Što je depresija ? - Helen M. Farrell

Pogledajte cijelu lekciju: http://ed.ted.com/lessons/what-is-depression-helen-m-farrell
Depresija je vodeći uzrok invaliditeta u svijetu; u Sjedinjenim Američkim Državama, deset posto odraslih se bori s depresijom. S obzirom da se radi o mentalnoj bolesti, depresija može biti puno teža za razumjeti od, recimo, visokog kolesterola. Helen M. Farrell ispituje simptome i tretmane depresije i daje savjete o tome kako možete pomoći depresivnom prijatelju.

Lekcija Helen M. Farrell , animacija Artrake Studio.

Depresija je glavni uzrok
invaliditeta u svijetu.

U Americi,

blizu 10% odraslih
se bori s depresijom.

Kada je riječ o mentalnoj bolesti,

ona može biti puno teža za razumjeti
od, recimo, visokog kolesterola.

Jedan od glavnih izvora zabune je
razlika između depresije

i osjećaja deprimiranosti.

Gotovo svatko
s vremena na vrijeme osjeća tugu.

Dobivanje loše ocjene,

gubitak posla,

svađa,

pa čak i kišni dan mogu izazvati
osjećaj tuge.

Ponekad ne postoji okidač za sve.

To jednostavno iskače iz vedra neba.

Onda se okolnosti promijene,

i tužni osjećaji nestanu.

Klinička depresija je drugačija.

To je medicinski poremećaj,

i neće otići
samo zato što to želite.

Ona se zadržava najmanje
dva uzastopna tjedna,

i značajno ometa
nečiju sposobnosti za rad,

igru,

ili ljubav.

Depresija može imati mnogo
različitih simptoma:

loše raspoloženje,

gubitak interesa za stvari
u kojima bi inače uživali,

promjene u apetitu,

osjećaja bezvrijednosti,
pretjerane krivnje,

previše ili premalo sna,

slaba koncentracija,

uznemirenost ili usporenost,

gubitak energije,

ili uzastopna pomisao na samoubojstvo.

Ako imate bar pet
od ovih simptoma,

prema psihijatrijskim smjernicama,

ispunjavate uvjete za dijagnou depresije.

I ne radi se samo o simptomima ponašanja.

Depresija se fizički manifestaira
unutar mozga.

Kao prvo,

radi se o promjenama
koje su vidljive golim okom

i rendgenskim zrakama.

To su smanjenje frontalnih režnjeva
i hipokampnih volumena.

Na više mikro,

depresija utječe na

abnormalne prijenose ili brisanja
određenih neurotransmitera,

posebno serotonina, norepinefrina,
i dopamina,

otupjelih cirkadijurnih ritmova,

ili posebnih promjena u REM-u
te u fazi sporih valova ciklusa spavanja,

i hormonskih abnormalnosti,

kao što su visoki kortizol i deregulacija
hormona štitnjače.

No neuroznanstvenici još uvijek nemaju
potpunu sliku

onoga što uzrokuje depresiju.

Čini se da ima veze sa složenom
interakcijom između gena i okoliša,

ali nemamo dijagnostički alat

koji može točno predvidjeti gdje
ili kada će se pojaviti.

A budući da su simptomi depresije
nematerijalni,

teško ju je prepoznati kod osoba
koje se naizgled dobro osjećaju

Prema Nacionalnom Institutu
za Mentalno Zdravlje,

prosječnoj osobi koja se bori
s mentalnom bolešću treba

više od deset godina
da bi zatražila pomoć.

No postoje vrlo učinkoviti tretmani.

Lijekovi i terapija se nadopunjuju
kako bi poboljšali kemiju mozga.

U ekstremnim slučajevima,
electroconvulsivna terapija,

koja je kao kontrolirani napadaj
u pacijentovu mozgu,

također je vrlo korisna.

Obećavajući tretmani,

kao transkranijalne magnetske stimulacije,

se takoder istražuju.

Dakle, ako poznajete nekoga
tko se bori s depresijom,

nježno ga potaknite da potraži
neke od tih opcija.

Možete čak i pomoći
specifičnim zadacima,

potragom terapeuta u zoni,

ili pravljenjem popisa pitanja
za liječnika.

Za nekog s depresijom,

prvi se koraci mogu činiti nepremostivima.

Ako oni osjećaju krivnju ili sram,

naglasite da je depresija
zdravstveno stanje,

baš kao astma ili dijabetes.

To nije slabost
ili osobina ličnosti,

i ne trebaju očekivati
da se sama od sebe riješi

kao što ne bi mogli očekivati
da slomjena ruka sama zacijeli.

Ako niste doživjeli
depresiju,

nemojte je uspoređivati s
vremenskim periodima tuge.

Uspoređujući ono što oni doživljavaju
s normalnim, privremenim osjećajma tuge

može učiniti da se osjećaju
krivima za borbu.

Čak i sam otvoren razgovor o
depresiji može pomoći.

Na primjer, istraživanja pokazuju
da razgovor o suicidalnim mislima

zapravo smanjuje rizik samoubojstva.

Otvoreni razgovori o duševnim bolestima
pomažu u borbi protiv prerasuda

i olakšavaju
ljudsku potragu za pomoć.

Što više pacijenata traži liječenje,

više će znanstvenici naučiti
o depresiji,

i tretmani će postati bolji.