Tajna duljeg života možda je vaš društveni život

Talijanski otok Sardinija ima više od šest puta više stogodišnjaka nego ih je na obali, i deset puta više nego Sjeverna Amerika. Zašto? Prema psihologinji Susan Pinker, nije to zbog sunčanja ili zdrave prehrane bez glutena i masti koja ih održava zdravima - to je inzistiranje na bliskim odnosima i interakcijama licem u lice. Naučite više o dugovječnosti dok nam Pinker objašnjava kako doživjeti 100 i više godina.

Evo zanimljive činjenice.

U razvijenom svijetu,

svugdje, žene u prosjeku žive
šest do osam godina dulje od muškaraca.

Šest do osam godina dulje.

To je ogroman razmak.

2015., u "Lancet"-u je objavljen članak

koji dokazuje da postoji
duplo veća vjerojatnost

da muškarci iz bogatih zemalja
umru prije žena

bilo koje dobi.

No, postoji jedno mjesto na svijetu

gdje muškarci žive jednako dugo kao žene.

To je udaljena, planinska zona,

plava zona,

gdje je dugovječnost

zajednička i jednom i drugom spolu.

To je plava zona na Sardiniji,

talijanskom otoku u Mediteranu,

između Korzike i Tunisa

gdje je šest puta više stogodišnjaka

nego na talijanskoj obali

koja se nalazi 300 km dalje.

Ima 10 puta više stogodišnjaka

nego u sjevernoj Americi.

To je jedino mjesto
gdje muškarci žive dugo kao žene.

Ali zašto?

To me zainteresiralo.

Odlučila sam istražiti znanost
i navike tog mjesta,

pa sam počela s genetskim profilom.

Dosta rano sam otkrila

da su geni zaslužni
za samo 25 posto dugovječnosti.

Ostalih 75 posto je način života.

Što je potrebno da se doživi
stota ili više?

Što oni to rade?

Upravo gledate zračni prikaz
sela Villagrande.

To je selo u središtu plave zone,

gdje sam ovo istraživala

i, kao što vidite, arhitektonska ljepota
nije njihov najveći adut,

već gustoća:

gusto smještene kuće,

isprepleteni prolazi i ulice.

To znači da se životi seljana
stalno presijecaju.

Hodajući selom

mogla sam na sebi osjetiti
stotine pari očiju

iza vrata i zastora,

iza grilja.

Jer, kao i sva stara sela,

Villagrande ne bi moglo preživjeti

bez svoje strukture,
bez zidova, katedrale,

bez svojeg seoskog trga,

jer su obrana i društvena povezanost
definirali njegov izgled.

Urbani prioriteti su se mijenjali
na putu prema industrijskoj revoluciji

jer je zarazna bolest
postala dnevni rizik.

Ali što danas?

Danas je društvena izoliranost
rizik javnog zdravstva.

Trećina populacije kaže

da imaju dvoje ili manje ljudi
na koje se mogu osloniti.

No, u Villegrandeu, suprotno tome,

postoje stogodišnjaci.

Ovo je Giuseppe Murinu.
Ima 102 godine

i cijeli život živi u sellu Villagrande.

Bio je društven čovjek.

Volio je pričati priče

o tome kako je poput ptice živio

od onoga što bi našao na šumskom tlu

tijekom ne jednog, nego dva svjetska rata,

kako su on i supruga,
koja je također doživjela stotu,

podigli šestero djece
u maloj, ugodnoj kuhinji

gdje sam ga intervjuirala.

Ovdje je sa svojim sinovima,
Angelom i Domenicom,

oboje su u svojim 70-ima
i paze na svoga oca

i, iskreno, bili su vrlo sumnjičavi
prema meni i mojoj kćeri

koja me pratila na ovom
istraživačkom putovanju,

jer je loša strana
društvene povezanosti

oprez prema strancima.

No, Giuseppe nije uopće bio sumnjičav.

Bio je opušteni veseljak,

vrlo otvoren i pozitivnog stava.

Pa sam se pitala: je li to tajna
života do stote i više,

razmišljati pozitivno?

Zapravo, ne.

(Smijeh)

Ovo je Giovanni Corrias. Ima 101 godinu,

najčangrizavija osoba
koju sam ikad upoznala.

(Smijeh)

On je pokazao da nije istina

da trebate biti pozitivni
da biste dugo živjeli.

Evo dokaza.

Kad sam ga upitala
kako to da je tako dugo poživio,

pogledao me ispod
spuštenih kapaka i zarežao,

"Nitko ne mora znati moje tajne."

(Smijeh)

No, unatoč tome što je čangrizalo,

nećakinja koja je živjela s njim
i pazila na njega

zvala ga je "Il Tesoro", "moje blago."

Poštivala ga je i voljela

i rekla mi je, kad sam propitkivala
taj očiti gubitak njene slobode,

"Vi jednostavno ne razumijete, zar ne?

Paziti na ovog čovjeka je zadovoljstvo.

To je za mene ogroman privilegij.

Ovo je moja baština."

I, uistinu, kamo god sam išla
intervjuirati ove stogodišnjake,

naišla bih na zabavu.

Ovo je Giovanni s dvije nećakinje,

Maria iznad njega

i do njega je pranećakinja Sara,

koja je došla donijeti
svježe voće i povrće.

Brzo sam otkrila

da, u plavoj zoni, kako ljudi stare,

a i za cijelog života,

uvijek su okruženi obitelji, prijateljima,

susjedima, svećenikom, krčmarom, trgovcem.

Ljudi su uvijek ondje ili navraćaju.

Nikad nisu prepušteni samotnom životu.

Za razliku od razvijenog svijeta gdje,

kako se našalio George Burns,

"Sreća je imati veliku, brižnu obitelj
koja te voli u drugom gradu."

(Smijeh)

Dosad smo upoznali samo muškarce,

dugovječne muškarce,
ali upoznala sam i žene

i ovdje vidite Ziu Teresu.

Ona me, sa svojih više od 100 godina
naučila kako spraviti mjesni specijalitet

koji se zove culurgiones,

vrsta tjestenine

slična raviolima,

otprilike ove veličine,

punjena ricotta sirom
visokog udjela masnoće i mentom

te natopljena u umaku od rajčice.

Pokazala mi je kako napraviti pravi nabor

kako se ne bi otvorili

i pravi ih sa kćerima svake nedjelje

pa ih dijeli susjedima i prijateljima.

Tada sam otkrila da prehrana
niskog udjela masnoće i bez glutena

nije tajna dugovječnosti u plavoj zoni.

(Pljesak)

Priče ovih stogodišnjaka
i znanost koja ih podupire

potaknula me da i samu sebe nešto upitam,

kao na primjer, kada ću umrijeti
i kako da to odgodim?

Kao što ćete vidjeti,
odgovor je neočekivan.

Julianne Holt-Lunstadt je istraživačica
na Sveučilištu Brigham Young

i dotakla se istog ovog pitanja

u nizu studija

desetaka tisuća srednjovječnih ljudi

sličnih ovoj publici ovdje.

Proučavala je svaki aspekt
njihovog načina života:

njihovu prehranu, vježbanje,

bračni status,

učestalost posjeta liječniku,

jesu li pušili ili pili itd.

Sve je ovo zabilježila,

a zatim sedam godina mirno sjedila
i čekala sa svojim kolegama

kako bi vidjela tko još uvijek diše.

Što je ljudima koji su poživjeli

najviše smanjilo izglede da će umrijeti?

To je bilo njeno pitanje.

Pogledajmo podatke u sažetku,

od najslabijeg pokazatelja do najjačeg.

U redu?

Dakle, čist zrak, zanimljivo,

nije pokazatelj dugovječnosti.

Liječenje hipertenzije

je dobro.

Ipak, nije dovoljno jak pokazatelj.

Bilo da ste mršavi ili pretili,
možete prestati s osjećajem krivnje,

jer je ovo tek na trećem mjestu.

Sljedeće je koliko vježbate,

samo blagi pokazatelj.

Ako ste imali srčanih problema
pa se oporavljate i vježbate,

ovo je malo jači pokazatelj.

Cijepljenje protiv gripe.

Znate li

da vas cijepljenje protiv gripe
štiti više nego vježbanje?

Ako ste pili i prestali

ili ako umjereno pijete,

ako ne pušite,
ili ako jeste pa ste prestali

i približavamo se najjačim pokazateljima,

a to su dva obilježja
vašeg društvenog života.

Prvo, vaše bliske veze.

Ovo su ljudi koje možete zvati

ako iznenadno trebate posuditi novac,

koji će zvati liječnika ako vam nije dobro

ili koji će vas odvesti u bolnicu,

ili koji će sjediti s vama
ako prolazite kroz egzistencijalnu krizu,

ako ste očajni.

Ovi ljudi, ta šačica ljudi

je jak pokazatelj, ako ih imate,
koliko ćete dugo živjeti.

Zatim me nešto iznenadilo,

nešto što se naziva
društvenom integracijom.

To znači koliko komunicirate s ljudima

tijekom dana.

S koliko ljudi pričate?

Ovo podrazumijeva
vaše slabije i jače veze,

ne samo ljude s kojima ste jako bliski,

koji vam mnogo znače

nego, pričate li i sa čovjekom
koji vam svaki dan napravi kavu?

Pričate li s poštarom?

Pričate li sa ženom koja svaki dan
prošeta psa kraj vaše kuće?

Igrate li bridž ili poker,
imate li knjiški klub?

Takvi međusobni odnosi
su među najjačim pokazateljima

vaše dugovječnosti.

Ovo me dovodi do sljedećeg pitanja:

ako sada provodimo više vremena "online"
nego čineći išta drugo,

uključujući spavanje,

a trenutno je to 11 sati dnevno,

sat više nego prošle godine,
usput budi rečeno,

čini li to ikakvu razliku?

Zašto razlikovati međusobne odnose uživo

i interakciju putem društvenih medija?

To je isto kao da ste ondje

ako ste uvijek u kontaktu sa svojom djecom
putem poruka, na primjer?

Pa, ukratko, odgovor je ne.

Nije isto.

Kontakt licem u lice otpušta
cijeli niz neurotransmitera

i, poput cjepiva, štite vas danas

i daleko u budućnost.

Stoga, jednostavni kontakt očima s nekime,

rukovanje ili kad date nekome pet,

dovoljno je da se otpusti oksitocin,

koji povisuje razinu vašeg povjerenja

i snižava razinu kortizola.

Znači, snižava stres.

Stvara se dopamin koji nas malo oraspoloži

i ubije bol.

To je poput prirodno proizvedenog morfija.

Sve ovo promakne našoj svijesti

i zato brkamo "online" aktivnost
s pravom stvari.

No, imamo li svježih dokaza

da postoji razlika?

Pogledajmo neke dokaze iz neuroznanosti.

Elizabeth Redcay, neuroznanstvenica
sa Sveučilišta u Marylandu,

pokušala je utvrditi razliku

između toga što se događa
u našem mozgu kada pričamo uživo,

naspram gledanja nečega statičnog.

Usporedila je funkcije mozga

dviju grupa ljudi,

onih koji su komunicirali uživo s njom

ili s nekim od njenih suradnika

u dinamičnom razgovoru,

i to je usporedila
s moždanim aktivnostima ljudi

koji su je gledali
kako priča na istu temu,

ali u već pripremljenom videu,
kakvi su na YouTubeu.

Usput, ako želite znati

kako je uspjela stisnuti dvije osobe
u MRI skener istovremeno,

javite mi se kasnije.

Onda, koja je razlika?

Ovo je vaš mozak tijekom
prave društvene interakcije.

Gledate razliku u moždanim aktivnostima

kod interakcije uživo
i primanja statičnog sadržaja.

U narančastom vidite područja mozga
koja su povezana s pažnjom,

društvena inteligencija,

to znači predvidjeti
što netko drugi misli,

osjeća i planira --

te emocionalna nagrada.

Ova područja više se aktiviraju

kada komuniciramo s osobom uživo.

Ti bogatiji potpisi mozga

možda su razlog što su kod zapošljavanja
u kompanijama s popisa Fortune 500,

kada su procjenjivale kandidate,

mislili da su kandidati pametniji

kada su čuli njihove glasove,

u odnosu na to kada
samo čitaju njihove prijave

u emailu ili pismu.

Naši glasovi i govor tijela
stvaraju bogat signal.

To pokazuje da smo misaona, osjetljiva,

perceptivna ljudska bića,

koja su puno više od algoritma.

Istraživanje koje je proveo Nicholas Epley

u Poslovnoj školi Sveučilišta u Chicagu,

poprilično je nevjerojatno
jer nam poručuje jednostavno.

Ako netko čuje vaš glas,

mislit će da ste pametniji.

Stvarno, to je baš jednostavno.

Vratimo se sada na početak,

zašto žene žive dulje od muškaraca?

Jedan od glavnih razloga je
što su žene sklonije

dati prednost i njegovati
svoje bliske veze

tijekom svog života.

Najnoviji dokazi ukazuju na to,

da ova osobna prijateljstva

stvaraju polje biološke sile
protiv bolesti i propadanja.

To ne važi samo za ljude,

nego i za veze primata.

Rad antropologinje Joan Silk
pokazuje da ženke pavijana

koje imaju jezgru prijateljica,

imaju i niže razine stresa
zbog nižih razina kortizola,

žive dulje i imaju više
potomaka koji prežive.

Barem tri stabilne veze.

To je bio magični broj.

Razmislite o tome.

Nadam se da imate tri.

Moć živog kontakta

razlog je zašto su
stope senilnosti najniže

među onima koji su društveno aktivni.

Zato žene koje imaju rak dojke

imaju četiri puta više izgleda
da će preživjeti nego samotnjakinje.

Zašto muškarci koji su imali moždani udar,
koji se redovno nalaze da igraju poker,

ili da piju kavu,

ili da igraju hokej za starije --

ipak sam ja Kanađanka --

(Smijeh)

bolje su zaštićeni
tim društvenim kontaktom

nego lijekovima.

Zašto muškarci koji su imali moždani udar,
a koji se redovno nalaze,

ovo je nešto jako moćno
što oni mogu učiniti.

Ovaj kontakt licem u lice
omogućava zapanjujuće koristi,

ipak, sad već gotovo četvrtina populacije
kaže da nemaju s kim popričati.

Možemo učiniti nešto po tom pitanju.

Poput seljana sa Sardinije,

biološki je imperativ znati da pripadamo,

i ne samo žene.

Uvođenje žive komunikacije
u naše gradove, radna mjesta,

naše rasporede,

jača imunološki sustav,

šalje hormone ugode
našim krvotokom i mozgom

te nam pomaže da dulje živimo.

To neka bude vaše selo,

a njegova izgradnja i održavanje
je pitanje života i smrti.

Hvala.

(Pljesak)

Helen Walters: Susan, vratite se.
Imam pitanje za vas.

Pitam se postoji li lakši put.

Govorite o neurotransmiterima
koji se spajaju kad komuniciramo uživo,

no, što s digitalnom tehnologijom?

Svjedočili smo ogromnim
digitalnim napretcima

kao što je FaceTime i slično.

Važi li i to?

Mislim, gledam svog nećaka.

Igra Minecraft i viče na svoje prijatelje.

Čini se da se dobro povezuje.

Je li to korisno? Pomaže li to?

Susan Pinker: Neki podaci
tek se pojavljuju.

Podaci su tako novi
da se digitalna revolucija dogodila,

a podaci o zdravlju su zaostali.

Tako da još učimo,

ali rekla bih da bismo mogli poboljšati

neke stvari u tehnologiji.

Primjerice, kamera na vašem laptopu
je pri vrhu ekrana

pa kada gledate u ekran,

zapravo ne uspostavljate kontakt očima.

Nešto tako jednostavno
kao što je gledanje u kameru,

može povećati te neurotransmitere,

ili možda promijeniti poziciju kamere.

Tako da, nije isto, ali mislim
da se približavamo tehnologiji.

HW: Odlično. Hvala vam puno.

SP: Hvala.

(Pljesak)