Što možemo naučiti iz prečaca?

Kako stvarate proizvod koji ljudi zaista žele? Dozvolite potrošačima da budu dio procesa. "Empatija za ono što vaši kupci žele vjerojatno je najveći i vodeći pokazatelj poslovnog uspjeha," kaže dizajner dizajner Tom Hulme. U ovom kratkom govoru, Hulme otkriva tri pronicljiva primjera kao presjek dizajna i korisničkog iskustva, gdje su ljudi razvili vlastite željene puteve proizašle iz nužnosti. Kada ih jednom znate prepoznati, počet ćete ih uočavati svugdje.

Kada stvaramo nove proizvode,

usluge ili poduzeća,

jedino kako ćete znati
jesu li imalo dobri,

je li dizajn dobar,

je kada vidite kako se koriste
u stvarnom životu, u kontekstu.

Uvijek se toga sjetim
kada šećem uz Highbury Fields

u sjevernom Londonu.

Tamo je jednostavno predivno.

Ima veliki zeleni otvoreni prostor.

Uokolo su zgrade u georgijanskom stilu.

No, po sredini se proteže blatnjavi put.

Ljudi očito ne žele hodati
skroz okolo uz rub.

Umjesto toga, žele ići poprečnim putem

i taj prečac osnažuje ljude.

Taj prečac je željeni put

i često je put najmanjeg otpora.

Jako su mi zanimljivi

jer su često točka na kojoj se razilaze
dizajn i korisničko iskustvo.

Ovdje bih se trebao ispričati,

jer ćete ovo početi viđati posvuda.

No, danas ću odabrati
tri meni zanimljiva primjera

i pokazati čime me to podsjeća

na predstavljanje
novih proizvoda i usluga.

Prvi, u glavom gradu Brazila - Braziliji.

Podsjeća me da ponekad

morate kreirati za stvarnu potrebu,

gdje je najmanje otpora.

Brazilija je očaravajući grad.

Dizajnirao ga je Niemeyer 50-ih godina.

Bilo je to zlatno doba letenja avionom,

stoga je grad položio poput aviona,
kao što vidite ovdje.

Malo zabrinjavajuće,

većinu važnih vladinih zgrada
smjestio je naprijed u pilotsku kabinu.

No, ako uvećate prikaz,
u centru Brazilije,

gdje se nalazi točka,

vidite da je isprekidana prečacima.

Jednostavno su posvuda.

Mislili su da će cestama riješiti
i buduću povezanost.

Mislili su da u budućnosti
nećemo morati nigdje hodati,

vozit ćemo

pa skoro da i neće biti potrebe
za šetalištima ili pločnicima.

No, kao što vidite,
postoji potreba za njima.

Ovo su vrlo opasni prečaci.

Ako pogledamo samo ovog u sredini,

vidite da sječe 15 prometnih traka.

Neće vas iznenaditi

da Brazilija ima pet puta
višu stopu pješačkih nezgoda

od prosječnog američkog grada.

Ljudi su snalažljivi.

Uvijek će naći lakši put

kako bi uštedjeli vrijeme i novac.

Nisu svi ovi prečaci opasni,

podsjetilo me to letivši ovdje,
kada sam bio u zračnoj luci Heathrow.

Mnogo nas postane frustrirano kada naiđemo

na obavezni prolazak
kroz bescarinsku zonu.

Bilo mi je nevjerojatno

koliko je ljudi odbilo ići
dugim okolnim putem ulijevo,

već su samo presjekli put udesno,

presjekli su željenim putem.

Zanimljivo pitanje ovdje je:

što stručnjaci dizajna misle
kada vide naše ponašanje ovdje?

Misle li da smo glupi?

Misle li da smo lijeni?

Ili prihvaćaju da je ovo jedina istina?

Ovo je njihov proizvod.

A mi učinkovito prilagođavamo
njihov proizvod sebi.

Znači, moramo raditi za stvarne potrebe,
gdje je najmanje otpora,

jer ako nećete vi,
ionako će to učiniti korisnik.

Drugi primjer prečaca kojeg želim pokazati

je na kalifornijskom Sveučilištu.

Ovo me podsjeća

da je ponekad najbolji način
da se dođe do odličnog rješenja,

jednostavno predstaviti ga.

Sveučilišni kampusi su odličan primjer
za uočavanje željenih puteva.

Mislim da je to zato jer studenti
uvijek kasne, ali su i pametni.

Jure na predavanja.

Uvijek će naći prečac.

I ovdje su dizajneri prostora to znali.

Zato su izgradili zgrade,

a onda pričekali par mjeseci
da se putevi sami stvore.

Tek tada su ih popločili.

(Smijeh)

Vrlo pametan pristup.

Često, zapravo,
samo izlaganje početne ideje

naučit će vas što ljudi zaista žele.

Na primjer, Ayr Muir iz Bostona
znao je da želi otvoriti restoran.

No, na kojoj lokaciji?

Što bi trebalo biti na jelovniku?

Pokrenuo je uslugu,

u ovom slučaju, kombi za prodaju jela,

i svakog je dana mijenjao lokaciju.

Sa strane bi napisao drugačiji jelovnik,

kako bi vidio što ljudi žele.

Danas ima lanac restorana.

Dakle, ovo može biti
nevjerojatno učinkovito,

pokrenuti nešto da se uoče željeni putevi.

Treći i zadnji primjer
koji sam vam želio pokazati,

Nacionalni zdravstveni institut.

Podsjeća me da je svijet u stalnom tijeku

i da moramo odgovoriti na te promjene.

Pogađate, radi se o bolnici.

Na lijevoj strani označio sam
onkološki odjel.

Pacijenti bi obično boravili u hotelima
koje vidite dolje desno.

Ovoj ustanovi su pacijenti primarna briga,

stoga su za njih osigurali vozila.

No, kada su počeli
nuditi kemoterapiju, shvatili su

da pacijenti rijetko kada žele ići autom.

Bilo im je suviše mučno
pa su radije prošetali natrag do hotela.

To je ovaj kraći put koji ide poprečno.

Pacijenti su ga čak i nazvali Kemo staza.

Kada su u bolnici to prvotno vidjeli,

pokušali su to prekriti i ignorirati.

Nakon nekog vremena,
shvatili su da je to važno

za potrebe njihovih pacijenata

pa su taj dio popločili.

I mislim da je često naš posao
asfaltirati te novo stvorene prečace.

Ako se opet vratimo na primjer
u sjevernom Londonu,

taj prečac nije uvijek bio tamo.

Razlog zašto se pojavio

bio je taj što su ljudi tim putem išli
do stadiona Arsenala

kada su utakmice,

od stanice podzemne željeznice
ovdje dolje desno.

Vidite prečac.

Ako se samo vratimo
nekoliko godina unatrag,

dok se stadion gradio,

tog prečaca još nema.

Stoga je naš posao pratiti
gdje nastaju ti poprečni putevi

i popločiti ih tamo gdje je prikladno,

kao što je ovdje to netko učinio.

Netko je postavio prepreku,

ljudi su je, kao što vidite,
prelazili i zaobilazili

pa popločili.

(Smijeh)

Mislim da je ovo i predivan podsjetnik

da je svijet u stalnom tijeku,

neprestano se mijenja,

jer ako pogledate sliku ovdje gore,

već nastaje novi poprečni put.

Ova tri primjera me podsjećaju

da trebamo rješenja
za stvarne potrebe čovjeka.

Mislim da je empatija,
za ono što korisnici žele,

vjerojatno najveći,
vodeći pokazatelj poslovnog uspjeha.

Stvarati za realne potrebe

i gdje će biti najmanje otpora,

jer ako im vi ne ponudite takvo rješenje,

ponudit će netko drugi,
često i sam korisnik.

Drugo, najbolji način da naučimo
što ljudi zaista žele,

često je pokretanje same usluge.

Rijetko kada je odgovor unutar zgrade.

Izađite i vidite što ljudi zaista žele.

I na kraju, djelomično i zbog tehnologije,

svijet je trenutno
u nevjerojatnoj promjeni.

Neprestano se mijenja.

Ti novi poprečni putevi
pojavljivat će se brže nego ikada.

Naš posao je da odaberemo one prikladne

i popločimo ih.

Puno vam hvala.

(Pljesak)