Što ćete reći kćerima o 2016.?

Sa riječima oštrim kao komadi stakla, Chinaka Hodge sječe 2016. i pušta 12 mjeseci nasilja, tuge, straha, srama, hrabrosti i nade da poteku u ovoj originalnoj pjesmi o godini koju nitko od nas neće ubrzo zaboraviti.

Pričajte vašim kćerima o ovoj godini,

kako smo se budili trebajući kavu

ali otkrili umjesto toga leševe
prostrte u jutarnjim novinama,

preplavljene kopije
naših sestara, supružnika, male djece.

Pričajte vašem djetetu kada pita o
ovoj godini, što će sigurno učiniti,

recite joj da nas je čekala.

Priznajte joj da smo u toj godini
unajmili slobodu, nismo je posjedovali.

Postojali su zakoni na koje
načine koristimo naše privatne stvari

dok su grebli po našim mekim stranama,

hvatali bez obzira prema suosjećanju,

nije bilo zakona za ljude koji ih provode.

Trenirani smo da izbjegavamo,

čekati, skrivati se i sakrivati,

čekati još, još čekati.

Rečeno nam je da budemo tihi.

Ali pričajte svojim djevojkama
o ovom ratu,

godini kojoj je prethodila ista stvar,

kao i dva desetljeća prije,

otrli smo oči,

obložili lijesove zastavama,

evakuirali scenu zločina u klubu,

mijaukali na ulicama,

položili tijela na beton
po obrisima naših palih,

vikali, "Naravno da smo važni,"

navijali za naše nestale.

Žene su plakale te godine.

Jesu.

Iste godine, bili smo spremni.

Te godine, izgubili smo našu inhibiciju
i kretali se sa hrabrim otklonom

a također smo gledali u cijevi,

pjevali dizalicama na nebu,
saginjali se i branili,

hvatali zlato u hijabu,
skupljali smo prijetnje smrću,

znali sebe kao domoljube,

rekli, "Imamo 35 sada, vrijeme je da
se smirimo i nađemo partnera,"

napravimo ceste za dječju radost,
bez srama od ičeg, osim straha,

zvali se debelima, i naravno mislili,

da smo savršeni.

Ove godine, bile smo žene,

ne mlade ili ukrasi,

ne sporedni spol,

ne koncesija, već žena.

Podučite vaše bebe.

Podsjetite ih da je prošla godina
kada mogu biti poslušni ili mali.

Neke od nas rekle su prvi put
da smo žene,

uzeli smo tu zakletvu solidarnosti
ozbiljno.

Neke od nas su nosile djecu,
a neke od nas nisu,

i nitko nije dovodio u pitanje
čini li nas to stvarnima

ili je li to prikladno ili istinito.

Kada vas budu pitale o
ovoj godini,

vaše kćeri, bilo vaši potomci
ili nasljednici vašeg trijumfa,

sa njene utješne strane povijesti
koja se naginje prema ženama,

ona će se pitati i ispitivati

iako ne može pojmiti vašu žrtvu,

držat će vašu procjenu toga svetom,

znatiželjno ispitivati, "Gdje si ti bila?

Jesi li se borila?
Jesi li bila prestrašena ili neustrašiva?

Što boja zidove tvog žaljenja?

Što si učinila za žene
u godini u kojoj je bilo vrijeme?

Za ovaj put za mene,
koje kosti su morale puknuti?

Jesi li učinila dovoljno, i jesi li dobro
mama?

I jesi li ti junakinja?"

Ona će pitati teška pitanja.

Neće se brinuti
zbog uvijanja obrve,

težine vašeg stiska.

Neće pitati tko vas je spominjao.

Vaša kćer, za koju ste
podnijeli tako puno, želi znati

što ste donijeli, koji dar,
koje svjetlo zbog vas nije ugaslo?

Kada su došli po žrtve u noći,

jeste li spavali, ili se uznemirili?

Koliko vas je stajalo što ste ostali
budni?

Što ste, u godini kada je vrijeme isteklo,
što ste učinili s vašom privilegijom?

Jeste li gledali tuđu bijedu?

Jeste li odvratili pogled
ili gledali direktno u plamen?

Jeste li znali svoju vještinu,
ili ju promatrali kao odgovornost?

Jesu li vas zavarali epiteti "ružne"
ili "manje od"?

Jeste li podučavali s otvorenim srcem
ili stisnutom šakom?

Gdje ste bili?

Recite joj istinu.
Neka to postane vaš život.

Potvrdite to. Recite,"Kćeri,
stajala sam ondje

sa tim trenutkom
iscrtanim na mom licu poput bodeža,

i bacila ga natrag na samog sebe,

sjekući prostor za tebe."

Recite joj istinu, kako ste živjeli
unatoč lošim izgledima.

Recite joj da ste bile hrabre,

i uvijek, uvijek u društvu
hrabrosti,

većinu dana kada ste
imali samo sebe.

Recite joj da je rođena
kao što ste i vi,

kao i vaše majke prije
i sestre pored njih,

u vremenu legendi, kao uvijek.

Recite joj da je rođena točno na vrijeme,

točno na vrijeme

da vodi.

(Pljesak)