Svi nešto skrivamo. Pronađimo hrabrosti otvoriti se

U ovom dirljivom govoru, Ash Beckham nudi svježi pristup empatiji i otvorenosti. Počinje s razumijevanjem da svi, u nekom životnom trenutku, iskuse tegobu. Jedini izlaz je, kaže Beckham, otvoriti vrata i izaći iz svog ormara.

Večeras ću vam pričati

o izlaženju iz ormara,

ali ne u tradicionalnom smislu,

samo o gay ormaru.

Mislim da svi imamo ormare.

Tvoj ormar je možda reći nekome

da ju voliš po prvi put,

ili reći nekome da si trudna,

ili reći nekome da imaš rak,

ili bilo što drugo od teških razgovora

koje vodimo kroz naše živote.

Sve što ormar jest je težak razgovor,

i unatoč tome što naše teme strahovito variraju,

iskustvo toga da budeš u ormaru

i izađeš iz njega univerzalno je.

Strahovito je, mrzimo ga, i trebamo ga učiniti.

Prije par godina,

radila sam u South Side Walnut Cafeu,

lokalnom restoranu u gradu,

i tokom mog rada tamo prolazila sam kroz faze

militantnog lezbijskog intenziteta:

nisam brijala pazuhe,

citiranje tekstova Ani DiFranco kao gospela.

I ovisno o tome koliko su mi kratke hlače bile vrećaste

i koliko sam nedavno obrijala glavu,

postavljalo mi se pitanje,

obično od malog djeteta:

"Umm... jesi li ti dečko ili cura?"

I nastala bi neugodna tišina za stolom.

Stisnula bih malo jače čeljust,

držala bih lončić kave s malo više bijesa.

Tata bi neugodno listao svoje novine

a mama bi uperila hladan pogled na dijete.

Ali ja ne bih rekla ništa,

i kipjela bih iznutra.

I došla sam do toga da svaki put kad bih došetala

do stola koji ima dijete između tri i deset godina, bila sam spremna svađati se.

(Smijeh)

I to je grozan osjećaj.

Pa sam si obećala, idući put, reći ću nešto.

Obavit ću taj teški razgovor.

I tako unutar par tjedana, ponovilo se.

"Jesi li ti dečko ili cura?"

Poznata tišina, ali ovaj put sam spremna,

i proći ću kroz Ženske studije 101

s ovim stolom. (Smijeh)

Imam svoje citate Betty Friedan,

imam svoje citate Glorie Steinem.

Čak imam nešto iz "Vagininih monologa" što ću citirati.

I tako duboko udahnem i pogledam dolje

i u mene bulji četverogodišnja djevojčica u ružičastoj haljini,

nije izazov na feministički dvoboj,

samo dijete s pitanjem:

"Jesi li ti dečko ili cura?"

I tako još jednom duboko udahnem,

čučnem do nje, i kažem,

"Hej, znam da je malo zbunjujuće.

Imam kratku kosu kao dečko,

i nosim mušku odjeću, ali ja sam cura,

i znaš kad ponekad voliš nositi svoju ružičastu haljinu,

a ponekad voliš nositi svoju udobnu pidžamu?

Pa, ja sam više tip cure za udobne pidžame."

I ovo dijete me pogleda ravno u oči,

bez treptaja, i kaže,

"Moja najdraža pidžama je ljubičasta s ribom.

Mogu li dobiti palačinku, molim?"

(Smijeh)

I to je bilo to. Samo, "Oh, dobro. Ti si cura.

Može ta palačinka?"

Bio je to najlakši teški razgovor

koji sam ikad imala.

A zašto? Zato što smo Palačinka Djevojčica i ja,

bile iskrene jedna prema drugoj.

Kao i mnogi od nas,

živjela sam u par ormara u svom životu, i da,

najčešće, moji zidovi ispadnu šareni.

Ali unutra, u mraku,

ne znaš koje su boje zidovi.

Samo znaš kako je to živjeti u ormaru.

I zapravo, moj ormar nije ništa drugačiji od tvog

ili tvog ili tvog.

Dakako, dat ću vam 100 razloga

zašto je moje izlaženje iz ormara teže od vašeg,

ali evo jedne stvarI: Teško nije relativno.

Teško je teško.

Tko mi može reći da je objasniti nekom da ti se dogodio bankrot

teže nego reći nekom da si ga prevario?

Tko mi može reći da je njegova priča izlaženja

teža nego reći svom petogodišnjem djetetu da se rastajete?

Ne postoji teže, postoji samo teško.

Trebamo prestati vrednovati naše teško nasuprot tuđih

da se osjećamo bolje ili gore oko svojih ormara

i samo se pomiriti s činjenicom da svi imamo teško.

U nekom trenutku života, svi živimo u ormaru,

i možda se čine sigurnima,

ili bar sigurnijima od onog što leži s druge strane tih vrata.

Ali ja sam ovdje da vam kažem,

bez obzira od čega su vaši zidovi napravljeni,

ormar nije mjesto za život.

Hvala. (Pljesak)

Zamislite se prije 20 godina.

Ja, ja sam imala konjski repić, haljinu bez bretela,

i cipele s visokom potpeticom.

Nisam bila militantna lezbijka

spremna na svađu sa svakim četverogodišnjakom koji je naišao u gostionicu.

Bila sam smrznuta od straha, stisnuta u kutu

svog ormara crnog kao ugljen

stiščući svoju gay granatu,

i pokretanje jednog mišića bila je najstrašnija stvar

koju sam ikad napravila.

Moja obitelj, moji prijatelji, potpuni stranci -

potratila sam čitavi život

pokušavajući ne razočarati te ljude,

a zatim sam okretala čitavi svijet naglavačke

namjerno.

Palila sam stranice propisa

koji sam tako dugo slijedila,

no ako ne bacite tu granatu, ubit će vas.

Jedno od najviše pamtljivih bacanja grenate

bilo je na sestrinom vjenčanju.

(Smijeh)

Bilo je to prvi put da su mnogi prisutni

saznali da sam gay, i tako radeći kumine dužnosti,

u svojoj crnoj haljini i potpeticama,

hodala sam okolo do stolova

i konačno sletjela na stol roditeljevih prijatelja,

ljudi koji su me znali godinama.

I nakon malo ćaskanja, jedna od žena je viknula,

"Volim Nathana Lanea!"

I započela je bitka gay referiranja.

"Ash, jesi li ikad bila u Castru?"

"Pa da, zapravo, imamo prijatelje u San Franciscu."

"Mi nikad nismo bili tamo ali čuli smo da je nevjerojatno."

"Ash, znaš li mog frizera Antonia?

Zaista je dobar i nije nikad pričao o djevojci."

"Ash, koja ti je najdraža TV emisija?

Naša najdraža TV emisija? Najdraža: Will i Grace.

I znaš koga volim? Jacka.

Jack nam je najdraži."

Zatim je jedna žena, zastala

očajnički želeći pokazati podršku,

dati mi do znanja da je na mojoj strani,

i napokon je izvalila,

"Pa, ponekad moj muž nosi ružičaste majice."

(Smijeh)

I imala sam izbor u tom trenutku,

kao što i svi bacači granata imaju.

Mogla sam se vratiti svojoj djevojci i svom stolu gay ljubitelja

i rugati se njihovim odgovorima,

izgrditi njihovu nerječitost i nesposobnost

preskočiti politički ispravne gay obruče koje sam donijela sa sobom,

ili sam mogla suosjećati s njima

i shvatiti da je to možda bila jedna od najtežih stvari koju su ikad učinili,

to započinjanje i imanje tog razgovora

za njih je bilo izlaženje iz ormara.

Naravno, bilo bi lako pokazati gdje su podbacili.

Mnogo je teže izaći im u susret

i prihvatiti činjenicu da su se trudili.

A što drugo možete tražiti od nekog nego da se trudi?

Ako ćete biti iskreni s nekim,

morate biti spremni na povratnu iskrenost.

Teški razgovori i dalje nisu moje područje.

Pitajte bilo kog s kim sam hodala.

Ali poboljšavam se, i slijedim ono što volim nazvati

tri principa Palačinka Djevojčice.

Sad, molim vas gledajte na ovo kroz gay-obojane leće,

ali znajte da sve što treba za izlazak iz bilo kojeg ormara

je u srži jednako.

Broj jedan: budite autentični.

Skinite oklop. Budite svoji.

To dijete u gostionici nije imalo oklop,

ali ja sam bila spremna za bitku.

Ako želite da netko bude iskren s vama,

trebaju znati da i vi krvavite.

Broj dva: budite direktni. Samo recite. Strgnite flaster.

Ako znate da ste gay, samo recite.

Ako kažete roditeljima da ste možda gay,

oni će gajiti nadu da će se to možda promijeniti.

Ne dajte im taj tračak lažne nade.

(Smijeh)

I broj tri, i najvažnije --

(Smijeh)

Nemojte se ispričavati.

Govorite istinu.

Nikad se nemojte ispričavati za to.

I neki ljudi će možda biti povrijeđeni s vremenom,

pa svakako, ispričajte se za ono što ste učinili,

ali nikad se ne ispričavajte za ono što jeste.

I da, možda će neki biti razočarani,

ali to je na njima, ne na vama.

To su njihova očekivanja od vas, ne vaša.

To je njihova priča, ne vaša.

Jedina priča koja je bitna

je ona koju vi želite napisati.

Stoga, idući put kad se nađete

u ormaru crnom kao ugljen držeći svoju granatu,

znajte da smo svi tamo bili.

I možete se osjećati usamljenima, ali niste.

I svi znamo da je teško ali trebamo te ovdje vani,

bez obzira od čega su tvoji zidovi napravljeni,

jer vam garantiram da ima i drugih

koji vire kroz ključanice svojih ormara

tražeći hrabru dušu da razvali vrata, stoga budite ta osoba

i pokažite svijetu da smo veći od svojih ormara

i da ormar nije mjesto za čovjekov

stvarni život.

Hvala vam, Boulder. Uživajte u ostatku večeri (Pljesak)