Hitna skloništa od papira

Mnogo prije nego što je održivost postala poštapalica, arhitekta Šigeru Ban je počeo svoje eksperimente sa ekološkim materijalima za gradnju kao što su kartonske cijevi i papir. Njegove izvanredne građevine su često zamišljene za privremeno udomljavanje, dizajnirane tako da pomognu onima koji su izgubili domove u katastrofama, u zemljama kao što su Haiti, Ruanda ili Japan. Ipak, jednako često zgrade ostaju voljeni dio pejzaža, i to dugo nakon što su poslužili svojoj svrsi. (Snimljeno na TEDx Tokio.)

Zdravo. Ja sam arhitekta.

Ja sam jedini arhitekta na svijetu

koji pravi građevine od papira,
kao što je ova kartonska cijev,

i ova izložba je prva koju sam napravio

koristeći kartonske cijevi.

1986, mnogo, mnogo prije nego što su
ljudi počeli da pričaju

o ekološkim pitanjima
i pitanjima životne sredine,

Ja sam počeo da
testiram papirne cijevi

s namjerom da ih koristim
kao građevinski materijal.

Veoma je komplikovano testirati
novi materijal za građenje,

ali ovaj je mnogo jači
nego što sam očekivao,

i takođe je veoma vodootporan,

a zato što je industrijski materijal

on je otporan i na vatru.

Zatim sam sagradio privremenu strukturu, 1990.

Ovo je prva privremena građevina
napravljena od papira.

Ima 330 cijevi, prečnika 55 cm,

i samo 12 cijevi koje su

široke 120 centimetara, ili četiri stope.

Kao što vidite na fotografiji,
unutra je toalet.

U slučaju da ste završili sa toalet-papirom

možete pocijepati unutrašnjost zida.
(Smijeh)

Tako da je veoma korisno.

Godine 2000. bio je veliki sajam u Njemačkoj

i mene su pitali da dizajniram zgradu,

zato što je tema sajma bila:
problemi životne sredine.

Tako da sam ja izabran da
napravim paviljon od papirnih cijevi,

od recikliranog papira.

Cilj mog projekta se ne ogleda
u tome da se on jednostavno završi.

Moj cilj je bio, da kada se
građevina sruši,

jer mnogo zemalja prave gomilu paviljona

ali nakon pola godine, pravimo
mnogo industrijskog otpada,

da kada se građevina sruši,
može da se opet iskoristi ili reciklira.

I naravno, moj paviljon je bio recilkiran.

Tako da je to bio cilj mog dizajna.

Onda, bio sam veoma srećan
što sam pobijedio na izboru

arhitekte drugog
Pompidou Centra u Francuskoj,

u gradu Mec.

Pošto sam bio siromašan,

želio sam da iznajmim
kancelariju u Parizu

ali nisam mogao da je priuštim,

tako da sam odlučio
da dovedem moje studente u Pariz

da sagradimo našu kancelariju
na vrhu Pompidou Centra u Parizu

sami.

Donijeli smo papirne cijevi i drvene spojnice

da završimo 35 metara dugačku kancelariju.

Živjeli smo tamo šest godina
bez plaćanja stanarine.

(Smijeh)
(Aplauz)

Hvala. Imao sam jedan veliki problem.

Pošto smo bili dio izložbe,

kada su moji prijatelji željeli da me vide,
morali su da kupe kartu.

To je bio problem.

Zatim sam završio Pompidou Centar u Mecu.

To je veoma popularan muzej sada,

I napravio sam veliki spomenik za vladu.

Ali tada sam bio veoma razočaran

u moju profesiju kao arhitekte,

zato što ne pomažemo,
ne radimo za društvo,

već za privilegovane ljude,

bogate ljude, vlade, programere.

Oni imaju novac i moć.

A novac i moć su nevidljivi.

Zato oni unajme nas da vizualizujemo
njihovu moć i novac

pravljenjem monumentalnih građevina.

To je naša profesija,
i kao i kroz istoriju,

i danas radimo isto to.

Tako da sam bio veoma razočaran
što ne radimo za društvo,

iako ima mnogo ljudi

koji su izgubili svoje kuće
u prirodnim katastrofama.

Ali moram reći, to više i nisu
prirodne katastrofe.

Na primjer, zemljotresi nikad ne ubijaju ljude,

već rušenje zgrada.

To je odgovornost arhitekata.

Tada neki ljudi trebaju
privremeni smještaj,

ali nema slobodnih arhitekata

jer su svi zauzeti,
radeći za privilegovane.

Tako da sam pomislio da
i kao arhitekte

možemo imati udjela
u konstrukciji privremenih smještaja.

Možemo ih poboljšati.

Tako da sam počeo da radim
u području katastrofa.

1994, bila je velika
katastrofa u Ruandi, Afrika.

Dva plemena, Hutu i Tutsi,
su se borili međusobno

Preko dva miliona ljudi
su postali izbjeglice.

I bio sam veoma iznenađen
što vidim sklonište, izbjeglički kamp

organizovan od strane U.N.

Bili su tako siromašni, i smrzavali su se

čak i sa prostirkama
tokom sezone velikih kiša.

U skloništima U.N.-a,

samo su im davali plastične prostirke,

i izbjeglice su morali da cijepaju drva

Preko dva miliona ljudi je cijepalo drva.

To je dovelo do ogromne deforestacije,

i problema životne sredine.

Zato su U.N. počele da prave
aluminijumske barake.

Veoma su skupe, i bacili su
mnogo novca na njih,

i zato su nastavili da cijepaju drva.

Zato sam predložio svoju ideju
kako bih popravio situaciju

koristeći ove reciklirane papirne cijevi

jer su tako jeftine,
a tako snažne,

ali, moj budžet je bio samo
50 američkih dolara po jedinici

Napravili smo 50 jedinica kako bi
nam poslužile kao test za posmatranje

izdržljivosti, otpornosti na
vlagu, termite i tako dalje.

A onda, sljedeće godine,
1995., u Kobeu, Japan,

imali smo veliki zemljotres.

Skoro 7 000 ljudi je poginulo,

najviše je stradao Nagata dio grada,

a čitav grad je izgorio u vatri
nakon zemljotresa.

Takođe sam otkrio da ima
mnogo vijetnamskih izbjeglica

koji pate i skupljaju se u katoličkoj crkvi -

čitava zgrada je uništena.

Tako da sam otišao tamo i
predložio sveštenicima,

"Zašto ne bismo popravili crkvu
koristeći ove papirne cijevi?"

A on je odgovorio:
"O bože, jesi li ti lud?

Nakon vatre, kako možeš to da predložiš?"

Tako da mi nije vjerovao,
ali ni ja nisam odustao.

Počeo sam da komuniciram sa gradom Kobe,

I upoznao sam ove vijetnamske izbjeglice.

Živjeli su na veoma trošnim
plastičnim prostirkama

u parku.

Tako da sam predložio da im napravim sklonište od papirnih cijevi, i sakupio novac.

Napravio sam sklonište od
papirnih cijevi za njih,

gradili su ga studenti

i sklonište je bilo lako rasklopiti.

Koristio sam pivsku burad kao temelj.

Pitao sam Kirin pivaru za burad,

pošto u to vrijeme, Asahi pivara

je pravila crvenu plastičnu burad,

čija se boja nije uklapala
sa bojom papirnih cijevi.

Koordinacija boja je veoma važna.

I takođe, sjećam se, očekivali smo

da će biti piva unutar buradi,

ali su burad stigla prazna.
(Smijeh)

Tako da je to bilo veoma razočaravajuće.

Tokom ljeta smo moji studenti i ja,

sagradili preko 50 skloništa.

I konačno, sveštenik mi je povjerovao.

Rekao mi je: "Sve dok možeš da skupiš novac sam

dovedi svoje studente, i možete graditi."

I tako smo pet nedjelja gradili crkvu.

Trebala je da tu bude 3 godine,

ali je u stvari ostala tamo 10 godina
jer je narod zavolio.

Onda, u Tajvanu, bio je veliki zemljotres,

I predložili smo im, da im doniramo ovu crkvu,

tako da smo je rasformirali,

i poslali u Tajvan, da je sklope volonteri.

Ta crkva u Tajvanu je i danas tamo.

Tako da je postala trajna građevina.

Zapitao sam se, šta je trajna,
a šta privremena građevina?

Čak i zgrada od papira

može biti trajna, sve dok je ljudi vole.

Čak i betonska zgrada
može biti vrlo privremena

ako je napravljena da proizvodi novac.

1999. u Turskoj, veliki zemljotres,

otišao sam tamo da iskoristim
lokalni materijal da napravim sklonište.

2001. u Zapadnoj Indiji,
takođe sam napravio sklonište.

2004. na Šri Lanki, nakon Sumatrijskog zemljotresa

i cunamija, popravio sam
sela islamskih ribara.

A 2008. u Čengdu, u Sičuan regionu u Kini,

skoro 70 000 ljudi je poginulo,

i takođe mnogo škola je uništeno

zbog korupcije između
organa vlasti i izvođača radova.

Upitali su me da
napravim privremenu crkvu.

Doveo sam moje japanske studente
da rade zajedno sa kineskim.

Za jedan mjesec, napravili smo 9 učionica,

sa preko 500 kvadratnih metara.

I danas se koristi, čak i nakon
sljedećeg zemljotresa u Kini.

2009. u Italiji, u regiji L'Aquila,
imali su veliki zemljotres

A ovo je jedna veoma
interesantna fotografija:

bivši premijer Berluskoni

i japanski bivši, bivši, bivši
premijer, gospodin Aso -

znate, mi moramo da mijenjamo
premijere svake godine.

I njih dvojica su bili veoma ljubazni,
obezbijedili su mi sredstva.

Predložio sam gradnju velike,
privremene koncertne hale,

pošto je L'Aquila veoma poznata po svojoj muzici

a sve hale su bile uništene,

tako da su se muzičari iseljavali.

Tako da sam predložio gradonačelniku

da bih želio da izgradim
privremeni auditorijum.

On je odgovorio: "Sve dok ti obezbijediš
novac, možeš da gradiš."

I bio sam veoma srećan.

Gospodin Berluskoni je sazvao G8 skup,

i naš bivši premijer je došao,

tako da su nam pomogli
da skupimo novac,

i dobio sam pola miliona eura
od japanske vlade

da izgradim ovaj privremeni auditorijum.

2010. na Haitiju, bio je ogromni zemljotres,

ali je bilo nemoguće
doletjeti tamo,

tako da sam otišao u
Santo Domingo, susjednu državu,

i vozio se šest sati da bih došao do Haitija

i sa lokalnim studentima Santa Dominga

izgradili smo 50 skladišta od papirnih cijevi.

A ovo se desilo u Japanu,
prije dvije godine. U sjevernom Japanu.

Poslije zemljotresa i cunamija,

ljudi su morali biti evakuisani
u velike sobe, slične gimnazijama.

Ali vidite. Tu nema privatnosti.

Ljudi su patili fizički i psihički.

Tako da smo otišli tamo da
izgradimo tri particije

sa svim studentima volonterima,
od papirnih cijevi,

samo jedno jednostavno sklonište,
sa papirnim ramom i zavjesama.

Međutim, neki od autoriteta objekta

nijesu nas željeli, jer, kako su rekli,

jednostavno, ne mogu više da kontrolišu
toliko ljudi na jednom mjestu.

Ali bilo je veoma neophodno
da se projekat završi.

Nijesu imali dovoljno ravnog
prostora za gradnju

standardnih vladinih, kuća na jedan sprat.

Vidite ovo. Čak i civilna vlada vrši

tako lošu konstrukciju privremenog
skućivanja,

tako gusto, tako neuredno,
jer nema skladišta, ničega, voda curi,

tako da sam pomislio da je bolje
da napravimo građevine na više spratova

jer nema dovoljno prostora,
i nije baš udobno.

Tako da sam predložio ovo gradonačelniku
dok sam gradio te particije.

Konačno sam upoznao veoma
prijatnog gradonačelnika Onagava sela

u Mijagiju.

Upitao me je da sagradim skloništa
na 3 sprata, na košarkaškom terenu.

Koristio sam brodski kontejner

a i studenti su nam pomogli da napravimo

sav namještaj za zgradu

da bismo ih učinili udobnim,

sve u granicama vladinog budžeta,

i svaki stan u kući je bio isti,

ali veoma udoban.

Mnogi ljudi žele da ostanu ovdje zauvijek.

Bio sam veoma srećan što to čujem.

Sada radim na Novom Zelandu, Christchurch.

Oko 20 dana prije velikog
zemljotresa u Japanu,

imali su još jedan zemljotres,

i mnogi japanski studenti su poginuli,

i najvažnija katedrala u gradu,

simbol Christchurch-a, je potpuno uništena.

Upitan sam da dođem da opet sagradim
privremenu katedralu.

Tako da je ona trenutno u fazi konstrukcije.

I želio bih da nastavim da gradim spomenike

koje narod voli.

Hvala Vam puno.

(Aplauz)

Hvala vam.
(Aplauz)

Hvala vam puno.
(Aplauz)