da si više ne mogu
priuštiti šutnju.

Efekti osobnog stresa i društvene
stigme ubojita su kombinacija.

Istraživanje je otkrilo da homoseksualci
u homofobnim zajednicama

imaju više stope oboljenja od bolesti
srca, za nasilje i samoubojstvo.

Shvatila sam da ono za što sam mislila da
je osobna stvar

ima domino-učinak koji se

proteže od radnog mjesta
do društvene zajednice

za svaku priču nalik mojoj.

Moj izbor za skrivanjem i
nedjeljenjem dijela sebe

možda su nehotice
doprinijeli ovoj okolini

i atmosferi diskriminacije.

Uvijek sam si govorila da nema razloga da
pričam okolo da sam gay,

ali pomisao da moja šutnja ima društvene
posljedice

stvarno mi je sjela u glavu ove godine
kada sam propustila priliku

da promijenim tu atmosferu diskriminacije
u mojoj rodnoj državi, Kansasu.

U veljači Predstavnički dom
kongresa Kansasa predložio je zakon

koji bi dozvolio trgovinama da

koriste religijsku slobodu kao razlog za
uskraćivanje usluga homoseksualcima.

Bivša kolegica i prijateljica

ima oca koji sjedi u tom
predstavničkom domu.

On je glasao ZA taj prijedlog,

ZA zakon koji bi trgovinama dozvolio da
me ne usluže.

Što moja prijateljica misli o
lezbijkama, homoseksualcima,

biseksualcima, transeksualcima,
transtrodnima i onima koji se još traže?

Što njen otac misli?

Ne znam jer im nikad nisam rekla
tko sam ja.

I to me duboko potresa.

Što bi bilo da sam joj davno ispričala
svoju priču?

Možda bi ona rekla svome ocu o
mojim iskustvima?

Možda sam ja mogla pomoći promijeniti
njegov glas?

Nikad neću znati

i to mi je pomoglo da shvatim
da nisam napravila baš ništa

da pokušam nešto promijeniti.

Ironično je da radim u odjelu ljudskih resursa,

profesija kojoj je cilj dočekati,

povezati i ohrabriti razvoj zaposlenika,

profesija koja se zalaže za vidljivost
različitost društva

na radnom mjestu,

a ja nisam učinila ništa kako bih se
zalagala za različitost.

Kada sam prošle godine došla u
ovu tvrtku,

pomislila sam, ova tvrtka ima
politiku nediskriminacije

koja štiti homoseksualce, lezbijke,
biseksualce i transrodne pojedince.

Njihova predanost različitosti vidljiva je
kroz programe globalne inkluzije.

Kad uđem kroz vrata ove kompanije,
napokon ću izaći iz ormara.

Ali nisam.

Umjesto da sam iskoristila priliku,

nisam učinila ništa.

(Pljesak)

Dok sam gledala svoj londonski dnevnik i
album iz semestra s

razmjene u Londonu prije 16 godina,

naišla sam na izmijenjeni citat iz
Morrisonine knjige "Raj".

"Strašnije se stvari skrivaju
unutra nego vani."

A ispod sam si napisala bilješku:

"Zapamti ovo."

Vjerojatno sam se pokušavala
ohrabriti da izađem i istražim London,

ali promakla mi je poruka za potrebom
istraživanja i prihvaćanja mene.

Sve donedavno nisam shvaćala

da su najveće prepreke koje
trebam svladati

vlastiti strahovi i nesigurnosti.

Vjerujem da ću suočavajući se sa strahovima
iznutra moći promijeniti vanjsku stvarnost.

Danas sam odlučila

otkriti dio sebe koji sam toliko
dugo skrivala.

Nadam se da to znači da se više
nikada neću skrivati i

nadam se da današnjom deklaracijom
mogu promijeniti statistiku

i pomoći drugima koji se osjećaju drukčije
da budu više svoji i zadovoljniji

i u profesionalnim i u privatnim
životima.

Hvala vam.

(Pljesak)