Angela Lee Duckworth: Ključ uspjeha? Htijenje

Napustivši respektabilan posao u konzaltingu, Angela Lee Duckworth zaposlila se kao nastavnica matematike u sedmim razredima javne škole u New Yorku. Ubrzo je uvidjela da kvocijent inteligencije nije jedino što razlikuje uspješne učenike od onih koji se u školi "muče". U ovom izlaganju, ona obrazlaže vlastitu teoriju o “htijenju” kao prediktoru uspjeha.

Kad mi je bilo 27,

napustila sam vrlo zahtjevan posao u savjetovanju

i zaposlila se na još zahtjevnijem: učiteljskom.

Zaposlila sam se kao nastavnica matematike

u sedmim razredima jedne njujorške javne škole.

I kao svaki nastavnik, kreirala sam upitnike i testove,

i zadavala domaće zadaće.

Kasnije sam ih, naravno, ocjenjivala.

Ono što me iznenadilo bila je činjenica da kvocijent inteligencije nije bio jedina razlika

između mojih najboljih i mojih najlošijih učenika.

Neki od mojih najboljih učenika

nisu baš imali "stratosferične" kvocijente inteligencije.

Neka od moje najbistrije djece nisu bila osobito uspješna u školi.

I to mi je dalo misliti...

Stvari koje iz matematike u sedmom razredu
trebate naučiti,

naravno, teške su: razlomci, decimalni brojevi,

površina paralelograma.

Ali, nije nemoguće razumjeti te pojmove,

i ja sam čvrsto vjerovala da bi svaki moj učenik

mogao naučiti taj sadržaj

bude li dovoljno marljivo i ustrajno radio.

Nakon još nekoliko godina poučavanja,

zaključila sam da nam je
u obrazovnom procesu potrebno

daleko bolje razumijevanje učenika i učenja

s motivacijskog stajališta,

iz psihološkog kuta.

Ono što mi u školstvu najbolje znamo mjeriti

je kvocijent inteligencije.
Međutim, što ako uspjeh u školi i u životu

znatno više ovisi o nečemu složenijem

od sposobnosti da brzo i lako učite?

Zato sam napustila školu,

i upisala studij psihologije.

Počela sam proučavati djecu i odrasle

u raznim vrstama vrlo izazovnih situacija...

I u svakom sam se istraživanju pitala:

Tko je u čemu uspješan, i zbog čega?

Sa svojim istraživačkim timom otišla
sam na vojnu akademiju West Point.

Nastojali smo predvidjeti koji će pitomci

izdržati vojnu obuku, a koji će odustati.

Otišli smo na Državno natjecanje u sricanju

i nastojali predvidjeti koja će se djeca

u tom natjecanju najbolje plasirati.

Proučavali smo učitelje-pripravnike

koji su radili u zaista žestokim četvrtima, pitajući se

koji će učitelji opstati u nastavi

do kraja školske godine.

I koji će od njih biti najučinkovitiji

u ostvarivanju ciljeva učenja svojih učenika?

Surađivali smo s privatnim tvrtkama, ispitujući

koji će od tih prodavača zadržati svoje poslove?

I tko će zaraditi najviše?

U svim tim vrlo različitim okolnostima

jedna se karakteristika izdvojila

kao značajan prediktor uspjeha.

I to nije bila socijalna inteligencija.

To nije bio dobar izgled, ni tjelesno zdravlje,
a nije to bio niti kvocijent inteligencije.

Bilo je to - htijenje.

"Htijenje" je strast i ustrajnost
usmjerena prema vrlo dugoročnim ciljevima.

"Htijenje" znači biti izdržljiv.

"Htijenje" znači sljubiti se s vlastitom budućnošću,
iz dana u dan,

ne samo tjedan dana, niti mjesec dana,

već godinama... I raditi vrlo naporno

da biste tu budućnost pretočili u stvarnost.

"Htijenje" znači živjeti kao da je život maraton,
a ne sprint.

Prije nekoliko sam godina započela proučavati htijenje

u čikaškim javnim školama.

Tisuće sam učenika u nižim razredima srednjih škola

testirala upitnicima htijenja,

i potom više od godine dana iščekivala

da vidim tko će maturirati.

Ispostavilo se da će djeca snažnijega htijenja

značajno vjerojatnije uspjeti maturirati

čak i kad sam ih uspjela izjednačiti
po svakom obilježju koje sam mogla izmjeriti -

poput obiteljskih primanja,

rezultata na standardiziranim testovima postignuća,

čak i toga koliko su se
pojedinci osjećali sigurnima dok su bili u školi.

Dakle, htijenje nije bitno samo na
West Pointu ili na Državnom natjecanju u sricanju.

Važno je i u školi,

osobito kod djece s većom
vjerojatnošću da napuste školu.

Najviše me iznenadilo

koliko malo mi znamo o htijenju.

Koliko malo znanstvenici razumiju kako ga izgraditi.

Svakoga me dana roditelji i učitelji pitaju:

"Kako da izgradim htijenje kod djeteta?

Što trebam činiti da kod djece izgradim
snažnu radnu etiku?

Kako da ih održim motiviranima na duge staze?"

Iskreno - ne znam. (Smijeh)

No, ono što znam je da vas talent ne čini upornim.

Prema našim nalazima, vrlo je jasno

da postoji mnogo darovitih pojedinaca

koji jednostavno ne ustrajavaju u svojim aktivnostima.

Ustvari, prema našim podacima,
htijenje obično ne korelira

ili čak negativno korelira s pokazateljima darovitosti.

Dosad je najbolja ideja koju sam čula o izgradnji htijenja u djece

bila ona zvana "razvojni mentalitet".

Taj je koncept razvila Carol Dweck na
Sveučilištu Stanford,

a radi se o vjerovanju

da sposobnost učenja nije fiksna, nepromjenljiva,

već se ona može mijenjati ako se potrudite.

Dr. Dweck je pokazala da kad djeca čitaju i uče

o mozgu i o tome kako se on mijenja i razvija

pri suočavanju s izazovima,

osjetno će vjerojatnije ustrajati kad dožive neuspjeh,

jer ne vjeruju da je neuspjeh

trajno stanje.

Stoga je razvojni mentalitet sjajna
ideja o tome kako izgrađivati htijenje.

Ali, potrebno nam je više.

Ovdje ću stati sa svojim izlaganjem,

jer ovo je slika našeg današnjeg stanja.

To su zadaci koji pred nama stoje.

Trebamo prepoznati najbolje ideje,
najsnažnije naše intuitivne uvide,

i trebamo ih provjeriti.

Trebamo izmjeriti jesmo li uspjeli,

i moramo biti spremni pogriješiti, ne uspjeti,

i onda, s tim iskustvom, početi iznova.

Drugim riječima, moramo biti uporni

u nastojanjima da svoju djecu učinimo upornijom.

Hvala vam.

(Pljesak)