Faith Jegede: Što sam naučila od svoje autistične braće

Faith Jegede ispričala je dirljivu i zabavnu priču o odrastanju s dvojicom braće. Obojica su autistična i obojica su iznimna. U ovom govoru u sklopu TED-ove potrage za talentima, ona nas podsjeća da tragamo za životom izvan granica normalnoga.

Danas imam samo jednu molbu.

Nemojte mi govoriti da sam normalna.

Htjela bih vas upoznati sa svojom braćom.

Remi ima 22 godine,

visok je i vrlo zgodan.

Ne govori, ali prenosi radost na način

koji ne uspijeva ni nekima od najboljih govornika.

Remi zna što je ljubav.

Širi je bezuvjetno i bez zadrške.

Nije pohlepan. Ne vidi boju kože.

Ne zanimaju ga vjerske razlike i, pazite ovo:

Nikad nije izrekao laž.

Kad pjeva pjesme iz našeg djetinjstva,

prisjećajući se riječi kojih se čak ni ja ne mogu sjetiti,

podsjeti me

koliko malo znamo o umu i koliko divne

moraju biti njegove nepoznanice.

Samuel ima 16 godina. Visok je. Vrlo je zgodan.

Ima nepogrešivo pamćenje.

Ono je, doduše, selektivno.

Ne sjeća se je li ukrao moju čokoladicu,

no sjeća se godine izdanja
svake pjesme na mojemu iPod-u,

razgovora koje smo vodili kad je imao 4 godine,

mokrenja na moju ruku tijekom
prve epizode Teletubbiesa

i rođendana Lady Gage.

Ne čine li vam se nevjerojatnima?

No većina se ljudi ne slaže.

U biti, budući da se njihovi umovi ne uklapaju

u društvenu verziju normalnoga,

često su izbjegavani i neshvaćeni.

No, ono što mi je razveselilo srce i ojačalo dušu

jest to da, iako stvari tako stoje,

iako ih nitko ne smatra običnima,

to može značiti samo jedno:

oni su izuzetno posebni --

autistični i iznimni.

Za vas koji možda niste toliko
upoznati s pojmom autizma,

to je složen poremećaj mozga koji utječe
na društvenu komunikaciju,

učenje i ponekad fizičke vještine.

Na svakom se pojedincu drugačije očituje

te je Remi zato toliko drugačiji od Sama.

Svakih je 20 minuta jednoj osobi u svijetu

dijagnosticiran autizam i, iako je to jedan od

poremećaja u razvoju s najbržim porastom u svijetu,

nije mu poznat uzrok niti lijek.

Ne mogu se sjetiti prvog trenutka
kad sam se susrela s autizmom,

no ne mogu ni u sjećanje prizvati dan bez njega.

Imala sam samo 3 godine
kad je moj brat došao na svijet

i bila sam toliko uzbuđena što

imam novo biće u svom životu.

Nakon nekoliko mjeseci,

shvatila sam da je drugačiji.

Puno je vrištao.

Nije se htio igrati poput drugih beba

i zapravo se činilo da ga

ja nimalo ne zanimam.

Remi je živio i vladao u vlastitom svijetu
s vlastitim pravilima,

a zadovoljstvo je pronalazio u malim stvarima

poput redanja autića po sobi,

ili zurenja u perilicu,

ili jedenja bilo čega između te dvije aktivnosti.

Kako je rastao, tako je postajao sve drugačiji

i razlike su postale puno očitije.

No ispod svih gnjevnih ispada, frustracija

i vječite hiperaktivnosti,

bilo je nešto uistinu jedinstveno:

čista i nevina narav, dječak koji je svijet promatrao

oslobođen predrasuda,
ljudsko biće koje nikad nije slagalo.

Izuzetno.

Ipak, ne mogu poreći da je bilo

teških trenutaka u mojoj obitelji,

trenutaka u kojima sam željela da su poput mene.

No prisjetim se stvari koje su me naučili

o individualnosti, komunikaciji i ljubavi

i shvatim da su to stvari koje

ne bih htjela zamijeniti normalnošću.

Normalnost previđa ljepotu koju nam razlike daju i

previđa činjenicu da to što smo različiti
ne znači da je jedno od nas u krivu.

To samo znači da postoji drugačija vrsta ispravnoga.

Kad bih mogla objasniti samo jednu stvar Remiju,

Samu

i vama,

bila bi to činjenica da ne morate biti normalni.

Možete biti iznimni.

Jer, bili autistični ili ne,

razlike koje su među nama --

One su dar! Svatko u sebi posjeduje dar,

a, iskreno, potraga za normalnošću

krajnje je žrtvovanje potencijala.

Prilika za izvrsnost, za napredak i promjenu,

umire u trenutku kad pokušamo
biti poput nekog drugog.

Molim vas -- ne govorite mi da sam normalna.

Hvala. (Pljesak)

(Pljesak)