Kako ponovno izmisliti stambenu zgradu

1967. Moshe Safdie ponovno je zamislio monolitsku stambenu zgradu, stvarajući "Habitat '67", koji je jedinici dao neviđen osjećaj otvorenosti. Gotovo 50 godina kasnije, vjeruje da je potreba za ovakvim zgradama veća nego ikad. U ovom kratkom govoru, Safdie pregledava projekte koji uklanjaju visoko gradnju i dozvoljavaju svjetlu da se probije u gusto načičkane gradove.

1960., još kao student,

dobio sam putujuću stipendiju

kako bih proučavao
kuće u Sjevernoj Americi.

Putovali smo zemljom.

Vidio sam nebodere za javni smještaj

u svim velikim gradovima:

New York, Philadelphia.

Oni koji nisu imali izbor
živjeli su ondje.

I potom smo putovali
od pregrađa do pregrađa,

i vratio sam se s idejom,

trebamo ponovno izmisliti stambenu zgradu.

Mora postojati drugi način da se ovo radi.

Ne možemo održati predgrađa,

pa dizajnirajmo zgradu

koja daje kvalitete kuće

svakoj stambenoj jedinici.

U Habitatu će biti važni vrtovi,

kontakt s prirodom,

ulice umjesto hodnika.

Prethodno smo ih iztradili
kako bi bile ekonomične,

i evo ih, gotovo 50 godina kasnije.

To je vrlo poželjno mjesto za život.

To je sada zgrada naslijeđa,

ali njen broj se nije povećao.

1973. prvi put sam otputovao u Kinu.

Trajala je Kulturna Revolucija.

Putovali smo zemljom,

sastajali se sa arhitektima i planerima.

Ovo je Peking tada,

bez ijednog nebodera

u Pekingu ili Šangaju.

Šenzen nije postojao kao grad.

Nije bilo automobila.

Trideset godina kasnije,

ovo je Peking danas.

Ovo je Hong Kong.

Ako ste bogati, živite ondje,

ako ste siromašni,živite ovdje,

ali velika je gustoća,
i nije tako samo u Aziji.

Sao Paulo, možete putovati

u helikopteru 45 minuta

i vidjeti kako neboderi konzumiraju

niski okoliš 19. stoljeća.

I s tim, dolazi zagušenje,

gubimo mobilnost,
i tako dalje i tako bliže.

Prije par godina, odlučili smo se vratiti

i ponovno promisliti Habitat.

Možemo li ju učiniti pristupačnijom?

Možemo li postići ovu kvalitetu života

u gustoćama koje danas prevladavaju?

I shvatili smo, radi se o svjetlosti,

suncu, prirodi,

radi se o fraktalizaciji.

Možemo li otvoriti površinu zgrade

tako da ima više dodira s vanjštinom?

Smislili smo velik broj modela:

ekonomične modele,
kompaktnije i lakše za gradnju;

membrane kuća

gdje ljudi mogu dizajnirati svoju kuću

i stvoriti vlastite vrtove.

I uzeli smo New York kao testni slučaj,

i pogledali smo Manhattan.

I mapirali smo sva područja
za građenje na Manhattanu.

Lijevo je Manhattan danas:

plavo su kuće, crveno uredi, trgovine.

Desno, rekonfigurirali smo ga:

uredi čine bazu,

i onda, 75 katova iznad,

nalaze se stanovi.

Nalazi se ulica u zraku na 25 katu,

društvena ulica.

Propusna je.

Postoje vrtovi i otvoreni prostori

za društvo,

svaka jedinica ima
svoj vlastiti privatni vrt,

i društveni prostor unaokolo.

I najvažnije, propusno je, otvoreno.

Ne stvara zid ili prepreku u gradu,

i svjetlost je propuštena posvuda.

I zadnje dvije ili tri godine,

smo zapravo, prvi puta,

shvatili kvalitetu života Habitata

u stvarnim projektima diljem Azije.

Ovo je Qinhuangdao u Kini:

kuće za srednji stalež, gdje je pravilo

da svaki stan mora primiti

tri sata sunčeve svjetlosti.

To se mjeri u zimskom solsticiju.

I u izgradnji u Singapuru,

ponovno kuće za srednji stalež, vrtovi,

društvene ulice i parkovi i tako dalje.

I Colombo.

I želim se dotaknuti još jednog problema,

a to je dizajniranje javne stvarnosti.

Sto godina nakon što smo počeli graditi

visoke zgrade,

još nismo shvatili

kako visoki neboderi

postaju gradivni temelji u stvaranju grada,

u stvaranju javne stvarnosti.

U Singapuru, imali smo priliku:

10 milijuna četvornih stopa,
ekstremno visoka gustoća.

Uzimajući koncept
otvorenog i zatvorenog prostora,

promenade i parkovi integrirani

sa intenzivnim urbanim životom.

Postoje otvoreni i zatvoreni prostori

i krećete se od jednih do drugih,

i postoji kontakt s prirodom,

i najvažnije, na svakoj razini strukture,

javni vrtovi i otvoreni prostori.

Na krovu podija,

penjući se uz tornjeve,

i na kraju na krovu, park na nebu,

dva i pol jutra, staze za trčanje, restorani,

i najduži bazen za plivanje na svijetu.

I to je sve što vam mogu reći u pet minuta.

Hvala vam.

(Pljesak)