Kako se borim protiv ubojstava zbog časti

Svake godine u Pakistanu se bilježi oko 1000 ubojstava iz časti, ubojstva koja članovi obitelji izvršuju za "sramotno" ponašanje, poput izvanbračne veze. Kada je zbog toga izgubila prijateljicu, Khalida Brohi odlučila je pokrenuti kampanju protiv tog običaja. Međutim, naišla je na neočekivani otpor od same zajednice koju je željela zaštititi. U ovome moćnom, iskrenom govoru, Brohi otkriva kako je ona sama analizirala proces kroz koji je prošla te nudi jasan uvid za druge strastvene aktiviste.

Dok sam pripremala ovaj govor

osvrnula sam se na svoj život
i pokušala se sjetiti

kada je točno započelo moje putovanje.

Mnogo je vremena prošlo od onda
i nisam se mogla sjetiti

početka, sredine ili kraja svoje priče.

Uvijek sam smatrala da je sve počelo

jednog poslijepodneva u mojoj zajednici
kada mi je majka otkrila

da sam već do svoje druge godine
izbjegla tri ugovorena braka.

Ili jedne večeri kada osam sati
nije bilo struje u našoj zajednici,

moj otac je sjeo, mi ostali oko njega,

i pričao nam kako se kao dječak
morao izboriti da ide u školu

dok je njegov otac, poljodjelac,
želio da radi s njim na polju.

Ili jedne tamne noći,
u dobi od šesnaest godina

kada mi je troje djece došlo i šapnulo mi

da je moja prijateljica ubijena
u takozvanom ubojstvu zbog časti.

No tada sam shvatila da,

iako znam koliko su ti trenuci
pridonijeli mome putovanju,

utjecali na njega,

oni nisu bili njegov početak,

već se pravi početak mog putovanja
dogodio ispred kuće od blata

u gornjem Sindhu u Pakistanu,

gdje je moj otac držao moju
četrnaestogodišnju majku za ruku

i njih dvoje su odlučili napustiti selo

i otići u grad gdje će se njihova djeca
moći obrazovati.

Na neki način, osjećam da je moj život

rezultat mudrih izbora i odluka koje su
moji roditelji donijeli.

I samo tako, jedna od njihovih odluka

bila je da zadrže mene i ostalu djecu
vezane za naše korijene.

Dok smo živjeli u zajednici
koja se zvala Ribabad,

što znači 'zajednica siromašnih',

moj otac se pobrinuo da imamo
i kuću u našoj ruralnoj domovini.

Dolazim iz starosjedilačkog plemena
iz baločistanskih planina

koje se zove Brahui.

Brahui ili Brohi znači 'stanovnik planina'
a to je ujedno i moj jezik.

Zahvaljujući strogim očevim pravilima
o povezanosti s našim običajima,

moj je divan život bio ispunjen pjesmama,
kulturom, tradicijama, pričama, planinama,

i mnogim ovcama.

No, život u dvama ekstremima

između tradicija moje kulture, sela,

i modernog obrazovanja u školi
nije bio jednostavan.

Bila sam svjesna da sam jedina djevojčica
koja je imala toliku slobodu,

i bila sam za to kriva.

Dok sam išla u školu
u Karachiju i Hyderabadu,

mnoge su se moje rođakinje
i prijateljice iz djetinjstva poudavale,

neke za starije muškarce, neke u zamjenu,

neke čak i kao druge supruge.

Promatrala sam kako predivna tradicija i
njena čarolija blijede preda mnom

kada sam vidjela da se rođenje
ženskog djeteta slavi tugom,

kada su ženama govorili da im
glavna vrlina mora biti strpljivost.

Do svoje šesnaeste godine

svoju tugu sam liječila plakanjem

uglavnom tijekom noći
dok su ostali spavali

a ja bih jecala u svoj jastuk,

sve do one noći kada sam saznala
da mi je prijateljica ubijena

u ime časti.

Ubojstva zbog časti su običaj

kada se muškarce i žene sumnjiči za vezu

prije ili izvan braka,

zbog čega ih ubije njihova obitelj.

Najčešće je ubojica brat
ili otac ili ujak.

Prema izvješću UN-a svake godine se izvrši
oko 1000 ubojstava iz časti u Pakistanu,

a to su samo prijavljeni slučajevi.

Običaj koji ubija za mene
nije imao nikakvog smisla.

Znala sam da moram nešto poduzeti.

Nisam namjeravala zaspati plačući.

Naumila sam učiniti nešto,
bilo što, da to zaustavim.

Bilo mi je 16 godina,
počela sam pisati poeziju

i ići od vrata do vrata
govoreći svima o ubojstvima iz časti

zašto se događaju,
zašto ih se mora zaustaviti,

i šireći svijest o tome

sve dok nisam pronašla mnogo bolji način
da riješim ovaj problem.

U to vrijeme smo živjeli u vrlo maloj
jednosobnoj kući u Karachiju.

Svake godine, tijekom sezone monsuna,
naša kuća bi poplavila --

zbog kiše i kanalizacije --

i moji roditelji bi vadili vodu van.

U to vrijeme, moj otac je donio kući
ogroman stroj, računalo.

Bilo je toliko veliko da se činilo kako će
zauzeti polovicu naše jedine sobe.

Imalo je puno dijelova i žica
koje je trebalo spojiti.

No, ono je ipak bila
najuzbudljivija stvar

koja se ikada dogodila
meni i mojim sestrama.

Moj najstariji brat Ali bio je zadužen
za brigu oko računala,

i svatko od nas dobio je 10 do 15 minuta
svaki dan da ga koristi.

Budući da sam najstarija od osmero djece,

zadnja sam ga mogla koristiti,

i to tek nakon što sam oprala posuđe,

očistila kuću, pripremila večeru s majkom,

i postavila deke po podu
da svi mogu spavati,

i nakon toga, otrčala bih do računala,

povezala ga s Internetom,

i uživala u čistoj radosti i čuđenju
10 do 15 minuta.

Tada sam otkrila internetsku stranicu
koja se zvala Joogle.

[Google] (Smijeh)

U svojoj mahnitoj želji
da poduzmem nešto u vezi ovog običaja,

iskoristila sam Google i otkrila Facebook,

stranicu gdje se ljudi mogu povezati
s bilo kime na svijetu,

i iz svoje sitne sobe
sa cementnim krovom u Karachiju,

povezala sam se s ljudima u UK- u,
SAD-u, Australiji i Kanadi,

i stvorila kampanju nazvanu

Kampanja WAKE UP ('buđenje') protiv
ubojstva zbog časti.

Postala je golema u samo par mjeseci.

Dobila sam mnogo potpore
iz cijelog svijeta.

Mediji su se povezivali s nama.

Mnogo se ljudi pokrenulo
i zajedno s nama pokušalo podići svijest.

Postala je toliko značajna da je prešla
iz virtualnog svijeta na ulice mog grada,

gdje smo se okupljali i štrajkali

pokušavajući promijeniti
pakistanske zakone o potpori ženama.

Dok sam mislila da je sve savršeno,

moj tim, koji se sastojao od
mojih prijateljica i tadašnjih susjeda,

vjerovao je da sve ide dobro,

no nismo imali pojma da će nam se
suprotstaviti jaka opozicija.

Usprotivila nam se
moja vlastita zajednica,

tvrdeći da širimo anti-islamsko ponašanje.

Napadali smo stoljetne običaje
u tim zajednicama.

Sjećam se da je moj otac
dobivao anonimna pisma

poput "Tvoja kći širi zapadnjačku kulturu

u časnim zajednicama."

Jednom su i kamenovali naš auto.

Kad sam jedan dan otišla do ureda
pronašla sam našu metalnu ploču s natpisom

izgužvanu i razbijenu kao da ju je
gomila ljudi izudarala teškim predmetom.

Stanje se toliko pogoršalo
da sam se morala skrivati na razne načine.

Zatvarala bih prozore automobila,

zaklanjala lice velom,
ne bih govorila u javnosti,

no naposljetku je stanje eskaliralo
kada su mi počeli prijetiti smrću,

i morala sam se vratiti u Karachi,
i prekinuti s našim akcijama.

U Karachiju, kao osamnaestogodišnjakinja,

smatrala sam da je to najveći promašaj
u mom cijelom životu.

Bila sam očajna.

Kao adolescentica, krivila sam samu sebe
za sve što se bilo dogodilo.

Kada smo analizirali sve,
ispostavilo se

da smo ja i moj tim zaista bili krivci.

Dva su glavna razloga
velikog neuspjeha naše kampanje.

Prvi razlog bio je taj

što smo se usprotivili
nečijim temeljnim vrijednostima.

Pobijali smo nešto
što im je bilo vrlo bitno,

napadali njihov kod časti,

i time ih duboko ranjavali.

Drugi razlog,
što sam trebala naučiti,

i što mi je bilo zapanjujuće
i iznenađujuće,

bio je taj što nismo uključili
istinske heroje

koji su se trebali boriti za sebe.

Žene u selima nisu imale pojma
da se borimo za njih na ulicama.

Svaki put kada bih se vratila,

nailazila bih na svoje rođakinje
i prijateljice sa velom na licu,

i pitala bih ih što se dogodilo.

Odgovorile bi da su ih muževi tukli.

Ali mi smo se borili za njih na ulicama!

Mijenjali smo zakone.

Kako to nije imalo utjecaja
na njihove živote?

Tada smo okrili nešto zapanjujuće.

Zakoni neke zemlje

ne utječu nužno uvijek na
plemenske i ruralne zajednice.

To je bilo poražavajuće -- zar ne možemo
učiniti ništa u vezi ovoga?

Otkrili smo da postoji veliki jaz

između politike i prave istine
u lokalnim sredinama.

Ovaj put smo odlučili djelovati drukčije.

Planirali smo koristiti strategiju,

vratiti se i ispričati.

Da, ispričati.

Vratili smo se u zajednice,

i rekli im da se sramimo zbog
svega što smo radili,

da smo se došli ispričati i
nadoknaditi štetu koju smo prouzročili.

Kako ćemo to napraviti?

Promovirat ćemo
njihove tri glavne kulture.

Glazbu, jezik i vez.

Nitko nam nije vjerovao.

Nitko nije htio surađivati s nama.

Trebalo je puno uvjeravanja i diskusija
s tim zajednicama

dok nisu pristale da
promoviramo njihov jezik

tako što ćemo objaviti knjižicu s pričama,
bajkama i njihovim starim pripovijetkama

i promovirat ćemo njihovu glazbu

tako što ćemo napraviti CD s pjesmama
njihovog plemena i bubnjanjem.

I treće, meni najdraže,

promovirali bismo njihov vez
tako da osnujemo centar u selu

kamo bi žene mogle svakodnevno dolaziti
i izrađivati vezove.

I tako je započelo.

Surađivali smo s jednim selom,
i pokrenuli smo svoj prvi centar.

Bio je to predivan dan.

Osnovali smo centar.

Žene su dolazile izrađivati vezove,

i prolazile su kroz edukaciju
koja im je mijenjela život,

učile su o svojim pravima,
što Islam govori o njihovim pravima,

i razvoju poduzetništva,
kako mogu stvarati novac,

i potom kako mogu iz tog novca
stvoriti novac,

kako se mogu boriti protiv običaja
koji su mi uništavali život

tijekom toliko stoljeća,

jer prema Islamu, zapravo,

žene bi trebale stajati
uz bok muškarcima.

Žene imaju visoki status
o kojem se ne govori,

o kojem im se nije govorilo,

i morali smo im reći
da trebaju znati

kakva su im prava
i kako da se same zauzmu za njih,

jer, za razliku od nas,
one to mogu napraviti.

To je model koji smo razradili --
jako uzbudljivo.

Kroz vez smo promovirali njihovu kulturu.

Odlazili smo u sela i pokretali zajednice.

Osnovali bismo tamo centar
kamo bi dolazilo 30 žena

na šest mjeseci kako bi učile
o vrijednosti koju ima tradicionalan vez,

o razvoju poduzetništva,
životnim vještinama i osnovnoj edukaciji,

o svojim pravima i kako da
se suprotstave tim običajima

te kako da postanu vođe za same sebe
i vođe u svom društvu.

Poslije šest mjeseci, mogli smo povezati
te žene sa zajmovima i tržištima

gdje su mogle postati lokalne poduzetnice
u svojim zajednicama.

Uskoro smo ovaj projekt prozvali Sughar.

Sughar je lokalna riječ koja se koristi
u mnogim jezicima u Pakistanu.

Označava iskusne i samouvjerene žene.

Doista vjerujem da je potrebna samo
jedna stvar da stvorimo žene vođe:

Treba ih samo uvjeriti da posjeduju sve
kvalitete kako bi postale vođe.

Ove žene koje vidite,

posjeduju snažne vještine i potencijal
da postanu vođe.

Mi smo jedino trebali ukloniti
granice koje su ih okruživale,

i to smo odlučili napraviti.

No, dok smo mislili da
sve ide u dobrom smjeru,

sve je opet bilo odlično,

naišli smo na sljedeću prepreku:

Mnogi muškarci počeli su primjećivati
promjene kod svojih žena.

Više su pričale, donosile odluke --

vodile cijelo kućanstvo.

Zabranili su im da dolaze u centre,

a ovaj put smo se odlučili
za drugu strategiju.

Obratili smo se pakistanskoj
modnoj industriji

i odlučili istražiti što se tamo događa.

Ispostavilo se da je modna industrija
u Pakistanu vrlo jaka i da se brzo razvija

no da u plemenskim područjima
postoji manji doprinos toj industriji

kao što je i manji doprinos
tim područjima, posebice ženama.

Odlučili smo pokrenuti našu prvu
modnu marku za žene u plemenima,

koja se zove Nomads.

Tako su žene počele više zarađivati,

više novčano doprinositi kućanstvu,

a muškarci su morali dvaput promisliti
prije no što im zabrane

da odlaze u centre.

(Pljesak)

Hvala, hvala.

Godine 2013. pokrenuli smo prvi
Sughar Hub umjesto centra.

Sklopili smo partnerski odnos
s TripAdvisorom

i izgradili cementnu dvoranu usred sela

i pozvali mnoge druge organizacije
da dođu raditi tamo.

Kreirali smo platformu za
neprofitne udruge

tako da se mogu baviti drugim problemima

kojima se Sughar ne bavi,

a to bi im bilo zgodno mjesto
na kojima bi mogli organizirati treninge,

ili koristili kao školu za farmere,
čak i kao tržnicu,

ili za bilo kakvu drugu svrhu,

a zaista odlično napreduju.

Dosad smo mogli pomoći 900 žena,

u 24 sela diljem Pakistana.

(Pljesak)

No to nije ono što ja želim.

Moj je san da u sljedećih 10 godina
pomognemo milijun žena,

a da nam to uspije,

ove godine smo pokrenuli
Sughar zakladu u SAD-u.

Ona neće samo financirati Sughar
već i mnoge druge organizacije u Pakistanu

s ciljem da se ta ideja umnoži

i da se pronađe još više
inovativnih načina

kako bismo oslobodili potencijal
svih žena u ruralnom Pakistanu.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala. Hvala. Hvala.

Chris Anderson: Khalida, ti si
prava sila prirode.

Ova priča se, u mnogo načina,
čini jednostavno nevjerojatna.

Nevjerojatno je da netko tako mlad
može postići ovoliko puno

uz toliku snagu i domišljatost.

Moje pitanje jest:

Ovo je osobit san, obuhvatiti i
osnažiti milijun žena --

koliko trenutnog uspjeha ovisi o tebi,

o snazi tvoje magnetične osobnosti?

Koliki je njezin utjecaj?

Khalida Brohi: Smatram da je
moja zadaća da odašiljem inspiraciju,

da dijelim svoj san s drugima.

Ne mogu poučiti druge kako da to naprave,
jer postoji jako mnogo načina.

Mi smo isprobali samo tri načina.

Postoji stotine načina kako možemo
osloboditi potencijal u žena.

Ja samo inspiriram i to je moja zadaća.

Nastavit ću s time.
Sguhar će i dalje rasti.

Planiramo obuhvatiti još dva sela,

i vjerujem da ćemo se uskoro
proširiti izvan Pakistana

u južnu Aziju i dalje.

CA: Sviđa mi se kako si pričala
o svojem timu,

vi ste svi u to vrijeme imali 18 godina.

Kako je izgledao taj tim?

To su bile tvoje prijateljice iz škole?

KB: Nećete vjerovati da sam sada u dobi

kada bih u svome selu
već trebala biti baka.

Moja majka je bila udana sa 9 godina,
a ja sam najstarija neudana žena

koja ne radi ništa u svome selu.

CA: Čekaj, ne radiš ništa?

KB: Ne.
CA: Imaš pravo.

KB: Ljudi me često žale.

CA: Koliko vremena provodiš u Baločistanu?

KB: Tamo živim.

Još uvijek živimo na relaciji
Karachi - Baločistan.

Moja braća i sestre još pohađaju školu.

Ja sam najstarija od osmero djece.

CA: No, ovo što radiš sigurno
nekim ljudima predstavlja prijetnju.

Kako se štitiš? Osjećaš li se sigurno?

Ima li tamo problema?

KB: Često me to pitaju,

a ja smatram da me riječ "strah"
dotakne i onda otiđe,

no imam jedan drukčiji strah.

Bojim se što će biti sa svim ljudima
koji me vole

ako ja poginem.

Moja majka me čeka dugo u noć
dok se ne vratim kući.

Moje sestre žele puno naučiti od mene,

i u mojoj zajednici ima mnogo djevojaka
koje žele razgovarati sa mnom

i pitati me razne stvari,

a nedavno sam se i zaručila. (Smijeh)

(Pljesak)

CA: Je li on ovdje? Moraš se ustati.

(Pljesak)

KB: Bježeći od ugovorenog braka,
sama sam si izabrala muža,

s druge strane svijeta u Los Angelesu,
u zaista drukčijem svijetu.

Morala sam se boriti godinu dana.
No to je sasvim druga priča.

Mislim da je to jedino čega se bojim,

ne želim da me moja majka ne dočeka.

CA: Mogu li ljudi koji ti žele pomoći,

možda kupiti odjeću

koju donosiš sa sobom

koja je proizvedena, vezena u Baločistanu?

KB: Tako je.

CA: Mogu li se uključiti u zakladu?

KB: Svakako. Tražimo što više ljudi,

jer sada kada je zaklada u početnoj fazi,

trudim se naučiti kako raditi,

kako prikupiti novac ili kontaktirati
druge organizacije,

posebno u elektroničkoj trgovini,
što je za mene nešto sasvim novo.

Nisam baš osoba koja se bavi modom.

CA: Bila nam je čast ugostiti te ovdje.

Budi i dalje hrabra, i pametna i čuvaj se.

KB: Hvala vam puno.
CA: Hvala tebi, Khalida. (Pljesak)