Što nas čini sretnim oko našeg posla?

Što nas motivira na rad? Suprotno od konvencionalne mudrosti, nije samo novac. Ali nije niti samo radost. Čini se da većina nas napreduje sa stalnim napredkom i osjećajem svrhe. Bihevioralni ekonomist, Dan Ariely, predstavlja dva prosvjetiteljska eksperimenta koja otkrivaju naše neočekivane i postepene stavive o značenju posla. (Snimljenu u TEDxRiodelaPlata.)

Pričat ću vam danas malo

o radu i poslu.

Kada razmišljamo kako ljudi rade,

naša naivna intuicija je

da su ljudi kao štakori u labirintu --

da je novac sve o čemu ljudi brinu

i u trenutku kada ljudima damo novac,

možemo ih usmjeriti prema radu u jednom smjeru,

možemo ih usmjeriti prema radu u drugom smjeru.

Zato dajemo bonuse bankarima i plaćamo ih na razne načine.

I imamo stvarno nevjerojatno pojednostavljen pogled

na to zašto ljudi rade i kako izgleda tržište rada.

U isto vrijeme, ako malo razmislite,

postoje svakojake vrste čudnih ponašanja u svijetu oko nas.

Razmislite o nečemu poput planinarenja i alpinizma.

Ako čitate knjige ljudi koji planinare, na teške dionice,

mislite li da su te knjige pune trenutaka radosti i sreće?

Ne, pune su jada.

Zapravo, pišu o ozeblinama i poteškoćama pri hodanju

i poteškoćama pri disanju --

o hladnim, izazovnim okolnostima.

I da su ljudi samo pokušavali biti sretni,

u trenutku kada bi došli do vrha

rekli bi, "Ovo je bila grozna pogreška.

Nikada ovo neću ponoviti."

(Smijeh)

Umjesto toga, pustite me da sjedim negdje na plaži i pijem mojitose."

Ali umjesto toga, ljudi se spuste,

i nakon što se oporave, ponovo se penju.

I ako razmislite o planinarstvu kao primjeru

ono sugerira razne stvari.

Sugerira da nam je stalo da dođemo do kraja, do vrha.

Sugerira da nam je stalo do borbe, do izazova.

Sugerira da postoje svakakve druge stvari

koje nas motiviraju da radimo ili se ponašamo na razne načine.

Ja sam osobno počeo razmišljati o tome

nakon što me posjetio jedan od studenata.

Bio je to jedan od mojih studenata nekoliko godina ranije.

I jednog se dana vratio na kampus.

I ispričao mi je slijedeću priču:

Rekao mi je da je više od dva tjedna radio na Power Point prezentaciji.

Radio je u velikoj banci.

Radilo se o pripremama za pripajanje i kupnju.

I uložio je puno truda u tu prezentaciju --

grafovi, tabele, informacije.

Svakog je dana ostajao do kasno u noći,

I dan prije roka za predaju,

poslao je svoju Power Point prezentaciju svome šefu,

i njegov mu je šef odgovorio,

"Lijepa prezentacija, ali pripajanje je otkazano."

I mladić je bio strašno deprimiran.

Ali u trenutku kada je radio

zapravo je bio jako sretan.

Svake je večeri uživao u svom poslu,

ostajao je do kasno, usavršavao je tu Power Point prezentaciju.

Ali saznanje da ju nitko nikada neće vidjeti ga je učinilo depresivnim.

I tako sam počeo razmišljati o tome kako da eksperimentiramo

sa idejom o plodovima našeg rada.

I za početak, stvorili smo mali eksperiment

u kojem smo ljudima dali Lego kockice, i zamolili smo ih da grade tim Lego kockicama.

I nekim smo ljudima dali Lego kockice i rekli,

"Hej, bi li htio izraditi ovu Lego Bionicle igračku za tri dolara?

Platit ćemo ti tri dolara za nju."

I ljudi su rekli da bi, i gradili su tim Lego kockicama.

I kada su završili, uzeli smo je, stavili ispod stola,

i rekli, "Bi li htjeli izraditi drugu, ovog puta za 2.70 dolara?"

I ako su rekli da bi, dali smo im drugu.

I kada su završili smo ih pitali,

"Bi li htjeli izraditi drugu?" za 2,40, 2,10 dolara, i tako dalje,

dok u jednom trenutku nebi rekli, "Više ne. Nije vrijedno mog truda."

I to smo nazvali smislenim uvjetom.

Ljude izgrađuju jednu igračku Bionicle za drugom.

I kad svaku završe, mi ih stavimo ispod stola.

I rekli smo im da ćemo na kraju eksperimenta

uzeti te igračke i rastaviti ih,

stavit ćemo ih natrag u kutije i iskoristiti za slijedećeg učesnika.

Postojao je i drugi uvjet.

Inspiracija za drugi uvjet je bio David, moj student.

I taj smo drugi uvjet nazvali Sizifov uvjet.

I ako se sjećate priče o Sizifu,

Sizifa su kaznili bogovi na način da je morao gurati isti kamen uz brijeg

i kada bi bio blizu vrha,

kamen bi se otkotrljao natrag i on bi morao početi ispočetka.

I možete o tome razmišljati kao o srži uzaludnog rada.

Možete zamisliti ako bi gurao kamen uz druge brežuljke,

da bi barem imao nekakav osjećaj napretka.

Također, ako se osvrnete na filmove o zatvorima,

ponekad način na koji stražari muče zatvorenike

je natjerati ih da iskopaju rupu

i kada je zatvorenik pri kraju, zatraže ga da natrag napuni rupu i ponovo je iskopa.

Ima nešto u toj cikličkoj verziji

ponavljanja nečeg ispočetka i opet i opet

što se čini posebno demotivirajućim.

Znači u drugom uvjetu ovog eksperimenta, točno smo to učinili.

Pitali smo ljude, "Bi li htjeli izgraditi jednu igračku Bionicle za tri dolara?"

I ako bi rekli da žele, sagradili bi ju.

Onda bi ih pitali, "Želite li sagraditi drugu za 2.70 dolara?"

I ako bi rekli da žele, dali bi im drugu,

i dok bi je sastavljali,

oduzeli bi im onu koju bi bili završili.

I kad bi završili tu,

rekli bi, "Bi li htjeli sastaviti drugu, ovog puta za 30 centi manje?"

I ako bi rekli da bi htjeli, dali bi im onu koju su sastavili i koju smo rastavili.

I to je bio beskonačan ciklus

u kojem su oni gradili, a mi uništavali pred njihovim očima.

I što se dogodi kada se usporede ta dva uvjeta?

Prva stvar koja se dogodila

je da su ljudi sastavili puno više igračaka Bionicle --- sastavili su 11 nasuprot 7 ---

u značajnom uvjetu nasuprot Sizifovog uvjeta.

I usput, trebali bi istaknuti da se ovome ne pridodaje veliko značenje.

Ljudi nisu liječili rak ili gradili mostove.

Sastavljali su igračke Bionicle za nekoliko centi.

I ne samo to, svi su znali da će igračke biti uskoro uništene.

I nije bilo stvarne prilike za veliko značenje.

Ali čak je i malo značenje bilo značajno.

Imali smo i drugu verziju tog eksperimenta.

U toj drugoj verziji eksperimenta,

nismo ljude stavili u tu situaciju,

samo smo im opisali situaciju, kao što je ja sada opisujem vama,

I zamolili smo ih da predvide koji bi bio rezultat.

I što se dogodilo?

Ljudi su predvidjeli pravi put ali ne pravu magnitudu.

Ljudi kojima smo samo opisali eksperiment

su rekli da bi u smislenom uvjetu ljudi najvjerojatnije sagradili još jednu igračku Bionicle.

Dakle ljudi razumiju da je značenje važno,

samo ne razumiju magnitudu značajnosti,

opseg važnosti.

Postoji drugi podatak koji smo sagledali.

Ako bolje razmislite, postoje ljudi koji vole Lego kockice i ljudi koji ne vole Lego kockice.

I možete nagađati da bi ljudi koji vole Lego kockice

sagradili više legosa, čak i za manje novaca,

jer, nakon svega, dobivaju više unutarnje radosti iz toga.

I ljudi koji manje vole Lego kockice će sagraditi manje legosa

jer zadovoljstvo koje dobivaju iz njega je manje.

I to je zapravo ono što pronalazimo u smislenom uvjetu.

Postojala je krasna povezanosti između ljubavi prema Lego kockama

i količine Lego kockica koju su ljudi sagradili.

Što se dogodilo u Sizifovom uvjetu?

U tom je uvjetu povezanost bila na nuli.

Nije postojala nikakva veza između ljubavi prema Lego kockicama i količini sagrađenih legosa,

što mi predlaže da sa tom manipulacijom

uništavanja stvari pred tuđim očima,

načelno uništavamo bilo kakvu radost koju bi oni mogli dobiti iz tog rada.

U stvari smo ju eliminirali.

Ubrzo nakon što sam završio s provođenjem tog eksperimenta,

otišao sam na razgovor sa velikom software kompanijom u Seattleu.

Ne mogu vam reći tko su bili, ali se radi o velikoj kompaniji u Seatlleu.

I radilo se o grupi unutar te softwarske kompanije koja je bila smještena u drugu zgradu.

I zamolili su ih da inoviraju i osmisle slijedeći veliki proizvod za tu kompaniju.

I tjedan dana prije nego sam ja stigao,

glavni izvršni direktor te softwarske kompanije je otišao u tu grupu, 200 inžinjera,

i otkazao projekt.

I ja sam stajao ispred najviše depresivnih 200 ljudi s kojima sam ikad razgovarao.

I opisao sam im neke od tih eksperimenata Lego kockicama,

i odgovorili su da se osjećaju kao da su upravo prošli kroz taj eksperiment.

I pitao sam ih, rekao sam,

"Koliko vas sada dolazi na posao kasnije nego prije?"

I svi su digli ruku.

Rekao sam, "Koliko vas sada odlazi kući ranije nego prije?"

I svi su digli ruku.

I pitao sam ih, "Koliko vas sada dodaje ne toliko dobro pripremljene stvari u izvješćima o izdatku?"

I zapravo i nisu digli ruke,

ali su me odveli na večeru i pokazali su mi što bi mogli učiniti sa tim izvješćima o izdatku.

I nakon toga sam ih pitao, rekao sam,

"Što bi glavni izvršni direktor mogao učiniti da ne budete toliko depresivni?"

I došli su do puno različitih ideja.

Rekli su da ih je glavni izvršni direktor mogao pitati da naprave prezentaciju za cijelu kompaniju

o njihovom putu u protekle dvije godine i o svemu što su odlučiti učiniti.

Mogao ih je zatražiti da razmisle o tome koji bi aspekt njihove tehnologije

mogao odgovarati drugim dijelovima udruženja.

Mogao ih je zamoliti da izrade nekoliko prototipa, nekoliko prototipa slijedeće generacije,

i vidjeti kako rade.

Ali stvar je u tome da bilo koji od tih

zahtjeva napor i motivaciju.

I mislim da glavni izvršni direktor zapravo nije razumio važnost značenja.

Da je glavni izvršni direktor, baš kao i naši sudionici,

smatrao da bit značenja nije važan,

onda mu nebi bilo stalo.

I rekao bi im, "U ovom vas trenutku usmjeravam na ovaj put,

i sada kada vas usmjeravam tim putem,

sve će biti u redu."

Ali ako ste razumjeli kako je važno značenje nečeg,

onda ste shvatili da je zapravo važno

provesti neko vrijeme, potrošiti energiju i uložiti trud

u tjeranju ljude da im je više stalo do onog čime se bave.

Slijedeći je eksperiment bio malo drugačiji.

Uzeli smo list papira sa nesumičnim slovima,

i zamolili ljude da pronađu parove slova identične onima pokraj istih.

To je bio zadatak.

I ljudi su ispunili prvi list papira.

I nakon toga smo ih pitali bi li htjeli raditi i na drugom listu papira za malo manje novaca

i slijedeći list papira za malo manje novaca, i tako dalje, i tako dalje.

I postavili smo tri uvjeta.

U prvom uvjetu, ljudi su napisali svoje ime na papir,

pronašli sve parove slova, dali ih zaduženoj osobi za eksperiment.

Zadužena bi ga osoba pogledala, detaljno istražila od početka do kraja,

rekla "aha" i stavila na hrpu pokraj sebe.

U drugom uvjetu, ljudi nisu stavili svoje ime na papir.

Zadužena ga je osoba pogledala,

uzela list papira, nije pogledala, nije detaljno istražila,

i jednostavno ga stavila na hrpu s drugim papirima.

Znači uzmete dio, jednostavno ga stavite na stranu.

I u trećem uvjetu,

zadužena je osoba uzela list papira i stavila ga direktno u sjeckalicu.

Što se desilo u tih tri uvjeta?

Kroz ovaj prikaz vam želim prikazujem na kojem su stupnju plaćanja ljudi prestali.

Znači manji brojevi znače da su ljudi radili više. Radili su puno duže.

U priznatom uvjetu, ljudi su radili sve do 15 centa.

Na 15 centa po stranici, zapravo su se prestali truditi.

U uvjetu sa sjeckalicom, bilo je dva puta više -- 30 centa po stanici.

I to je zapravo rezultat koji smo dobili prije.

Sameljete ljudski trud, proizvod,

i dođete do toga da nisu baš toliko sretni s onim što rade.

Ali trebao bih istaknuti, usput,

da su u uvjetu sa sjeckalicom ljudi mogli varati.

Mogli su odraditi ne tako dobar posao,

jer su shvatili da ih ljudi jednostavno uništavaju.

Pa znači na prvom papiru bi vjerojatno odradili dobar posao,

ali onda bi vidjeli da ih nitko zapravo ne provjerava,

pa bi radili više i više i više.

Pa zapravo u situaciji sa sjeckalicom,

ljudi su mogli predati jedan rad i dobiti više novca

ali uložiti manje truda.

Ali što sa uvjetom koji smo ignorirali?

Bi li taj ignorirani uvjet bio više kao onaj priznati ili kao onaj sa sjeckalicom,

ili bi bio negdje između?

Ispada da je bio skoro kao onaj sa sjeckalicom.

Dakle imamo ovdje dobru i lošu vijest.

Loša vijest je da ignoriranje dostignuća ljudi

je skoro toliko loše kao uništavanje njihovog truda pred njihovim očima.

Ignoriranjem dobivate cijeli novu sliku svega.

Dobra vijest je da kroz jednostavno naziranje na nešto što je neki drugi napravio,

pogledati i reći "aha",

je čini se prilično dovoljno

da dramatično poveća ljudsku motivaciju.

Znači dobra vijest je da dodavanje motivacije ne treba biti toliko teško.

Loša vijest je da se eliminacija motivacije

čini nevjerojatno laganom,

i ako ne razmišljamo pažljivo o njoj, možemo pretjerati.

Znači sve je ovo u smislu negativne motivacije

ili eliminacije negativne motivacije.

Slijedeće što bih vam htio pokazati ima veze s pozitivnom motivacijom.

Postoji robna kuća u SADu koji se naziva IKEA.

I IKEA je robna kuća sa prilično u redu namještajem za koji treba puno vremena da se sastavi.

(Smijeh)

I ne znam za vas, ali za svaki put kada sastavim jedan od njih,

treba mi sve više, potrebno je više truda, više je zbunjujuće.

Sastavim stvari na krivi način.

Ne mogu reći da uživam u tim dijelovima.

Ne mogu reći da uživam u postupku.

Ali kada završim, čini se da mi se sviđaju ti dijelovi IKEA namještaja

više nego mi se sviđaju ostali.

I postoji stara priča o mješavini za kolače.

Znači kada su krenuli sa mješavinama za kolače u četrdesetima

uzeli bi taj prašak i stavili bi ga u kutiju,

i zamolili bi domaćice da ga jednostavno sipaju, dodaju vodu,

promiješaju, stave u pećnicu i -- voila! -- imate kolač.

Ali ispada da su bili jako nepopularni.

Ljudi ih nisu željeli.

I razmišljali su o svim mogućim razlozima za to.

Možda nije bilo ukusno.

Ne, bilo je jako ukusno.

I došli su do zaključka da nije bilo uloženo dovoljno truda.

Bilo je toliko lako da nitko nije mogao ponuditi kolač svojim gostima

i reći, "Ovo je moj kolač."

Ne, ne, ne bio je to kolač od nekog drugog.

Bilo je kao da ste ga kupili u prodavaonici.

Niste osjećali da je vaš.

I što su učinili?

Maknuli su jaja i mlijeko iz praška.

(Smijeh)

Sada ste trebali razbiti jaja i dodati ih.

Morali ste odmjeriti mlijeko i dodati ga, mješajući ga.

Sada je to vaš kolač. Sada je sve u redu.

(Pljesak)

Sada razmišljam pomalo kao i IKEA efekt,

u kojem se tjera ljude da rade više,

zapravo su ih naveli da vole ono što rade na višoj razini.

Kako gledamo na to pitanje pokusno?

Zamolili smo ljude da slože origami.

Dali smo im upute o tome kako složiti origami,

i dali smo im list papira.

I svi su bili početnici, i složiti su nešto što je bilo zapravo jako ružno --

ništa kao žaba ili ždral.

Ali onda smo im rekli, kazali smo, "Gledaj, ovaj origami zapravo pripada nama.

Radio si za nas, ali znaš što, mi ćemo ti ga prodati.

Koliko želiš platiti za njega?

I mjerili smo koliko su bili spremni platiti za njega.

I imali smo dvije vrste ljudi.

Imali smo ljude koji su ih složili,

i imali smo ljude koji ih nisu slagali i gledali na njih kao vanjski promatrači.

I doznali smo da su sastavljači mislili

da su to predivni uzorci origamija,

i da su bili spremni platiti pet puta više

od ljudi koji su ih vanjski procijenili.

Mogli bi reći, da ste sastavljač,

da mislite, "Oh, volim taj origami, ali znam da ga nitko drugi ne bi volio?"

Ili mislite, "Volim taj origami, i svi će ga ostali također voljeti?"

Koje je od tog dvoje točno?

Ispada da sastavljači ne samo da vole origamije više,

nego su mislili da bi svi vidjeli svijet njihovim očima.

Mislili su da bi ih svi ostali također voljeli više.

U slijedećoj verziji smo isprobali IKEA efekt.

Pokušali smo ga učiniti težim.

I nekim smo ljudima dali isti zadatak.

Nekima smo otežali i sakrili im upute.

Na vrhu papira, imali smo male prikaze o kako složiti origami.

Nekim smo ljudima taj dio izbrisali.

I sada je bilo teže. Što se dogodilo?

Pa objektivno govoreći, origami je bio ružniji, bio je teži.

I kada smo pogledali laki origami,

vidjeli smo istu stvar: sastavljači su ih voljeli više, promatrači manje.

Kada pogledate teže upute,

učinak je bio veći.

Zašto? Zato jer su ga sada sastavljači voljeli još više.

U njega su uložili sav taj dodatan trud.

I promatrači? Oni su ga voljeli čak i manje.

Zato jer je zapravo bio ružniji nego u prvoj verziji.

Naravno, to vam govori nešto o tome kako ocijenjujemo stvari.

Sada razmislite o djeci.

Zamislite da sam vas pitao, "Za koliko biste prodali vašu djecu?"

Vaša sjećanja i asocijacije i tako dalje.

Većina bi ljudi rekla za puno, puno novaca --

na dobre dane.

(Smijeh)

Ali zamislite da je ovo malo drugačije.

Zamislite da nemate vlastitu djecu,

i jednog dana odete u park i upoznate neku djecu,

i oni su baš kao vaša djeca.

I igrate se s njima nekoliko sati.

I kada ste već na odlasku, njihovi roditelji kažu,

"Da, usput, prije nego što odete, ako vas zanima, na prodaju su."

(Smijeh)

Koliko biste platili za njih?

Većina bi ljudi rekla da ne puno.

Iz razloga što su nam naša djeca dragocjena,

ne samo iz razloga tko su,

nego zbog nas, zbog toga jer su povezani s nama

i zbog vremena i povezanosti.

I usput, ako smatrate da Ikeine upute nisu dobre,

razmislite o uputama koje dolaze s djecom.

Te su stvarno teške.

(Smijeh)

Usput, ovo su moja djeca, koja su, naravno, krasna i tako dalje.

Što se svede na još jednu stvar,

koja je, kao i naši sastavljači,

koji kada pogledaju stvorenje svog stvaranja,

ne prepoznajemo da ljudi ne vide stvari na naš način.

Dopustite mi da dodam i zadnji komentar.

Ako razmislite o Adamu Smithu nasuprot Karlu Marxu,

Adam Smith je imao vrlo važnu ideju o efikasnosti.

Dao je primjer tvornice pribadača.

Rekao je da za pribadače postoji 12 različitih koraka,

i ako jedna osoba napravi svih 12 koraka, proizvodnja je vrlo niska.

Ali ako navedete jednu osobu da napravi prvi korak

i drugu osobu da napravi drugi korak i treći korak i tako dalje,

proizvodnja se može strahovito povećati.

I doista, ovo je odličan primjer i razlog Industrijske Revolucije i korisnosti.

Karl Marx je, s druge strane,

rekao da je otuđenost rada vrlo važna

u načinu razmišljanja ljudi o povezanosti s onime što rade.

I ako napravite svih 12 koraka, stalo vam je do pribadače.

Ali ako napravite jedan korak svaki put, možda vam i nije toliko stalo.

I mislim da je u Industrijskoj Revoluciji,

Adam Smith bio više u pravu od Karla Marxa,

ali u stvarnosti je zamijenjeno

i sada smo u ekonomiji znanja.

I možete se zapitati, što se događa u ekonomiji znanja?

Je li efikasnost i dalje važnija od značenja?

Mislim da je odgovor da ne.

Mislim da kada krenemo u situacije

u kojima ljudi trebaju sami odlučiti

o koliko truda, pažnje, brige, koliko se povezanim osjećaju,

razmišljaju li o radu na putu prema poslu i pod tušem i tako dalje

i odjednom nam Marx ima puno više za reći.

I kada razmišljamo o radu, obično razmišljamo o motivaciji i radu na isti način

ali u stvarnosti bi vjerojatno trebali dodati svakojake stvari --

značenje, stvaranje, izazov, posjed, identitet, ponos itd.

I dobra vijest je da ako smo dodali sve te elemente i razmislili o njima

kako stvaramo svoje vlastito značenje, ponos, motivaciju,

i kako to radimo na radnom mjestu i za zaposlenike,

smatram da bi mogli ljude dovesti da budu i produktivniji i sretniji.

Puno vam hvala.

(Pljesak)