Treba li donirati drugačije?

Tehnologija nam dopušta izravno davati novac najsiromašnijim ljudima na svijetu. Trebamo li to raditi? U ovom poticajnom govoru veteranka humanitarka Joy Sun istražuje dva načina pomaganja siromašnima.

Pretpostavljam da

svaka humanitarna
radnica u Africi

dođe do trenutka u svojoj karijeri kad

poželi pokupiti sav novac
za svoj projekt —

bilo to za školu ili program
osposobljavanja —

spakirati ga u torbu

sjesti na avion koji leti iznad
najsiromašnijih sela u zemlji

i početi rasipati novac kroz prozor.

Jer humanitarnom radniku veteranu

ideja stavljanja gotovog novca

u ruke najsiromašnijih ljudi na svijetu

uopće ne zvuči suludo,

zapravo zvuči vrlo zadovoljavajuće.

Taj sam trenutak doživjela
oko desete obljetnice svog rada

i srećom, u isto vrijeme saznala

da ova ideja uistinu postoji

i da bi ona mogla biti baš ono što
sustavu humanitarne pomoći nedostaje.

Ekonomisti to zovu bezuvjetnim
transferom novca

i to je upravo ono što to jest: novac dan

bez ikakvih uvjeta.

Vlade država u razvoju

radile su ovo destljećima,

ali tek je sada, uz više dokaza

i novu tehnologiju, moguće

učiniti ju modelom dostavljanja pomoći.

Prilično jednostavna ideja, zar ne?

Pa zašto sam onda provela desetljeće
radeći druge stvari

za siromašne?

Iskreno, vjerovala sam da mogu učiniti
više dobra

novcem za siromašne

nego što bi to oni mogli učiniti
sami za sebe.

Imala sam dvije pretpostavke:

Prva, da su siromašni jednim dijelom

siromašni jer su neobrazovani i

jer ne donose dobre odluke;

i druga, da trebamo ljude poput mene

kako bismo shvatili što oni trebaju i
kako bismo im to dali.

Ispada da dokazi kažu drugačije.

Posljednjih godina istraživači su
proučavali

što se događa kad damo novac siromašnima.

Deseci studija potvrđuju

da ljudi koriste dobiveni novac

kako bi unaprijedili vlastite živote.

Trudnice iz Urugvaja kupuju bolju hranu

i rađaju zdravije bebe.

Muškarci iz Šri Lanke ulažu u
svoja poduzeća.

Istraživači koji su proučavali naš rad
u Keniji

saznali su da ljudi ulažu
u različite stvari:

od stoke preko opreme
do kućanskih adaptacija,

i vidjeli su rast u prihodima

preko poslova i poljoprivrede

samo godinu dana nakon što
su primili novac.

Nijedno od ovih istraživanja nije utvrdilo

trošenje novca na
alkohol ili cigarete

ili smanjenje količine rada.

Štoviše, radi se i više.

Ovdje se radi o materijalnim potrebama.

Stariji primatelji pomoći u Vijetnamu
koristili su novac

za svoje lijesove.

Kao netko tko se pita je li
Maslow pogrešno shvatio,

smatram da davanje prioriteta
duhovnim potrebama

uči skromnosti.

Ne znam bih li odabrala davati hranu,

opremu ili lijesove,

što nameće pitanje:

Koliko nam dobro ide raspoređivanje
sredstava

u ime siromašnih?

Smijemo li preuzeti takvu odgovornost?

Ponavljam, možemo sagledati
empirijske dokaze

o tome što ljudi čine s onime
što smo im dali

po našem izboru.

Jedno vrlo znakovito istraživanje
bavi se programom u Indiji

koji daje stoku takozvanim
ultra-siromašnima

i utvrđeno je da je 30 posto
primatelja pomoći

prodalo stoku koju su dobili

u zamjenu za gotovinu.

Ironija je u tome

što za svakih 100 $ sredstava

koje je program dodijelio nekome,

oni potroše još 99 $ kako bi to uradili.

Što ako bismo umjesto toga koristili
tehnologiju kako bismo davali gotovinu

od humanitarnih agencija ili
od bilo koga od nas

izravno u ruke siromašnima?

Danas troje od četvero ljudi u Keniji
koristi mobilni novac,

što je zapravo bankovni račun koji
se može koristiti

s bilo kojeg mobilnog telefona.

Pošiljatelj može platiti 1.6 posto
od iznosa

i pritiskom gumba

poslati novac izravno na primateljev
račun

bez posrednika.

Poput tehnologije koja mijenja industriju

u našim životima,

tehnologija plaćanja u siromašnim zemljama

također može promijeniti
način na koji pomoć stiže.

Širi se tolikom brzinom da je moguće

zamisliti dosezanje milijardi

siromašnih u svijetu na ovaj način.

To je ono s čime smo započeli
u GiveDirectly (DajIzravno).

Mi smo prva organizacija

posvećena transferu novca u gotovini
siromašnima.

Poslali smo novac u gotovini 35,000 ljudi
ruralne Kenije

i Ugande

jednokratnim uplatama od 1,000 $

po obitelji.

Do sada smo tražili najsiromašnije

u najsiromašnijim selima, a u ovom su
dijelu svijeta

takvi smješteni u kućama

od blata i trske,

a ne cementa i željeza.

Pretpostavimo da se radi
o vašoj obitelji.

Pojavit ćemo se pred vašim
vratima s Android telefonom.

Uzet ćemo vaše ime i fotografirati vas

i vašu brvnaru

te uzeti GPS koordinate.

Iste ćemo noći poslati podatke u oblak,

gdje svaki podatak provjerava

neovisan tim stručnjaka

koristeći, primjerice, satelitske snimke.

Zatim ćemo se vratiti

i prodati vam običan mobilni telefon

ako ga već nemate

i nakon nekoliko tjedana

uplatiti vam novac.

Nešto što bi prije pet godina

bilo nezamislivo

sada možemo obaviti učinkovito

i bez korupcije.

Što više novca u gotovini
damo siromašnima

i što više dokaza o tome da to radi imamo,

više moramo razmisliti

o svemu ostalome što dajemo.

Danas pod davanjem
humanitarne pomoći često

mislimo nešto kao, pa bar nešto dobroga
činimo.

Ako smo zadovoljni

time kao svojim najvećim dosegom,

kada se uvjeravamo da je išta

bolje nego ništa,

često nerazumno ulažemo

u vlastite ideje koje
nam se čine inovativnima,

u pisanje izvještaja.

u avionske karte i terenska vozila.

Što ako bismo pošli od pitanja:

Možemo li učiniti nešto bolje
od izravnog davanja novca?

Organizacije bi morale dokazati

da čine više za siromašne

nego što to oni mogu učiniti sami za sebe.

Naravno, davanje novca neće stvoriti
javna dobra

kao iskorjenjivanje zaraza ili
gradnju čvrstih institucija,

ali možemo postaviti ljestvicu više

u smislu pomaganja pojedinačnim obiteljima

u unaprjeđivanju njihovih života.

Vjerujem u humanitarnu pomoć.

Vjerujem da je većina
humanitarne pomoći bolja

od samog rasipanja novca iz aviona.

Također sam apsolutno uvjerena

da veliki dio humanitarne pomoći

nije bolji od izravnog davanja siromašnima.

Nadam se da će jednoga dana ipak biti.

Hvala vam.

(Pljesak)