Neil Pasricha: Tri tajne fenomenalnog

Blog Neila Pasricha "1000 fenomenalnih stvari" posvećen je jednostavnim životnim užicima, od besplatne kave pa do čistih plahti. U ovom srdačnom govoru s TEDxToronta, on otkriva tri tajne vođenja istinski fenomenalnog života.

Fenomenalna priča:

ona počinje prije oko 40 godina

kada su moji mama i tata došli u Kanadu.

Moja mama je napustila Nairobi u Keniji.

Moj je tata napustio malo selo izvan Amritsara u Indiji.

Stigli su ovamo u kasnim 1960ima.

Smjestili su se u sjenovitom predgrađu oko sat vremena istočno od Toronta.

I započeli su novi život.

Vidjeli su svog prvog zubara,

pojeli svoj prvi hamburger

i imali svoju prvu djecu.

Moja sestra i ja

smo ovdje odrasli

i imali smo tiho, sretno djetinjstvo.

Imali smo blisku obitelj,

dobre prijatelje, mirnu ulicu.

Odrasli smo uzimajući zdravo za gotovo

mnoge stvari koje moji roditelji nisu mogli uzeti zdravo za gotovo

kad su odrastali --

stvari poput toga da uvijek ima struje

u našim kućama,

stvari kao što su škole preko puta,

bolnice uz cestu

i sladoled na štapiću u dvorištu.

Rasli smo i odrasli smo.

Išao sam u srednju školu.

Diplomirao sam.

Iselio sam se iz kuće, našao posao,

našao djevojku, smirio se --

shvaćam da to zvuči kao loša humoristička serija ili pjesma Cata Stevensa.

(Smijeh)

Ali život je bio prilično dobar.

Život je bio prilično dobar.

2006. je bila izvrsna godina.

U srpnju, pod čistim plavim nebom vinogradarskog područja Ontarija,

oženio sam se

okružen sa 150 članova obitelji i prijatelja.

2007. je bila izvrsna godina.

Diplomirao sam

i otišao na putovanje sa svoja dva najbliža prijatelja.

Ovdje je slika mene i mog prijatelja Chrisa

na obali Tihog oceana.

Zapravo smo vidjeli tuljane kroz prozor našeg automobila

i parkirali se kako bismo ih na brzinu uslikali,

ali smo ih tada zaklonili svojim ogromnim glavama.

(Smijeh)

Tako da ih zapravo ne možete vidjeti,

ali pogled je oduzimao dah,

vjerujte mi.

(Smijeh)

2008. i 2009. su bile malo teže.

Znam da su bile teže mnogim ljudima,

a ne samo meni.

Kao prvo, vijesti su bile tako teške.

Još uvijek su teške, i bile su teške prije toga,

ali kada bi rastvorili novine, kada bi upalili televizor,

bilo je o otapanju ledenih kapa,

ratovima koji se vode širom svijeta,

zemljotresima, olujama

i ekonomiji koja je teturala na rubu propasti,

a zatim konačno i propala,

i toliko nas je izgubilo svoje domove,

ili svoja radna mjesta,

ili svoje mirovine,

ili svoja sredstva za život.

2008. i 2009. bile su za mene teške iz još jednog razloga.

Prolazio sam kroz mnoge osobne probleme u to vrijeme.

Mom braku nije išlo dobro

i samo smo se sve više i više udaljavali.

Jednog dana moja supruga je došla kući s posla

i skupila hrabrosti, kroz mnogo suza,

za vrlo iskren razgovor.

Rekla je: "Više te ne volim."

To je bila jedna od najbolnijih stvari koju sam ikada čuo

i zasigurno stvar koja mi je dotad najviše slomila srce,

sve dok mjesec dana kasnije

nisam čuo nešto što mi je još više slamalo srce.

Moj prijatelj Chris, čiju sam vam sliku maloprije pokazao,

borio se neko vrijeme s mentalnom bolešću.

Oni među vama

čiji su životi bili dirnuti mentalnom bolešću,

znaju kako to može biti izazovno.

Razgovarao sam s njim preko telefona u 22:30

u nedjelju navečer.

Pričali smo o TV programu koji smo gledali tu večer.

A u ponedjeljak ujutro sam saznao kako je nestao.

Vrlo tužno, oduzeo si je život.

To je bilo stvarno teško vrijeme.

Dok su me okruživali ti tamni oblaci

i dok mi je bilo stvarno, stvarno teško

misliti na bilo što dobro,

rekao sam si da stvarno trebam način

da se nekako usredotočim na pozitivno.

Tako sam jedne noći došao kući s posla,

logirao se na računalo

i započeo sičušnu web stranicu

nazvanu "1000 fenomenalnih stvari" (1000awesomethings.com).

Pokušavao sam se podsjetiti

na jednostavna, univerzalna, mala zadovoljstva koja svi mi volimo,

samo o njima dovoljno ne pričamo --

stvari poput konobara i konobarica

koji vam donosu besplatnu kavu bez da to tražite,

sjedenja za prvim stolom

na večeri na vjenčanju,

nošenja toplog donjeg rublja tek izvađenog iz sušilice,

ili kad blagajnici otvaraju novi red u trgovini

i uspijete biti prvi na redu --

čak i ako ste bili zadnji u onom drugom redu, ubacite se upravo ovdje.

(Smijeh)

I polako tijekom vremena,

počeo sam biti sve boljeg raspoloženja.

Mislim, 50.000 blogova

svakodnevno započinje.

Tako da je moj blog bio samo jedan od tih 50.000.

Nitko ga nije čitao osim moje mame.

Iako bih trebao reći da je moj promet dosegao vrhunce

i narastao 100%

kada ga je proslijedila mome tati.

(Smijeh)

Tada sam se uzbudio

kada je počeo dobivati na desetke posjeta.

A zatim sam se počeo uzbuđivati kada je počeo dobivati tucete,

pa zatim stotine i onda tisuće

i zatim milijune posjeta.

Počeo je biti sve veći i veći i veći.

Zatim samo primio telefonski poziv,

a glas s druge strane linije je rekao:

"Upravo ste dobili nagradu za najbolji blog na svijetu."

To mi je zvučalo kao skroz lažno.

(Smijeh)

(Pljesak)

Kojoj afričkoj zemlji želite da preusmjerim sav svoj novac?

(Smijeh)

Ali ispostavilo se da sam uskočio na avion

i završio hodajući po crvenom tepihu

između Sarah Silverman, Jimmya Fallona i Marthe Stewart.

Išao sam na pozornicu primiti Webby nagradu za "Najbolji blog".

Iznenađenje

i zapanjenost svim tim

zasjenio je samo moj povratak u Toronto

gdje me u pristigloj pošti

čekalo 10 književnih zastupnika

da popričaju sa mnom oko stavljanja toga u knjigu.

Ubrzavanje u sljedeću godinu

i "Knjiga fenomenalnog" sada je bila

broj jedan na listi najbolje prodavanijih knjiga punih 20 tjedana.

(Pljesak)

Ali gledajte, rekao sam da želim danas s vama učiniti tri stvari.

Rekao sam da vam želim ispričati fenomenalnu priču,

da želim s vama podijeliti tri tajne "Fenomenalnog"

i da vas želim napustiti sa završnom misli.

Hajdemo razgovarati o te tri tajne.

Tijekom zadnjih nekoliko godina

nisam imao tako puno vremena stvarno razmišljati.

Ali u zadnje vrijeme sam imao priliku odstupiti

i zapitati se: "Što mi je to tijekom zadnjih nekoliko godina

pomoglo da moja web stranica naraste,

ali također da uvećam sebe?"

Sažeo sam te stvari, za mene osobno,

kao tri tajne.

One su: stav, svjesnost

i autentičnost.

Volio bih o svakoj od njih ukratko pričati.

Dakle, stav:

Gledajte, svi ćemo dobiti čvoruge

i svi ćemo dobiti šljive.

Nitko od nas ne može predvidjeti budućnost, ali znamo jednu stvar o njoj,

a to je da neće ići prema planu.

Svi ćemo imati vrhunce

i velike dane i ponosne trenutke

osmijeha na promocijama,

plesova očeva i kćeri na vjenčanjima

i zdravih beba koje vrište u rodilištu,

ali između tih vrhunaca

možemo imati i neke padove.

Tužno je i nije ugodno o tome pričati,

ali vaš suprug bi vas mogao napustiti,

vaša djevojka bi vas mogla varati,

vaše glavobolje mogle bi biti ozbiljnije nego što mislite,

ili bi vašeg psa mogao pregaziti auto na ulici.

To nije vesela pomisao,

ali vaša bi se djeca mogla uplesti u bande

ili loše događaje.

Vaša mama bi mogla dobiti rak,

vaš tata bi mogao postati zloban.

Bit će trenutaka u životu

kad ćete i vi biti bačeni na dno,

s grčevima u želucu i rupama u srcu.

A kada vas te loše vijesti preplave

i kada se ta bol upije,

stvarno se samo nadam da osjećate

kao da uvijek imate dva izbora.

Jedan, da se kovitlate

i budete tmurni i osuđeni na propast zauvijek,

ili drugi, da možete tugovati,

a zatim se okrenuti prema budućnosti

s novim trezvenim očima.

Imati izvrstan stav znači izabrati mogućnost broj dva

i birati, bez obzira na to koliko je teško,

bez obzira na to koliko vas bol pogađa,

birati krenuti naprijed i nastaviti

i poduzimati male korake prema budućnosti.

Druga tajna fenomenalnog je svjesnost.

Volim se družiti s trogodišnjacima.

Volim način na koji oni vide svijet,

jer oni vide svijet po prvi puta.

Volim način na koji oni bulje u kukca koji prelazi pločnik.

Volim način na koji će razrogačeno buljiti

na svojoj prvoj bejzbol utakmici

široko otvorenih očiju i stisnute šake,

upijajući zvukove i hrskanje kikirikija

i miris hot-doga.

Volim način na koji će oni provesti sate berući maslačke u dvorištu

i staviti ih kao aranžman na sredinu stola

za večeru na Dan zahvalnosti.

Volim način na koji oni vide svijet,

zato što vide svijet

po prvi puta.

Imati osjećaj svjesnosti

jednostavno znači prihvaćati svog unutarnjeg trogodišnjaka.

Jer svi ste vi nekad bili trogodišnjaci.

Taj trogodišnji dječak je još uvijek dio vas.

Ta trogodišnja djevojčica je još uvijek dio vas.

Oni su tu unutra.

Biti svjestan jednostavno znači sjetiti se

da si sve što si vidio, vidio

jednom po prvi puta.

Znači, postojao je trenutak koji je bio tvoj prvi put ikad

da si pogodio niz zelenih svjetala na semaforu na putu kući s posla.

Postojao je prvi put kad si prošao kraj otvorenih vrata pekarnice

i osjetio miris peciva

ili prvi puta kad si izvukao novčanicu od 20 dolara iz džepa svoje stare jakne

i rekao: "Našao sam novac."

Zadnja fenomenalna stvar je autentičnost.

A u vezi toga želim vam ispričati kratku priču.

Vratimo se svi u 1932. godinu

kada se, na farmi kikirikija u Georgiji,

rodio mali dječak po imenu Roosevelt Grier.

Roosevelt Grier, ili Rosey Grier, kako su ga obično zvali,

rastao je i odrastao u

130 kg teškog i 2 m visokog igrača Nacionalne lige američkog nogometa.

On je broj 76 na slici.

Ovdje je uslikan s "Fantastičnom četvorkom".

To su četvorica momaka iz momčadi L.A. Ramsa 1960ih

kojima se ne želite suprostaviti.

Oni su bili žilavi nogometaši koji su radili ono što vole,

a to je bilo drobljenje lubanja

i odvajanje ramenima na nogometnom terenu.

Ali Rosey Grier imao je

još jednu strast.

Duboko u svom autentičnom Ja

volio je i ručni rad.

Volio je kukičati.

Rekao je da ga je to smirivalo, opuštalo,

uklanjalo strah od letenja i pomagalo mu da upozna komade.

Tako je rekao.

Mislim, toliko je to volio da se nakon umirovljenja

počeo uključivati u klubove.

Čak je izdao knjigu

nazvanu "Gobleni za muškarce Roseya Griera".

(Smijeh)

(Pljesak)

Izvrstan naslov.

Ako primjećujete, on zapravo plete vlastito lice.

(Smijeh)

Ono što volim u vezi te priče

je to da je Rosey Grier

tako autentična osoba.

A to je ono o čemu se radi kod autentičnosti.

To znači biti svoj i biti ok s time.

Mislim da, kada si autentičan,

završiš tako da slijediš svoje srce

i stavljaš se na mjesta,

u situacije i razgovore

koje voliš i u kojima uživaš.

Srećeš ljude s kojima voliš razgovarati.

Ideš na mjesta o kojima si sanjao.

I završiš slijedeći svoje srce

i osjećaš se vrlo ispunjeno.

To su tri tajne fenomenalnog.

Za završnu misao, želim vas odvesti u vrijeme

kad su moji roditelji došli u Kanadu.

Ne znam kakav bi to bio osjećaj

doći u novu zemlju kad si u svojim dvadesetima.

Ne znam, jer nisam to nikada napravio.

Ali mogu misliti da je za to potreban izvrstan stav.

Mogu zamisliti da biste trebali biti prilično svjesni svojeg okruženja

i cijeniti mala čuda

kada započinjete gledati svoj novi svijet.

Mislim da biste trebali biti stvarno autentični,

da biste trebali biti stvarno iskreni prema sebi

kako biste prošli ono čemu biste bili izloženi.

Sada bih želio zastati sa svojim TED govorom

na oko 10 sekundi,

jer u životu ne dobijete puno prilika da učinite nešto poput ovog,

a moji roditelji sjede u prvom redu.

Želio sam ih zamoliti da, ako im to ne smeta, ustanu.

I samo vam želim reći "Hvala!"

(Pljesak)

Dok sam odrastao, moj tata je volio pričati priču

o svom prvom danu u Kanadi.

To je izvrsna priča, jer se dogodilo to

da je sišao s aviona na aerodromu u Torontu

i dočekala ga je neprofitna grupa

za koju sam siguran da je vodi netko u ovoj prostoriji.

(Smijeh)

Ta neprofitna udruga organizirala je veliki ručak dobrodošlice

za sve nove useljenike u Kanadu.

Moj tata kaže da je sišao s aviona i otišao na taj ručak

i tamo je bio taj ogromni stol s hranom.

Bilo je kruha, bilo je onih malih, mini krastavaca,

bilo je maslina, onog malog bijelog luka.

Bilo je narezaka od puretine,

narezaka od šunke, narezaka od pečene govedine

i malih kockica sira.

Bili su sendviči sa salatom od tune, salatom od jaja

i salatom od lososa.

Bilo je lazanja, složenaca,

bilo je čokoladnih kolača, bilo je kolača s putrom

i bilo je pita, mnogo pita.

Kad moj tata priča ovu priču, on kaže:

"Najluđa stvar je bila ta da ništa od toga nikad prije nisam vidio, osim kruha."

(Smijeh)

Nisam znao što je bilo meso, a što vegetarijansko;

jeo sam masline s pitom."

(Smijeh)

"Jednostavno nisam mogao vjerovati koliko stvari možeš tu dobiti."

(Smijeh)

Kad sam imao pet godina

tata me često vodio u kupnju namjernica.

I u čudu bi buljio

u male naljepnice na voću i povrću.

Rekao bi: "Vidi, možeš li vjerovati da ovdje imaju mango iz Meksika?

Imaju jabuke iz Južne Afrike.

Možeš li vjerovati da imaju datulje iz Maroka?"

"Znaš li uopće gdje je Maroko?"

A ja bih rekao: "Imam pet godina. Ne znam čak ni gdje sam ja.

Je li ovo supermarket?"

On bi rekao: "Niti ja ne znam gdje je Maroko, ali idemo saznati."

Tako bismo kupili datulje i otišli kući.

Zaista bismo uzeli atlas s police

i listali ga sve dok nismo pronašli tu tajnovitu zemlju.

Kad bismo je našli, moja tata bi rekao:

"Možeš li vjerovati da se netko tamo popeo na drvo,

ubrao tu stvar, stavio ju u kamion,

odvezao ju skroz do dokova,

a zatim plovio cijelim putem

preko Atlantskog oceana,

zatim to stavio u drugi kamion

i odvezao skroz do male trgovine upravo pred našom kućom,

da bi nam to prodao za 25 centa?"

Ja bih rekao: "Ne vjerujem u to."

A on: "Ni ja ne vjerujem.

Stvari su nevjerojatne. Ima toliko puno stvari za veseliti se."

Kada zastanem i razmislim o tome, u potpunosti je u pravu;

postoji toliko puno stvari za veseliti se.

Mi smo jedina vrsta

na jedinoj stijeni koja daje život

u cijelom svemiru kojeg smo ikad vidjeli,

sposobna iskusiti

toliko tih stvari.

Mislim, mi smo jedini s arhitekturom i poljoprivredom.

Mi smo jedini s nakitom i demokracijom.

Imamo avione, auto-ceste,

dizajn interijera i horoskopske znakove.

Imamo modne časopise, kućne zabave.

Možete gledati horror film sa čudovištima.

Možete otići na koncert i čuti nabijanje gitara.

Imamo knjige, postavljene stolove za goste i radio valove,

mlade na vjenčanju i vožnje na vrtuljku.

Možete spavati na čistim plahtama.

Možete ići u kino i dobiti dobra sjedala.

Možete osjetiti miris peciva u zraku, šetati po kiši mokre kose,

pucketati omot sa mjehurićima ili ilegalno zadrijemati.

Imamo sve to,

ali imamo samo 100 godina da u tome uživamo.

To je tužan dio.

Blagajnici u vašoj trgovini,

šef u vašoj tvornici,

tip koji se vozi preblizu iza vas na autocesti na putu kući,

telefonski prodavač koji vas nazove za vrijeme večere,

svaki učitelj kog ste ikada imali,

svatko kraj koga ste se ikada probudili,

svaki političar u svakoj zemlji,

svaki glumac u svakom filmu,

svaka pojedina osoba u vašoj obitelji, svatko koga volite,

svatko u ovoj sobi i vi

bit ćete mrtvi za manje od stotinu godina.

Život je tako sjajan, a mi imamo tako malo vremena

da iskusimo i uživamo

u svim tim malim trenucima koji ga čine tako slatkim.

A taj trenutak je upravo sada,

i ti se trenuci odbrojavaju,

i ti trenuci uvijek, uvijek brzo prolaze.

Nikad nećete biti tako mladi kao što ste upravo sada.

I zato vjerujem da, ako živite svoj život

s izvrsnim stavom,

ako birate ići naprijed i nastaviti

kad god vas život obori,

ako živite s osjećajem svjesnosti o svijetu oko sebe,

ako prihvaćate svog unutarnjeg trogodišnjaka

i vidite sitne radosti koje život čine tako slatkim

i autentični ste sami sebi,

tako što ste svoji i s tim ste u redu,

ako puštate da vas vodi srce i stavljate se u situacije koje vas zadovoljavaju,

tada mislim da ćete živjeti život

koji je bogat i koji vas zadovoljava,

i mislim da živite život koji je istinski fenomenalan,

Hvala vam.