Kako popraviti uništeni obrazovni sustav... bez dodatnog novca

Seema Bansal utrla je put državnoj obrazovnoj reformi za 15,000 škola u Harayani, Indija, postavljajući ambiciozan cilj: do 2020., 80% djece treba imati znanje na razini svog razreda. Ovaj cilj nastoji postići tražeći reforme koje će funkcionirati u svakoj školi bez dodatnih resursa. Bansal i njen tim uspjeli su koristeći kreativne, jednostavne tehnike kao što su komunikacija s učiteljima putem SMS poruka, grupnih razgovora, i već su znatno poboljšali učenje i angažman u školama Harayane.

Svi mi imamo predrasude.

Na primjer, neki od nas misle

da je jako teško promijeniti
neuspješne vladine sustave.

Kada govorimo o vladinim sustavima,

obično mislimo da su
zastarjeli i nefleksibilni,

a vodstvo je možda previše birokratsko

da bi išta promijenilo.

Pa, danas bih htjela preispitati tu tezu.

Želim vam ispričati priču
o jako velikom vladinom sustavu

koji ne samo da je krenuo
u smjeru reforme,

nego je također postigao
fantastične rezultate

za manje od tri godine.

Ovako izgleda učionica
državne škole u Indiji.

U Indiji je jedan milijun takvih škola.

Čak i za mene,
koja cijeli život živim u Indiji,

posjet jednoj od tih škola
bio je jako bolan.

Do trenutka kada djeca navrše 11 godina,

50 posto njih toliko je
zaostalo u svojem obrazovanju

da je to nemoguće nadoknaditi.

11-ogodišnjaci ne znaju zbrajati,

niti sastaviti gramatički
ispravnu rečenicu.

To su stvari koje bismo vi i ja očekivali

od 8-godišnjaka.

Do trenutka kada navrše 13 ili 14 godina,

uglavnom napuste školu.

U Indiji, državne škole
ne samo da nude besplatno obrazovanje,

nego nude i besplatne udžbenike,
radne bilježnice, obroke,

ponekad čak i novčane stipendije.

Ipak, 40 posto današnjih roditelja

odabire ispisati svoju djecu
iz državnih škola

i plaćaju iz svog džepa
da ih upišu u privatne škole.

Za usporedbu, u puno
bogatijoj zemlji, SAD-u,

taj broj je svega 10 posto.

To je veliki pokazatelj koliko je uništen
državni obrazovni sustav u Indiji.

U takvoj situaciji sam
dobila poziv u ljeto 2013. godine

od apsolutno briljantne gospođe
pod imenom Surina Rajan.

Ona je, u to vrijeme, bila
na čelu Ministarstva obrazovanja

u državi Haryana, u Indiji.

Rekla nam je, „Gledajte,
na čelu sam ovog odjela

zadnje dvije godine.

Pokušala sam mnogo stvari,
no ništa ne djeluje.

Možete li mi nekako pomoći?"

Dopustite da vam malo opišem Haryanu.

Haryana je država od
30 milijuna stanovnika.

Ima 15,000 državnih škola

i preko 2 milijuna djece pohađa te škole.

Tako sam, u biti, tim pozivom,

obećala pomoći i državi i sustavu

veličine Perua ili Kanade
da se promijeni.

Dok sam započinjala projekt,
bila sam bolno svjesna dviju stvari.

Prvo, da nikad nisam radila ništa slično.

I drugo, da mnogi drugi jesu,
bez puno uspjeha.

Dok smo moje kolege i ja
istraživali diljem države

i diljem svijeta,

nismo mogli pronaći jedan primjer

koji bismo jednostavno mogli preuzeti
i ponoviti u Haryani.

Znali smo da sami moramo utrti svoj put.

Bilo kako bilo, bacili smo se na posao
i kada smo započeli,

dobivali smo raznorazne ideje.

Ljudi su predlagali:
„Promijenimo način odabira učitelja,

zaposlimo nove ravnatelje i educirajmo ih,

pošaljimo ih na međunarodne edukacije,

uvedimo tehnologiju u učionice."

Do kraja prvog tjedna,
imali smo 50 ideja pred nama,

sve su bile odlične, sve su zvučale dobro.

No, nikako nismo mogli uvesti 50 stvari.

Zato sam rekla, „Čekajte, stanimo.

Odlučimo barem prvo
što točno želimo postići."

Nakon mnogo natezanja i raspravljanja,

Haryana je postavila cilj
koji je glasio: do 2020. godine

želimo da 80 posto djece ima
znanje na razini svog razreda.

Pojedinosti tog cilja ovdje nisu bitne,

bitno je koliko je cilj precizan.

To nam je stvarno omogućilo
da uzmemo sve ideje

koje su nam se nudile

i odaberemo one koje želimo provesti.

Služi li ova ideja cilju?
Ako služi, zadržimo je.

Ali ako ne služi ili ako nismo sigurni,
maknimo je na stranu.

Koliko god jednostavno zvučalo,
to što smo imali jasno određen cilj

omogućilo nam je da budemo
jasno usmjereni i vrlo fokusirani

na našem putu ka promjenama.

Kada se osvrnem
na zadnje dvije i pol godine,

bila je to velika prednost za nas.

Dakle, imali smo cilj

i trebali smo utvrditi
koji su problemi, što ne valja.

Prije nego smo otišli u škole,
mnogo ljudi nam je reklo

da je kvaliteta obrazovanja loša

jer su ili učitelji lijeni,
ne dolaze u škole,

ili su nesposobni te ne znaju
kako, zapravo, podučavati.

No, kada smo došli u škole,
otkrili smo nešto sasvim drugo.

Većinu vremena, većina učitelja
je bila u školama.

Kada smo razgovarali s njima,

shvatili smo da su savršeno sposobni
podučavati u osnovnoj školi.

Međutim, nisu podučavali.

Otišla sam u školu

gdje su učitelji
nadgledali izgradnju učionice

i zahoda.

Otišla sam u drugu školu

gdje su dva učitelja
otišla u obližnju banku

kako bi uplatili novac
za školarinu na račune djece.

Za vrijeme ručka, većina učitelja
je provodila svo vrijeme

kuhajući ručak, nadgledajući
i poslužujući učenike.

Pa smo upitali učitelje,

„Što se događa, zašto ne podučavate?"

Odgovorili su, „Ovo se očekuje od nas.

Kad nas posjeti nadzornik,

upravo ovakve stvari provjerava.

Je li zahod čist, je li obrok poslužen.

Kada moj ravnatelj odlazi do uprave,

upravo o ovim stvarima raspravljaju.

Vidite, dogodilo se to da se
tijekom zadnja dva desetljeća

Indija borila s izazovom dostupnosti,
da ima dovoljan broj škola

te upisima, da dovedu djecu u škole.

Zato je vlada pokrenula niz programa

koji se bave tim izazovima,

a učitelji su postali
implicitni izvršitelji tih programa.

Ne eksplicitno, već implicitno, prešutno.

I sada, u stvari, nije bilo potrebno
dalje obučavati učitelje

ili kontrolirati njihovo prisustvo,

nego im reći da je najvažnije

da se vrate u učionice i poučavaju.

Trebalo ih se nadgledati,
vrednovati i nagrađivati

prema kvaliteti podučavanja,

a ne prema drugim stvarima.

Dok smo proučavali obrazovni sustav,

ulazili sve dublje,
naišli smo na nekoliko glavnih uzroka

koji su određivali i oblikovali
ponašanje ljudi unutar sustava.

Shvatili smo da dok ne promijenimo
te određene stvari,

možemo napraviti hrpu drugih stvari.

Možemo obučavati, uvesti
tehnologiju u škole,

ali se sustav neće promijeniti.

Rješavanje tih pitanja
koja nisu bila očigledna

postalo je ključni dio programa.

Dakle, imali smo cilj
i imali smo probleme

te smo morali naći rješenja.

Očito nismo htjeli izmišljati toplu vodu

pa smo rekli, „Idemo vidjeti
što možemo pronaći.“

I pronašli smo te predivne,
male pilot projekte

diljem zemlje i diljem svijeta.

Male stvari koje rade nevladine
organizacije i zaklade.

Zanimljivo je da ništa od toga
nije poprimilo veće razmjere.

Sve je bilo ograničeno na
50, 100 ili 500 škola,

a mi smo tražili rješenje za 15,000 škola.

Željeli smo znati

ako te stvari funkcioniraju,
zašto nisu obuhvatili veće razmjere?

Radi se o tome da kada NVO dođu,

one ne donose samo stručnost,

nego i dodatne resurse.

Možda donesu novac,

možda dovedu ljude,

možda uvedu tehnologiju.

U 50 ili 100 škola u kojima oni djeluju,

ti dodatni resursi
stvarno donose promjene.

Ali sada zamislite da predsjednik te NVO

ode do ministra obrazovanja

i kaže, „Idemo to sada napraviti
u 15,000 škola.“

Gdje će taj muškarac ili žena
pronaći novac

da to napravi u 15,000 škola?

On nema dodatnog novca,

nema resurse.

I zbog toga se inovacije ne proširuju.

Zbog toga smo na početku projekta rekli,

„Štogod da moramo napraviti,
mora se moći proširiti,

mora moći funkcionirati
u svih 15,000 škola."

Stoga mora moći funkcionirati
u okviru postojećeg budžeta

i resursa koje država ima.

Mnogo je lakše to reći nego učiniti.

(Smijeh)

Mislim da me u tom trenutku

moj tim definitivno mrzio.

Proveli smo mnoge sate
u uredu, u kafićima,

ponekad čak i u barovima,

mozgajući i govoreći,

„Gdje su rješenja,
kako ćemo riješiti ovaj problem?“

Mislim da smo na kraju
našli rješenja za mnoge probleme.

Dat ću vam jedan primjer.

U kontekstu učinkovitog učenja,

jedna stvar o kojoj ljudi pričaju
je praktično učenje.

Djeca ne bi trebala pamtiti
stvari iz knjiga,

trebala bi odrađivati aktivnosti,

što je učinkovitiji način učenja.

To, u stvari, znači
dati učenicima stvari poput

kuglica, štapića za učenje, računaljke.

Međutim, mi nismo imali
budžet da to možemo dati

u 15,000 škola, za 2 milijuna djece.

Trebalo nam je drugo rješenje.

Ništa nam nije padalo na pamet.

Jednog dana, jedan član našeg tima
otišao je u školu

i vidio učitelja kako skuplja štapiće
i kamenčiće vani u vrtu

i odnosi ih u učionicu

te daje učenicima.

Tada nam se upalila lampica.

Sada u udžbenicima u Haryani

iza svakog pojma, postoji mali okvir

u kojem su upute za učitelje
u kojima stoji,

„Da biste podučavali ovaj koncept,
možete odraditi ove aktivnosti.“

Usput, da biste sproveli te aktivnosti,

evo stvari koje možete koristiti
iz svog neposrednog okruženja,

bilo da se radi o vanjskom vrtu
ili unutrašnjoj učionici,

koje možete koristiti
kao pomoć pri poučavaju djece."

I tako vidimo učitelje diljem Haryane

kako koriste mnogo inovacija
da bi poučavali učenike.

Na ovaj način, što god osmislili,

mogli smo zaista ostvariti

u svih 15,000 škola od prvog dana.

Ovo me dovodi do posljednje točke.

Kako primijeniti nešto u 15,000 škola

i na 100,000 učitelja?

Ministarstvo je imalo proces

koji je jako zanimljiv.

Ja ga zovem "Lanac nade."

Napisali bi pismo iz uprave

i poslali ga na sljedeću razinu,

a to su bili područni uredi.

Nadali su se da će
u svakom od tih područnih ureda

činovnik dobiti pismo,
otvoriti ga, pročitati

i proslijediti na sljedeću razinu,

a to su uredski prostori.

I onda biste se nadali da će
u uredskim prostorima

netko drugi dobiti pismo,

otvoriti, pročitati ga i na kraju
proslijediti za 15,000 ravnatelja.

I onda bi se nadali da su ravnatelji

primili pismo, razumjeli ga

i počeli provoditi naputke.

Bilo je pomalo smiješno.

Znali smo da je tehnologija odgovor,

ali isto tako smo znali
da većina tih škola

nema kompjuter niti e-mail.

Međutim, učitelji imaju pametne telefone.

Stalno koriste SMS poruke,
Facebook ili WhatsApp.

Zato su sada u Harayani

svi ravnatelji i učitelji podijeljeni
u stotine WhatsApp grupa

i kada se bilo što treba priopćiti,

samo se objavi putem WhatsApp grupa.

Proširi se poput požara.

Možemo odmah provjeriti
tko je primio obavijest,

tko je pročitao.

Učitelji mogu odmah tražiti pojašnjenja.

Ono što je zanimljivo je

da ne odgovara samo
uprava na njihova pitanja.

Drugi učitelji iz potpuno
različitih dijelova države

se javljaju i daju odgovore.

Svi se ponašaju kao svačija grupa kolega

i promjene se uvode.

Kada danas odete u školu u Harayani,

stvari izgledaju drugačije.

Učitelji su ponovno u učionicama,

podučavaju.

Često koriste inovativne metode.

Kada nadzornik dolazi
u posjet učionicama,

on ili ona ne provjerava
samo izgradnju zahoda,

nego i kvalitetu podučavanja.

Jednom u tromjesečju,
sve učenike diljem zemlje

se ocjenjuje prema ishodima učenja

i škole koje ostvare
dobre rezultate se nagrađuje.

Škole koje ne ostvare dobre rezultate

moraju se suočiti s teškim razgovorima.

Naravno, također dobiju i dodatnu podršku

kako bi u budućnosti bile bolje.

U kontekstu obrazovanja,

jako je teško brzo vidjeti rezultate.

Kada ljudi govore o sustavnim,
velikim promjenama,

govore o periodima od 7 i 10 godina.

Ali ne i u Harayani.

Tijekom zadnje godine
provedena su tri neovisna istraživanja

koja su mjerila ishode učenja kod učenika,

koja ukazuju da se nešto bitno,

nešto jedinstveno događa u Harayani.

Razina znanja djece više nije u padu,

već u porastu.

Harayana je jedna od nekoliko
država u zemlji

koja pokazuje napredak

i zasigurno država koja pokazuje
najbržu stopu napretka.

Ovo su još rani znaci,

dugačak je put pred nama,

ali to nam daje mnogo nade za budućnost.

Nedavno sam otišla u školu

i kada sam odlazila,

naišla sam na jednu ženu

po imenu Parvati,

ona je majka jednog djeteta,

bila je nasmijana.

Pitala sam je, „Zašto se smijete,
što se događa?“

Odgovorila mi je, „Ne znam što se događa,

ali znam da moja djeca uče,

zabavljaju se

i za sada ću prestati
tražiti privatnu školu

u koju bih ih poslala.“

Na kraju se vraćam na početak:

Mogu li se vladini sustavi promijeniti?

Svakako smatram da mogu.

Vjerujem da ako im date prave poluge,

mogu pomaknuti planine.

Hvala vam.

(Pljesak)