Djevojka koja je zahtjevala školovanje

Kakenya Ntaiya dogovorila se sa svojim ocem: Ona će proći obred sazrijevanja koji uključuje žensko obrezivanje i koji je tradicionalan kod Maasaia ako joj dozvoli da ide u srednju školu.
Ntaiya priča neustrašivu priču o nastavku školovanja na fakultetu, i radu sa starješinama u selu kako bi napravila školu za djevojke u svojoj zajednici. Ovo je edukacijsko putovanje jedne osobe koje je promijenilo sudbinu 125 mladih žena.
(Snimljeno na TEDxMidAtlantic.)

Postoji grupa ljudi u Keniji.

Ljudi prelaze oceane kako bi ih vidjeli.

Ti ljudi su visoki.

Visoko skaču. Nose crveno.

I ubijaju lavove.

Zasigurno se pitate, tko su ti ljudi?

Oni su Masai.

I znate što je cool? Ja sam zapravo jedna od njih.

Masai, dječaci su odgajani da budu ratnici.

Djevojke su odgajane da budu majke.

Kada sam imala pet godina,

saznala sam da sam zaručena

kako bih se udala čim uđem u pubertet.

Moja majka, baka, moje ujne,

stalno su me podsjećale da

tvoj je muž upravo prošao.

(Smijeh) Cool, ha?

I sve što sam morala napraviti od tog trenutka

je bilo pripremiti se da budem savršena žena od 12 godina.

Dan mi je počinjao u 5 sati ujutro,

muženje krava,čišćenje kuće,

kuhanje za svoju braću, skupljanje vode, drva za ogrijev.

Činila sam sve što sam morala

kako bih postala savršena žena.

Išla sam u školu ne zato što su žene i djevojke Masai

išle u školu.

Išla sam jer je mojoj majci uskraćeno obrazovanje,

i stalno je ponavljala meni i mojoj braći da

nama ne želi život kakav je ona živjela.

Zašto je to rekla?

Moj je otac radio kao policajac u gradu.

Dolazio je doma jednom na godinu.

Ponekad ga nismo vidjeli po dvije godine.

I kada god bi došao doma, bilo je drukčije.

Moja je majka puno radila na farmi

kako bi rasli usjevi nama za hranu.

Uzgajala je krave i koze

da bi se mogla brinuti za nas.

Ali kada je moj otac došao, on bi rasprodao krave,

prodao bi sve proizvode što smo imali,

i otišao piti sa svojim društvom u barove.

Zato što je moja majka bila žena,

nije joj bilo dozvoljeno da posjeduje bilo kakvu imovinu,

i podrazumijevalo se da sve u mojoj obitelji

pripada mom ocu, pa je on imao na to pravo.

I ako bi ga moja majka ikada upitala,

istukao bi je, zlostavljao, i zaista je bilo teško.

Kada sam išla u školu, imala sam san.

Željala sam postati učiteljica.

Učiteljice izgledaju lijepo.

Nose lijepe haljine, cipele s visokim petama.

Kasnije sam saznala da su one neudobne, ali sam ih obožavala.

(Smijeh)

Ali najviše od svega, učiteljice su samo pisale po ploči--

nisu imale težak posao, to sam ja mislila,

uspoređujući to s onime što sam ja radila na farmi.

I tako sam željela postati učiteljica.

Trudila sam se u školi, ali kada sam bila u osmom razredu,

to je bio odlučujući faktor.

U našoj tradiciji postoji ceremonija

koju djevojke moraju proći kako bi postale žene,

i to je obred na putu prema ženstvenosti.

I tada sam završavala osmi razred,

i to je bio prijelaz da krenem u srednju školu.

To je bilo križanje.

Jednom kada prođem ovu tradiciju, postajem žena.

Stoga, moj san o tome da postanem učiteljica neće se dogoditi.

I tako sam razgovarala- morala sam smisliti plan

kako bih sve shvatila.

Razgovarala sam sa ocem. Učinila sam nešto što većina djevojaka nikad nije uradilo.

Rekla sam ocu, "Proći ću ovu ceremoniju

samo ako mi dozvoliš da se vratim nazad u školu."

Razlog zašto, ako bih pobjegla,

moj bi otac imao stigmu, ljudi bi ga nazivali

ocem djevojke koja nije prošla ceremoniju.

To je bila sramotna stvar za njega tijekom cijelog života.

Odlučio je. "Pa, rekao je, ok,

ići ćeš u školu nakon ceremonije."

Jesam. Ceremonija se dogodila.

To je cijeli tjedan pun uzbuđenja.

To je ceremonija. Ljudi uživaju u tome.

I dan prije nego što se ceremonija odvijala,

plesali smo, bili uzbuđeni,

i nismo spavali cijelu noć.

Taj dan je došao i izašli smo iz kuće

gdje smo plesali. Da, plesali smo i plesali.

Izašli smo u dvorište, a tamo je bila hrpa ljudi koji su čekali.

Svi su stajali u krugu.

I kako smo plesali i plesali,

i približavali smo se ženskom krugu,

muškarci, žene, djeca, svi su bili tamo.

U sredini je sjedila žena

koja je čekala da nas primi.

Ja sam bila prva. Bilo je puno sestara i grupa ostalih djevojaka,

i kako sam joj se približavala,

pogledala me i ja sam sjela.

Sjela sam i rastvorila noge.

Kako sam rastvorila noge, došla je druga žena,

a ona je nosila nož.

I kako je nosila nož, hodala je prema meni

primila je klitoris i odrezala ga.

Kao što možete zamisliti, ja sam krvarila. I krvarila.

Nakon nekog vremena krvarenja, onesvijestila sam se.

To je nešto radi čega mnoge djevojke--

Ja na sreću nisam, ali mnoge umiru.

To je uvježbano, bez anestezije, stari zahrđali nož,

i bilo je teško.

Bila sam sretna jer je moja mama učinila nešto

što mnoge žene ne bi.

Tri dana kasnije, nakon što su svi napustili kuću,

moja je majka dovela medicinsku sestru.

Bile smo zbrinute.

Tri tjedna kasnije, rana je zarasla, a ja sam se vratila u srednju školu.

Bila sam toliko odlučna da želim postati učiteljica

kako bih mogla učiniti promjene u svojoj obitelji.

Kada sam pohađala srednju školu, nešto se dogodilo.

Upoznala sam mladića iz našeg sela

koji je bio na Fakultetu u Oregonu.

Nosio je bijelu majicu kratkih rukava, traperice, kameru,

bijele tenisice -- govorim o bijelim tenesicama.

Ima nešto u odjeći, barem mislim, i cipelama.

To su bile tenesice, a ovo je selo

nema čak ni asfaltiranih puteva. To je bilo pomalo privlačno.

Rekla sam mu, "Pa, želim ići gdje i ti",

jer ovaj je čovjek izgledao jako sretan, i tome sam se divila.

On mi je rekao, "Pa,

kako to misliš, da želiš ići?

Zar nemaš muža koji te čeka?"

I rekla sam mu, "Ne brini o tome.

Samo mi reci kako da dođem tamo."

Ovaj ljubazni mladić mi je pomogao.

Dok sam bila u srednjoj školi, moj se otac razbolio.

Imao je udar, i bio je zaista, zaista vrlo bolestan,

pa mi nije mogao reči što učiniti dalje.

Ali problem je što moj otac nije jedini otac kojeg imam.

Svatko tko je godište poput moga oca, a muško je u zajednici,

je prema pravilu moj otac--

moji ujaci, svi oni-- odlučuju o mojoj budućnosti.

Stigle su novosti, prijavila sam se u školu

i bila sam primljena na ženski fakultet Randolph-Macon u Lynchburgu, Virginia,

ali nisam mogla ići bez podrške sela,

jer sam trebala novac kako bih kupila avionsku kartu.

Dobila sam školarinu ali trebala sam nekako stići tamo.

Trebala sam podršku sela,

ali ponovo, kada su muškarci čuli,

kada su ljudi čuli da je žena dobila priliku ići se školovati,

rekli su, "Kakva upropaštena prilika.

To je trebalo dati nekom dječaku. Ne možemo to dopustiti."

I tako sam se morala vratiti nazad i vratiti se tradiciji.

Postoji vjerovanje među našim ljudima

da jutro donosi dobre vijesti.

Morala sam smisliti nešto što uraditi s jutrom,

jer jutro donosi dobre vijesti.

U selu također postoji glavni, najstariji,

koji ako kaže da, svi ostali ga slijede.

Pa sam otišla do njega rano ujutro dok je sunce izlazilo.

Prva stvar koju je ugledao dok je otvorio vrata sam bila ja.

"Dijete moje, što radiš ovdje?"

"Pa, oče, trebam pomoć. Možeš li me podržati kako bih otišla u Ameriku?"

Obećala sam mu da ću biti najbolja djevojka,

da ću se vratiti, sve što žele nakon toga,

ja ću učiniti.

Rekao je, "Ali ja to ne mogu sam odlučiti."

Dao mi je listu od 15 ostalih ljudi koje sam obišla

16 muškaraca više-- svako jutro

sam odlazila posjetiti ih.

Svi su došli zajedno.

Selo, žene, muškarci, svi su došli zajedno

podržati me kako bih se mogla ići obrazovati.

Stigla sam u Ameriku. Kao što možete zamisliti, na što sam naišla?

Na snijeg!

Naišla sam na Wal-Mart, usisavače,

i puno hrane u kafeterijama.

Bila sam u zemlji izobilja.

Uživala sam, ali tijekom vremena dok sam bila ovdje,

otkrila sam mnogo stvari.

Naučila sam da se ta ceremonija kroz koju sam ja prošla

kada sam imala 13 godina, naziva osakaćenje ženskih genitalija.

Naučila sam da je to u Keniji protuzakonito.

Naučila sam da nisam trebala trgovati dijelom svoga tijela

kako bih stekla obrazovanje. Imala sam pravo.

I dok mi ovdje govorimo, 3 milijuna djevojaka

u Africi su uopasnosti od tog osakaćenja.

Naučila sam da moja majka ima pravo na svoju vlastitu imovinu.

Naučila sam da nije trebala biti zlostavljana

zato jer je žena.

Te su me stvari razljutile.

Željela sam nešto učiniti.

Kako sam se vraćala, svaki put kada bih otišla,

saznala sam da se moje susjede djevojčice udaju.

Bile su unakažene, i ovdje,

nakon diplomiranja, radila sam u UN-u,

vratila sam se u školu kako bih dobila svoj diplomski rad,

neprestano plakanje tih djevojčica bilo mi je pred očima.

Morala sam nešto učiniti.

Kako sam se vratila nazad, počela sam pričati muškarcima,

selu, majkama, i rekla sam,

"Želim vam se odužiti što sam i obećala

da ću se vratiti nazad i pomoći vam. Što trebate?"

Kako sam govorila ženama, rekle su mi,

"Znaš li što trebamo? Zaista trebamo školu za djevojke."

Zato jer ondje nije postojala niti jedna škola za djevojke.

A razlog zašto su željele školu za djevojke

je taj što kada su djevojke silovane na putu prema školi

majka je za to okrivljena.

Ako zatrudni prije nego što se uda,

majka ja za to okrivljena, i ona je kažnjena.

Prebijena je.

Rekli su: "Želimo staviti naše djevojke na sigurno mjesto."

Kako smo se pomicali, i ja sam išla razgovarati s očevima,

oni su, naravno, možete zamisliti, kako reagirali:

"Želimo školu za dječake".

A ja sam rekla, "Pa, postoji nekoliko muškaraca iz mog sela

koji su bili vani i stekli obrazovanje.

Zašto ne bi oni sagradili školu za dječake,

a ja ću sagraditi školu za djevojke?"

To je imalo smisla. Složili su se.

Rekla sam im da želim da mi pokažu odanost.

I to su učinili. Donirali su zemlju gdje smo sagradili školu za djevojke.

Jesmo.

Želim da upoznate jednu od djevojaka iz te škole.

Angeline se došla upisati u školu,

a nije zadovoljila ni jedan krijteriji koji smo imali.

Ona je siroče. Da, mogli smo je uzeti za to.

Ali bila je starija. Imala je 12 godina,

i uzimali smo djevojke koje su bile četvrti razred.

Angeline je bila premještena s jednog mjesta--

jer je siroče, nema ni oca, nema ni majke--

premještena iz bakine kuće u drugu,

od tete do tete. Ona nema stabilnost u životu.

I pogledala sam ju, sjećam se tog dana

vidjela sam nešto osim onoga što sam vidjela u Angelini.

I da, bila je starija da bi bila u četvrtom razredu.

Dali smo joj priliku da dođe na predavanje.

Pet mjeseci kasnije, ovo je Angelina.

Promjene u njezinom životu su počele.

Angeline želi biti pilot kako bi mogla letjeti cijelim svijetom

i činiti promjene.

Nije bila najbolji učenik kada samo je primili.

Sada, ona je najbolji učenik, ne samo u našoj školi,

nego u cijelom odjeljenju.

Ovo je Sharon. To je pet godina kasnije.

Ovo je Evelyn. Pet mjeseci kasnije, to je razlika koju mi činimo.

Kao nova zora što se događa u mojoj školi,

događa se novi početak.

dok ovdje razgovaramo, 125 djevojaka nikada neće biti unakažene .

125 djevojaka neće biti udano sa 12 godina.

125 djevojaka zacrtavaju i postižu svoje snove.

To je stvar koju mi činimo,

dajemo im priliku gdje mogu rasti.

Dok sada pričamo, žene ne tuku

zbog revolucije koju smo započeli u našoj zajednici.

(Pljesak)

Želim vas danas izazvati.

Slušate me jer ste ovdje,

vrlo optimistični.

Vi ste netko tko je toliko strastven.

Vi ste netko tko želi vidjeti bolji svijet.

Vi ste netko tko želi vidjeti kraj tog rata, bez siromaštva.

Vi ste netko tko želi raditi razlike.

Vi ste netko tko želi učiniti bolje sutra.

Želim vas izazvati danas da budete prvi,

jer će vas ljudi slijediti.

Budite prvi. Ljudi će vas slijediti.

Budite odvažni. Budite neustrašivi. Budite uvjereni.

Iselite se, jer kao što mijenjate svijet,

tako mijenjate zajednicu,

kako što mi vjerujemo da utječeno na jednu djevojku, jednu obitelj

jedno selo, jednu zemlju, redom.

Izazivamo promjenu, pa ako promijenite svoj svijet,

promijenit ćete svoju zajednicu,

promijenit ćete svoju zemlju,

i razmislite o tome. Ako to učinite, i ja to učinim,

zar nećemo kreirati bolju budućnost za našu djecu,

za vašu djecu, za našu praunučad?

Živjet ćemo u vrlo miroljubivom svijetu. Hvala vam najljepša.

Pljesak